Zanimljivo je da se o filmu "Talas" (original: "Die Welle") uz svu pomoć Googlea ne može pronaći mnogo linkova ka stranicama pisanih na srpskom – iako je prikazan na prošlogodišnjem festivalu na Paliću te se bavi jednom od najvažnijih tema u Srbiji 2008. godine – "narastajućim fašizmom".*
"Talas" je druga zapravo ekranizacija "Eksperimenta Ron Džonsa", profesora istorije koji je 1967. godine, u školi u Palo Altu (Kalifornija) - želeći da studentima pokaže i dokaže kako su fašizam, ali i neznanje nemačkog naroda o logorima smrti tokom II svetskog rata itekako mogući i razarajući – "osnovao" pokret "Treći talas" koji se zasnivao upravo na premisama fašizma. Mobilišući u svega nekoliko dana neverovatan broj studenata, koji su (očekivano?) u tako kratkom roku asimilovali i počeli u delo da sprovode sve premise istog, Džons je eksperiment okončao kada je shvatio da je projekat počeo da ga prerasta a ideja poprima zastrašujuće dimenzije. Eksperiment je, naravno, izazvao ne male polemike u Americi u predvečerje "Leta ljubavi" a i danas postoje izvori koji tvrde da je cela priča urbana legenda, medijsko spinovanje što bi danas rekli srpski (b)analitičari. Zapravo, društvo je bila sramota da prizna poraz, slepilo. Tokom eksperimenta niko od studenata čak ni ime "Treći talas" nije povezao sa Trećim rajhom.
I dok je prva verzija ovog filma, snimljenog kao TV drama za mrežu ABC 1981. godine prilično naivna** - gledana iz vizure Srbije 2008. godine - film Denisa Gansela vraća priču u kolevku: savremenu Nemačku, među decu udaljenu tri generacije od II svetskog rata, rođenu posle rušenja Zida, "internacionalizovanu", jedva okrznutu duhom kolektivne krivice koju nemačka kinematografija (i društvo uopšte) raščlanjuje već nekoliko decenija.
Prebacivanje radnje u drugo okruženje, naravno, ne menja principe i reakcije društva na izazov - mehanizmi i rezultati su identični.
Kao i u originalnoj priči, eksperiment koji u ovoj verziji sprovodi profesor Rajner Wenger (fenomenalna gluma Jirgena Vognera) daje iste, početku XXI veka primerenije rezultate – nasilje, netrpeljivost prema neistomišljenicama, isključenje iz zajednice, te širi dijapazon oruđa kojima novoosnovani pokret komunicira sa okolinom i međusobno, više mučnine, te – po završetku eksperimenta – samoubistvo onoga ko je u snazi i svesti kolektivnog pronašao sve što nije imao u privatnom. Jednoobraznost, Ime, Simbol, Pozdrav, Uniforma i - najvažnije - udobnost kolektivnog odlučivanja i delanja predstavljali su idealnu zamenu praznom, nesrećnom životu.
Eksperiment, dakle, daje identične rezultate bez obzira na mesto i vreme, bez obzira na stepen "razvijenosti društva", u ekonomskom, duhovnom, kakvom god smislu, što je i Ron Džons nedavno potvrdio na predavanju posvećenom ovoj priči.
Tema, dakle, bliska onome što je tištilo Srbiju proteklih godina, a tištiće je, sigurno i u budućnosti.
Autori "Šejtanovog ratnika" najavljuju za ovu godinu film "Šišanje" - koliko znam - film o mladom školarcu-matematičaru koji ulazi, a zatim i hijerarhijski napreduje kroz organizaciju naci-skinhedsa. Nadam se i verujem da neće otići u pravcu "Football Factory" i sličnih. Materijala za delo upečatljivosti i oporosti koju nosi "Die Welle" ima uznemirujuće mnogo. Stevan Filipović, reditelj "Šejtana" i "Šišanja" ima dvadeset i osam godina, osam manje od reditelja "Talasa" (kao i reditelja fenomenalnog "Životi drugih" Floriana fon Donesmarka, obojica su '73. godište!) ali je - zahvaljujući državi u kojoj živi - sigurno iskusio, video, proživeo više "priča za film" od gore navedene dvojice. I snima filmove u državi koja opušteno negira postojanje ovog problema, uglavnom naivnim, dečijim "gledanjem iznutra". Zato željno iščekujem ovaj film.
U međuvremenu - "Die Welle" je obavezna lektira – pojavio se u bioskopu ili ne.
[*] Tekst Vladimira Pištala koji se bavi i ovim filmom, objavljen u sarajevskim "Danima" preneo je "Peščanik", u martu 2008.
[**] linkovi ka relativno lošoj, ali gledljivoj kopiji verzije filma iz 1981. postoje, ako vas zanima – znate koga da pitate :)