Monday 30 August 2021

Tom Rosenthal: "Not a Catastrophe" ili 3-minutna iluzija da svet ima smisla i da će sve biti ok


Ne znam koliko pesama je Tom Rosental do sada objavio.
Znam desetine, imam utisak da su u pitanju stotine.
Sve su naizgled iste, i sve me rade na isti način.
U prvih nekoliko tonova i stihova on obriše otrov iz tela, to učini bez ili uz malo suza - poput spretnog dečijeg zubara - a u nastavku pesme mi stvori iluziju da će sve biti ok i da svet nije baš toliko loš, iako u pesmi ne obećava srećan kraj, raj ili tepsiju krempita u poslastičarnici kod Svetog Petra.
Ipak, dok peva ili svira, ja (mu) verujem da sve ovo ima smisla.

(Nisam jedini. Postoji podatak da su njegove pesme na Spotify platformi preslušane više od 350.000.000 puta.)

To što mi Tom radi ne može biti samo pitanje njegovog talenta, ili boje glasa koju je možda jednom davno imao Tom Bombadil. Deo odgovora je možda i njegovo obrazovanje.
Tom je antropolog.
Zna ko smo, šta smo, kakvi smo, i šta nam je potrebno.

Mogu da ga zamislim kako ide po kući sa ukuleleom u rukama, ili kako odlazi do prodavnice snimajući se na telefon da ne bi zaboravio reči ili melodiju, kako neprekidno pravi genijalne pesme o svemu.
Pesme poput “You will marry a wrong person again” i “You’ll find somebody to fart with” dokazuju da ima neverovatan smisao za humor. “Hugging You” i “If We All Die Tommorow” nam dokazuje da je Tom genije, kojem su poznata sva pitanja srca.

Rosental je ovih dana objavio novi album, posvećen nedavno preminulom ocu. Među svim tim pesmama (barem) jedna svetli poput svetionika na obali ostrva isceljenja.

"Not a Catastrophe" je veličanstvena pesma.
Tom ponovo briše otrov iz srca, uverava me da svet nije toliko loš, i da sve ovo ima smisla.
 
Zato je valja konzumirati više puta dnevno.


Wednesday 25 August 2021

Kako sam proveo letnji raspust




Ovog leta sam više puta išao na groblje

nego na plaže.

Primećujem da u vodu ulazim sve opreznije, ili teže, 

dok odlasci na groblje postaju sve lakši.


Tuesday 24 August 2021

Kit Ričards piše o Čarliju Votsu (iz knjige "Život")

“Čarli sve može da izvede na najobičnijem klasičnom kompletu. Ništa pretenciozno, ali kada ga čuješ, buke ti ne nedostaje. U njegovoj svirci ima mnogo humora. Obožavam da gledam kroz providnu membranu kako mu radi desna noga. Čak i ako ga ne čujem, mogu da pratim njegov ritam samo dok ga gledam. Drugo kod Čarlija jeste trik koji je preuzeo, mislim, od Džima Keltnera ili Ala Džeksona. Na kontračineli većina bubnjara svira sva četiri udarca, međutim, na drugom i četvrtom, važnim akcentima rokenrol „bekbita”, Čarli samo podigne ruku. Krene kao da će odsvirati, ali se onda povuče. To čitav zvuk prepušta dobošu, bez interakcije u pozadini. Možeš da dobiješ srčanu aritmiju gledajući ga. On napravi dodatni pokret koji je potpuno nepotreban. Taj dodatni napor vas malo zavlači. Osećaj šljampavosti u Čarlijevom sviranju potiče delom od tog nepotrebnog pokreta kod svakog drugog udarca. (...) To kako on razvlači ritam i ono što mi radimo preko te praznine predstavlja tajnu zvuka grupe Rolingstouns. Čarli je vrlo tipičan džez bubnjar, zbog čega je i ostatak grupe na izvestan način džez bend. On ima taj osećaj, oslobođenost i ekonomičnost u svirci.

Čarli je svirao i po svadbama i krštenjima, tako da može da odradi i ljige. Sve je to posledica ranog početka i sviranja po klubovima od prve mladosti. Ima on i osećaj za šou, iako nije šoumen sam po sebi. Ba-BAM. Navikao sam da sviram s takvim čovekom. 

Posle četrdeset godina, Čarli i ja imamo bliskost u svirci kakvu ne bismo umeli ni da opišemo, niti smo je, verovatno, sasvim svesni. Mislim, toliko smo se izbezobrazili da ponekad pokušavamo jedan drugoga da zajebemo na sceni.”

(Iz knjige "Život", 2010.)