Friday 27 April 2018

Noćurak o promenama i novim počecima :: Changes & New Beginnings

Neko će se ovog petka konačno dokotrljati do kuće i shvatiti da nešto mora da menja. 
Neko drugi će, razmišljajući o toj promeni, procenjivati za koliko bi pristao da pređe na tamnu stranu, iako je inflacija i ljudi se jeftino prodaju.
Nekima je lakše. Biće dovoljno da promene ulici kojom hodaju do posla, otkriće da u uličici pored kuće neko glasno sluša Šopena u osam ujutro i dani će im dobiti drugačiju boju.
Neko je već rešio da sve promeni i ovih večeri odlučuje o tome šta će spakovati u kofere: koji komadi odeće, knjiga, prošlosti i ličnih stvari su dovoljni da bi i u novoj kući na drugom kraju sveta sve bilo kao kod kuće, da promena prođe bezbolnije.
Promena je dobra. To znači da se ne plašiš.
Ovaj Noćurak je izdžikljao da te podseti da uvek nešto možeš da promeniš.
Neke pesme u večerašnjoj emisiji nisu samo o promenama, ali ih je dobro čuti u vreme kada se donose važne odluke.
Dan nakon snimanja ove emisije, shvatio sam da i mene čekaju.

Howlin' Wolf, Bettye LaVette obrađuje Dylana, Curtis Harding, Michael Kiwanuka, J.J.Cale, Johnny Cash, Wilco, Teenage Fanclub, David Bowie, Paul Weller, Black Box Recorder, Pulp, The Temper Trap, Prefab Sprout, The Style Council, Beck, Charles Bradley, The Beatles, Neil Young, Van Morrison, Jim James, R.E.M, Supergrass, Bright Eyes, The Smiths, Joni Mitchell, The Barr Brothers, The Rolling Stones




Friday 13 April 2018

Aprilski Noćurak :: Džez i Džek Keruak [emisija]



Noćurak od večeras ima špicu! 

Ukoliko prepoznaješ šta se sve čuje u špici – a svaka kriška zvuka je izvučena iz pesama i filmova – evo i nagrade: ona ili onaj ko uspe da prepozna sve deliće i dojavi mi, ustupam joj/mu jedan čitav Noćurak,
ispunjavam muzičke želje, može i knjiga :)
Večerašnji Noćurak je napravljen od aprila, džeza i Keruaka. 

Sviraju i soliraju: 
Betty Carter, 
Bill Evans, 
Caterina Valente & Chet Baker, 
Cécile McLorin Salvant, 
Clifford Brown, 
Herlin Riley, 
Jack Kerouac, 
Lou Donaldson, 
Miles Davis, 
Slim Gaillard, 
Toots Thielemans...

Idemo!






Monday 9 April 2018

Istanbul (crtice i sličice)

Foto: Aleksandra >>
Bili smo prekratko da bismo sebi mogli da kažemo da smo upoznali grad, to je sigurno nemoguće i za mnogo duže vreme. 
Prepešačili smo tek tridesetak kilometara lunjajući potezom od Sultanahmeta odnosno Aja Sofije do trga Taksim; izgubili se svega dva puta u uličicama oko Velikog Bazara; probali tek nekoliko vrsta kolača i premalo puta bili probuđeni jutarnjom molitvom. Uspeli smo da ga onjušimo, dobijemo osmehe dobrodošlice i pozive da dođemo ponovo. Od prvog susreta verovatno ne bi trebalo ni tražiti više.
Zato, neka ovoga puta sve stane u nekoliko fotografija i dve-tri sličice.

*

U grad ulazimo kasno, pre poslednje molitve, mrak je već pao na Istanbul tako da kroz prozore samo naziremo koliki je ovaj grad, ogroman.

Konačno, stižemo u prijatni Alilass Hotel na Sultanahmetu, spuštamo kofere i otvaramo vrata terase sa pogledom na Bosfor.

Iznad kvarta se u sledećem trenu pomešaju mujezini sa Aja Sofije i Plave Džamije, a iz hostela sa druge strane ulice nekoliko trenutaka kasnije počinju prvi udarci "She's lost Control", bas Pitera Huka se prepliće sa glasovima mujezina, galebovi se razbuđuju i pevaju, ja i dalje gledam ka Bosforu i shvatam da mi se zvuk ovog grada dopada i da mi prija, iako ga još nisam ni upoznao.

*

Sedimo u malom i simpatičnom Magnaura restoranu u koji odlazimo na preporuku momka iz hotela (koji nas i najavljuje tako da nas na ulazu čeka mali špalir osmeha), uživamo u zalogajima dok nam beskrajno simpatični Glavni Široki Osmeh & Visoka bela kragna objašnjava zašto je Duško Tošić važan, kako se u Turskoj pokazuje ko je "peder" a ko sila (Fenerbahče - Bešiktaš), srećan je što uspeva da nas nasmeje, brine o nama kao da smo mu stalni gosti već nedeljama, a njegov mladi konobar se pojavljuje i nestaje tačno kada je potrebno.

Shvatam koliko smo se odvikli od nenametljive ljubaznosti, koliko nam prija što su svi oko nas blago ili široko nasmejani i shvatam da ću pamtiti Istanbul po izuzetno ljubaznim ljudima.

Naš vodič kroz Aja Sofiju je mlada žena blago azijatskih crta i sticajem okolnosti nas dvoje smo joj cela grupa. Govori engleski uz čudan akcenat na koji se brzo navikavamo. Kada niže imena sultana i osvajača to čini sa mešavinom ponosa i blagog zazora. Kada pominje Ataturkovu odluku da Aja Sofija više ne bude mesto molitve već muzej njen glas se menja u duboko poštovanje. Ne zvuči kao neko ko izgovara isti tekst ko zna koliko puta dnevno. Neka naša pitanja je iznenade ali se zbog njih upušta u detalje koji nam otkrivaju zašto je Mehmedu toliko bilo stalo da bude Osvajač i da ga svi poštuju.

Tek kada smo se rastali shvatam da je nisam pitao za ime, 
budala.



Na putu od Sultanahmeta ka mostu Galata dva puta uspevamo da se izgubimo u lavirintu uličica: prvi put zbog skretanja ka Velikom Bazaru koji je mnogo manje strašan od očekivanog, drugi put zato što Nebojša ne rotira navigacionu mapu na telefonu a trebalo bi da to čini. Upadam u lokale i pitam za pravac, mlađi ne znaju odgovor, tako se moje pitanje prenosi u jedan - dva - tri - četiri koraka sve do najstarijeg u marketu koji će nam ljubazno pokazati pravac ali pokušati da nas odgovori od ideje da idemo peške.

- "It's impossible to walk that long!". 
- Ali to je samo nekoliko kilometara!
- Take a tram. It's easier.



Nagrada za sve hodače-istraživače su strašne poslastice.
Gdegod da uđeš: veliku poslastičarnicu nedaleko od Taksima ili malu 'porodičnu' radnju nedaleko od Plave Džamije - svaki zalogaj je kako treba, svaka stvar koju izabereš toliko dobra da si srećan što si baš to izabrao, iako sve vreme znaš da si otkrio tek mrvicu onoga što te čeka ili ti se nudi.

Izgleda da je takav čitav ovaj grad.
Vratićemo se.
Zanimljivo - bez obzira na neprekidnu buku, sirene, trube, glasove, lud saobraćaj, helikoptere, muziku, mujezine - ni u jednom trenutku mi nije zujalo u glavi.
Tinitus, izgleda, imam samo u Srbiji.


Bolje fotografije su kod Aleksandre >>