Sunday 19 March 2023

Ekatarina Velika: “Dum Dum”: Izlazne rane (remaster, 2023)



„Dum-dum je puščano zrno razornog dejstva.
Zbog male mase i pljosnatog vrha zrno se nasumično kreće
kroz telo pogođenog, i stvara velike izlazne rane.”
(definicija)

Prethodna decenija počela je veličanstvenom scenom.
Trojica razbarušenih Akrobata igrala su napred-nazad oko makete planete Zemlje, uzvikujući „Niko kao ja!

No, minut i po kasnije sva trojica bila su na zemlji, kao pokošeni, a ekran premazan crnom bojom, u nekoliko poteza.
Možda je to bilo proročanstvo?

Devedesete su počele drugačijom slikom.
U spotu za naslovnu pesmu sa albuma „Dum Dum" igraju ljudi na štakama, zavijenih glava, ruku i tela. Možda su to oni nepomični i nemi ljudi koje su trojica Akrobata provocirala deset godina ranije vriskom, plesom i iskakanjem iz gomile?

Prazan prostor u kojem se Koja, VD i Milan igraju maketom Sveta odmenjen je unutrašnjošću Subotičke sinagoge i mnogobrojnim, drugačijim simbolima.
Pisar iz Sakare je spreman da zapiše ono što će čuti.
Margita za mašinom za šivenje spaja novinske stranice sa fotografijama demonstracija održanih 9. marta 1991. godine u Beogradu.
Tu su i visak, riba, beli ljiljani, sef.

O mogućim vezama ovih slika sa početka i kraja jedne epohe razmišljam i zato što je spotove za „Dum dum” i “Niko kao ja” radio isti rediteljski tandem.

Možda je taj pokušaj spajanja krajeva iscepanih poruka sa početka i kraja jedne epohe potpuno pogrešan.
 
Nastaviću da ih spajam sve dok ne budem dobio jasniju, ili potpuno tačnu sliku vremena u kojem se „Dum dum” pojavio, i šta nam sve govori.

*

Država u kojoj je Ekatarina Velika pred ukupno 150.000 ljudi odsvirala gotovo 200 koncerata tokom 1989. i 1990. je upravo prestajala da postoji.
U Milanu – rođenjem vezanog za Zagreb, odrastanjem za Sarajevo, a životom za Beograd to izaziva bol, i gnev.
Pitanje porekla je postalo važna tema.
A devetog marta 1991. uveče smo prvi put čuli zvuk koji podseća na huk i videli cevi tenkova uperene u nas.

U međuvremenu se ustaljena i dobro usvirana četvorka koja je činila EKV promenila.
Bubnjar Srđan Todorović - Žika odlučio je da se posveti glumačkoj karijeri. Zameniće ga mladi, izuzetni Marko Milivojević, i bend će jedno vreme funkcionisati u toj postavi. No, uskoro će i Bojan Pečar otići za London „na sedam dana”, a zapravo zauvek.

(Margita, nešto kasnije: „Bojan šalje pozdrave iz Londona. Kaže - "Kad se setim kako bi mi prošao dan u Beogradu – pevam.")

U takvom okruženju Milan počinje sa oblikovanjem „najmračnijeg albuma EKV”, jedinog na kojem je autor svih tekstova.

Milan (intervju iz jeseni 1991): „Muziku i tekstove smo radili još prošle zime, negde u decembru, januaru, februaru. I pravili smo je pod velikim pritiskom zbog toga što se osećalo u vazduhu da će nešto strašno da se desi. Kao što je ovaj rat koji se sada dešava. Mi normalno, nismo znali da će da dođe do ovakvih krajnjih konsekvenci, do užasa, do pucanja, do mrtvih ljudi... morali smo da skrenemo pažnju ljudima da se mi ne možemo pomiriti s tim da to postoji pošto smo mi svoju mladost proživeli u nekom mirnijem vremenu, koje možda nije bilo najsretnije. To što se sada dešava to je jednostavno – preživljavanje.”

(Svega tri godine ranije je u razgovoru sa Tanjom Petrović Milan je bio pri stavu „Ja krizu u društvu ne mogu da promenim, niti je to u mom karakteru, niti me to zanima.” Poređenje ova dva stava dočarava razmeru promene u Milanovim javnim istupima. U intervjuu objavljenom krajem 1991. na pitanje „Šta bi menjao kada bi imao neku moć?” Milan će odgovoriti - „Promenio bih nekoliko hiljada mozgova u ovoj zemlji. To bi bilo sasvim dovoljno.”)

*

Album je sniman u proleće 1991. godine u “Studiju M” u Novom Sadu >>, u produkciji Teodora Janija, i Đorđa Petrovića, starog saradnika iz vremena snimanja albuma Šarla Akrobate i Katarine II, a bas deonice je odsvirao Bata Božanić.

Ovo je tren u kojem bi trebalo reći da se pravi naboj ovih pesama može čuti tek sada, po objavi remasterizovane verzije na kojoj su radili Dragiša Uskoković Ćima (priključio se bendu 1991. godine) i Marko Milivojević.

Iz tehničkih razloga ovaj album kao da smo trideset i dve godine slušali u “power saver” modu, da se tako izrazim, uskraćeni za njegov pun napon. Od svih sada objavljenih remasterizovanih naslova „Dum Dum” je doživeo najveću promenu i zato je važno preslušati ga ponovo.

Sada se jasno čuje da su pesme na albumu poput izlaznih rana.

Milan: Pesma „Dum Dum” govori o beskrupuloznosti ljudi koji se bore za vlast. „Siguran” je stav nekoga ko traži sigurnost u nekom zatvorenijem svetu. „Karavan” je priča o životu koji prolazi pokraj ljudi koji su bili dugo okovani, čije su ruke i noge bile u okovima, koji nisu mogli ni da se pokrenu ni da se pobune protiv nečega što im ne odgovara.

„Idemo” je o građanskom ratu. U to vreme kad je tekst napisan, nije ni počeo. To je priča o mladom čoveku koji leži u krevetu sa svojom ženom, devojkom, koji se budi uz spikera sa radija koji kaže da je počeo građanski rat... Sledeće slike su o tome kako vojnici, ne znajući zašto to rade, bore se protiv nekoga. Zašto to rade, ni oni sami ne znaju. Možda postoji i neki razlog, ali ne verujem da ni druga strana zna zašto to radi... Ne postoje pobeđeni, ne postoje pobednici, postoje samo žrtve tog rata. Svi su – žrtve.

„Glad” je... Nešto što tera ljude da... otimaju (...)

„Dolce Vita” je vreme koje se raspada. Dezintegracija svega. A
Dolce Vita je čista ironija.

Možda je trebalo da se ploča zove „Zabranjujem!’ Jednostavno, svako bi trebalo da kaže zabranjujem da se to i to dešava meni i drugima i neću to i to! Onda ne bi došlo do svega ovoga.”

(O genezi pesme „Idemo” može se čitati i u analizi Saše Ilića >>)



Milanov zlosutni, u srebrno-crno obojeni torzo i pištolj prislonjen na slepoočnicu koji je dominirao dizajnom albuma >> (radio je Vuk Veličković) bio je neprijatno uznemirujući.
Unutrašnji omot je vrtoglava spirala reči, koja čitaoca vodi u srce tame.

Na zadnjoj strani omota, uz Milanova leđa, nalazi se fotografija Artura Remboa (rođen je tačno 100 godina ranije), postavljena licem ka nama.

Priznajem - neko vreme sam verovao da je Rembo tu kao putokaz ka uvodnim rečima njegove pesme „Boravak u paklu” („Nekada, ako se dobro sećam, moj život bio je gozba na kojoj su se sva srca otvarala, na kojoj su tekla sva vina...”), što pojačava osećaj teskobe na početku novog surovog vremena.
Ipak – reči ispisane rukom preko Milanovih leđa otkrivaju drugu Remboovu pesmu – „Sensation”:

„Et j’irai loin, bien loin, comme un bohémien”.

Ivan-Goran Kovačić će ovu pesmu prevesti kao „Uzbuđenje”. Branko Miljković - „Osećanje” a Nikola Bertolino - „Predosećaj”.

Njegov prevod ove Remboove pesme glasi:

U plav letnji suton, krenuću na staze,
hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
u njenoj svežini, moje noge gaze
i da vetar kupa moju golu glavu.

Bez misli, bez reči, pozvan od daljina,
s dušom, od ljubavi silne opijenom,
na put ću ja poći poput ciganina,
kroz prirodu – srećan kao s nekom ženom.

*

Nakon proba sa privremenim basistom Miškom Plavim (Milivoje Petrović) koje su tokom juna i jula meseca 1991. održavane u atomskom skloništu u podrumu zgrade u Beogradskoj ulici broj 64 – bend je neke pesme prvi put izveo pred beogradskom publikom na “Avala Festu” početkom avgusta.

Milan: „Mi imamo jedan deo koncerta koji ide sve niže i niže, i baca ljude u daun. Sviramo „Dolce vita“, „7 dana“, „Idemo“ i kad se pojavi „Glad“, tu su ljudi već satrveni. Nije lako podneti užasnu količinu agresije tih pesama, koja opet nije spakovana na uobičajan način, nego je skoncentrisana u samu srž mozga.“

Ne tako daleko, voda je postajala krvava.

„Dum dum” je objavljen u septembru 1991.

Devetnaestog septembra ka Vukovaru je iz Beograda krenula najveća kolona tenkova. Bilo je građana koji su sa nadvožnjaka na te tenkove bacali cveće.

*

Milan će u prvom intervjuu nakon objavljivanja albuma reći: „Nova ploča je jako mračna i govori o nekim ozbiljnim stvarima. Mislim da smo zbog toga izgubili 40 odsto publike, ali vredelo je reći ono što smo imali na umu.”

Na negativne kritike koje je album dobio osvrnuo se i u intervjuu 1993. godine za magazin „Rock Starz”: „Dobra je stvar kada su ljudi iritirani nečim. Znači da onda razmišljaju, da ih te stvari na određeni način dotiču. Mogu da shvatim da su prošlim albumom ljudi bili zbunjeni jer je on u neku ruku strašno heavy a taj osećaj smo i hteli da postignemo. Da udarimo pravo u ljudski mozak i pitamo: „Radi li”?

„Politika” (2015) navodi: „Album je, uprkos trenutku u kome je objavljen, prodat u tiražu od 80.000 primeraka, što je za rok ploču u to vreme bio sjajan uspeh.“



Neki muzički kritičari ovaj album ne vole ni danas („Dum dum” dodiruje kreativno dno”, zapisaće Dragan Kremer 2015), ali – zanimljivo – iz celog opusa benda ovom albumu kritičari kao da se najčešće vraćaju.

U magazinu „Ritam“ će se 1994. pojaviti osvrt: „Potreba za promenom vapije iz svake rilne. Potreba da se uhvati u koštac sa realnošću, takođe. Prva ploča koja je izašla u vreme kad je rat već počeo govorila je dosta o aktuelnim događajima.”

Dragan Ambrozić i Momčilo Rajin beleže u magazinu „Popboks”: „U trenutku kad ga je kritika već poslovično otpisivala, EKV je snimio “Dum dum” na kom je zabeležen najpotresniji krik predstojeće katastrofe tekuće decenije.”

Petar Luković će u „X-Zabavi” u oktobru 1998. napisati: „... Možda je zato “Dum dum” u ono vreme bila ploča van svih trendova, suviše ozbiljna i mračna da se s njom slušalac uhvati u koštac, irealno stvorena da zatalasa i upozori... ali, sad znamo, niko nije bio tu da sluša i obrati pažnju.”

Vremenom „Dum dum” dobija priznanje i od onih do kojih album 1991. nije mogao da stigne. Zoran Tučkar (Muzika.hr >>) 2014. godine piše: „Jedna činjenica ostaje nepobitna: Ekatarina Velika je ovo djelo snimala u proljeće i ljeto 1991. Milan Mladenović je već u prvoj polovici i u rano ljeto 1991. snimao pjesme pune prognaničkih slika (“Bledo”, “Idemo”), ratnih stradanja (“Glad”), pasa rata (“Dum Dum”).

Prva hrvatska ratom inspirirana pjesma bila je emitirana sredinom kolovoza 1991. (“Stop The War In Croatia”), tako da, ako uzmemo u obzir ratnu propagandu, podatak da je netko u Srbiji bio itekako svjestan zla koje nadire i koji je to precizno stihovima opisao prije velikog dijela hrvatske estrade vrijedi zapamtiti... u tom kontekstu autor tih stihova apsolutno zaslužuje ulicu ne samo u Zagrebu, nego i u Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima i da to ime piše i na ćirilici i na latinici, a može i na klinovom pismu. (...)


Ne znam što bih dao da mogu svjedočiti hipotetskoj sceni između Milana i nekog domaćeg ‘domoljuba’ u kojoj na pitanje: “Gdje si bio 1991?” Milan zenbudistički strpljivo odgovara sugovorniku (koji je) iskolačenih očiju i zapjenjenih usta:

“Bio sam u Beogradu i nastojao sam biti čov(j)ek.”



Godina objave albuma „Dum Dum” bila je početak strašnog vremena koje će Milana nadživeti. Istovremeno, to je bio početak nove faze Milanovog angažmana koji je prevazilazio muziku.

Ekatarina velika će tog leta svirati u Sarajevu u okviru prvog velikog koncerta za mir koji je YUTEL organizovao 28. jula. Svedoci tvrde da je u Zetri bilo 30.000 gledalaca, dok je "još 50.000 ostalo ispred".

Borba će 17. februara 1992. na naslovnoj strani (pod naslovom "Prvih sto hiljada potpisa" >>) u tekstu o peticiji Demokratske stranke navesti su je potpisali Mića Popović, Dragoslav Mihailović, Gojko Tešić, Danilo Bata Stojković... „kao i rok muzičari Dušan Prelević i Milan Mladenović".

Iste godine će sa prijateljima na kamionu kružiti gradom i pevati Beogradu „Mir, brate, mir”.
Na „Beogradskom proleću” će tokom dodele nagrada sa bine Sava centra u živom prenosu na Radio-televiziji Beograd pozdraviti prijatelje „koji možda i nisu živi... u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Dubrovniku, Rijeci...” i tražiti „minut ćutanja za one koji su poginulе u ovom ratu koji nema smisla”

Neki tvrde da se u tom trenutku iz publike čulo „Uhapsite ga!”
Dostupan snimak događaja otkriva da se salom, nakon Milanovih reči prolomio aplauz.

Izgledalo je kao da nije sve izgubljeno,
i da je izlazne rane moguće zalečiti.


Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

Ostali tekstovi iz serijala:
Neko nas posmatra >>

Friday 17 March 2023

Premotavanje :: Najdraže pesme 1/4 2023



Znam da je red da nadoknadim mesec dana tišine na Radio stranici Prešlicavanje ;)

Zato sam ti organizovao trosatni “speed-dating” sa 40 pažljivo biranih, u različitim uslovima testiranih – najdražih novih pesama koje su objavljene u prvoj četvrtini 2023.
Posle biraj sa kojim pesmama želiš da se upoznaš bolje.

Čekaju te: Ana & The Changes (feat. Bohemija), Angel Olsen, Beck, Bojana Vunturišević, Depeche Mode, Everything But The Girl, Feist, Fever Ray, Iggy Pop, Jessie Ware, John Cale, Júníus Meyvant, Lira Vega, Ljubičice, Natalie Merchant, Novi odmetnici, Peter Gabriel, Plesač sporog stepa, proto tip, Roisin Murphy, Slowthai, Sono Lumina, Sunny War, The National, THE THE, The Veils, Zdenko Kolar & Magic Bush...

Albumi za preslušavanje:

Caroline Polachek - Desire, I Want To Turn Into You >>

Fever Ray - Radical Romantics >>

Hanakiv - Goodbyes >>

Jonah Yano - Portrait of a Dog >>

John CaleMercy >>

Ljubičice Dok čekamo pad >>

Lonnie Holley - Oh Me Oh My >>

MF Tomlinson - We Are Still Wild Horses >>

Plesač sporog stepa - Sunčana Strana Mjeseca 1 >>

proto tip - s ivice sanjanja >>

Ryuichi Sakamoto - 12 >>

Sono Lumina - 369 Seconds >>

Sunny War - Anarchist Gospel >>

The Necks - Travel >>

The Veils - ...And Out Of The Void Came Love >>

Yo La Tengo - This Stupid World >>



Wednesday 15 March 2023

Ekatarina Velika: „Samo par godina za nas” (PGP RTS / remaster, 2023)



– Da si mogao da pogledaš neizrecivo dalje u prošlost nego što je tvoja snaga dopuštala, onda bi za tebe prošlost postala budućnošću. A da si mogao još više da izdržiš, budućnost bi se za tebe vratila u korito sadašnjosti.

– Šta znači taj krug?

– Nema drugog kruga nego krug iluzija o rađanju i smrti,
za koji je neznalica svojim mislima i delima prikovan.
Ali taj se krug sastoji samo od vremena, 
a i vreme nije ništa drugo nego iluzija.

(Lafkadio Hern, 1850–1906, „U krugu”)


Nedavno objavljivanje remasterizovanih verzija poslednja četiri albuma Ekatarine Velike jeste radostan dan za uši.
Nakon nekoliko ponovnih preslušavanja i proživljavanja, pošto se nesvesno privučemo tom kraju i zvuk stane – neka pitanja se neminovno otvaraju.

Šta su nam ti albumi tada poručivali? Šta osećamo prema njima trideset godina kasnije, posle svega što nam se dogodilo?

U tom nizu ponovo objavljenih naslova pisanje o „Samo par godina za nas” je najkompleksniji zadatak.

*

To je poput dve potpuno različite strane ploče.

Muzički kritičari po objavljivanju “Samo par godina za nas” uglavnom proglašavaju za „čisto samoponavljanje”.
Istovremeno, ovaj album je etablirao Ekatarinu Veliku kao najpopularniji alternativni bend Jugoslavije, koji će odsvirati turneju od gotovo 200 koncerata pred oko 150.000 ljudi.

Na tom albumu, o kojem je pisano da „nema nijedan do kraja razrađen hitoidni adut” (Z. Gall), nalaze se i najmanje dve pesme od pet najpoznatijih koje je bend ikada snimio.
Ona najpoznatija proglašena je 2006. godine i najboljom pesmom jugoslovenskog rokenrola svih vremena po izboru slušalaca Radija B92.

Album koji je predstavljao „lični i kolektivni debakl nekadašnje izuzetno talentovane grupe” (D. Piljak, Ritam) bio je i finale jedne faze benda. Ekatarina Velika je dosegla vrhunce slave, i dalje ne napravivši ustupak očekivanjima publike i kritike.

O albumu „Samo par godina za nas” nije lako pisati između ostalog i zato što on jeste neka vrsta poslednjeg trzaja pre „ličnog i kolektivnog debakla” koje kritičar pominje, ali taj debakl nije bio muzički – i bio je debakl svih nas.
Površan prelet preko novinskih naslova i tekstova iz tog doba o „antibirokratskoj revoluciji”, promeni Ustava Srbije, demonstracijama u Ljubljani, prvom bojkotu robe iz Slovenije... otkriva brojne stvari koje osmeh Anta Markovića, poslednjeg Premijera Jugoslavije nije mogao da prekrije.
(Uzgred, postoji mogućnost da su se taj osmeh i ovaj album pojavili istog dana.)

Ako se setimo i da je tri meseca nakon objave „Samo par godina za nas” izgovoreno i da nam „slede bitke koje nisu oružane, mada i takve još nisu isključene”, sada bi trebalo da drugačije razumemo Milanove stihove o tuđoj kući i ničijoj zemlji, i odakle to „mi smo na granici, i nema povratka/ mi smo na granici, i snaga otiče”.

Redakcija magazina „Ritam” će nešto kasnije za “Par godina...” napisati: „Čim neko napravi korak u mestu, postaje prihvatljiv za masovni ukus”.
To je, najčešće, tačno.
Ali, iz ove perspektive je teško prihvatiti da je masovnom ukusu ideja da sve odlazi dovraga, i kako nam je ostalo par godina – prijala, ili da je stvorena iz želje za podilaženjem.

Darko Glavan je u prikazu jednog od koncerata sa turneje 1989. bio nešto bliži suštini: „Oni su – da parafraziram tekst skladbe „Krug” s posljednje ploče – sami smislili, sami stvorili i sami razbili taj krug. Tjerajući svoje vlastite fantome, Milan, Margita, Bojan i Žika iznenađujuće su se približili masovnim jugoslavenskim psihozama i neurozama uspijevajući osobnu pometnju podići na razinu kolektivne emocionalnosti.

Koliko je Glavanova teza tačna, potvrdiće i Milan.
U razgovoru za magazin „Studio” tokom turneje 1989. kaže: „Mislim da većina zna o čemu pevamo. Ja vidim face s pozornice. Mislim da im to znači nešto, da su to kod kuće preslušali, da ih je pogodilo na neku foru... To je princip na kojem cela rock muzika funkcioniše: tri reči i pet taktova koji nešto znače u nekom životu, koje su zajedničke za neke ljude i oni se u njima prepoznaju.”

Godinu dana kasnije će se vratiti ovoj temi u razgovoru sa Zoranom Trbovićem: “Mi smo u poziciji da nešto kažemo zbog toga što će to da se pušta na radiju, na televiziji, izaći će ploča... a to je, u stvari, i izazov i odgovornost. Mi definitivno živimo potpuno istim životom kojim živi jako puno Ijudi u ovoj zemlji i, na neki način, govorimo ono što naša generacija želi da kaže. To može da bude dosta uvijeno, netipično, indirektno, što znači da nismo Ijudi koji bi izašli na ulicu, pričali, unosili se drugim Ijudima u lice. Mi imamo neku drugu vrstu mentaliteta, osećaja za etiku, estetiku, i izabrali smo ovaj način da govorimo ono što želimo... To što mi radimo, to je težnja da se kaže nešto više, da okupiramo Ijude, da im bacimo u lice i neke stvari koje nisu tako prijatne. Ljudi su okrenuti sami sebi i onima koji su im najbliži, okrenuti su Ijubavi, drže se jedni drugih”.

Isti stav iskazaće i u razgovoru sa Rajinom i Ambrozićem za “Ritam” 1989. (“Ljudi pribegavaju bežanju od stvarnosti. Od velikih grupa niko ne govori ni o čemu što se stvarno događa (...) Ja imam potrebu da kažem nešto povodom svega toga.”)

Za razliku od recenzija albuma - osvrti na koncerte sa turneje koja je usledila nakon albuma su horski pozitivni. Jedan od njih dotiče se i teme pozicije Ekatarine Velike na tadašnjoj sceni Jugoslavije: “... Svojevremeno je ovaj bend bio avandarda na domaćim prostorima, ali je vremenom uspeo da etablira. Zar je to loše? Avangarda je ispunila svoju kulturološku misiju tek kada je uspela da zaživi u masama. Kada se to desi, javiće se nova avangarda i to je jedan prirodan tok. Ekatarina je svoju misiju izvela, i grabi dalje.
(N. Radosavljević, Pop Rock)

Foto: Goranka Matić

Možda u tom trenutku, pre tačno trideset i četiri godine, jednostavno nismo dobro razumeli sve što nam poručuju?

Možda se suština nije dobro čula od opšteg meteža i buke u medijima.
Možda nismo to primetili od lavine uglavnom besmislenih pitanja novinara upućivanih grupi koja je, sada je to očigledno, želela da priča o ozbiljnijim stvarima.

Možda smo nakon međusobno različita prethodna četiri studijska albuma očekivali da će peti u nizu takođe predstavljati veliki iskorak u nešto novo?

A možda smo razumeli šta nam poručuju - ali nismo želeli da prihvatimo da se sve bliži svom kraju: jedna umetnički bogata decenija, jedna država, i jedna ideja.

Možda nismo bili spremni da mislimo na to.

Možda preslušavanje ovog albuma opterećuju naknadno dopisivana tragikomična (i tragično netačna) tumačenja nekih pesama.

U intervjuima sa članovima benda se može pronaći šta je bila inspracija za neke od pesama.
Znamo da je „Iznad grada” pesma o jednoj noći provedenoj u gradu sa prijateljima”. Da „Krug" govori o krugu koji čovek obiđe u toku svog života i opet se vrati na početnu tačku, o prolaznosti vremena”. Da je „Samo par godina za nas” o trenutnoj izgubljenosti ljudi koji žive u Jugoslaviji i tome koliko ljudi ne vide nikakvu budućnost. O životu od danas do sutra.” „Amerika” je o tome kako nas je „malo ovde ostalo da se borimo sa surovošću života”.
I znamo da je „Srce” posvećeno Maji.

Toliko znamo, za sada.
Za ostale pesme ćemo već pronaći direktne putokaze - od onog koji je napisao i tekst pesme "Svetilište", ili indirektne - poput Lafkadija Herna sa početka ove priče za kojeg će se proveriti da li je zaista bio inspiracija za tekst pesme "Krug".

Do tada, možemo se prepustiti novom preslušavanju i razumevanju ovog albuma - bez razmišljanja o tiražima, mukama snimanja albuma, tekstovima kritičara,
i decenijama koje stoje između njega, njih i nas.

Muzika je ponovo ovde,
i može nam kazati nešto novo, o nama.



Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

*

Ostali tekstovi iz serijala: