"There's a Starman, waiting in the sky..." (#BowieStarMan50)

... “Počinje negdje duboko u svemiru.
Počinje prebiranjem po klasičnoj gitari kao iz nebeskih visina. Ima jedan od njegovih sjajnih uvodnih stihova koji te odmah smjesti negdje drugdje, u neki drugi život.
Govori, čovjek sa zvijezda govori, jer točno tako izgleda, seksi, ali bespolan, prijatelj, ali stranac: neka se svi izgubljeni u svijetu punom konfuzije kojem prijeti skoro uništenje prepuste zabavi.

 
Kad pogledaš njega, kao i ljude s kojima se druži, jasno ti je: sve je dopušteno.
Nakon što je otkrio refren, melodiju zvijezde, u obliku elegantnog vokalnog skoka u nebo, konačno mu je uspjelo upasti u “Top of the Pops”, emisiju u kojoj BBC velikodušno, ili možda slučajno, dopušta potpuno zapanjujuće stvari. U ovoj pjesmi unutar pjesme pjeva o blještavom novom pjevaču za kojeg je čuo, koji je toliko moćan da ti stvarno može preplašiti roditelje, pogleda ravno u objektiv televizijske kamere, pjevač koji uveseljava sumornu naciju i zove nekog da prenese tajnu, a to si slučajno ti, i samo ti.

Gitara postaje Morseova abeceda nabijena elektricitetom koja se vibrirajući uvlači ravno u psihu.

Iz višegodišnjeg iskustva zna gdje se nalazi kamera, što je s one strane stakla, kad je pravi trenutak i kako namjestiti lice kad pogleda u objektiv. Rukom je obgrlio gitarista. Ne žuri se. Pojavio mu se onaj munjeviti osmijeh u kutu usana. Različite oči.

U tom trenutku je postao zvijezda, svoja zvijezda među zvijezdama o kojima će uvijek govoriti - najljepšim zvijezdama, jutarnjim zvijezdama, zvjezdanom prašinom, superzvijezdama, sjajnim zvijezdama, crnim zvijezdama.
(...)

Bowie je odmah postavio nove granice normalnog.
Ljudi koji su prethodno o tome odlučivali sad će ostati bez posla i funkcije.”

(Pol Morli, "Bouvi i njegovo doba", prevod Saša Stančin)

"Starman" je objavljen na današnji dan, 1972.

Kathryn Joseph: "For you who are the wronged"

"For you who are the wronged" je redak album, od one vrste koja se pojavi niotkuda jednom u nekoliko godina.

Ovo je muzika koja te izabere (ili odbaci) bez tvoje volje. Izabrani će biti zavedeni naizglednom jednostavnošću i poetikom ("Only the sound of the sea would save them", kakav naslov!), zatim će se ta muzika nekoliko dana meškoljiti u glavi čak i kada je ne slušaš, da bi konačno zauzela pripadajuće mesto u srcu i tu nastavila da živi svojim životom, držeći se za tebe malim kandžama i praveći male, uglavnom bezbolne ogrebotine.

(A onda će ti u sedmoj pesmi reći: 'Bring me to your open wounds'.)

Nezainteresovani slušalac će najpre pomisliti da Kathryn Joseph >> peva i šapuće uspavanke.
Oni koji načulje uši će čuti kako taj nežni glas izgovara i stihove poput "The way they make you eat the shit out of their hand / as if this is all you’ve known and understand” će brzo otkriti da se iza nežnosti krije osoba koja zaista ima moć "to give a voice to the voiceless, power to the powerless, and comfort to those who need it so desperately", kako kaže Lauren Down u osvrtu na album u magazinu "The Line Best Of Fit".

Albumi poput ovog se najčešće ne zadrže dugo na obzorju, već prolete kroz svakodnevicu i nastave svojim putem.

Oni koji mu poklone 35 minuta vremena biće nagrađeni, i spaseni.
Možda već ove kišne srede uveče.

Link za preslušavanje albuma >>

Igi Pop, 75

Njegov život podseća na let asteroida koji već 75 godina proleće kroz orbite mnogih planeta, nezadrživo.

Igi i dalje leti prebrzo da bi ga tamo neka planeta zarobila, usporila, privukla ili spržila atmosferom.

“Ljudi misle da sam imao sreće. Ali to je zbog moje čvrste građe, i umeća da slušam ljude.“

Svirao je ’metal’ pre nego što je metal iskovan, bio panker pre pojave panka, blistao kada su svi očekivali da se ugasi, u poslednje vreme je najčešće narator čije nonšalantne improvizacije sadrže više istine od nekih mudrijaških knjiga.

Igi je dete koje je živelo i odrastalo u prikolici, bubnjar u pokušaju, bivši narkoman, pajtaš Lu Rida i Bouvija, čovek koji je snimao sa Kejlom, Sakamotom, Kejt Pirson, Deborom Hari, Bilom Lasvelom, Džošom Homijem, Underworld, Lonijem Smitom, na za sada poslednjem snimku na kojem se pojavio pre dvadesetak dana recituje uz harfu, koja u njegovom prisustvu prestaje da zvuči samo kao ‘nežan instrument’.

Grmeo je u pratnji The Stooges, skakao sa bine u publiku bez provere da li dole ima ruku koje će ga dočekati, divljao sa Bouvijem i landrao sa ekipom iz Kraftwerka, upadao u filmove Skorsezea, Aleksa Koksa i Džima Džarmuša, pevao na francuskom, recitovao Dilana Tomasa ("Do not go gentle into that good night/Rage, rage against the dying of the light") tako moćno i gnevno da ti stihovi zvuče kao da ih je Tomas napisao za njega, i to u godini Igijevog rođenja.

Lako je izabrati pesmu za njegov 75. rođendan. Bez obzira na godine - uz njega i dalje savršeno idu i “Lust For Life”, “Gimme Danger”, “Raw Power”, “The Passenger” ili “Cold Metal”.

Ipak, neka ide ova pesma.
Pomalo je zaboravljena, i verovatno će zauvek ostati senci poznatijih pesama sa albuma "Lust For Life".
Reskog rifa i nadrkanog teksta (“Well, I never got my license to live...”), čije delove u pozadini peva Bouvi. "Some Weird Sin" besprekorno funkcioniše u svakoj prilici, čak i kada ga uguraju u TV studio da otvara usta na plejbek, a on iskoristi i tu šansu. A ima i majicu na sebi, što nije često.

Neočekivano, jedan od najrazbarušenijih ludaka XX veka postao je jedan od najdugovečnijih. A možda je tako baš zato.

Živeo!

p.s. Uz sve drugo, hvala ti na lekciji o blagotvornom uticaju pranja sudova na postizanje mentalne ravnoteže.