Put počinje gotovo slučajno: dok smo se prošle subote kroz sumrak spuštali sa planine u srcu Šumadije na koju smo, iskreno, otišli iz zezanja - da vidimo prijateljicu koja je tamo otišla dan pre nas i vraćala se sutradan, što čini celu epizodu čistom zabavom, a za radost ruku na volanu automobila, dakle u tom sumraku zaustavlja nas rampa, zatim voz koji dugo prolazi, sa zvučnika se čuje Robert Džonson a sunce tone polako u crvenilu; palim cigaretu i shvatam da mislim na Džeka Keruaka, mislim na Džeka, da parafraziram knjigu.
Poziv je jasan.
Poziv je jasan.
Kao da sam svih onih godina putovao kroz sve to na mestu suvozača u automobilu zamagljenog prednjeg stakla, slabih brisača.
Stisnem najpre kočnicu i shvatim - gotovo šezdeset godina je do mene putovalo ovo izdanje, verzija u kojoj je Džek kartografisao originalnu, bezobraznu, razbarušenu viziju Amerike s početka pedesetih godina XX veka, pisao je 20 dana na ogromnoj rolni papira a onda redigovao narednih 6 godina - ne bi li se konačno probila kroz tadašnju preplašenu demokratiju, birokratiju i idiotariju do (sada je jasno) uštrojene štampane forme. Zato sada dajem gas - konačno sam u prilici da stvarno jasno vidim, pred početak jeseni ponovo krenem tamo i već sada vidim da se put neće tako lako završiti. Dok sam postavljao scenu, tražeći idealni zvuk za knjigu i vršljao po mreži tražeći originalne snimke Džordž Širinga, o kojem Keruak tako pasionirano piše otkrivam i dokumentarac "One Fast Move or I'm Gone: Kerouac's Big Sur", kao i mnogo toga do sad nepoznatog i shvatam da, za razliku od Sela/Džeka i Dina/Nila (u ovoj verziji su i imena svih ludaka konačno prava) koje je samo okean mogao zaustaviti "jer se ne može dalje, kontinent se završio" mene, zapravo, nema šta da zaustavi. Konačno otkrivanje izvora čini da put postaje – beskonačan.