Friday 24 August 2018

Noćurak ti otkriva blago! :: [emisija]



To se svima dešava: sa ljudima, knjigama i pesmama.

Nedeljama, mesecima, godinama su tu ali ne obraćaš pažnju na njih, sve dok vam se orbite ne poklope. Onda se prvo iznenadiš a zatim samoprekorevaš što tom blagu nisi ranije posvetio vreme koje zaslužuje.

Za ljude ne mogu da ti pomognem, za knjige ne mogu ni sebi, hajde da se bavimo pesmama.

Večeras u Noćurku otkrivamo blago: pesme sa albuma objavljenih u poslednjih nekoliko nedelja i meseci. Neke smo već slušali ali želim da ti ih zavrtim ponovo, jer šta je pogrešno u ljubavi na drugi pogled? 

Amanda Shires, Astronauts, Etc; Bonjay, Calexico, David Bowie, Death Cab For Cutie, Egret, Jonathan Wilson, King Creosote, LUMP, Michael Stipe, Neil Young, Rayland Baxter, Richard Hawley & Corinne Bailey Rae, Sivert Hoyem, The Arcs, The Chills, The Heads, The Mynabirds, TOPS, Tracyanne & Danny, Tropics, Tunng, Villagers...



Noćurak se re-emituje na @RadioAparat i @Radio0230Kikinda


Monday 20 August 2018

Bogdan Bogdanović: "O sreći u gradovima: o metodi Johnnie Walkera"

"Saradnju na projektovanju Novog Beograda, kao što je čitalac već naslutio, na vreme sam odbio. Ali, „besposlen pop i jariće krsti", tako bar kaže jedna stara srpska poslovica. Ispalo je, u mom slučaju, da je ,,pop" sam sebi zadavao istraživačke zadatke, pa je bilo dana kad sam kao od šale umeo propešačiti i koju desetinu kilometara s kraja na kraj tada već prilično rasutog Beograda. Tragao sam za dečačkim uspomenama, krstario sam i po manje poznatim delovima grada i otkrivao, ili ponovo otkrivao, doduše u ubogom, oronulom, posleratnom stanju, mnoge poluzaboravljene zanimljivosti. Išao sam u lov i na jedva primetne urbanološke šljokice, u najboljem uverenju da se prema načelu pars pro toto mnogo šta o gradu, o njegovom životnom elanu, o karakteru, o njegovoj ličnosti, a pomalo i o budućnosti može naslutiti čak i na osnovu najbeznačajnijih mrvica gradskih pojava. Upuštao sam se, dakle, u strasne istraživačke ekspedicije i uživao u neočekivanim otkrićima. 

Što se metode tiče, i o tome koja reč! Bila je to, pre svega, metoda Johnnie Walkera – bar što se nogu tiče. A pomalo je bila i metoda Mister Pickwicka, ukoliko se u obzir uzme „istraživačka" istrajnost poduhvata. Inače, tu srećno udvojenu metodu ne samo da sam preporučivao studentima, već sam neretko i njih pozivao u svoje filozofske šetnje. Vukao sam ih sa sobom sve dok ne bismo solidarno spali s nogu. Držao sam se tog načela, kojeg se i dandanas nisam odrekao, čak ni ovde u Beču, i to još na izmaku svoje osme životne decenije. Naime, ubeđen sam da se pravi grad, na pravi način može pročitati samo peške, potpeticama, takoreći. 

Cilj tih pešačkih seminara bio je: naučiti gledati oko sebe, naučiti videti grad (što nije baš jednostavno), udahnuti ga, čuti i saslušati, dodirnuti. Jednom rečju, obuhvatiti ga svim čulima u punom sadejstvu ličnih slobodnih asocijacija. Bio sam tada samo asistent ili možda tek asistent-pripravnik. Ali, imao sam širokogrudog profesora. Stari gospodin, bivši pariški đak, bio je potpuno svestan da se sistemi ideja, pa i fondovi znanja, bar u našem poslu, menjaju brže no što to mnogi neprikosnoveni znalci umeju primetiti. Bio sam dočekan rečima koje su odzvanjale kao najlepša muzika: ,,Ja Vas, verovatno, i neću bogzna čemu poučiti, ali Vas zacelo ni u čemu neću sputavati!" Vrhunac profesorske mudrosti, dakako.

Treba li reći da sam svesrdno koristio slobodu koja mi je bila data. Vodao sam studente s kraja na kraj grada, zavlačio ih u skrivene i njima uglavnom nepoznate gradske budžake, uvlačio ih čak i u podrume i gradsko podzemlje, ispentravao ih na krovove. Lutali smo do iznemoglosti po periferijskim i od boga zaboravljenim sokacima i ćorsokacima, divili se uvrnutoj mašti arhitekata-naivaca, dakle samih vlasnika, odnosno korisnika, koji su svoje graditeljske snove ponekad svojeručno preobražavali u čudesne oblike i ukrase ubogih udžerica. Zalazili smo i u periferijske birtije i nagvaždali sa „oriđinalima" u kojima Beograd nikad nije oskudevao. Otpočinjale su visokoparne debate o gradu, o gradovima, o čoveku u gradu, o ljudskoj sudbini i ljudskoj sreći. Ćaskalo se i o lošem, vrlo lošem saobraćaju, a ponekad i o četvoronožnim gradskim stanovnicima: psima, mačkama i pacovima, a zaobilazile su se obostrano, i vrlo vešto, političke teme. 

Mladi Pickwickovci, jedva nešto mlađi od mene i željni da što bolje obuhvate grad i da ga na svoj način shvate i opišu, neumorno su zapisivali, crtali, i trudili se da ponešto proanaliziraju, onako s nogu, na licu mesta. Njihovo viđenje grada po pravilu se preobraćalo u romansiranje, ali ja ih nisam zaustavljao – naprotiv. Uostalom, rezultat je bio manje važan, važna je bila metoda. Svi su pred sobom imali turističke planove Beograda, u ono vreme lako dostupne i sasvim jeftine, jer turista ionako nije bilo, pa se po tim planovima moglo do mile volje zapisivati, crtati, šarati. Šta? Pa, recimo, po slobodnom izboru sve i svašta, ali obavezno ipak ponešto od gradske stvarnosti preuzeto i na sopstveni način protumačeno. Strpljivi mladi istraživači nepoznatog kontinenta, zvanog „grad", izmišljali su svakovrsne znake i matrakuke, praveći postepeno svoje lične emotivne i „mentalne mape" Beograda. A kad bi se, posle nekoliko ekspedicija, dobro zabrljali turistički planovi, tad bismo, u jednoj podrumskoj prostoriji Arhitektonskog fakulteta, pravili male interne izložbe i o svemu dugo razgovarali.

,,Pa, eto", rekao bih pokazujući na gomile iscrtanih hijeroglifa, okačenih o zidove školskog podruma, ,,eto, Grad nam se, kao i Svet, nudi u šiframa i sav je, takoreći, ispisan ,kartezijanskim đavolčićima', kako ih je nazvao E. T. A. Hoffmann!" Ne znam, doduše, da li su uspeli da povežu Descartesa i pisca Krcka Oraščića, ali da im se neobičan izraz svideo – bilo je više no očigledno.
Kad sam početkom šezdesetih otpočeo sa katedarskom nastavom, posvetio sam se teoriji, a predmet koji sam uveo u život, nazvao sam – urbanologija. Želeo sam da ga i samim nazivom odvojim od praktičnog urbanizma, koji je u ondašnjim uslovima uveliko bio bratski hobby tehnokrata, političara i ideologa. A ja sam imao predobrih razloga da što neprimetnije iščeznem iz njihovog vidokruga. Fakultetski savet je pridodao još i podnaslov istorija i teorija grada, a bilo je predloga da se novi predmet proglasi i za filozofiju grada, ne bi li mi pripomogli, kao gostujući nastavnici, i neki tadašnji istaknuti beogradski filozofi-marksisti. Velika je zamisao, srećom, uskoro otišla u zaborav.

Suvišno je pominjati da svoj predmet, bez obzira na respektabilan naziv, nisam pribrajao ni jednoj naučnoj grani. Jednostavno nisam znao kojoj bi se i kakvoj dao pripojiti. Neka idealna nauka o gradu niti postoji, niti može postojati, kao što ne može postojati ni globalna nauka koja bi čoveka prikazala i rastumačila u potpunosti, počev od hromozoma pa sve do njegovih moralnih (ili amoralnih) fantazmi. Kako sam u ono vreme još uvek voleo da se prepuštam čarolijama reči i često im dozvoljavao da me povedu kud žele, nesuđena urbanologija je učas postala neka vrsta urbano-poetike. Davno je, međutim, rečeno da na jednu dobru poemu dolazi bar stotinu još boljih poetika. Ako Voltaireov sarkazam pokušamo da shvatimo kao stvarno pravilo, moglo bi se onda postaviti pitanje koliko bi tek stotina poetika zaslužilo poetsko čudo zvano grad tamo gde grada i gradske poezije još ima.
Na izmaku šezdesetih studenti su već pretežno bili gradska, pa i velegradska deca. Umeli su da se služe i sofistikovanijom literaturom, pisali su promućurne školske eseje i bogato ih ilustrovali svojeručnim crtežima. Pošto su dosta putovali i svašta već videli, mogao sam ih navoditi i na složenija uhađanja gradskih pojava. Uz generalno uputstvo da nikad i nikako ne gube iz vida prednosti blagorodne metode našeg dragog Johnnie Walkera. I, razume se, da ne zaborave ni na šaljivu akribiju uvaženog Mister Pickwicka. Podsticao sam ih da na šarenim stovarištima ovog sveta potraže svoje gradove i da u njima, kao u ogledalu, pokušaju da naslute sopstvene obrise. I obratno, da u sebi potraže odbleske univerzalnog Grada čovekovog. Navodio sam ih, dosta spretno, da se s vremena na vreme malo i zabrinu za sudbinu pojedinih gradova i za sudbinu grada uopšte. Najzad, i za sudbinu načela gradskosti (urbaniteta) koje u sebi, pretpostavljam, još uvek svi nosimo. Ekologija je sve više postajala tema dana a sve jasniji nagoveštaji strašnog sna o obzidanoj planeti Zemlji mogli su se već prihvatiti kao realno proročanstvo. Čemu je, u takvoj situaciji, trebalo poučiti studente? Čemu drugom do da između prošlosti i budućnosti uživaju u lepoti i mudrosti tradicionalnih gradova dok ih još ima; da uživaju za svoj račun i prema sopstvenim merilima... „Jer, svako ima pravo na sopstvenu urbano-poetiku", dodavao bih, ,,pa i na sopstvenu urbano-erotiku, malo morbidnu nauku o zakasneloj ljubavi, budući da gradove treba umeti voleti i onda kad već evidentno nestaju iz našeg vidokruga!"

*

Iz knjige "O sreći u gradovima", izdanje Prosveta, 2007.
Kupljena u "Geci Konu" prošlog leta za 120 dinara.



Friday 17 August 2018

Knjiški Noćurak :: Pesme ispadaju iz knjiga! [emisija]

Lemijeva knjižara, fotkala Aleksandra

Za Hemingveja su knjige bile najlojalniji prijatelji. Ja ih koristim kao štit i oružje.
Borhes je raj zamišljao kao 'neku vrstu' biblioteke.
Moja verzija raja je, ipak, neka vrsta knjižare.

Možda zato što biblioteke isključuju mogućnost posedovanja knjige,
ili zato što sam proveo više vremena u knjižarama nego bibliotekama,
verovatnije zbog ljudi koji u njima rade i čini ih živim.

A možda u to verujem zbog one koju sam nedavno video u Ii, na Santoriniju, to je raj!

Povratak u Srbiju me podsetio da raj nije podjednako udaljen od svih tačaka na planeti, da su neke tačke bliže paklu i da se u njoj knjižare i dalje zatvaraju, čak i one koje imaju status "kulturnog dobra", poput Lemijeve knjižare u Novom Sadu.

*

Ovaj Noćurak će biti poput šetnje kroz knjižaru, i pesme inspirisane knjigama, junacima iz romana, fragmentima, naslovima ili stanjima u koje nas knjige bacaju. Selindžer, Gurđijev, Orvel, Haksli, Bulgakov, Kipling, Keruak, Kurt Vonegat, Džojs, Silvija Plat, Markes, Kavafi, Mehmed Begić... U muziku pretaču Koen, Villagers, Džoni Mičel, The Coral, The Cure, Dejvid Silvijen, Bouvi, Basheskia, Radiohead i Tom Vejts... Jedino će Berouz progovoriti lično, u pratnji REM. Zaslužio je.

p.s. Uz RadioAparat, Prešlicavanje od sada re-emituje i Radio Kikinda 0230. Hvala im!