Monday 22 November 2010

"Na-mestu - ne-voljno!"

Priča može početi i ovako:

Enterijer, garaža u kojoj se održavaju probe benda, mesec novembar.
Šef benda, harmonikaš, spaljuje na sredini prostorije gomile papire zamašćene od presavijanja, putovanja, godina i mnogih ruku, note postaju iskrice na hladnom vazduhu.

Dok ta gomilica polako postaje pepeo, gazda benda lepi na zid novi repertoar.

Zbunjeni basista sriče, sa zida:
„Sedamnes’ mi je godina... još se nisam... la-la-la... Šefe, šta je ovo?
Kad ćemo onu “Majka plače, ocu suze liju, svog jedinca prate u armiju?”

Šef prećuti odgovor.
Zatamnjenje.

Nakon gotovo sto trideset godina, u tzv. aktivnoj vojsci Srbije uskoro će biti samo oni na koji su to dobrovoljno pristali, kao i oni koji poziv vojnika smatraju – poslom.

Prve vidljive promene biće indirektne, tj. manje važne na opštem, ali bolne na mikro-planu.

Jedan od visprenijih srpskih medijskih magnata nedavno je primetio da je propast štampane pornografije u Srbiji direktno povezan sa smanjenjem broja aktivnih vojnika: broj čitalaca bio je desetkovan toliko da se ta zelena grana prosto osušila.

Pošte Srbije već su osetile smanjenje protoka i pisama i novaca i telegrama – jer postoje drugi, lakši, istina manje romantični vidovi komunikacije. Gušterima nema ko da piše, još od uvođenja mobilne telefonije.

Proces promena očekuje stotine ili hiljade harmonikaša, trubača, bubnjara, pevača, gostioničara, vlasnika pečenjara, kafedžija, organizatora ispraćaja  – svih onih kojima su ispraćaji bili jedan od važnih izvora prihoda tokom sezona. Pevači i njihovi bendovi će polako menjati repertoar pesama, jer će biti sve manje razloga za standarde poput gore citirane „Vojničke pesme“ a sve više za nekim veselijim, instant-hitovima.

Odgovor čitave industrije biće, najverovatnije, popularizacija proslava punoletstva (od svadbi se ionako u Srbiji neće 'leba najesti) - do sada namenjenih uglavnom ženskoj deci. Lagano, iz sezone u sezonu, ta nova moda će postajati sve prihvaćenija za oba pola, jer neki razlog za slavlje i pevanje prosto mora da se nađe!

One značajnije, dublje promene postaće vidljive nešto kasnije.

Normalno je da će ne mali broj mlađih srba tu novu neobavezu dočekati kao olakšanje.
Imaš dvadesetak godina, tek si uzeo vazduh i počeo da živiš trčećim korakom.
Uložiti usred takvog zamaha 6-8-9 meseci u niz radnji koje se do sada nisu pokazale baš efikasnim u momentu kada neko napada tvoju zemlju (prednjače - premeštanje lišća i snega po krugu kasarne) deluje im blesavo koliko i ideja da je naša domovina bila treća svetska vojna sila, u šta se svojevremeno itekako verovalo i klelo.

Ali, odlazak u vojsku u protekle dve decenije nije ni trebalo posmatrati kao period u kojem ću naučiti kako da rizi-bizijem oborim Avax, već kako sačuvati/odbraniti sopstvenu glavu i – naučiti što je moguće više iz te jednogodišnje situacije.

Stariji, odrasli u duhu rečenice „ko nije za vojsku – nije ni za ženidbu“ će ovu promenu dočekati uz negodovanje i nastaviti da preporučuju podmlatku da prođe i kroz taj razred škole života. Pritisak će, iz godine u godinu, jenjavati. Možda je već zapravo počeo da jenjava, čim angažuju poznate da glume vojnike (valjda je poruka da je biti vojnik dobra životna uloga – naučiš napamet tekst i krećeš se kako ti reditelj kaže), no, kako god - Srbija će preživeti još jednu od podela, dublju od one nastale uvođenjem civilnog služenja vojnog roka: sada će postojati oni koji su to uradili - dakle dokazani, odrasli muškarci - i oni koji to nisu, barem ne po trenutnim standardima. Dva različita mentaliteta biće još više udaljena međusobnim nerazumevanjem.

Nerazumevanje je u ovom slučaju veće i nije pitanje političkog, kulturološkog ili nekog drugog stava -  jer dolazi iz direktnog iskustva: služenje vojnog roka menja ljude, čak i ako neki to poriču – i nije prepričljivo iskustvo.

Bez obzira na to da li su bili mirnodopski ili ratni uslovi, bez obzira na to da li ste služili na 50 ili 500 km od kuće: meseci provedeni u sistemu čija se pravila često kose sa dotadašnjim iskustvom a ponekad i logikom; ograda koja postoji između njih i nas; gomilice besmislenih zaduženja usmerenih uglavnom na čuvanje opreme koja je starija od tebe i nesposobna da uspostavi vezu na razdaljini većoj od 70 metara i očuvanje tekovina koje su se već bile izlile iz korita i napravile opštu poplavu na sve strane; radost izlaska u grad (i to u civilu – što je bio jedan od simbola otapanja strogoće, a zapravo rezultat prostog siromaštva – nisu imali da nam daju više od 1 uniforme); teskoban osećaj samoće prve noći u spavaoni; saznanje da te ne čeka da se vratiš; otkriće da u svakoj kasarni postoji skrivena prostorija u kojoj leže, pod teškom prašinom - i neke knjige i ploče i da je eskapizam moguć i tamo; otkriće da se i kapetani smeju na „Oklopni bataljon“ Škvoreckog, jer i oni znaju kakva je ovo zapravo šarada; totalna euforija poslednjeg prolaska kroz kapiju; godišnje fizičko odsustvo iz života – sve to se ureže poput kostobolje u kolenu koja me davi već sedamnaestu godinu a zarađenu upravo tamo, vratiš se drugačiji, naučen da mnoge stvari u životu kada možeš i moraš – moraš sam; naučiš da postoje trenuci kada valja ali i kada nema potrebe istrčavati – upravo tamo naučiš tu mudrost ako već nisi kod kuće; sagledaš kako zdrava logika i obrazovanje ne moraju zajedno; naučiš da ne postoji ništa strašnije od konzerve hladnog rizi-bizija koji onda poneseš kući i čuvaš na polici kao podsetnik da stvari uvek mogu biti i gore i da se nikad ne treba predavati, naročito sada, kad ta konzerva nije jedina hrana; iako se nedeljama nakon povratka osećaš kao stranac u svom nekadašnjem životu.

Sva ta iskustva su nemoguća za prepričati, ili jesi ili nisi, i ta, dodatna razlika između dva stroja nove srpske omladine dolaziće sve više do izražaja.

Kako sada pristupiti ovoj temi i problemu - misle se ljudi po kafanama, nad stolovima lišenim pepeljara, što samo pojačava gorki ukus piva i razočaranja u svet koji se menja i postaje sve neprepoznatljiviji, kafane više nisu što su bile, a ionako ih sve manje ima; vojska nije na kakvu smo navikli; povećava se i broj žena oficira; u međuvremenu i treći stub Srbije preti da ode u propas' - sve se nakupilo odjednom; biće još ovde zemljotresa – i u glavama i od lupanja glavom o zid, previše promena u prekratkom roku,  
 „Otac želi sedi/
Da vraga pobedi, 
pobedi.

Za kraj, džomba vojne pošte 7325/9 želi da pozdravi novu klasu uz prigodnu pesmu.
"Prijatno - decembar!"


23 comments:

  1. Tapš, tapš. Mogla bih da krenem u analizu koja je na kratak dah i onu na dugoročne posledice. Bojša, kad se kod tebe usadio narodnjak (kao onomad jednom kod mene), jasno je da je emocija jaka i sudba neizvesna.

    To je razlog da pokušam da nađem jednu pesmu davno napisanu, a koja je u svom korenu imala ličnu impresiju sproću organizovanja ispraćaja u vojsku - sina jedinca i onih koji nisu jedinci. Jer, koliko već sutra ostaće u zaboravu. Ne obećavam, moram da prekopam spise - nemam pojma gde je.

    ReplyDelete
  2. ;)
    Ovaj narodnjak ce, naravno, ostati usamljeni eksces koji najbolje podcrtava atmosferu... Mislim, bilo bi zaista blesavo da se sve ovo zavrsi nekom pesmom mlakonja poput "In the Army Now" od Status Quo...

    Sudba je neizvesna, nemam ćagu da se bavim sociologijom, ali kapiram da će se promene videti... A, morao sam da se pozabavim i tolikim sviračima...

    Čekam pesmu... ;)

    ReplyDelete
  3. Hehehe, koliko se Status Quo vrteo samo u to vreme, mislim, srednje škole. Što bi bilo blesavo, nego što atmosferu ne bi mogao da dočaraš, ostalo bi bledunjavo. ;)

    Skoro sve sam prekopala i još uvek nisam našla tu pesmu. Čini mi se da sam posle x godina opet videla šta sve čuči u tim komodicama. Raznežila sam se nad presovanim ljubičicama i pala u sevdah kada sam videla đačku knjižicu iz osnovne škole. :) Nastavljam da tražim.

    ReplyDelete
  4. Večeras ne pomaže traženje. Ili je nema ili je ne vidim. Ako i kada je nađem, na tome ostaje.

    ReplyDelete
  5. Ja sam imao spremljene kompilacije za svoj volkmen koji se aktivno rabio na straži i na dežurstvu u voznom parku. I tada i danas mi je nekako simbolično da je jedna od kaseta počinjala sa pesmom Obojenog Programa i stihovima "pravila su ovde tako stara / zašto moram njima da se klanjam"

    ReplyDelete
  6. Ako stignem, javiću se opširnije, samo jedno pitanje:

    Zašto o ovome nismo imali referendum kojem bi prethodila ozbiljna javna rasprava?
    Ne mislim da za svaku komunalnu stvar treba da se raspisuje referendum kao u Švajcarskom (mada taj model ima i neke prednosti) ali pitanje bezbednosti zemlje je ozbiljno pitanje.

    Drugo, šta će nam uopšte ova vojska koja nam je ostala? Ja takvu vojsku neću da plačam. Uopšte mi se ne sviđa da plaćam pretorijansku gardu, čiji su oficiri školovani u kolonijalnoj metropoli, koja će sutra vrlo lako okrenuti cevi u mene ili moje dete. A s obzirom da je ovo rešenje nametnuto bez referenduma, vrlo sam blizu tome da smatram Vojsku Srbije okupacionim silom na teritoriji svoje domovine (mada ta linija još uvek nije pređena, ali kako stvari stoje i to se primaklo).

    ReplyDelete
  7. "sutra s tobom neću biti, sudbina me na put šaljeeeee". uz ovo sam se iskid'o na svom ispraćaju. ostatak repertoara je bio "kul".
    u neku reaspravu glede glavne teme ne bih ulazio. s nekim stvarima se ne slažem, al nebitno je i ne volem da se ćeram po internetu... naročito ne s ljudima čije mišljenje cenim.

    ReplyDelete
  8. Ništa bolje od priče direktnih učesnika događaja. Mada znaš šta mislim o svemu tome (o sivoj maslini), vredelo je žrtvovati te da bi ova priča nastala. Da nisi ti služio vojsku, nikad ne bi ni nastala. Biće da je brat prećutao i više nego što znamo da je prećutao. Vrlo brzo je prestao da priča i sa ortakom iz razreda sa kojim je služio u istoj kasarni. Ništa slatko više ne okuša, a pre vojske je mogao da pojede i masnu ponjavu samo ako je slatka (mi ga zezali da je verovatno, pošto je bio ispomoć u kuhinji, našao miša u džemu)...

    Naravno, treba da bude stvar izbora hoće li neko ili neće da bude vojnik isto kao i da li će biti automehaničar ili "banderaš".

    Za pečenjare ima 'leba itekako - nisu sve slave posne. Što se harmonikaša tiče, njihov posao je kao materija: ne može se ni stvoriti ni uništiti, može samo prelazti iz jednog oblika u drugi.

    ReplyDelete
  9. Ovde sada ide vrlo logično pitanje - šta će uopšte vojska državi koja broji stanovnika koliko pola Njujorka? Nije li dobro obučena policija (plus graničari) ono što manje košta, a bolje funkcioniše?
    Partizansko ratovanje je danas sprdačina i to su nam tako lepo i slikovito pokazali u toku bombardovanja, dok su nam "naši" na TVu strastveno pokazivali ona tri MIGa preostala iz doba mlađeg paleozoika.

    Da bi stvar bila grđa, NATO trenutno pravi šou program našoj vojci (po pitanju reorganizacija i "modernizacija") i nikako i nikom ne želim da zna detaljnije kako naša uprava reaguje na te zahteve. Ne da bi plakali, nego bi i plakali i smejali se, i slinili i na kraju se... Ma, bolje da ćutim :)
    Al' ono istina, imala sam dva momka koja nisu bili u vojsci, i stvarno ni za šta nisu ni bili. Ponekad i ponekom muškarcu stvarno bude razvojno važno da se odvoji od mame i njene kuhinje, i sluša idiote, čisto da bi malo očvrsnuo i shvatio da nije krunisana glava.
    Kako ćemo "sinterovati" mušku populaciju? To mi mira ne da...

    ReplyDelete
  10. Aha.
    Eno upravo u Avganistanu tom istom NATO, Talibani objašnjavaju kako je partizansko ratovanje prava "sprdačina". A nešto ranije su to isto objasnili i Rusima.

    ReplyDelete
  11. Da postrojimo komentare...

    @Dzoni: ha! vas su pustali da slusate muziku! U nase vreme, bilo je to drugacije... (Upravo sam se setio Pajton skeca sa skotskim bogatunima koji prepricavaju svoje detinjstvo... :) Dobar je Obojeni za takve situacije, naravno da smo i mi svasta vrteli po raskantanim kasetofonima, mada je najvise bilo Rebeke De Ruvo, „Wild Awake“ sa MTV-a, crno beli televizor.

    @Vrabac: Ne bih imao nista protiv referenduma na ovu temu. Pitanje je samo kako bi formulisali pitanje („Niste li negativno nenastrojeni protiv neobaveze nesluzenja vojnog roka...“)... Mislim da je uloga Pretorijanaca ipak namenjena nekim specijalnijim rodovima, a dokle god su vojnici deca rođena ovde, ne možeš ih smatrati okupatorima... (mada se definicija okupacije u delu „.. pod okupacijom neprijateljske armije“ može tumačiti na razne načine – šta je to: neprijateljski?)

    @napushanovic: citave godine u spavaoni se nije gasio tranzistor, ni danju ni nocu... Zelje, pozdravi i cestitke – Radio M, vlasnik Goran Matic, imali su cca. 20 pesama u fonoteci. SVE ih znam napamet i danas...
    Inace - hvala na komplimentima, a ja volim da se ponekad i ne slazemo na ovom blogu, mnoga izjasnjavanja i izlaganja stavova samo su pomogla, nikada odmogla.

    ReplyDelete
  12. @Sizif: recenica o harmonikasima ulazi u Hall of Fame, direktna nominacija, usvajanje, klesanje u kamen... Boreci se izmedju mikro i makro detalja ove price, nisam stigao da skrenem i do te komponente – znam za prijateljstva koja su se hladila zbog ne/odlaska u vojsku, ali i ona druga, nastala tamo. Cak sam i kum bio jednom od klasica :)

    @yzse: da znam odgovor na to – verovatno bih bio Ministar Vojni. Zivot me demantovao nekoliko puta – i verujem da je drzavi svakako potreban odredjen broj stanovnika opremljen i spremljen za razne zadatke – odbrambenog i slicnih karaktera. Da li se zovu vojska ili granicari ili vojlicija, ne vazno je.
    Da, odvajanje od mame/njene kuhinje, to je jedan od vaznih momenata u zivotu svakog muskarca... :)

    @zverka: na dan promocije tih vojnickih spotova Dragan Bjelogrlic je izjavio, doslovce: „ko ne voli kafanu i vojsku, ima problem“. Recenica je stajala dva sata na B92, onda su komentatori malo podivljali, te je recenica nestala... Ali, vojsci je preostalo jedino to – da udara u tradiciju i poziva muskarce na dokazivanje muskosti, i to je potpuno ok – dokle god ima dobrovoljno zainteresovanih za to.

    @vrabac: Talibani su trenerana ekipa, ozbiljni igraci. Moje iskustvo i 12-mesecni boravak mi je mnogo toga rascistio u glavi, ali i dokazao da smo mi daleko od ozbiljnosti. Bio sam komandir straze, sunce im poljubim, sa 3.5 meseca vojske, bez cina, 20 km od granice... Neozbiljno... :)

    ReplyDelete
  13. Bojša, sada baš proučavam pozadinu danas objavljene vesti o tome kako Srbi najviše veruju vojsci i crkvi, na sajtu Gallup Balkan Monitor. Naravno, ta vest je napravljena od opsežnog istraživanja, pa su pomenute 2 institucije istrgnute iz cele priče i stavljene na pijedestal. Da sad ne tupim šire (dovoljno to radim kod mene na blogu), ono što se meni ne dopada to je da 77,6% ispitanika od 15-24 godine veruju Vojsci Srbije (i od tih 77,6%, 30,9% ima onih koji hard-core veruju), dok npr. ima čitavih 10% manje verujućih koji imaju 25-39 godina. Eto, meni je taj podatak zabrinjavajući, jer sve te mlade, mahom neformirane ljude vidim kao buduće topovsko meso. Mislim, kad smo već kod dobrovoljnog dokazivanja muškosti.

    ReplyDelete
  14. Kad bi hteo da budem ciničan zapitao bi se koliki bi nam bio deficit kad nam je BEZ VOJSKE skoro 20 milijardi (ako se dobro sećam nekada je 70% otpadalo na vojsku). Zato budimo realni: nije to više za nas. Mi smo uvreda za poštenu bananana-državu...

    ReplyDelete
  15. @vrabac

    Razlika je u interesu. Mala smo teritorija, nemamo postrojenja niti resurse. Ali se nalazimo na nezgodnom mestu. I rešenje se nameće samo. Ili središ prenosni energetski sistem ili ako to ne donese momentalne rezultate aktiviraš plan B - tepih bombe i ćao đaci.
    U slučaju povelike teritorije sa par izvora nafte i nanosima uljanih škriljaca dole i sopstvenim plantažama belog maka odozgore (od kojih se debelo zarađuje) rešenje se zove "x muva jednim udarcem". Em ratujem, a tako najbrže zarađujem (kroz poreze), em isprobavam nove ratne tehnologije i na mojim i na njihovim ljudima, pa imam i ljudske zamorčiće za eksperimentisanje sa posledicama radijacije, radim na smanjenju svetske populacije sa sigurne razdaljine, zarađujem na medicinskoj nezi, i last but not the least imam ogromnu medijsku pažnju i samim tim nabijam mega strahove svima okolo, pa ih brže i lakše mentalno (fizički i duhovno)obrađujem u pravcu koji mi odgovara. Ah da, onima koji su izluđeni sa all of the above, prodajem produkte sopstvenih plantaža. Ima li išta pametnije od toga?
    Ponekad je rat samo sredstvo do cilja, a čini mi se da je ova špansko-afganistanska serija upravo cilj... Ali možda grešim :)

    ReplyDelete
  16. @yzse, bravo, toliko dobrih opažanja. :)

    ReplyDelete
  17. aha.
    jos uz to isprobavam i teslino oruzje koje sam ukrao od srba...
    i sprovodim najnoviji mind-control program uz pomoc 1264 jogi letaca (magican broj)...
    a uz to i tragam za svetim gralom...

    cudo su ti ameri.

    ReplyDelete
  18. @preslicavanje
    Nas puštali da slušamo muziku?? Nikako. Muzika se slušala skriveno, daleko od svih, na straži dok pada sneg, često samo na jednom uhu, da možeš čuti da li stiže kontrola. I ponekad u spavaoni, pred spavanje, trebao mi je neki glas razuma da čujem pre nego što padnem u san.
    Inače, moja vojna iskustva su solidno loša, ako bih pisao blog o vojnim danima, pljuvačne žlezde bi mi presušile, i ne, nisam video nikakav smisao u tome. Potpisujem ovog trenutka da bi država bila sigurnija da se raspusti vojska, nega sada kad gomila besmislenjakovića ima pravo na upotrebu oružja i brine se o bezbednosti.

    ReplyDelete
  19. @miodrag: "uvreda za postenu banana drzavu" - zvuci saljivo, zapravo je tragino. Sigurno je da postoji model koji bi odgovarao Srbiji. Samo da se nadje taj mudrac koji ce definisati koliko je to veliko, komplikovano i skupo ili jeftino.

    @dzoni:
    zavitlavam, naravno. Nosili su i moji drugari vokmene na strazu, meni to nije bilo prosto prijatno / stojis usred snega i mraka, ne vidis belu macku pred sobom, jos ako ukljucis culo sluha, ume da bude neprijatno... I onda stojis u sred te zime i U GLAVI miksujes pesme... Ok, necemo da zvucimo kao 4 Pajton-coveka iz Jorksira :)

    ReplyDelete
  20. Pravljenje ispraćaja
    /ljudi su čudni/

    Svi su veseli,
    Smeju se do suza.
    Rastanak je,
    Misle, opravdan.

    Tata je popio.
    Majka je ushićena.
    Ćerka je udata.
    Sin je vojnik.

    Bacanje para,
    Pravljenje ispraćaja.
    Bogata trpeza,
    Uža i šira familija.

    Kiseo kupus u loncima,
    Flaše u glavama,
    Svinjsko pečenje
    Na masnim bradama.

    Pustoš šarenila,
    Igra živcima,
    Nepotrebna investicija,
    Plitkoumna razbibriga.

    Imitiranje sreće,
    Statusnih simbola,
    Seljačkih običaja,
    Dovodi me do ludila!

    Bezvredna muzika
    Sa oštećenih ozvučenja,
    Nepregledni redovi stolova
    Oko kojih obleće kolona.

    Sva ta bezimena lica
    Misle da im je lepo.
    Da to tako treba da izgleda.
    Predstava da je to zabava?

    P. S. Stara jedno punoletstvo.

    ReplyDelete
  21. @retka zverka: nedostaje samo poneka onomatopeja pucnja, ili jedno "OJHA!" :)

    ReplyDelete
  22. @Bojša, u pravu si, nedostaje izvornih seljačkih elemenata. Ali, nemoj me sa tim pls, bacala samo oduvek peglu i hate na te priče. :)

    ReplyDelete