Sunday 10 October 2010

Parada u tri čina: predigra, ljubavni akt, jutro posle

Predigra.

Tokom predigre, jedna strana je potezala uglavnom dva razloga (i bezbroj varijacija na temu) – objašnjavajući zašto do Parade ne bi trebalo da dođe.
 
Prvi je u domenu „morala”, sažet u bezbroj puta ponovljenu mantru „Kako da objasnim svom detetu da je to nemoralno, bla, bla...?” Ukoliko pod „moralom” prihvatamo "skup normi koji iscrpljuje naš pojam o dobrom”, to znači da su ovi zabrinuti ljudi svojoj deci već objasnili mnoga druga pitanja iz domena morala i da je još samo ovo pitanje ostalo neodgovoreno - no i te zabrinute bi verovatno valjalo razgraničiti u barem dve podgrupe, mada ih sigurno ima još.

Tu je, najpre, podgrupa Licemera – ona koja istura decu ispred sebe, poput onih baba sa 
'ladnim trajnama što ukidaju Darvina u ime Isusa po vukojebinama Srednjeg Zapada, a zapravo gradeći sopstveni ili pomažući crkveni biznis. Tu je, naravno – i  podgrupa iskreno zabrinutih ljudi koji odista ne umeju da objasne svojoj deci zašto se „dve tete ili čike ljube u usta“. 
Onu prvu podgrupu ću tako nazivati ("Licemeri", da podsetim) sve dok mi barem neko od njih ne objasni kako su deci odgovorili i na ova pitanja koja se takođe mogu svesti pod „moral“: 
Zašto se neke tete slikaju gole za novine?“; 
„Zašto čike sa bradom obučene u crno voze bolji auto nego ti, tata?“, 
„Zašto sam kršten po rođenju, a bez da me pitate da li se slažem?“, i tako dalje.

Deca, naravno, umeju da postave i mnogo neprijatnija pitanja od ovih, ali - još uvek neiskvarena predrasudama odraslih - obično bez problema prihvataju odgovore koje im roditelji pružaju. Moja prijateljica je nedavno svom detetu odgovorila na sva moguća pitanja u vezi sa ljubljenjem svih mogućih kombinacija polova i rasa prostom rečenicom: „Zato što se vole i zato što tako vole.“ – i dete prihvatilo, valjda do faze kada će rode odmeniti jajne ćelije i spermatozoidi.

Naravno, ne mali broj ljudi je (s razlogom) očekivao da će danas ulicama Beograda prolaziti polugoli muškarci u kožnim kostimima, vezani lancima i probijenih bradavica, sa tuđim predimenzioniranim penisom u ustima ili stražnjici; žene koje iz vagine vade dvoglave zmije ili šta već ko voli - i taj deo ekipe je bio iskreno zabrinut – jer niko nije, zapravo, znao šta će ta Parada biti. Možda sam propustio, ali tokom Predigre druga strana nije bila preterano željna da ponovi nekoliko puta dovoljno glasno i jasno odgovore na dva i po prosta pitanja: za koja i kakva prava se LBGT populacija bori, te – šta će Parada biti i kako će sadržaj te Parade nešto u Srbiji promeniti? Nedavanjem konkretnog odgovora na ta dva i po pitanja danima pre održavanja Parade samo je pomagao protivniku: dozvoljavajući da čak i onaj manje militantan segment poveruje da će inscenacija Sodome i Gomore trajno pomračiti park kod Manježa i okolinu, u čijem se tlocrtu iz vazduha svašta može naslutiti – prepoznali ljudi i Pentagrame i Evropsku Uniju i svastike i Satanu i Alistera Kroulija i više ni sami ne znaju šta sve, ko je pratio vesti ovih dana i ostao normalan, neka zna da zapravo - više nije normalan.

Drugi ključni argument protivnika bio je: troškovi održavanja Parade („mi nemamo za hleb, država se raspada, a oni troše državni novac... Kosovo... “), kao da je LBGT populacija sama naručila toliko obezbeđenje i kao da će preusmeravanje tih novaca prekriti sve rupe na našem putu ka svetloj budućnosti. Ni ova tema, na žalost, nije izazvala artikulisani odgovor sa druge strane – štaviše, srpski mediji su samo nastavili da raspiriju vatru, čineći da se „običan“ heteroseksualac danima oseća zapravo silovanom stranom, sve vreme se dodatno pitajući zašto se uopšte događaj zove „Parada ponosa“? Možda bi Srbija lakše razumela „Paradu ljubavi“? Bilo bi lakše i za razumevanje i za gutanje.

Konačno, svi zajedno su zapravo radili u korist raznih našističkih organizacija i njihovih poletaraca - koje nisu bile toliko naivne da otvoreno prete nasiljem pre početka Parade, kao ni ekipa glavešina SPC koje su deklarativno „protiv nasilja“, ali koje se koriste Sodomom i Gomorom kao metaforom da bi inspirisali ljude da posegnu za kamenicama i zbrišu one koji su drugačiji.


Ljubavni akt:

Satima je trajao taj ljubavni akt.
A najviše je stradao zaštitni sloj.

Oni prvi, zabrinuti za decu - demantovani su nekolicinom činjenica: na povorci nije bilo ničeg opscenog, štaviše - protivnici su delovali mnogo „nemoralnije“ od suprotnog tabora. Sa druge strane, iako je to što je povorka uspela da obiđe tih nekoliko ulica već promenilo Srbiju (a promena je tek počela) – to što su tih 1000 ljudi uglavnom gledali u leđa ili lica isključivo policajcima je sam taj čin pomalo obesmislilo.
No, održano je.

Ovi drugi, napižđeni na temu „koliko to košta“ demantovani su istomišljenicima koji su se protiv troškova borili pravljenjem još većih troškova: kamenovan mamograf, desetine povređenih ljudi – više policajaca no civila; zapaljena garaža Demokratske stranka u Krunskoj ulici, polupani automobili (ma, kako su McDonaldsi preživeli?); pekara "Toma", Benetton i naravno, veliko finale oličeno krađom patika iz butika „Đak“ – sve to zajedno je naravno mnogo veća šteta nego dnevnice koje će biti isplaćene policajcima koji su obezbeđivali Paradu. Ta šteta će (Gradonačelnik reče – milion evra), naravno, biti nadoknađena od novca sakupljenog od poreskih obveznika (dakle i roditelja onih koji su štetu pravili, a svakako i od onog dela zaposlenih koji su danas učestvovali u rušenju) - i umesto da bude usmeren ka nekim važnijim projektima, mi ćemo plaćati zamenu stakala, popravku žardinjera, zapaljeno policijsko vozilo, plaćaćemo čak i stakla za zgradu SPS, a razni istomišljenici Dveri, Zveri i ostalih organizacija će nastaviti da budu nezadovoljni, iako je deo njih u novim patikama i pun sećanja na trenutke bacanja kamenja na sistem – jer opet neće biti para za projekte poput stimulacija nataliteta i ostalih, zaista važnih.

Jutro posle:

Ovaj deo priče je, naravno, zapravo najvažniji.
Obe strane ustaju iz kreveta, naizgled zadovoljne.

Jedna strana će valjda, onako pravo iz kreveta, još uvek u gaćama – biti prebačena u jednu novu vrstu odnosa, sa nekim drugim organima – zahvaljujući snimcima sa bezbednosnih kamera. Nastavak će valjda uslediti pred sudom i u prisustvu svedoka. Druga strana je, jednostavno, uradila ono za šta se zalagala. 

Akrobacije se već uveliko i prepričavaju.
Ljudi se već zafrkavaju porukama poput „Porodični ljudi kamenovali zli pederski mamograf“ i sličnim.
Ali, od tih urbanih mitova koji već cvetaju gradom važnije je ovo: danas se po prvi put, nakon mnogo vremena – deo ljudi našao na strani policije, tj. države – što je zaista čudan osećaj. Pogledajte komentare na vesti. Možda je to što kondom-kordon nije pukao - zapravo najvažnija promena koju ovaj dan donosi.

Pitanja nakon ovog ljubavnog čina ima previše: koga na sledećem susretu neće biti - jer će biti iza rešetaka; ko se od javnih ličnosti danas uspavao a ko eskivirao; ko nije na vreme pozvao da se nasilje okonča, već je to učinio kada se sve završilo, valjda mu se mantija sušila, nije imao drugu za pred kamere; te - ko će nakon svega prvi pozvati onog drugog i onog trećeg nakon ove današnje avanture, tj. grupnjaka - i potruditi se da sledeći put ipak bude lakše policajcima, učesnicima, kontejnerima, mamografima i žardinjerama, ljudima. Namerno ne pišem reč "svima", jer danas nisu svi dokazali da su - ljudi.




Thursday 7 October 2010

"Crv" [Angel's Breath]

Ne znam postoji li negde master traka tog poslednjeg spota, koji se može smatrati i njegovim testamentom.

Istorijski posmatrano – „Crv“ je poslednji rad Milana Mladenovića, nastao kao deo projekta sa Subom i prijateljima, a pretposlednji snimak na kojem je pevao. Poslednji snimak je „Velvet“ - tema koja zatvara fenomenalni, strašni „Angel's Breath“ album – i na kojoj je glas koristio kao instrument, više ne pevajući reči.

Priča kaže da je video spot za pesmu „Crv“ Milan radio sam, da bi ga po njegovoj smrti završi njegovi prijatelji. Na YouTube stranicama je do danas bila dostupna samo oštećena verzija originalnog spota - bez uvodnih 25 sekundi i nepristojno lošeg zvuka.

Ovaj novi video klip predstavlja pokušaj rekonstrukcije originala: do sada nedostajući uvod premonitao sam od postojećeg materijala a zatim uklopio sa boljim audio snimkom. Red je da barem taj, poslednji video bude dostupan u pristojnijem stanju, dok se pronađe originalni, dok se ne pojavi neki veštiji montažer slike i zvuka, koji bolje razume sve nivoe Milanovog rada. I kako nije slučajno što je baš ovaj spot - pun gorčine i krcat snimcima nedela i raspada u tako lošem stanju, skrajnut - tako je meni stalo do njegove bolje vidljivosti.

Ovaj klip i njegovo dosadašnje stanje je, naravno, priča i o Milanu i o Subi - i odnosu njihove domovine prema radu dvojice možda najrečitijih/najmuzikalnijih sinova koje je imala za dugo vremena i čijom se zaostavštinom uporno - ne bavi.

Ko zna koliko i kakvih snimaka je izgorelo u tom požaru u Brazilu u kojem je stradao i Suba : nikada nećemo saznati šta su sve krile te trake i hard diskovi, još manje naziremo šta je sanjao i planirao.

Ko zna šta je sa onim delom materijala koji je preživeo. Verovatno je još uvek sve to u jednoj sobi u jednom stanu u Novom Sadu, tamo i dalje leže razne trake i zapisi,
crv vremena ih polako rastače.

Crv.

*

Edit, 2020.
Croatia Records i Zadužbina Milana Mladenovića objavili su remasterovani Angel's Breath i spot za "Crv".





Monday 4 October 2010

To je nama naša borba dala...

Najpre pomislim da bi bilo bolje sagledati svo to vreme, 3652 dana, kroz konkretne, materijalne dokaze napretka, ukoliko ga ima – jer ako uplovim u analize metafizike - završiću u depresivnom, pukom teoretisanju, što bi rekli.

Bilo nas je osmoro u grupi tog dana.
Najstariji među nama je imao tačno 30 godina.
Svi muškarci uveliko odužili dug prema otadžbini, neki i u više poziva.

Na taj dan, tih osmoro ljudi imali su, u zbiru:
  • Dva automobila (na svoje ime)
  • Nijednu nekretninu
  • Jedan je imao stalni posao, jedan je bio samostalni preduzetnik a nas šest kako se snađemo. 
  • Jedan prototip digitalnog aparata, čudo tehnike
  • Nijednu člansku kartu
  • Nijedan brak, dete 
  • Delili smo spremnost da konačno, trčećim korakom, nadoknadimo strašan zaostatak u odnosu na želje i životne planove.
Deset godina kasnije - tih osam ljudi je u zbiru uspelo ili poseduje:
  • Tri automobila na svoje ime (nijedno od dvoje od pre deset godina)
  • Tri nekretnine na sopstveno ime, od kojih je jedna na kredit a dve nisu veće od 30m2
  • Nekoliko digitalnih aparata, a bogami i poneku kameru (ispada da smo na ovom polju najviše napredovali? To je nama naša borba dala!)
  • Nekolicini se čak i penziono uplaćuje
  • I dalje - ne posedujemo nijednu člansku kartu
  • Dva braka i sve zajedno dvoje dece
  • Spremnost da, konačno, možda malo sporijim hodom (stariji smo) - stignemo tamo gde smo pošli pre deset godina.
Svakako nije kako smo se nadali.
Svakako nismo prosek, ali to nikada nismo ni bili.
Nije ni kako smo zapravo mogli.

Što ne znači da ne bih ponovo izašao.
Što ne znači da ću prestati da se trudim.


.