Thursday 7 October 2010

"Crv" [Angel's Breath]

Ne znam postoji li negde master traka tog poslednjeg spota, koji se može smatrati i njegovim testamentom.

Istorijski posmatrano – „Crv“ je poslednji rad Milana Mladenovića, nastao kao deo projekta sa Subom i prijateljima, a pretposlednji snimak na kojem je pevao. Poslednji snimak je „Velvet“ - tema koja zatvara fenomenalni, strašni „Angel's Breath“ album – i na kojoj je glas koristio kao instrument, više ne pevajući reči.

Priča kaže da je video spot za pesmu „Crv“ Milan radio sam, da bi ga po njegovoj smrti završi njegovi prijatelji. Na YouTube stranicama je do danas bila dostupna samo oštećena verzija originalnog spota - bez uvodnih 25 sekundi i nepristojno lošeg zvuka.

Ovaj novi video klip predstavlja pokušaj rekonstrukcije originala: do sada nedostajući uvod premonitao sam od postojećeg materijala a zatim uklopio sa boljim audio snimkom. Red je da barem taj, poslednji video bude dostupan u pristojnijem stanju, dok se pronađe originalni, dok se ne pojavi neki veštiji montažer slike i zvuka, koji bolje razume sve nivoe Milanovog rada. I kako nije slučajno što je baš ovaj spot - pun gorčine i krcat snimcima nedela i raspada u tako lošem stanju, skrajnut - tako je meni stalo do njegove bolje vidljivosti.

Ovaj klip i njegovo dosadašnje stanje je, naravno, priča i o Milanu i o Subi - i odnosu njihove domovine prema radu dvojice možda najrečitijih/najmuzikalnijih sinova koje je imala za dugo vremena i čijom se zaostavštinom uporno - ne bavi.

Ko zna koliko i kakvih snimaka je izgorelo u tom požaru u Brazilu u kojem je stradao i Suba : nikada nećemo saznati šta su sve krile te trake i hard diskovi, još manje naziremo šta je sanjao i planirao.

Ko zna šta je sa onim delom materijala koji je preživeo. Verovatno je još uvek sve to u jednoj sobi u jednom stanu u Novom Sadu, tamo i dalje leže razne trake i zapisi,
crv vremena ih polako rastače.

Crv.

*

Edit, 2020.
Croatia Records i Zadužbina Milana Mladenovića objavili su remasterovani Angel's Breath i spot za "Crv".





Monday 4 October 2010

To je nama naša borba dala...

Najpre pomislim da bi bilo bolje sagledati svo to vreme, 3652 dana, kroz konkretne, materijalne dokaze napretka, ukoliko ga ima – jer ako uplovim u analize metafizike - završiću u depresivnom, pukom teoretisanju, što bi rekli.

Bilo nas je osmoro u grupi tog dana.
Najstariji među nama je imao tačno 30 godina.
Svi muškarci uveliko odužili dug prema otadžbini, neki i u više poziva.

Na taj dan, tih osmoro ljudi imali su, u zbiru:
  • Dva automobila (na svoje ime)
  • Nijednu nekretninu
  • Jedan je imao stalni posao, jedan je bio samostalni preduzetnik a nas šest kako se snađemo. 
  • Jedan prototip digitalnog aparata, čudo tehnike
  • Nijednu člansku kartu
  • Nijedan brak, dete 
  • Delili smo spremnost da konačno, trčećim korakom, nadoknadimo strašan zaostatak u odnosu na želje i životne planove.
Deset godina kasnije - tih osam ljudi je u zbiru uspelo ili poseduje:
  • Tri automobila na svoje ime (nijedno od dvoje od pre deset godina)
  • Tri nekretnine na sopstveno ime, od kojih je jedna na kredit a dve nisu veće od 30m2
  • Nekoliko digitalnih aparata, a bogami i poneku kameru (ispada da smo na ovom polju najviše napredovali? To je nama naša borba dala!)
  • Nekolicini se čak i penziono uplaćuje
  • I dalje - ne posedujemo nijednu člansku kartu
  • Dva braka i sve zajedno dvoje dece
  • Spremnost da, konačno, možda malo sporijim hodom (stariji smo) - stignemo tamo gde smo pošli pre deset godina.
Svakako nije kako smo se nadali.
Svakako nismo prosek, ali to nikada nismo ni bili.
Nije ni kako smo zapravo mogli.

Što ne znači da ne bih ponovo izašao.
Što ne znači da ću prestati da se trudim.


.