Sunday 10 July 2016

Eduardo Galeano: Tri zapisa o fudbalu



"Piščevo priznanje"

I ja sam, kao svaki Urugvajac, hteo da budem fudbaler.
Bio sam odličan, čudesan igrač, ali samo noći, dok sam spavao, dok sam danju bio najsmotanija sajla koja se ikada pojavila na terenima u čitavoj zemlji.

I kao navijač, imao sam mnogo šta da priželjkujem. Huan Alberto Skjafino i Hulio Sezar Abadie igrali su za Penjarol, suparnički tim. Kao pravi navijač Nasionala, činio sam sve što je bilo moguće da ih omrznem. Ali, Pepe Skjafino je svojim izvanrednim dodavanjima gradio igru svoje ekipe kao da je teren posmatra sa najviše kule na stadionu, dok je Mrki Abadie klizio sa loptom po ivici, duž bele linije, jurcajući u čizmama od sedam milja, baškareći se, ne dotičući loptu i protivničke igrače, pa mi nije preostalo ništa drugo sem da im se divim, a čak bih poželeo i da im tapšem.

Prošle su mnoge godine i ja sam, naposletku, izgradio svoj identitet: ja sam samo prosjak koji vapi za dobrim fudbalom. Idem širom sveta po stadionima i sa šeširom u ruci molim:

- Dajte jednu lepu utakmicu, za ime Božje.


A kada vidim dobar fudbal, zahvalan sam i ne dajem ni pet para na to koji klub ili koja zemlja su mi podarili ovo čudo.


*

"Kami"

Godine 1930. Alber Kami je bio poput Svetog Petra koji je čuvao vrata u fudbalskom timu Alžirskog Univerziteta. Još kao mali, navikao je da bude golman, zato što je to bilo mesto na kojem su se najmanje habale cipele. Kami je bio iz siromašne porodice i nije sebi mogao da priušti luksuz da trči po terenu. Svake noći, baba bi mu pregledala đonove i udarala ga prutom ukoliko bi našla da su se pohabali.

Tokom svojih golmanskih godina, Kami je naučio mnoge stvari:

- Naučio sam da lopta nikada ne dođe s one strane s koje je očekuješ. To mi je mnogo pomoglo u životu, pre svega u velikim gradovima, gde ljudi obično nisu onako ispravni kako se pokazuju.

Takođe je naučio da pobedi a da ne umisli da je Bog, kao i da izgubi a sebe ne smatra bezvrednim, što su mudrosti koje se teško stiču. Naučio je i poneku tajnu o ljudskoj duši, pa je kasnije, u svojim knjigama, umeo da se otisne u opasno putešestvije po njenim lavirintima.


*

"Čovek koji je vetar pretvorio u gvožđe"

Eduardo Ćiljida je branio za Real Sosijedad iz baskijskog grada San Sebastijana. Bio je visok, mršav, izrazito osobenog stila. Barselona i Real Madrid već su bili bacili oko na njega. Pričalo se da će taj momak biti Samorin naslednik.

Ali, sudbina je htela drugačije: 1943. godine, napadač suparničkog tima po imenu Sanjudo*, koji se nije tako zvao bez razloga, iskidao mu je meniskus i još svašta pride. Nakon pet operacija kolena, Ćiljida je rekao zbogom fudbalu, pa mu nije preostalo ništa drugo nego da postane vajar.

I tako je rođen jedan od najvećih umetnika dvadesetog veka. Ćiljida radi sa teškim materijalima, koji ostaju zatrpani ispod zemlje, ali u njegovim moćnim rukama gvožđe i beton bivaju hitnuti u vazduh a tamo, u letu, otkrivaju druge prostore i stvaraju druge dimenzije. Ranije, dok se bavio fudbalom, Ćiljida je isto radio sa svojim telom.

*Sanudo (španski) - zloban, pakostan.

* * *


Sve prekucano iz knjige Eduarda Galeana - "Fudbal, sjaj i tama" (izdanje Beopolis >>, 2004, trebalo bi da još uvek ima nekoliko primeraka u knjižari.)

Eduardo Galeano bio je urugvajski pisac i novinar.
Pored ostalog, planeta ga pamti po rečenici: "We are all mortal until the first kiss and the second glass of wine.")
Još Galeanovih zapisa o fudbalu dostupno je (na engleskom) ovde >>


Saturday 9 July 2016

"Rundek, između (knjiga o pesmama)"

Uobičajeno je knjigu koja ti je privukla pažnju u knjižari uzeti, otvoriti i nasumično izabrati stranicu sa koje ćeš pročitati pasus ili dva, to će odlučiti da li će se naći na pultu kraj kase, bez obzira na to da li ti je autor već poznat ili je knjiga sa liste onih koju ti je već toliko prijatelja u čiji sud veruješ istu preporučilo. 

Kada sam u izlogu ugledao odavno čekanu "Rundek, između" Anta Perkovića - ušao sam, platio je i izašao. 
Tako sam svojevremeno kupovao i albume Haustora, često i bez slušanja "prvog singla sa albuma".
Tako sam u zimu 1996. kupio originalno izdanje prvog Rundekovog solo albuma koje je vredelo koliko trećina mesečne plate na radiju. 
I Ante Perković je prethodnom, odličnom knjigom "Sedma Republika" >> zaslužio da prođe granicu bez kontrole i nije bilo razloga za sumnju da je i ovog puta od pod klupom skrivanih sličica iz mašte složio dragocen kaleidoskop (ili Samsaru?) 

Iako pisana "u više ruku" (među kojima su i Rundekove, koje ispisuju jezgrovite fragmente odrastanja i života) -  ova knjiga nije, niti pledira da bude biografska. 

Ovo je, kako i podnaslov knjige podseća - "knjiga o pesmama". 

Na sreću, Ante Perković izabranih 17 pesama (petnaest koje Rundek potpisuje kao (ko)autor i dve obrade) ne koristi da bi nam demonstrirao izuzetno baratanje faktografijom ili dokazivao spisateljsko umeće pisanjem osvrta na iste, već ih koristi kao okvir za iskaze Rundeka, članova Cargo orkestra, svedoka nekih snimanja, koncerata ili onoga što se dešavalo u Kugla glumištu, ali to čini tako spretno da se ne oseti kada se u pričama nađu i Gram Parsons, Alija Sirotanović i Stahanov, (pravi) Šejn, Bulgakov, čitav (poduži) tekst iz Džuboksa, Dilan, istorija projekta Radio Brod čije posade je Rundek bio član, kao i šira priča o ponovo aktuelnoj Ay Carmela i još mnogo dovitljivih malih čudaka koji čine da iz ove knjige svako malo poteče muzika koja ne može biti lako zapisana rečima i koja funkcioniše srodno albumu "Treći svijet": ukoliko se nekom pasusu ili tekstu vratiš pola sata kasnije, otkrićeš da je ovde namerno ostavljen eho na dobošu a ovde niotkuda izbija neobični zvižduk, da bi se tu trebalo vratiti još nekoliko puta jer ima slojeva koje trenutno ne možeš da skužiš, krenula je priča o ženama koje na glavama nose tajni teret metaka u korpama sa paprom a našli smo se u vrtu koji zima zaobilazi, u svakoj od priča ima putokaza ka likovima koji su do predugo ostali u sjeni a čije je prisustvo, rad, trud ili samo postojanje uticalo ono što znamo kao Rundekove pesme.

A kada Rundek najavi a Perković se upusti u "Kao da je bilo nekad" u verziji Rundek Cargo Orkestra u Bitef Teatru iz 2012, to vam je najviše što reči mogu kada je muzika u pitanju i najlepše što reči mogu o prijateljstvu i odnosima ("mislim, uvijek smo se sretali na dovoljno kratko da smo razmjenjivali najbolje u nama" - Rundek o Milanu, Magi i VDu)
.
Ante Perković i Darko Rundek (foto: Zoran Stajčić)




Poštovaoci muzike Rundeka i Haustora pronaći će u ovoj knjizi nekoliko izuzetnih epizoda koje će ih inspirisati na ponovno slušanje kompletnog opusa i Rundeka i Haustora, oni koji su ga do sada znali po nekoliko hitova (? da ne raspravljamo sada o definiciji te reči) mogli bi ga upoznati mnogo bolje i otkriti jednog od retkih koji se nikada nije krio iza lažnih imena što ga čini još dragocenijim, kao i pesme koje je do sada napravio.

"Rundek, između" (originalno izdanje MenArt, 2013) objavila je Laguna.
Uvodnih dvadesetak stranica knjige dostupno je čitanje ovde >>



Tekst objavljen u avgustu 2016 i u časopisu za kulturu i umetnost - KULT >>





Friday 1 July 2016

Noćurak iz herbarijuma :: devedesete [playlist]

Nema razloga da ovaj Noćurak izraste u lamentiranje nad izgubljenim vremenom ili teoretisanje na temu izgubljene čitave decenije.

Nema mjesta suzama, kako kaže jedna pesma.
Uz ove pesme nije teško osvrnuti se mirno na godine prošle, kako kaže druga.

Manic Street Preachers, 
Suede, 
Travis, 
Wolfgang Press, 
The Charlatans, 
Primal Scream, 
The The, 
Teenage Funclub, 
Mercury Rev, 
Jah Wobble & Sinead O'Connor, 
Cocteau Twins, 
Nick Cave... 
sve do mudrih reči koje čita Baz Luhrmann u "Everybody's free to wear sunscreen"