Sunday 16 September 2012

"Svet stvaranja" (Danijel Dž. Borstin)

Ovo je, zapravo, priča tri hiljade godina napora.


Od veda, preko Konfučija, Bude i Lao-Cea; od Filonovog utemeljenja teologije, preko Tertuliana i Avgustina, do važnosti poraza ikonoboračke struje, što je imalo presudni značaj na razvoj zapadne umetnosti kao takve. Od slikarstva koje su tajno podržavali halifi direktno protivrečeći Ku'ranu; preko Boetija koji piše "Filozofiju utehe", ključno delo začetka srednjeg veka u tamnici, po sećanju, odvojen od svoje ogromne biblioteke; do Pape Grgura koji reformiše crkvu (i pevanje), a koji je prethodno tri dana bežao od papskih legata i kojeg su učinili papom gotovo na silu; od Abelara koji oko 1120 godine zapisuje rečenicu "Sumnjajući počinjemo da preispitujemo, a preispitujući otkrivamo istinu" i čije delo biva spaljeno kao jeretičko do Dantea čije izgnanstvo utiče na pisanje "Komedije" (kasnije je postala "Božanstvena") i Bokačo koji se kaje zbog stvaranja "Dekamerona", sada potpuno posvećen promišljanju hrišćanstva. Od Montenja koji stvara prve eseje u istoriji sveta; preko Servantesovovih muka; Miltonovog slepila i borbe za slobodu izbora; preko Đota koji papi kao dokaz svog talenta šalje jedan savršen krug iscrtan ugljem na belom papiru i Leonarda koji beži od nedovršenih projekata i odlaže finalizaciju nekih od već plaćenih decenijama. Od Lodovika Buonarotija koji batinama pokušava da spreči Mikelanđelovu strast prema umetnosti i Mikelanđela koji stvara Davida u 26. godini od već odlomljenog, nepravilnog komada mermera koji je pola veka čamio kao neupotrebljiv. Tu je i Bah koji tvrdi da genijalnost nije ništa drugo do "velika obdarenost strpljenjem"; priča o rivalitetu Verdija i Vagnera koje nema za temu samu muziku, već i odnos prema muzici kao umetnosti; no tu su i Jesenjin koji go tumara hotelima Evrope; Mone koji se neprestano seljaka; Dostojevski koji završava "Kockara" za šesnaest dana da ne bi ostao bez prava prihoda za svoja dela na devet godina; te opis jedinog susreta dva čoveka koji su skrenula evropsku književnost u novom pravcu; to je susret Džojsa i Prusta u maju 1921 - a koji protiče u međusobnom jadikovanju na bolove u glavi i bolove u stomaku; koji odmenjuje priča o spaljivanju Džojsovog "epa o ljudskom telu" u Americi 1922 i skidanju zabrane sa "Uliksa" u istoj nedelji u kojoj je ukinuta prohibicija. Tu su, konačno i briljantni pasaži posvećeni arhitekturi, od Neronovog Rima sve do prvih oblakodera Čikaga; rezultati demokratizacije umetnosti koju je doneo prvi prenosni foto-aparat; sve pojave filma; poslednje umetnosti kojom se Borstin bavi a za koju tvrdi da su njeni stvaraoci sužnji spektakularnog gospodara.

"Svet stvaranja" Danijela Dž. Borstina je drugi deo trilogije koju čine i "Svet otkrića" i "Svet traganja" (objavila Geopoetika) i koja donosi radost poput one koju je svojevremeno činilo čitanje Saganovog "Kosmosa", Rajtove "Kratke istorije napretka" ili slušanje "Zabavnika" Vlastima Đuze Stojiljkovića na radiju, davno.

Više od 700 stranica sitnog veza i finog tkanja zahtevaće čitave nedelje laganog čitanja, i to je dobro - jer u potpunosti potire želju za čitanjem dnevne štampe ili bilo čega o prolaznim besmislicama koje, sasvim sigurno, neće "odjekivati u večnosti". Mudrije je kupiti "istoriju junaka mašte" nego kupovati dnevne novine tokom mesec dana, krcate svakodnevicom nemaštovitih anti-junaka.

Više o knjizi dostupno je ovde >>

p.s. Nina, hvala! ;)
.

Thursday 13 September 2012

Vivaldi recomposed: Max Richter

"Polako, leto se završavalo pljuskom kiše" (Jovan Hristić)

Da je sticaj okolnosti bio malo suroviji, za najpoznatije Vivaldijevo delo bismo verovatno znali, ali se moglo dogoditi da ga nikada ne čujemo.
Znali bismo za njega po zapisima o uspehu koji je Vivaldi zabeležio nakon prvih izvođenja, koji je bio takav da ga je Luj XV lično zvao da svira na njegovom venčanju. No, zbog nerešenog pitanja autorskih prava i činjenice da od objavljivanja nema nikakvu materijalnu korist - Antonio u to vreme prestaje da štampa partiture njegovih dela, što je učinilo da se neka od njih i danas vode kao nestala. 
"Četiri godišnja doba" mogla su, dakle, sasvim lako, postati jedno od tih, izgubljenih.

Na samom kraju leta otkrivam da Max Richter objavljuje "Four Seasons Recomposed", hrabar pokušaj prerade jednog od opštih mesta baroka. 

Rihter se, dakle, ne zaustavlja na pokušajima prethodnika, od kojih je svako ličnom interpretacijom dodavao ili oduzimao nešto od originala: ukoliko je izvedba kojom je dirigovao Trevor Pinnock bila potpuno klasična, ona Karajanova (sa Ann-Sophie Mutter) monumentalnija; viđenje Guiliana Carmignole gotovo histerično a ono koju je priredio Gideon Kramer uparujući Vivaldija sa Piazzolom previše eksperimentalno, toliko je ova Rihterova zapravo najhrabrija - jer predstavlja proces re-konstrukcije, koju vrši sa bezbedne udaljenosti od gotovo tri stotine godina od originala. (Verzije Nigela Kennedyja svakako nisu za poređenje sa navedenima)




Iako ovaj postupak može najpre delovati kao veoma loša ideja, Rihterov rad je sasvim dobar izbor za prvo pravo jesenje veče, u kojem me novo čitanje klasičnog vraća i ponovnom preslušavanju originala, ali u Karajanovoj verziji. 
To je, uostalom i cilj ove Rihterove vežbe - odavanje počasti i buđenje interesovanja za original.

(I dokle god obrti nisu poput onih u kojem Romeo i Julija ostaju živi, kao što se to radilo sa Šekspirom u devetnaestom veku, sve je u redu.)

Konačno, ovu verziju objavljuje Deutche Grammofon, što čitavoj priči daje dodatni stimmung.

Kompletna Richterova verzija godišnjih doba dostupna je za preslušavanje >>

Sunday 9 September 2012

Lefkada, #3

Ovaj odmor bio je poput novog čitanja knjige koju već dobro znašOd sada, buduća čitanja mogu biti i fragmentarna: znaš šta prethodi i šta sledi, ali želiš da pročitaš baš taj deo, znači ti.

Uz (davni) Mljet i Rabac, Lefkada je postala treće mesto na Mediteranu do kojeg sam dolazio i treći put.

Iako je na glavnim plažama i dalje veoma živo, grad Lefkas je gotovo pust. Neke prodavnice su već zatvorene a do sledećeg leta, za stolovima lokalnih kafana su starosedeoci, leđa pribijenih uz hladan kamen tuku mastiku i odmeravaju preostale turiste.
U praznoj prodavnici slastica gospođa vlasnica, sedamdeset godina, gleda tursku seriju na YouTubeu, laptop i wireless.
.
Sve što se našlo u prethodne dve priče o Lefkadi (2009 >> i 2011 >>) je i dalje tamo. 
Jedva primetne promene ukazuju da bi u narednih nekoliko godina ovaj ostrvčić mogao, ukoliko želi, da postane opšte mesto odlaska na Jonsko more: putokaza je sve više i sve je teže izgubiti se, novoizgrađeni apartmani izrastaju na neočekivanim mestima, a na već slavnim plažama je, čak i u prvoj nedelji septembra gužva poput one u julu pre tri godine. Naših tablica ima sve više na parkiralištima i po makadamskim prilazima plaža; no - i dalje postoje plaže na koje ne dolazi gotovo niko, te je uvek moguće otkriti neku novu, čak i tamo gde je ne očekujemo; noći su i dalje tihe; talasi manji no što su drugari koji su bili koju nedelju pre nas pričali; i klinci (u šatorima) i penzioneri (u prikolicama raznih formata) mirno kampuju na plažama Kalamitzi, Avali, Gialos i Pefkoulia; Statisov sin pravi podjednako dobre girose kao i njegov otac; a domaćini su i dalje ljubazni te čak daju i nenajavljene popuste na dan rastanka.

Dani prolaze u slušanju talasa i zrikavaca, fotografisanju sumraka, završavanju druge ruke knjige i ponovnom čitanju Darela, Hristića ali i Klarka, one priče o poslednjem dečaku na Zemlji koji mora da prekine igru u pesku i napusti plažu, pre no što svemu dođe kraj.

No, koliko zapravo Lefkada vredi i koliko smo se odvikli shvatam tek u povratku. Dok idemo ka Beogradu, nepažljivo rešim da prespavamo u hotelu na delu grčke obale koju naši turisti najviše vole. Vašarske igračke sa čakljama, beskonačan broj shubi butika, natpisi na jezicima istočne Evrope, dovikivanje na ćirilici u tri ujutro na glavnom šetalištu i plakati da "u ovom kafiću imate pristup za ICQ" (!!!) me ipak manje poremete od jutarnjeg plivanja u moru koje jedva da miriše: dok pokušavam da otplivam što dalje od obale, u dva zamaha se nađem kraj dvojice u ozbiljnim godinama, stoje u vodi do ramena i raspravljaju koja strana je pobila više ljudi u poslednjem ratu na Balkanu, dok im sunce prži čela.

Zaronim, 
više ne čujem ništa.

U patikama imam peska sa barem deset plaža, nešto fotografija koje će me podsećati na pokušaje hvatanja trenutka, u glavi dovoljno pesama zrikavaca za nedelje koje dolaze i koje ću premotavati u glavi kada buka postane teško podnošljiva.

Od jednog kratkog odmora ne valja tražiti više od toga.