"Polako, leto se završavalo pljuskom kiše" (Jovan Hristić)
Da je sticaj okolnosti bio malo suroviji, za najpoznatije Vivaldijevo delo bismo verovatno znali, ali se moglo dogoditi da ga nikada ne čujemo.
Znali bismo za njega po zapisima o uspehu koji je Vivaldi zabeležio nakon prvih izvođenja, koji je bio takav da ga je Luj XV lično zvao da svira na njegovom venčanju. No, zbog nerešenog pitanja autorskih prava i činjenice da od objavljivanja nema nikakvu materijalnu korist - Antonio u to vreme prestaje da štampa partiture njegovih dela, što je učinilo da se neka od njih i danas vode kao nestala.
"Četiri godišnja doba" mogla su, dakle, sasvim lako, postati jedno od tih, izgubljenih.
Znali bismo za njega po zapisima o uspehu koji je Vivaldi zabeležio nakon prvih izvođenja, koji je bio takav da ga je Luj XV lično zvao da svira na njegovom venčanju. No, zbog nerešenog pitanja autorskih prava i činjenice da od objavljivanja nema nikakvu materijalnu korist - Antonio u to vreme prestaje da štampa partiture njegovih dela, što je učinilo da se neka od njih i danas vode kao nestala.
"Četiri godišnja doba" mogla su, dakle, sasvim lako, postati jedno od tih, izgubljenih.
Na samom kraju leta otkrivam da Max Richter objavljuje "Four Seasons Recomposed", hrabar pokušaj prerade jednog od opštih mesta baroka.
Rihter se, dakle, ne zaustavlja na pokušajima prethodnika, od kojih je svako ličnom interpretacijom dodavao ili oduzimao nešto od originala: ukoliko je izvedba kojom je dirigovao Trevor Pinnock bila potpuno klasična, ona Karajanova (sa Ann-Sophie Mutter) monumentalnija; viđenje Guiliana Carmignole gotovo histerično a ono koju je priredio Gideon Kramer uparujući Vivaldija sa Piazzolom previše eksperimentalno, toliko je ova Rihterova zapravo najhrabrija - jer predstavlja proces re-konstrukcije, koju vrši sa bezbedne udaljenosti od gotovo tri stotine godina od originala. (Verzije Nigela Kennedyja svakako nisu za poređenje sa navedenima)
Iako ovaj postupak može najpre delovati kao veoma loša ideja, Rihterov rad je sasvim dobar izbor za prvo pravo jesenje veče, u kojem me novo čitanje klasičnog vraća i ponovnom preslušavanju originala, ali u Karajanovoj verziji.
To je, uostalom i cilj ove Rihterove vežbe - odavanje počasti i buđenje interesovanja za original.
To je, uostalom i cilj ove Rihterove vežbe - odavanje počasti i buđenje interesovanja za original.
(I dokle god obrti nisu poput onih u kojem Romeo i Julija ostaju živi, kao što se to radilo sa Šekspirom u devetnaestom veku, sve je u redu.)
Konačno, ovu verziju objavljuje Deutche Grammofon, što čitavoj priči daje dodatni stimmung.
Kompletna Richterova verzija godišnjih doba dostupna je za preslušavanje >>