Ukoliko malo duže pratite ovaj blog, možda se sećate serijala priča o pesmama koje su mi važne ili drage; onima od kojih se raspadnem, ili mi pomažu da se sastavim.
Ideja je, naizgled, bila jednostavna: napisati do 39. rođendana 39 priča o 39 takvih pesama.
Morao sam da počnem da to pišem da ne bih zaboravio da pišem.
Negde u vreme završene dvadesete priče - pojavljuje se Ivan Bevc, pokretačka sila tada mlade izdavačke kuće Booka uz predlog:
- Hajde da od toga napravimo knjigu! - Stani, čekaj, vidi Ivane... ja radim stvari čija je priroda nestalna, radim ono što nestaje u etru. Radijske emisije, radio-drame, reklame, sve što prođe kroz uši i nakon toga iščezne, a knjiga ostaje!
Ali, naravno da hoću! I hvala ti.
Promocija knjige „39 pesama“, održana na moj 40. rođendan u knjižari Beopolis je jedan od najvažnijih dana mog života. Ekipa iz knjižare je tvrdila da je jedini pisac koji je napravio veću gužvu na promociji bio Erlend Lu. To je bila i njegova zasluga.
*
Deset godina kasnije – a taman kada sam konačno rešio da isključim mikrofon, zaćutim na neko vreme i potpuno se posvetim pisanju druge knjige – evo Ivana ponovo. - Hajde da pričamo u „Sto minuta buke“! Naravno da hoću ;)
U nešto više od 100 minuta pričamo o monografiji o Milanu Mladenoviću, Subi, radiju, i onda malo o online radiju, bioskopu Voždovac, zašto je važno da koncertni film Talking Heads „Stop Making Sense“ bude emitovan u Beogradu, Gospodinovu, i – pomalo - o reklamama.
Mogli bismo da nastavimo sa preslušavanjem muzike koja greje poput sunca, šumi poput maestrala u krošnjama i prati ritam talasa - i da do poslednjeg časa biramo plaže na kojima zalazak dolazi najkasnije.
Ali, hajde da prihvatimo da ovo leto nezaustavljivo odlazi, i da jesen može biti lepa, ako budemo pažljivo osluškivali o čemu nam peva i šapuće.
David Sylvian: “samadhisound 2003-2014: Do You Know Me Now” (2023)
Dejvid Silvijen već četrdeset godina isključuje jedan po jedan reflektor uperen u njega, a da bismo se muzici i zvucima koje stvara prepustili zagledani samo u sebe. Nekadašnja zvezda, nosilac titule “najlepši čovek na svetu” i autor pesama koje su obeležile osamdesete (“Forbidden Colors”; “Ghosts” i “Visions of China” sa bendom Japan) već dugo stvara izuzetnu, slojevitu i introspektivnu muziku, kao i zvučne skulpture zasnovane na ambijentalnim zvucima. Ova kompilacija objedinjuje sve Dejvidove snimke od 2003. do 2014. godine, tokom kojih je snimio neke od ključnih pesama karijere (“A Fire in The Forest”, “World Citizen” (sa Rijuči Sakamotom) i “Where’s Your Gravity”, kao i sve što je snimio sa kratkotrajnom ali spektakularnom grupom Nine Horses. Ovo je muzika za sve koji se ne boje samospoznaja, i kraja leta. James – “Be Opened By The Wonderful (Orchestral Version)” (Nothing but Love Music, 2023)
Teško je nabrojati koliko je velikih pesama ovaj bend do sada napisao i objavio. Neke od njih mogu da se stave i u kategoriju “životno važnih”. “Tommorow” se često pominje kao pesma koja je mnoge ljude sprečila da učine nažao sebi, a za “Sit down” se pouzdano zna da je u jednom trenutku spasila i sam bend. “Moving On” je u jednom trenutku spasila i mene. “Be Opened By The Wonderful” je njihov sedamnaesti a retrospektivni album, na kojem je bend ponovo snimio neke od tih velikih pesama uz pratnju orkestra i tako još jednom svetu otkrio kakav se naboj u njima krije. Nije lako prepričati kako sada zvuče gorenavedene, ali i “Sometimes” ili “Beatiful Beaches”. Zato ćete ovaj album preslušavati mnogo puta.
Nina Romić: “Jezero” (Aquarius Records, 2023)
Ukoliko ste imali sreće da otkrijete put koji vodi do ovog ušuškanog jezera okruženog visokom travom i šumom, poslušajte šta će podeliti sa vama vodena vila kojoj jezero i pripada. Nakon četiri izuzetna albuma Nina Romić je objavila i “Jezero” – intiman, topao, omamljujući album koji će vas hipnotisati glasom, atmosferom, muziciranjem i tekstovima. Prva, naslovna pesma je istovremeno i centralno mesto albuma. Nakon nje zvuk će vas voditi od “Oduvijek i zauvijek” sve do spektakularnog kraja, a to su “I plovi brod” i “Ono što bi htjela”. Za razliku od prethodnog albuma, Nina i njeni malobrojni ali izvrsni saradnici su sve sveli uglavnom na žice i glas koji čini da vazduh zatreperi.
“Jezero” je jedan od najlepših albuma objavljenih na ovim prostorima 2023. godine.
Dva dana je do kraja leta, pre tačno šezdeset i pet godina. Jedan čovek zadihano hita iz Makarske uz brdo ka kući Puharića, da bi doneo „teligram” kojim Spasa javlja u Makarsku da se rodio Milan. To je prva slika koju bi trebalo zamisliti.
Možemo ga zatim zamisliti kao dečaka koji se igra „u travi, pred proleće“ u jednom zagrebačkom parku, nasmejan. (Mnogo godina kasnije OSMEH će biti prva reč, slika ili pomisao na Milana mnogih koji su sa njim odrastali, družili se, svirali, živeli i voleli. Niko od njih se neće iznenaditi kada im otkrijem da su istu reč izgovorili i drugi.)
Nije teško zamisliti ga kao desetogodišnjaka koji se ne povlači pred jačim od sebe, jer zna da su „ulične tuče ispit za dečaštvo“. (Druga reč koju će sagovornici za priču o Milanu najčešće izgovoriti je HRABROST.)
Tu je i slika dečaka koji se u predveče vraća kući jednom sarajevskom ulicom, pevajući naglas „ja čujem zvona, i vidim senke / ko je to tamo?“ oduševljen pesmom koju je upravo čuo na jednom festivalu.
Evo ga dok se smeje sa Kojom i Vdom naslovima iz Pelagićeve knjige, dok biraju koje delove teksta će uzvikivati na početku najbezobraznijeg i najprogresivnijeg albuma ikada spravljenog na ovim prostorima.
Sedi kraj prozora sobe na petnaestom spratu solitera na Novom Beogradu sa pogledom na pustoš, dok se dvoumi nad tekstom pesme „Geto“. U jednoj od verzija napisaće „Rođen sam u getu / tako nešto zadaje strah.“ Na kraju će ipak otpevati „rođen sam tačno u čas, da vidim.“
Margita, Bojan, Firči i Milan su u prostoriji za probe, jedni naspram drugih. Upravo se nadovezuju, dodaju reči jedni drugima, oblikujući tekst za pesmu „To sam ja“. Jer „muzika nastaje u prisustvu ljudi“ (M.M.)
U Makarskoj smo, mestu u kojem je „uvijek bio nasmijan“. Vidimo ga kako hoda stazom ka Nugalu, pod zidom čempresa. Ugao iz kojeg je fotografisan nam ne otkriva da li nosi gitaru pod miškom.
Nakon deset godina neprekidnog sviranja i navikavanja publike na ono što radi, prvi put staje na binu prepune hale, i stih o pet hiljada ljudi sa dignutim čašama više nije samo želja, već stvaran svet.
Dok država u kojoj je u dve godine sa EKV odsvirao gotovo dve stotine koncerata pred ukupno 150.000 ljudi upravo prestaje da postoji, nekoliko puta menja raspored stihova u tekstu pesme “Idemo”. Rat još uvek nije počeo, ali voda će uskoro zaista postati krvava.
Moramo mu se približiti da bismo uhvatili njegov pogled, dok pravi spisak bliskih prijatelja koji su napustili Beograd, i kako se niz tih imena pretvara u stihove pesme “Zajedno”.
Ovde možemo prestati da zamišljamo, jer počinju pokretne slike. Evo ga opet taj osmeh, upućen u kameru na plaži večnog vetra u Brazilu, stiže do nas večeras preko velikog platna postavljenog nedaleko od te staze ka Nuglu. Vetar huči kroz borove i čemprese, nosi dalje taj glas.
Pisano u Makarskoj, 21. septembra 2023, na veče dodele nagrade Zadužbine Milana Mladenovića, održane u okviru festivala "Modro i zeleno". Možda je prvi stih te pesme pokrenuo ovo premotavanje scena za koje znamo da su se odista i dogodile.
Najdraža otkrića iz treće
četvrtine 2023 ili pesme pronađene po dubinama i plićacima, one koje su doneli
talasi, nove verzije najdražih pesama svih vremena i albumi koji su se otvarali
poput školjki ili služili kao suncobrani, ležaljke i naočare za sunce.
Uši raduju: Blur, Bebel Gilberto, Everything
But The Girl, Jessie Ware & Roisin Murphy, Noname, Erlend Øye & La Comotiva,
Jalen Ngonda, Public Image Ltd, Pretenders, Adriana Calcanhotto, Domenico
Lancellotti, Ricardo Dias Gomes, Fontaines D.C, Grian Chatten, Slowdive, James,
Al Green, Black Pumas, Yussef Dayes, Allison Russell, Peter Gabriel, Lakiko, Lenhart
Tapes, Nina Romić, Dave Gahan, The Rolling Stones...
“Požuri. Za koju nedelju, za koji dan, za koji čas, Doći će prve jesenje kiše, otvoriće se prozori, i videćeš isti suri predeo što će ti reći: Nigde nisi bio, ništa se nije dogodilo”. (Jovan Hristić)
*
Sunce pada dok nas Bebel, Sesa i Rikardo Diaš Gomeš (na preporuku Dejvida Silvijena) ispraćaju sa plaže u kasno predvečerje. Tu negde je i Rundek, recituje na temu jeseni. Majls Dejvis, Čet Bejker, Feri, Silvijen i Everything But the Girl na verandi, za poslednju čašu vina na mesečini.
Nina Romić, strašna Lakiko, PJEV i Kejt Buš kao jutarnji pejsaž kroz koji vozimo natrag. I onda niz pesama koje nas vode do kuće: Cocteau Twins, Veštačko voće, Katarina II, Šinejd i Teri Hol pevaju "All kinds of Everything", Al Grin njegovu verziju "Perfect day", a Dejv spektakularnu obradu “Mother Earth”, za koju nijedan autoput nije dovoljno dug. Ispred kuće nas dočekuju James, okruženi orkestrom, da nas podsete na važnu mantru:
“Gotta keep faith that your path will change, Tomorrow!"
Naše srca su puna pesama nastalih iz grešaka ili neobavezne
igre muzičara.
Jedna od najvećih pesama pop-muzike svih vremena, “A Whiter Shade of Pale” benda
Procul Harum nastala je iz „pogrešnog
sviranja“ muzike Johana Sebastiana Baha. Echo
& The Bunnymen su stvorili srcolomnu “The Killing Moon” svirajući akorde Bouvijeve
“Space Oddity” unatraške. Led Zeppelin su napravili “Rock’n’Roll” igrajući se ritmom
i rifovima Litl Ričarda i Čaka Berija. Igra može da stvori čuda.
Ovoga puta preslušavamo albume na kojima su se muzičari igrali zvucima,
instrumentima, glasovima i idejama – koji čine da poželimo da se pridružimo
igri, ili zaigramo.
Talking Heads: „Remain in Light“ (SIRE/WEA, 1980)
Čest je slučaj da bendovi ulaze u studio bez gotovih pesama, rešeni da se prepuste
trenutnim inspiracijama i otkrivanju mogućnosti studijske opreme. Rezultati
takvih pokušaja ponekad su neslušljivi. Ali - mogu biti i spektakularni, poput
ovog albuma.
Predvođeni Brajenom Inom kao producentom, članovi Talking Heads
su nedeljama neobavezno džemovali, eksperimentisali sa afro-ritmovima,
usporavanjem traka i kreiranjem pesama bez strukture. Iz tog zvučnog haosa nastao
je album koji i danas na listama 50 najboljih svih vremena magazina The Rolling
Stone i drugih. Čak i je i najveći hit sa ovog albuma - „Once in a Lifetime“
nastao iz igre Brajena Ina i Dejvida Birna. Ako poslušate pažljivo taj snimak,
čućete ih u pozadini kako pevuše „po-po-pom-pom“ u krug, zabavljajući se poput
dva tinejdžera.
Iza
imena „Idem“ krije se zagrebački multiinstrumentalista Antun
Aleksa, hiperaktivni član bendova
Trophy Jump, Porto Morto i JeboTon Ansambl.
Ukoliko ste nešto stariji - pesme sa ovog albuma će vas podsetiti na drage
Animatore. Oni mlađi čuće odjeke nekih novijih indi-pop-pank bendova, te čak i
Blur - ali bilo bi nepravedno zadržati se samo na poređenjima. „Idem“
ima svoju, drugačiju priču. “Poyy” pršti od pevljivih refrena i zabavanih
tekstova o kraju najslađeg životnog doba.
Ukoliko pesme poput „ŠtetaŠtetaŠteta“, „Žujice“ i „Par put godišnje“ konzumirate
nekoliko puta dnevno - bićete duže mladi. I zaigraćete. I bićete cinični, taman
koliko je zdravo. Probajte.
Album je dostupan za preslušavanje i preuzimanje na adresi: antunidem.bandcamp.com
Jenie Lewis:
„Joy’All“ (Blue Note, 2023)
Nekadašnja pevačica benda
Rilo Kiley je nedavno objavila novi album koji je nastao iz svojevrsne igre - a
na kojem se ona poigrava zvukom, glasom i rečima, poput ove iz naslova -još uvek nepoznate rečnicima.
Većina pesama sa „Joy’all“ je rezultat izazova koji je Bek (Hansen)
stavio pred Dženi 2021. godine. Pravila igre bila su jednostavna: svakoga dana
napiši jednu pesmu po zadatom klišeu. I Dženi je počela da se igra.
Dve godine kasnije ovaj album ulazi u naše uši poput letnjeg povetarca, i ima
ukus laganog pića u hladu. Nakon prvog slušanja naslovne pesme, „Giddy Up“
ili divne „Puppy and a Truck“ - vaša lista omiljenih albuma za leto
2023. će biti drugačija.
Georgi Gospodinov piše: „Avgust je poslepodne leta“. Zbog te rečenice zaplutam ka davnim avgustima, najdražim plažama i zalivima.
(Neke od njih sam nedavno ponovo video. Kako se svet smanjio!)
Dok plutam, niz ruku mi se sliva kapljica iz tek zagrižene breskve, i u trenu - ja sam ponovo klinac koji sa drugarima tamani breskve na zidiću kampa, dok gledamo kako di-džej ređa ploče.
Diskoteka će uskoro osvetliti ceo zaliv.
Još uvek sam premali da bih te večeri ušao u diskoteku. Ali, i kada bih bio ušao, šta bih tamo radio? Nemam sa kime da igram. A i kada bih imao, ne bih znao.
Sedim na tom zidiću i zavidim di-džeju. Prvo, on ima SVE ploče i pesme koje bih i ja voleo da slušam kada mi se hoće, a ne samo kada ih puste na radiju, a ja njihove deliće snimam na kasete. Drugo, on je di-džej, on ne mora da igra. Njegov posao je da učini da drugi igraju. I može da pusti šta mu se hoće. Razmišljam kako je to lep posao, i završavam breskvu. * Ovaj miks je daleki odjek tog avgustovskog predvečerja provedenog na zidiću kada sam otkrio šta bih voleo da radim u životu.
Sada imam sve te pesme.
Zalivom odjekuju: ABC, Simple Minds, Ultravox, The Human League, „Pop Muzik“, Murray Head, Slađana Milošević, The Creatures, Kid Creole & The Coconuts, neke reklame iz osamdesetih, Tom Tom Club, Haustor, Bad Manners, Lena Lovich, The B-52’s, Xenia, U Škripcu, Depeche Mode, Yazoo, Prefab Sprout, Ekatarina Velika i The Stranglers, za kraj.
Neumorni prodavci kokosa sa severozapadnih plaža Sicilije. Vrelina, vlaga i so u vazduhu. Gianni Morandi sa radija dok vozimo od Ćefalua do Palerma, gubeći signal svako malo. Giorgo Conte peva o kanelonima, salatama, kolačima, i zašto su dijete u Italiji nemoguće. Eliades Ochoa, Toumani Diabate i Bassekou Kouyate prave sonični most između Malija i Kube i zvuče kao da između njih ne postoji ogromni okean. Sharabil Ahmed dokazuje da ne moraš da znaš jezik na kojem se peva da bi te dotakla radost. Isto će uraditi i Adriana Calcanhotto i Mayra Andrade koja peva na kreolskom narečju Zelenortskih ostrva.
Na putu ka plaži pridružuju se i Cesaria Evora, Renato Carosone, Jorge Ben, Dr. Lonnie Smith & Iggy Pop, Serge Gainsbourgh & Jane Birkin, Arsen Dedić, Erlend Oye, Đavoli, The Style Council, Dope Lemon i James, o bežanju iz vatre ka velikoj vodi.
Želeo sam da napravim Noćurak sladak poput prvih smokava.
Žedan hladnog vina ispod slamnatog šešira i željan toplote stene koju upijaš nakon poslednjeg plivanja pred mrak.
Jedan koji izaziva vrtoglavu želju da skočiš u more sa vrelog pramca usidrene brodice u zalivu, i koji miriše na slanene košulje. Da, slanene.
Znaš taj miris. Zbog njega ti je žao da opereš majice i košulje kada se vratiš kući. To je onaj miris koji te preseče kada se odmor završi i podseti da je tvoje srećno mesto tamo gde je more.
Da bi miks bio takav u pomoć su priskočili Bebel Gilberto, Marcos Valle, Roge, Cesaria Evora, Natalia Lafourcade, Suba, Nemanja, Činč, Vještice, Plesač Sporog Stepa, Vlada Divljan, Nicola Conte, Harry Belafonte, J.J. Cale, Sergio Lounge, Ljubičice, Hayden & Feist, kao i Jovan Hristić i Alesandro Bariko.
Da li u teškim danima slušate muziku koja u vama pojačava
osećaj bespomoćnosti; onu koja hrabri na borbu protiv zla i razotkriva srce
tame problema, ili pesme koje će vas zagrliti i odvesti do mesta na kojem nema
gneva?
Muzika ima moć da učini sve to. Ili da sve to radi istovremeno.
Setite se „Luke“ Suzan Vega. Neke od najlepših pesama pop-muzike iza
naizgled poletne ili zviždukave melodije kriju gorke priče o nasilju koje se
dešava iza zida. Ili su napisane tako da između iz molova probije zrak svetla i
nade, kao u „Everybody Hurts“ R.E.M.
I ovi albumi su takvi.
Marvin
Gaye: „What’s going on“ (Tamla, 1971)
Po mnogim listama najbolji album svih vremena u svega
trideset i pet minuta objedinjuje tugu i nevericu, nepravdu i nasilje, ali i
pitanja ekologije i zagađenja sveta u kojem živimo. Ovaj album je predstavljao
i veliku prekretnicu za čoveka koji se pre početka rada na ovom albumu zapitao „Kako
da nastavim da pevam ljubavne pesme, dok se svet oko nas raspada?“ i
shvatio da je muzika njegovo jedino oružje u borbi za svet bez nasilja.
Stvari koje su se dešavale tada – na žalost se dešavaju i sada. Svet i dalje
nije bolje mesto, ali ova muzika nam i dalje daje razlog, i snagu da od te
borbe ne odustajemo. “You
know we've got to find a way/To bring some lovin' here today.”
Sinead O’Connor: „The Lion and the Cobra“ (EMI,
1987)
Nedavno emitovani dokumentarac o životu i muzici Šinejd („Nothing
Compares“, 2022) potvrdio je mnoge stvari koje smo do sada samo
naslućivali, ili osećali. Šinejd je u mnogim stvarima bila prva. Ali, svet nije
uvek raspoložen da sluša glasove onih koje su rešile da ga menjaju. A Šinejd je
to činila od prve pesme i prve slike koju je podelila sa nama.
Mnogi su mislili da je na omotu „The Lion and the Cobra“ Šinejd koja
vrišti. Ona je, zapravo, pevala.
Ovaj album je zbirka pesama kakvu može napisati samo osoba koja je odista
spoznala bol i odbacivanje u detinjstvu. Odatle potiču „Mandinka“, njen
prvi singl i pesma o devojci koja odbija „tradicionalne vrednosti“, „Just
Like You Said It Would Be“ u kojoj peva o odnosu sa majkom, i „Troy“
koja nije samo omaž Jejtsu, već i poruka Ocu. Ovo je potresan, ali neophodan
album.
Fred
Again & Brian Eno: „Secret Life“ (Text
Records, 2023)
Malo ko je očekivao da će Frederik Gibson nakon bučnog i
ludog zatvaranja Coachella festivala u društvu Skrillexa i Four
Tet ekipe ući u studio sa rodonačelnikom ambijentalne muzike i svetu
ponuditi ovako mirnu i melanholičnu muziku.
Fred i Brajen su, sticajem okolnosti i bez obzira na veliku razliku u godinama,
već dugo bliski prijatelji. To prijateljstvo i iskustvo iz dosadašnjih
sporadičnih saradnji sada su pretočili u niz instrumentalnih i pevanih muzičkih
komada poput „Chest“, „I Saw You“, ili „Come on Home“ u
kojem nas podseća da nismo, i ne moramo biti sami. Važnije od toga – podseća
nas da ne odustajemo ili - „Don’t you say you had enough“.
Ben Folds pita “Do you
still beleive in the good of humankind?”, a hor mu kaže: “I do!” Dexy’s (više nisu Midnight Runners) pevaju “I’m going to get free”. IDEM se
osvrće na vreme koje se neće vratiti, Sparksi idu korak dalje pevajući iz vizure
deteta koje se rodilo pre 22 sata; Olivia Jean menja tok reke Orinoko; Neven jasno
i glasno kidaju sa “Ostajem pozitivan / jer samo pozitivan opstajem!”, a tu su
i: Killer Mike, novi African Head Charge, Rogê, nemanja, Natalie Merchant, Kevin
Morby, Feist, neverovatna pesma Big Blood, The Last Dinner Party, The National,
Cowboy Junkies, The Coral, Jenny Lewis, Anohni & The Johnsons, Everything
But The Girl, Depeche Mode, Peter Gabriel i Josh Ritter.
Priča o Subi se može ispričati na nekoliko načina. Nijedan nije linearan. U svakom postoje neočekivani prekidi, iznenadna iskakanja iz toka, ili ispadanja iz ritma koja – ako se ponavljaju u pravilnim razmacima do sledećeg iskakanja - postaju novi ritam, nešto drugo.
Priča o Subi je ona o čoveku koji zna da sve može biti muzika, i da je to jedini jezik koji univerzalno razumemo, zato što je stariji od reči. To je priča o onom veštom koji takve muzike onda i stvara, upetljavajući u nju usporene snimke frula indijanaca sa obala Amazona, pravoslavno pojanje, zrikavce, uspavanke sa Balkana, bosa-novu ili nešto drugo-novo, što je upravo stvorio - ali ne gubi vreme da tom novom daje ime, već odmah počinje da se sa tim igra, uči ga da igra, i uči nas da/se igramo.
Priča o Subi je ona o čoveku koji shvata da je potraga za zvukom što kuca u grudima Zemlje moguća samo ako se prisloni uho na zemlju i onda prati gde se ti otkucaji najsnažnije čuju. To je priča o onome što je prateći te otkucaje promenio kontinent.
Priča o toj muzici se može ispričati na bezbroj načina. Ne mogu se prebrojati zato što je Suba bio neumoran u premetanju ideja, pristupa, strategija, krivljenju zvukova, ritmova i harmonija sve do trenutka u kojem od te smese ne postane zvučna skulptura koja dalje hoda sama, kao neki dobri Golem.
Ta priča bi mogla biti i o našoj gluvosti i nezainteresovanosti za autentične genije sa kojima smo, barem na kratko, delili prostor i vreme. Ali, ta verzija priče ne bi bila u potpunosti tačna. Oni koji intuitivno osećaju da svi imamo zajedničke korene i zajedničku sudbinu - gde god se rodili, pobegli ili pronašli mesto na kojem smo sazvučju sa sobom i svetom – oni su tu muziku čuli, zagrlili, i prenose je dalje. Zato ona neće utihnuti. Ne možete istovremeno isključiti toliki broj malih bit-boksova koje nosimo u grudima.
Priča o toj muzici može biti uzbudljiva poput detektivskog romana punog obrta koji zahvataju više epoha. To je priča o odsjaju tropskog sunca u njegovom tamnom cvikeru; skoči-zvuk usađen u srce pesme o sirenama, ili onaj drugi koji nam se podsmeva iz zvuče kulise „normalnog dana u San Paulu“ samo ponavljajući „u-vaaaa!“
Ta muzika je večni vetar, nabor na postelji, blato na čizmama, zastave koje se od danas vijore na Subinom platou u sumrak, i ptice sanjalice koje će nas sve nadživeti, zato što su doletele iz mašte jednog čoveka, rođenog na današnji dan 1961. u Novom Sadu.
Tribina Suba i Prijatelji: Marina Perazić, Moma Rajin, Igor Popović, Petar Janjatović, Ivan Fece Firči, Aleksandar Žikić: https://www.youtube.com/watch?v=hkIPYxJRGNQ (SUBAsoba, 2023)
Neki bi na ovaj dan napravili veeeeeliku, spektakularnu proslavu - sa mnogo gostiju, bendom i vatrometom. Neki drugi bi dan iskoristili za lamentiranje nad prošlim vremenom, i prebrojavali zube, ljubavi, ušteđevinu, imovinu, šećer u krvi, broj kontakata u adresaru i pečate u pasošu. Ili napisali autorski tekst pun mudrosti sakupljenih za pola veka. Neki bi se k o n a č n o uozbiljili.
Ja, eto, nisam od takvih, već sedim za mikrofonom i pravim – miks od 50 pesama. Ne 50 najvažnijih ili najdražih svih vremena, već onih koje želim danas da čujem i podelim sa tobom umesto torte.
Na bini se smenjuju: Talking Heads, Buldožer, Šumski, Haustor, Sparks, Kevin Morby, James, Peter Gabriel, Del Arno Band, Mose Alison, Working Week, Joe Jackson, Ian Dury, Šarlo Akrobata, Darkwood Dub, Khruangbin, The Beach Boys, The Chills, Keane, Prefab Sprout, David Bowie, Svadbas, Sitzpinker, The Flaming Lips, The National, Sivert Hoyem, R.E.M, Ekatarina Velika, The Beatles...
Pedi MekAlun je napisao neke od najlepših pesama koje sam čuo u životu. Ali, ne znam koja je od njih najlepša.
Kako merimo dubinu potresa koji Pedi izaziva stihovima „Life's not complete / Till your heart's missed a beat“, ili „Maybe you'll learn/There's nowhere you can go”? Uporedi lepotu “Life of Surprises” i “We Let the Stars”, i pokušaj da se odlučiš.
Nije sve u dubini potresa. Mnogo je i u lepoti i nežnosti tih pesama.
Nisam jedini koji tvrdi da je Pedi majstor. Dok je bio na vrhuncu poznatosti - kao pevač, tekstopisac i kompozitor sada zaboravljenog benda Prefab Sprout - o njemu se pisalo kao “najtalentovanijem pesniku pop muzike svih vremena”. Magazin The Rolling Stone je tvrdio: “Poslednji genije pop-muzike”
Izuzev četiri minuta jedne protestne, netipične pesme - Pedi nije objavio ništa novo već deset godina. Uporni tinitus (kakva ironija!) i drugi problemi odvojili su ga od muzike na duže vreme. U jednom od novijih intervjua priča o povučenom životu u kojem ga, kako kaže, “više niko ne prepoznaje”.
Pedi danas slavi 66. rođendan.
Misao da je i dalje tu, i da - kako tvrdi jedna priča - “piše tri albuma godišnje, ali nikome ne želi da ih odsvira” - raspaljuje nadu da će se ponovo oglasiti, i mali panteon najdražih pesama svih vremena učiniti većim. Ukoliko se tišina nastavi, razumeću.
Ali, bilo bi lepo da i on konačno čuje tišinu, neometanu zujanjem. Kakva šansa za kosmičku pravdu da se dokaže.
Jedna od najlepših pop-pesama ikada napisanih i otpevanih nam je na današnji dan pre četrdeset godina zakucala na vrata, i zauvek se uselila u naše živote. U međuvremenu smo se iseljavali i useljavali. Prva-druga-treća selidba, iznajmljeni stanovi.
Kasete, vinile i diskove sa ovom pesmom smo pakovali u kutije, nosili sa sobom i raspakivali u novim prostorima sa kojima još uvek nemamo ništa zajedničko, nijedan provedeni dan, nijedno sanjanje.
Zato je obično bila među prvim pesmama koje bi trebalo pustiti glasno u tom novom prostoru, da bi postao naš.
“This must be the Place” je poput najdražeg kutka u stanu. Ona je fotelja u koju mogu sesti i dvoje ako se malo zbiju. Ili lampa za čitanje. Ona je udobni dušek, ili krevet pod prozorom u koji tuče sunce, mačka koja spava kraj stopala.
*
Negde ovih dana pre tačno deset godina uselili smo se, konačno, u "nešto naše”. Nisam čekao raspakivanje kutija, kablove i zvučnike - slušao sam je sa telefona. Taj zvuk je bio sličan onome koji se nedeljama pre toga čuo sa tranzistora majstora i molera, ali meni je, u tom trenutku, bio najlepši i najdraži zvuk na svetu. Konačno smo bili svoji, na svome.
Sudopera, police, plakar, televizor, ogledala, fotelja, stočić, sto za pisanje, dodatne police... sve to je došlo posle.
Stihovi “Home, is where I want to be / but I guess I'm already there / I come home, she lifted up her wings / Guess that this must be the place” ušli su u naš stan pre svega toga. (To, verovatno, dosta govori i o mom organizovanju prioriteta, ok.)
* Već nekoliko nedelja se pitam da li, koja, i kakva muzika se može slušati u ovakvim vremenima. “This must be the place” ima lekovito dejstvo i sada. Ona ne peva o tome da zlatni kraj postoji, i da će sve biti u redu. Ipak, ona podseća šta svemu daje smisao, a to je ljubav, da stvari mogu biti bolje, i da ovo zaista može biti naše mesto.
Dejvid Birn peva “for a minute, or two”, ali valjalo bi se boriti za više.
Nemamo dokaze da se ovaj razgovor dogodio, ali ga lako možemo zamisliti.
Eksterijer. Sumrak letnje večeri pre gotovo 2500 godina, negde na obalama Južne Italije. Platon, inače zainteresovan za uticaj muzike na naše duše, posmatra svog prijatelja Arhitu iz Taranta kako završava radove na mehaničkoj ptici koja će uskoro poleteti i tako postati jedna od preteča današnjih robota. - „Jednog dana“ – izgovara Arhita zatežući opruge na mašini – „Mašine će stvarati muziku.“ - „Ne verujem“ – odvraća Platon – „jer muzika je pitanje morala i duše, a mašine ih nemaju.“ Arhita se osmehuje, i pušta mehaničku pticu na prvi let. Dve i po hiljade godina kasnije Edvin Skot Voti će svetu predstaviti pianolu - „klavir koji sam svira“ po zadatim notama, i tempo muzike će početi da se ubrzava. Svega pedeset godina kasnije IBM 7094 postaće prvi računar koji „peva“, a veštačka inteligencija komponovaće „Iliak svitu“ po ugledu na Bahovu muziku. Pre nekoliko nedelja Tomas Bengalter iz „robotskog“ dueta Daft Punk skinuo je svoju kacigu i izjavio: „Poslednja stvar koju bih želeo da budem je – robot“.
Ovi albumi vas mogu inspirisati na razmišljanje o muzici, ljudima i robotima.
Niko pre njih nije uspeo da stvori elektronsku muziku koja izaziva nostalgiju za budućnošću. Kraftwerk su ujedno bili i prvi koji su nas pozvali da u tu budućnost uđemo plešući kao roboti. Iako stvaran na mašinama koje su odavno muzejski eksponati - ovaj album i nakon četrdeset pet godina od objavljivanja zvuči kao sjajna budućnost koja nas čeka iza ugla. Zahvaljujući činjenici da koncerte sviraju „kao roboti“ Kraftwerk je i dalje jedini bend koji bi mogao da nastupa pred publikom još stotinu godina, a da naše zadovoljstvo novog slušanja „Robots“ ili „The Model“ ne bude ništa manje.
Laurie Anderson: „Big Science“ (Warner, 1982)
“There is no pilot. You are not alone. Standby. This is the time. And this is the record of the time.” U istoriji pop muzike nema mnogo sličnih ekscesa poput njenog snimka „O Superman“. Tih osam minuta „priče“ (i, recimo, pevanja) kroz vokoder praćeno repetativnom elektronikom nije ispunjavalo nijedan uslov za „hit“ - ali se Lori ipak našla na drugom mestu UK Top 10 i tako redefinisala budućnost muzike. Njen prvenac „Big science“ pretresao je naš odnos prema budućnosti, komunikaciji, mašinama i filozofiji na početku dekade u kojoj je tehnologija postala važan instrument u muzici. Sa distance od četrdeset godina - Lori sada možemo slušati i kao prvu pop muzičarku-kiborga, koja je hrabro koristila tehnologiju zamagljujući liniju razdvajanja između organskog i mašinskog. Ljubičice: „Dok čekamo pad“ (Krokodil studio, 2023)
Nakon dugog vremena koje su proveli sarađujući sa nizom bendova i muzičara (Buč Kesidi, Jarboli, Jesenji orkestar, kao i Branka Parlić) – Vuk i Petar Stevanović, poznati i kao Ljubičice - objavili su novi album. Pored već poznatog hita “Jedva čekamo rat ljudi protiv mašina” (korišćena u seriji “Žigosani u reketu”), tu je i novi singl “Da li se roboti plaše” (opet te mašine!) kao i zarazno-bezobrazni elektro pop-hit “Opet”. Ipak, ključna pesma ovog albuma je naslovna - “Dok čekamo pad”. Po zvuku i atmosferi donekle slična ranije objavljenoj, genijalnoj pesmi “Veliko hvala (i zdravo)” – završna pesma na albumu otvara mnoga pitanja koja vode ka istom odgovoru. Nije važno o kojoj vrsti pada se radi - već šta mi radimo dok nam se taj pad približava.
Ne želim da vam dugačkim uvodom kradem ni trenutak ovog proleća.
Pronađite ove albume, koristite ih kao kišobran za prolećne pljuskove, kao
jastuk za gledanje u nebo, naočare za sunce, ili alat koji barem na kratko
možete usporiti protok vremena. Tako ćete u proleću uživati još više.
Talk
Talk: „The Colour of Spring“ (EMI, 1986)
Mark Holis, nekadašnji vođa benda Talk Talk ima visoko
mesto na listama autora najlepših pesama u istoriji pop muzike. Jedinstvenog
senzibiliteta i raskošnog talenta - Mark je svetu podario hitove poput „It’s
my Life“ ili „Such a Shame“, sve vreme tragajući i boreći se za
mogućnost da stvara drugačiju muziku, kakvu nam je pre povlačenja sa scene na
kraju i ostavio.
U diskografiji Talk Talk ovaj album ima ulogu - Aprila. Ume da iznenadi
kišom, ali i da bude topao poput prvih dana leta. Za pesme poput „Happiness
is Easy“ ili „I don’t believe in you“ je dobrodošao kišobran, dok su
„Life’s what you make it“ i „Living in Another World“ poput sunca
posle kiše.
Ne zaboravimo – „The Colour of Spring“ se nalazi na čuvenoj listi „1001
albums You must hear before you die“.
Emiliana Torrini & The Colorist Orchestra: „Racing the Storm“ (Bella Union,
2023)
Možda i ne znate da već znate neke od pesama na kojima je
Emiliana pevala, ili ih je komponovala. Sarađivala je krajem devedesetih sa
bendom Gus Gus, pevala na albumu Thievery Corporation „The Richest
Man in Babylon“ i napisala globalni hit „Slow“ za Kajli Minog.
Ali, neka vas imena sa ovog spiska ne zavaraju. Muzika koju Emiliana sada stvara
sa The Colorist Orchestra je drugačijeg senzibiliteta. Bogati zvučni
pejsaži suprotstavljeni nežnom glasu, pesme koje bi mogle da se nađu na ranijim
albumima Bjork ili čak Massive Attack, i momenti zvučne nežnosti – sve
to se prepliće na ovom albumu. Iz tog šarenolikog buketa pesama posebno obrati
pažnju na „Mikos“, „You left me in Bloom“, i „Wedding Song“. Plesač sporog stepa: „Sunčana Strana Mjeseca 1“ (Aquarius Records, 2003)
Na ovim prostorima je malo muzičara poput Maksa Juričića,
nekima poznatog i kao Max Wilson. Kroz njegove prste, ili glas su tokom
proteklih četrdeset godina izlazile pesme grupa Film, Vještice, kao i bendova Le
Cinema i Ljetno Kino u kojima je sarađivao i sa „muzičkim bratom blizancem“ –
Vladom Divljanom.
Plesač sporog stepa nam je tokom proteklih godina već darivao pesme koje su nam
donosile sunce i miris smilja, ali i setu („Nedjelja“, „Prva Druga Treća“,
„Miris Zlato Tamjan“). Konačno, okružen sjajnom ekipom muzičara – Maks nam je
darivao i „Sunčanu stranu mjeseca 1“.
U ovoj album je tako lako zaljubiti se. Dovoljno je da poslušate prvi singl
„Pusti me da plešem drukčije“ da biste postali obožavalac, a Plesač će vam uzvratiti
i jednom od najlepših pesama o proleću otpevanim na ovim prostorima u
poslednjih nekoliko godina.
Ukoliko vam se tokom slušanja pesme „Lomi me“ učini da uz vas hoda i Vlada
Divljan – samo se prepustite.
Lekovito je.
Vraćam se u osamdesete, ne iz nostalgičnih razloga.Uostalom - šta je nostalgija?
Definicija ukratko kaže: bol i čežnja za nečim što više ne postoji.
Ta muzika i dalje postoji, i sada nam je dostupnija nego ranije, kada smo patili što ne možemo imati sve što želimo da slušamo.
Vraćam se u osamdesete i zato što mi te pesme; bas linije Mika Karna i Dereka Forbsa i nemoguće bubnjanje Stjuarta Koplenda pomeraju mozak na isti način kao i pre mnogo godina.
U 2x45 minuta, ili na “A” i “B” strani ove digitalne kasete čekaju te i neke od meni najdražih pesama svih vremena iz osamdesetih, a koje do sada nikada nisam puštao u miksevima.
A strana: David Bowie, Style Council, Talk Talk, Echo & The Bunnymen, The Police, Ekatarina Velika, Idoli, U škripcu, Dorian Gray, Simple Minds, Ultravox.
B strana: Talk Talk, Prefab Sprout, The Stranglers, Style Council, Paul Young, Icehouse, Roxy Music, Japan, Talking Heads, Brian Eno & David Byrne.
Trivia: prodaja kaseta u 2022. je premašila prodaju iz 2002. godine. Samo u Velikoj Britaniji prodato je više od 200.000 komada.
Nekoliko dana nakon objavljivanja albuma “Let’s Dance”, muzički kritičar magazina “The Guardian” je napisao: “na prvo slušanje čini se previše komercijalnim, ali dodatna preslušavanja će vam otkriti da je u pitanju klasik.”
Dejvid Bouvi je do tog trenutka već uradio s v e.
Stvorio je i sahranio Zigija Stardasta koji mu je već obezbedio mesto u večnosti. Zatim je pokušao da kreira rok-operu inspirisanu Orvelom, bio je beli soul-men, Čovek koji je pao na Zemlju, Beli Vojvoda, svirao sa Lenonom i Markom Bolanom, bio neustrašivi eksperimentator koji je izluđivao izdavačku kuću nekomercijalnim materijalom pravljenim sa Inom i ekipom u Berlinu, raspravljao sa Berouzom o budućnosti medija i muzike, ozvaničio početak osamdesetih albumom “Scary Monsters", recitovao Brehta, pevao sa Bingom Krozbijem božićne pesmice, glumio Čoveka-slona.
Preostalo mu je još samo jedno: da postane pop-zvezda.
Mnogo godina kasnije Najl Rodžers, producent “Let’s Dance” je pričao o prvim susretima sa Bouvijem, razgovorima o džezu, trubačkim aranžmanima Nila Heftija i Stena Geca; kako ga Dejvid uverava da bi njegov naredni album trebalo tako da zvuči, ali i kako je prva verzija naslovne pesme u početku zvučala kao “melanholična folk-pesma”, sve dok Najl nije predložio da to postane pesma “uz koju će ljudi igrati”.
„Dugo je pokušavao da definiše stvari. Pojavio se nešto kasnije na vratima noseći u rukama album Litl Ričarda na kojem ovaj pozira kraj velikog Kadilaka. "Ovo želim da napravim!"
*
U trideset i šestoj godini Bouvi potpisuje ugovor sa novom izdavačkom kućom, menja frizuru, oblači belo odelo i počinje izvođenje najtežeg eksperimenta karijere:
Dejvid Bouvi, mega pop-zvezda.
„Let’s Dance“ je prodat u više od 10 miliona kopija i postao je njegov komercijalno najuspešniji album, a tokom turneje „Serious Moonlight“ ga je uživo videlo gotovo tri miliona ljudi.
Ipak, nakon njega je prvi put upao u kreativnu krizu.
Kada se nađeš na vrhu, nemaš gde dalje.
U filmu „Moonage Daydream“ Bouvi priča: „Nisam više znao ko sam kao umetnik. Postavio sam sebi parametre koji su me ograničavali na ono što sam pretpostavljao da ljudi žele. Nikad nisam hteo to da uradim. Nikada nisam želeo da budem na sceni i udovoljavam ljudima. Želeo sam da ljudi vole ono što ja volim. Ne da im dajem ono što oni vole.”
Nik Stivenson će u sjajnoj knjizi o Bouviju ceo taj period definisati kao „akumulacija kapitala i širenje granica (...) Nestao je imidž autsajdera i izmeštenih predstava iza kojih se naziru denaturalizovani aspekti pola i sekusualnosti. Na celoj turneji Bouvi je glumio strejt muškarca u odelu uz koga su preglasni bubnjevi i mačo gitare koje sviraju momci iz benda, što je prilično neobično za čoveka koji nedugo pre toga hteo da rokenrol okrene naglavačke.“
Iznad svega, ipak, i uprkos činjenici da je Bouviju trebalo deset godina da ponovo pronađe pravu novu formu - ostaje savršena pop-muzika.
Iako mi je verzija „Modern Love“ koja se pojavljuje u filmu „Moonage Daydream“ draža >> , zato što otkriva potpunu veličanstvenost te pesme – ovoga puta stavljam onu originalnu, "sa momcima u prugastim odelima".
Jer, to je to: pop.
Album „Let’s Dance“ je objavljen pre tačno četrdeset godina.
I postao prvi album koji sam kupio u životu.
"Gets me to the church on time."
p.s. Po nekim (nepotvrđenim) podacima "Let's Dance" je prodat u većem tiražu u Jugoslaviji nego Italiji, državi koja je imala tri puta više stanovnika od SFRJ.
Kada se uključi "Pojačalo" i mikrofon, ja pričam o radiju, muzici, reklami u kojoj sam zaprosio Aleksandru, kako odložiti vojni rok 1992. i zašto i dalje želim da delim muziku na svaki mogući način ;)
I deo:
II deo:
Zašto je pesma "Niko kao ja" važna, kada smo prestali da slušamo U2, koliko pesama čovek mora da presluša da bi pronašao one koje su stvorene samo za njega, i kako jedna knjiga (posvećena jednom muzičaru) nastaje i zahvaljujući internet forumima i entuzijazmu ;)