Friday 19 June 2020

Najdraže pesme proleća 2020 :: tri meseca u tri sata [mix]



Sutra dolazi leto, prekosutra je svetski dan muzike, idealan trenutak za premotavanje prethodna tri meseca u tri sata.

Kako je izgledala druga četvrtina 2020?

Sa jedne strane - globalna pandemija, novi singl Limala, fudbalski prenosi uz lažni huk publike, predizborna kampanja, grupa Alisa koja najavljuje povratak...

Sa druge strane, kao ravnoteža: novi let čoveka u kosmos, srce za Zagreb nakon zemljotresa, i novi Paul Weller, Michael Stipe, Laura Marling, Andrew Bird, Elvis Costello, Klinika Denisa Kataneca, Reper iz Sobe, Prljave Sestre, Matt Berninger, Dimitrije Dimitrijević, Cowboy Junkies, Fontaines D.C, J.S. Ondara, Michelle Gurevich, Sufjan Stevens & Lowel Brams, The Magnetic Fields i Sparks.




Lista najdražih albuma, po abecednom redu: 

Bruce Brubaker, Max Cooper – Glassforms 
Bryce Hackford - Safe (Exits)
Cowboy Junkies – Ghosts
Fink - Bloom Innocent (Acoustic)
Fiona Apple - Fetch The Bolt Cutters
Hania Rani – Home
J.S. Ondara - Folk n’ Roll Vol. 1 Tales Of Isolation
John Craigie - Asterisk the Universe
Klinika Denisa Kataneca - Jada jada [bandcamp] >>
Laura Marling - Song For Our Daughter
Leifur James - Angel In Disguise
Man Man - Dream Hunting in the Valley of the In-Between
Matt Elliott - Farewell To All We Know
Michelle Gurevich - Ecstasy In The Shadow Of Ecstasy
MJ Cole - MJ Cole Presents Madrugada
Moses Sumney – græ
Other Lives - For Their Love
Pokey LaFarge - Rock Bottom Rhapsody
Prljave Sestre - Najgore tek dolazi [bandcamp] >>
Sufjan Stevens And Lowell Brams - Aporia
The Dream Syndicate - The Universe Inside
Tom Misch And Yussef Dayes - What Kinda Music
Woods - Strange To Explain



Sunday 14 June 2020

Lorens Ferlingeti: "Mali dečak" [fragment ili kako majstor piše u 100. godini]



"... I tako sam ti ja samo starac što piskavim glasom peva Auld Lang Syne o vremenima prošlim i ponovo proživljava sve svoje živote na zemlji kao što Krap na svoju poslednju traku snima sve čega se seća ili na kraju Ništa jer što postaje stariji to više zaboravlja dok na kraju sve biva sama amnezija i on uopšte ne može da se seti ničega od sveg beskrajnog prostora vremena i tako ostaje samo sa svojim sadašnjim trenutkom ili svačijim sadašnjim trenutkom tim velikim i užasno dirljivim trenutkom jedinog Sada sam sa sobom i svojom samotnom svešću sam na svom malom ostrvu svoga ja, pa je li to to? O ne nipošto nisam matori starkelja piskavog glasa još uvek sam ja momče nedirnutog pamćenja koje gleda u svetlu i neprekidnu budućnost odrastao u najmračnijem i najsvetlijem od svih vremena na svom malom ostrvu Sebe samog da Ja-Ja-Ja i to je sve od mene zavisi i od svesti mene samog čoveka na zemlji i to je to Veliko sećanje bez kraja i konca taj samrtno tihi marš živi marš vremena u svesti..." *


(... nastavlja se tako još nekoliko stranica do prvog znaka interpunkcije, Lorens Ferlingeti piše nezaustavljivo, vozi bez dozvole jer njemu dozvola nije potrebna, sve vidi i svega se seća, trk u knjižaru, dragi moji, ova knjiga je Proslava koju smo čekali, solo tačka na tenor saksofonu, zatim na bubnjevima, onda na basu, onda na svemu, jer sve može proizvesti zvuk, sve vibrira, i tako već čitav vek.)

* - prekucano iz knjige "Mali dečak", str. 31, fantastičan prevod Vladimira Kopicla, objavila "Geopoetika", 2020, više ovde >>


Saturday 6 June 2020

Prilog za raspravu o lektiri, životu i delu Desanke Maksimović



"Svojim govorima u mnogim ljudima (Slobodan Milošević) je probudio potrebu da se bore, prenuo u njima uspavano rodoljublje, zanemarene dužnosti, naročito se često vraćajući na decu, na našu odgovornost da joj zemlju ostavimo slobodnom i bezbednom, da naše mlade ne ostavimo slepim kod očiju. Milošević svom dušom želi da nam narod ne bude preveden žedan preko vode, neuk pored nauke, sirot pored bogatog tla, pored tolikog napretka u Evropi, da ne očama zaostao.

Sve njegove govore odlikuje mir kojim misli izražava. Njegovi zahtevi, ili ako hoćete saveti, narodu – i kad su izrečeni sa žestinom, odišu nekom skrivenom blagošću i pravdoljubljem. Mnogo je ljudske i naučne istine u Miloševićevom ubeđenju da narodi koji su sa istih njiva želi pšenicu, hleb jeli, sa istih reka i izvora žeđ utoljavali, udisali ozon iste planine, na tom bar što im je od prirode zajedničko, mogu graditi prijateljstvo, ili bar biti takvi susedi koji jedni drugima pristojno nazivaju dobro jutro i slobodno se gledaju u oči."

(Desanka Maksimović, sa korica knjige "Godine raspleta" Slobodana Miloševića, 1989.)

Navedeni citat nije i ne može biti razlog njenog prisustva ili odsustva iz lektire, ali je važno da to što je napisano ne bude zaboravljeno.

Da, znam da je bila u ozbiljnim godinama.

*
Ukoliko vam je njena poezija važna i draga, i želite da se prenosi dalje kroz vreme, srca i prostor – čitajte je, delite, volite, snimajte audio-knjige, tako knjige ostaju u životu.

Kada je u Hrvatskoj najavljena reforma lektire, mladi pozorišni reditelj Lovro Krsnik tokom 100 dana 60 minuta naglas čitao knjige ispred Vlade Republike Hrvatske.

U naše vreme u obaveznoj lektiri nije bilo Kiša, Markesa i Harmsa, ali nas to nije sprečilo da ih sami otkrivamo.
Zapravo, zbog toga su nam bili još draži i važniji.

A da je naše poimanje ideja pravednosti, poštenja i lepote bilo uokvireno isključivo knjigama iz tadašnje lektire, možda se ne bih ni setio ovog njenog doprinosa u etabliranju tiranina.

Gospođu Desanku više volim da pamtim kao prijatnu i milu ženu, koja mi je uz osmeh dala autogram i malu posvetu u pionirskoj knjižici, negde u zimu 1981, ali me ni taj njen osmeh ne sprečava da se svega sećam.