Thursday 1 September 2011

"Gotov je"? Nije.

I

Ništa u ovoj priči, zapravo, nije iznenađujuće.
Zapravo, iznenađen sam kako nije ranije počelo.

Ali, priča počinje na Uskršnjim ostrvima.

U najsažetijoj formi priča o kamenim spomenicima sa Uskršnjih ostrva može se pronaći i kod Ronalda Rajta, u sjajnoj „Kratkoj istoriji napretka”, a jedna od interpretacija dostupna je i na ovoj adresi.

U još kraćem obliku:

Iako su prvi naučnici bili zbunjeni prisustvom monumentalnih, zatečenih kipova na potpunoj ogoljenoj zemlji, naknadna istraživanja su pokazala da su Ostrva nekada bila veoma bogata. Ljudi su živeli okruženi bogatom prirodom, sve dok se plemena polako nisu međusobno izdelila i počela da odaju počast precima - podizanjem kamenih spomenika – nazvanih „moai”.
I onda počinje trka – podizanjem spomenika postojećim i nepostojećim idolima, koji su u proseku imali težinu oko 80 tona. Svaki novi spomenik zahtevao je ne samo snagu ruku, već i još više kamenja i - drveta. Istraživači tvrde da je oko 1200. godine sve u potpunosti bilo pošumljeno, da bi oko 1650. godine i poslednje drvo bilo sasečeno. Gradnja je, konačno, prestala. Ali – kako su u međuvremenu zapustili sve ostalo osim podizanja spomenika – vremenom su stanovnici morali da se vrate u pećine, u kojima su boravili između dva međusobna mlaćenja za preostale zalihe drveta. Kako se niko nije bavio uzgojem bilo čega, uskoro su pojedene i sve životinje. I kada je početkom XIX veka neka nova flota doplovila do ostrva, zatekli su ljudske kosti oko kipova, koje su, sudeći po tragovima, ljudi - na kraju svega - pokušali da sruše. Ostrvo je bilo pusto.
Spomenici ostadoše.

II

Kada je pre nekoliko meseci u Beogradu projektom „novi tašmajdanski park >>” i tehnički ozvaničeno da je u Srbiji sve na prodaju , uključujući i to kojem i kakvom junaku je moguće podići spomenik – bilo je samo pitanje vremena kada će ova ideja početi da cveta još čudnijim cvetovima. Nakon što je javnosti direktno saopšteno da se uz određenu količinu keša može podići spomenik i tuđem i domaćem junaku, dokazanom tiraninu ili tiraninovim omiljenim kompozitorima (Novi Sad), samo je trebalo sačekati tren u kojem će se neki genije dosetiti da se spomenici mogu podizati i lokalnim ludacima, i to, još verovatnije, od poreskih novaca.

Tako je juče objavljena >> vest o inicijativi za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću, u Prokuplju.

III

Po definiciji, spomenik je: “objekat podignut u znak sećanja na osobu ili događaj, ili kao znak slavljenja osobe ili događaja”

Sad, ja ne znam čime je SM zadužio stanovnike Prokuplja i šta se tu tačno slavi.
Ukoliko se postavlja samo u znak sećanja i ukoliko će na njega biti uklesano nešto poput "Čoveku koji je od Srbije napravio najpre Stradiju, pa Sprdiju", nemam ništa protiv, čak dajem i prilog da se brže završi.

Prokuplje pamtim kao prilično zarđalo mesto, prokupčane kao dobre domaćine.

(Pamtim lice kafedžije koji nam je, pre desetak godina, nakon višesatnog sedenja u jednoj od kafana, na odlasku pružio račun koji je bio besmisleno nizak. Nije bilo lako sakriti nevericu. Kafedžija mi se polutiho obraća: „Izvinjavam se, je'l mnogo?” Nakon te rečenice, nije bilo lako sakriti tugu i izračunati koliku napojnicu dati, da bude pristojna, a da ne bude bahata ili uvredljiva po tog čoveka.)

U mnogobrojnim komentarima na ovu vest, i one koje su dolazile nakon nje, nisam pronašao neku listu velikih dela, niti dokaze o srećnijem životu za njegove vladavine, koja bi bila razlogom podizanja spomenika. Nasuprot.

Kako god, inicijativa je pokrenuta. I samo jedna rečenica bila je dovoljna da ukaže na raspon pizdarije i njene autore:
"Bivši poklonici lika i dela Slobodana Miloševića, privrednici i ljudi koji su nešto stekli tokom devedesetih u vreme njegove vlasti, sada žele da mu se na neki način oduže.”

„Bivši poklonici lika i dela”?

„Ljudi koji su nešto stekli tokom devedesetih” ?!?!

I to je taj momenat, u kojem shvatiš da je druga strana skinula rukavice i počela da te bije otvorenim dlanom, a nije naučio ni da govori. Razumem da je on tim otvaranjem  „bivši poklonici” zapravo želeo da kaže „poklonici lika i dela bivšeg predsednika”, ali, jebi ga, ne ume to da sroči, jer mu je život ispunjen slavljenjem štetočine i sticanjem tokom devesetih a ne učenjem gramatike. A da se smeju dok te tuku shvatiš upravo iz tog - „ljudi koji su nešto stekli”.

I trudiš se da ostaneš fin.

I shvataš da nije Prokuplje slučajno: taj grad je prvi podigao spomenik Zoranu Đinđiću. Mogu da zamišljam kako taj spomenik „bivše poklonike” žulja svakog jutra, dana i večeri, dok prolaze gradom; žulja ih poput kamenčića u cipeli, jer je najviše učinio da onaj postane bivši. Prokupčani dodaju da im je Đinđić podigao i barem sportsku halu, a onaj – ni toliko.

Današnji „Blic” objavljuje da je pokrenuto i potpisivanje inicijative >>. 

Nadam se da će biti pokrenuta i inicijativa „protiv”. 
Nadam se da se inicijatori neće i potući.
I da će bivši biti u manjini.

U suprotnom, ovaj spomenik će ne samo povećati broj turista u Prokuplju – i to onih koji će se sa spomenikom obračunavati brutalnije nego hraneći golubove u njegovoj okolini, ne bi li ga barem golubovi zasrali – već će i biti postavljen kao spomenik trenutku u kojem je jedan narod ospomeničio da mu je pamćenje lošije od zlatne ribice (za ovu priliku bolje je koristiti – „som”, kakve zlatne ribice); biće to spomenik vrhunskoj gluposti i potpunom negiranju činjenica. Ne znam kako drugačije nazvati spomenik čoveku kojeg je samo smrt spasila od saopštavanja činjenice da je kriv za smrt mnogih - o ostalim indirektnim i direktnim štetama je nemoguće pisati, sada i ovde. Biće spomenikom vremenu u kojem je jedan narod pomislio da "sve može" - da bude i dan i noć, i Evropa i Kosovo, i četnici i partizani - svi tako zajedno uhvaćeni u kolo, pa dok ne popadamo s nogu.

(Uzgred, pokušavam da shvatim kako sistem u kojem se broj gladnih već označava stotinama hiljada i eksponencijalno raste – kako, dakle, takav sistem ovakom brzinom podiže krstove "veće od svega", stiže da ugrađuje raznobojne rasvete na kupolu skupštine te podiže spomenike kojekakvima - ali ne uspevam u tome – te se vraćam se na početak i Uskršnja ostrva. Kako su ljudi manje važni od spomenika? Na kraju će spomenika biti, ali ljudi neće.)

IV

Nakon svega, setim se plakata sa spomenicima iz vremena studentskih protesta 1996/7.


Plakat iz vremena kada su i spomenici imali neku težinu, jer ih nisu podizali baš svakome, pre devalvacije.

Gledam u taj plakat kao simbol vremena u kojem smo još uvek umeli da razlučimo dobro od zla i u kojem smo imali i volje i snage da se borimo protiv pizdarija.

I razmišljam o onom kratkom periodu kada smo verovali da je "gotov". 

I vremenu kada je podignut čak i spomenik Rokiju Balboi, iz štosa.
A ukoliko se spomenik onom ipak pojavi na nekom trgu u Prokuplju, to će značiti da je volje, ideja i snage ponestalo, da su govna pobedila a ovnovi nas izubijali, da parafraziram onaj citat Meše Selimovića, tako često korišćen tokom tih istih protesta, značiće da smo mi stavili poveze preko očiju.

 

Ovo ne sme biti kraj.
.

Sunday 28 August 2011

Friday 19 August 2011

Letu štuke, u niskome letu

Dizajn: "Ideologija", Sarajevo. Art direktor: Anur Hadžiomerspahić.


Na jednom krilu ove štuke je brutalna pesma „Brojevi računa“ – kojom je album i najavljen pre nekoliko meseci i koja stoji za jednu od najboljih i najoporijih pesama regije posvećenih onome što živimo pojedinačno - a što je zapravo u centru pažnje svih pesama Dina Šarana, vođe „Štuka“

(„Mi smo matični brojevi/brojevi računa/poluprazni kontejneri/iščupane klupe/Nas nema i nikad nas nije ni bilo/samo ti se snilo/A vi ste obična bagra sa koca i konopca/Da nije bilo rata ne bi imali za graha/Hranite ekstreme da zaustave vrijeme/da i djeca budu sluge mržnje, gluposti i straha.“)

Na drugom krilu  je „Nikog nema tu“, direktna posveta ex-jugoslovenskoj pop-muzici osamdesetih, koja zvukom podseća na bendova poput Animatora, Lakih Pingvina ili čak grupu Stil (ko ih se seća), ali čiji je tekst daleko od te hedonije osamdesetih godina prošlog veka - posvećen temi „kako ne možeš u životu činiti loša djela, a da ti se vrati dobrim“.

(„Sad visiš uplakan na grani naglavačke/gležanj ti je čvrsto privezan za nju/Pljuvao si sa nje djecu, maltretir’o mačke/Otjer’o si prijatelje, nikog nema tu. Nikog nema tu/To su objektivno fakti/na javi i u snu.“)

I biće velika nepravda ukoliko takva pesma ostane bez pravog spota.


Negde na sredini albuma, između ove dve samo žanrovski raznorodne pesme koje objedinjuje zaista jedinstvena lirika - krije se još bisera poput „Simple Song“, „A kada boli“ i zabavne „Boca i grtalica“ - koje jasno otkrivaju da je bend debelo nezainteresovan za žanrovska određenja, već posvećen stvaranju dobre muzike, kojem god žanru ona pripadala.

(A postoji i taj jedan neverovatni zvučni zvrk na albumu, baš u naslovnoj pesmi. Na samom početku i kraju „Brojeva računa“ – u desnom zvučniku smeta grebanje i iritirajuće krčanje - koje sam najpre pripisivao kvalitetu fajla okačenog na YouTube, zatim dostupnim mp3 fajlovima, sve dok mi do ušiju nije došao original (i to potpisan od strane autora ;), a na kojem je to krčanje i dalje tu, grebe i žulja poput kamenčića u cipeli – i to je zapravo genijalan zahvat, prirodan uz pesmu takve energije i gorčine, čisto da se ne opustimo.)

Ukoliko to već nisu učinile saradnja sa Rundekom (pesma „Sunce“) i prethodne sjajne pesme („Minimalizam“, „Tesla“ ili „Mjesta za dvoje“) album „Brojevi računa“ će valjda učiniti da Letu štuke više ne budu bend za koji ste čuli, već bend koji ćete slušati.
Biće dana kada će se album moći slušati u celosti, a biće i onih kada će biti dovoljna jedna pesma - ona s levog ili ona s desnog krila.
 

Sledećeg petka, 26. avgusta sviraju na „Forest Festu“ u Beogradu.

Do tada, vredi i čitati i naučiti: 

"Ovih dana sav u znoju spavaš/Migrena te budi, ona hrče, ah, ljudi/U mraku piješ „xanax“, šta ćeš danas/misliš li na nas? O, ne/Ovih dana, Vrhovni sud ti sudi/Ništa od toga, pa ti si prvi do Boga/Diktiraš, urednik piše, kliše, biće kiše, opet migrena/Ovih dana raskol u stranci za naslovnicu/Ložiona za naivnu rulju. Burek, sir u ulju, meso na žaru, iza zatvorenih vrata: „Neće, hoće, hoće, neće biti rata.“
Mi smo matični brojevi, brojevi računa/poluprazni kontejneri, iščupane klupe/Nas nema i nikad nas nije ni bilo, samo ti se snilo.
Ovih dana odluka je pala u prvom krugu/izglasana od budala. Hvala? Ni hvala.Povjerenje? Prosperitet? Poštenje? Pojest ćemo drago kamenje s nakita vaših žena, kćeri, kurtizana/Ovih dana gladni, bijesni jedni na druge, na sebe zbog vas, zbog tebe, zbog svih poltrona, kurtona, mediokriteta, mi smo šupak svijeta/Nikad više devedeseta – devedeset peta/Konopac je spreman, savit će se grana – ovih dana.
Mi smo matični brojevi, brojevi računa/poluprazni kontejneri, iščupane klupe/Nas nema i nikad nas nije ni bilo, samo ti se snilo.
A vi ste obična bagra sa koca i konopca/Da nije bilo rata ne bi imali za graha/Hranite ekstreme da zaustave vrijeme/da i djeca budu sluge mržnje, gluposti i straha.
Ova zemlja je kulisa za predstavu laži, teatar apsurda za pokisle žabe.
Dok muhe nas jedu u prvom su redu/svi oni sto karte dobivaju džabe.

Mi smo matični brojevi, brojevi računa/poluprazni kontejneri, iščupane klupe/
Nas nema i nikad nas nije ni bilo, samo ti se snilo."