Saturday 18 September 2010

Wake Up!: John Legend & The Roots

„Još uvek ne kapirate, momci?“
„Šta?“
„Irci su crnci Evrope... Mi iz Dablina smo crnci Irske... A mi iz severnog Dablina smo crnci Dablina!“

U neopravdano zapostavljenom filmu “The Commitments” Alana Parkera o beloj radničkoj klasi koja (pokušava da) svira soul usred severnog Dablina postoji taj pasaž koji bi se mogao primeniti verovatno na još samo jednu zemlju Evrope: Srbiju.

No, osim što sam predugo (bio) crnac Evrope (verovatno bi bilo politički prihvatljivo – „Ethno-Balkanian“?) – i činjenice da je soul najbolja podloga za ovoliko crnčenje – ima još razloga zašto se „Wake Up“ na prvo slušanje urezuje u dušu i uši. 
.
Dve godine nakon što je pevao na inauguraciji Baraka Obame, John Legend se udružuje sa The Roots – radi rada na projektu koji je započet iz malo drugačijih pobuda: okupili su se radi snimanja „Wake Up!“ od Arcade Fire (!!!), od koje je ostao samo naslov albuma – a koji se pretopio u kolekciju briljantno odsviranih i otpevanih zaboravljenih soul bisera iz šezdesetih godina XX veka, vremena u kojem se ideja blaxploitation kulture tek rađala a popičniji, veseliji soul osvajao belu Ameriku. Ispod tog talasa, oličenog (u veličanstvenim) snimcima Motown produkcije, stvarao se mulj depresivnog, inner-city soula koji natapa i pročišćava dušu.

Verovatno baš taj i takav izbor - gorkih, ali i laganijih, slatkih a uglavnom nepoznatih pesama čini ovaj album dobrim za Srbiju u jesen 2010. godine. Jer, kao što John Legend možda nije mogao da pretpostavi da će dve godine nakon poklonjenja predsedniku Amerike pevati stihove Bill Whitersa – “I can't write left-handed/Would you please write a letter to my mother?/Tell her to tell the family lawyer/Trying to get a deferment for my younger brother”, tako ni ja nisam pre deset godina zamišljao da ću ovih dana, verovatno već prestar za preglasno slušanje neke druge, agresivnije crne muzike, slušati soul hodajući deplatanizovanim Bulevarom, osećajući se sve više getoiziranim. 
.
.

Thursday 16 September 2010

The Far Side: Gary Larson

"To attempt to be "funny" is a very scary."
Geri Larson već 15 godina ne crta "The Far Side". 
Prekinuo je u 45. godini. 
Odustavši od ideje da će u ljudima nešto uspeti da promeni kroz humor, Larson se proteklih godina posvetio konkretnijim akcijama. Kompletne honorare dobijene od reprinta "The Far Side" poklonio je organizacijama za spasavanje retkih životinjskih vrsta. Ako se zagledate u taj ambis iz kojeg je taj i takav humor dolazio, ne iznenađuje ni prekidanje blistave karijere ni posvećenost tom novom cilju.





Thursday 2 September 2010

"House of the Rising Sun" [39 pesama, #10]

Nada i Brana, 1967.

Nada, moja buduća majka, dolazila je često te 1966. godine u kuću na uglu Dositejeve i Gospodar Jovanove. U toj kući živela su braća Ristić – Miša i Zoran – njeni drugari iz muzičke škole, u kojoj je Nada naporedo učila flautu i klavir.
Flautu je imala, a Ristići su jedini u kraju imali svoj, kućni klavir.
Istog leta je Brana, moj budući otac, često dolazio u kafanu „Papuk“, koja se nalazila na tom dorćolskom ćošku, s druge strane ulice. Oni koji pamte izlog ove kafane znaju da se iz nje gledalo pravo u prozore Ristićevih. Legenda tvrdi da su u kafani ćoškarili i jedan Ćipa, Zoran, Nino i mnogi drugi, svi odrasli na marmeladi koja se prodavala u kockama, svi nekadašnji heroji spusta niz Dositejevu na daskama s tri kuglagera, sada poodrasli Dorćolci.
Početkom septembra pre tačno četrdeset sedam godina, moj budući otac je, kaže priča, između dva gutljaja piva – dok se ulicom razlivao poslednji krug akorada „House of the Rising Sun“ – upitao Zorana: „Ko je ta mala koja svira Enimalse?“.

Tako je počelo.
Tako su mi ispričali.


*

Kako sam odrastao, tako je ova priča polako menjala i dobijala drugi, verovatno manje romantičan, ali i dalje zanimljiv ton i tok. Detalje sam otkrivao u čestim prepričavanjima svih pomenutih aktera – i roditelja i onog dela kafanske škvadre.
Najpre se ispostavilo da je Nada već imala svoj klavir, kupljen od odštete dobijene na ime dedine pogibije u Pešti za vreme revolucije 1956. (Crvenoarmejci su ga ubili plotunom iz tenka dok se nalazio u hodniku Jugoslovenske ambasade, u kojoj se od Sovjeta krio Imre Nađ.) Moj budući otac je pak Nadu spazio nešto ranije: Miši se jednom omakla priča da je Brana na nekoj žurki uspeo da joj mazne maramu, koju je odložila dok je igrala uz Litl Tonija, i sutradan došao na njena vrata da je kao vrati. U „Papuku“ nije sedeo. Ako i jeste – pivo pio nije. Ni danas ne podnosi alkohol te posle jedne čaše otpeva prvu strofu „Večernjeg zvona“ i zadrema.
Kako god bilo, u aprilu 1973, nekoliko nedelja pre mog rođenja, klavir je natovaren na kamion i prebačen u naš prvi stan na Voždovcu.
Trideset dva kvadratna metra, od kojih je dva zauzimao – klavir.
Brat Luka se rodio 1981. godine. Ni on nije bio preterano zainteresovan za instrument koji je majka sve ređe svirala, ali je klavir preseljen zajedno s nama i na Novi Beograd, i postao je jedna od centralnih tačaka novog stana.
Nije se često sviralo na njemu, ali nikada po njemu nije ni pala prašina.

Ni danas ne znam kako se zvalo tih nekoliko melodija koje je keva svirala s vremena na vreme, ali među njima je uvek bila i „House of the Rising Sun“.

*

Sad je trenutak da i ja otkrijem svoj deo nezvanične verzije priče.
Klavir je zapravo često bio u upotrebi, ali Nada to nije znala. Prve probe bendova koje smo pravili podrazumevale su i „korišćenje klavira“ (ono se nije moglo nazvati muziciranjem).
Uz bubnjeve napravljene od gajbica za jogurt i braon selotejp trake i distorziranu akustičnu gitaru ozvučenu slušalicama povezanim s mikrofonskim ulazom u kasetofon, klavir je pomagao u stvaranju „pravca koji ćemo svirati“, a na užas komšiluka, koji je sasvim izvesno proslavljao moj „prelazak na gitaru“, na kojoj sam uspeo da rasviram kompletnu pesmu.

Da je pevam nisam pokušavao; ne umem bolje od Erika Bardona.

*

Leta 1992, u kojem je umrla i poslednja pomisao da sam rođen za muzičara, kuća Ristićevih je srušena. Korov je godinama nagrizao betonske ploče nekadašnje dvorišne staze koja se dugo mogla videti kroz loše postavljenu zaštitnu ogradu.
Miša je iseljen na ivicu nekadašnje Ulice 29. novembra.
Nešto kasnije, Brana mu je bio kum na venčanju.
Zoran je uveliko otišao u Francusku.
Polovinom devedesetih Nada je u trenucima malodušnosti želela da proda klavir, da ga „ne bi kasnije dali za džak brašna“, ali smo je od toga odvraćali. Za džakove brašna uvek je bilo
– godinama su i stajali po stanu, posađeni ispod klavijature starog klavira, učvršćeni pedalama i nekorišćenom klavirskom stolicom.
Ipak, klavir je prodat u proleće 1998: od tog novca kupili smo prvi računar za Luku i mene. Kupili smo i dva para cipela, te vratili dug od dvesta nemačkih maraka Ristiću.
Jedan od prvih albuma koje sam dobio na za mene novom i revolucionarnom mp3 formatu bio je „Songs from my Funeral“ benda Snakefarm, koji su mi otkrili Mala i Mija. Pored mnogih obrada američkih tradicionalnih pesama, na njemu sam pronašao i najbolju obradu ove pesme koju sam ikada čuo.
Gotovo sam siguran sam da se Nadi i Brani ne bi dopala.

*

„Papuk” je zatvoren.
Na mestu stare kuće Ristićevih nikla je jedna od onih novih zgrada čiju fasadu ne možeš da zapamtiš.

*

Erik Bardon je konačno zasvirao u Domu sindikata nekoliko dana pre četrdesetogodišnjice njihovog poznanstva. Nada nam je posle pričala kako su oboje đuskali na koncertu.

*

Statistika iz 2010. tvrdi da samo 1% domaćinstava u Srbiji poseduje klavir.
Kada bih znao gde je taj naš stari pomalo izubijani mahagoni crveni pijanino, sutra bih ga otkupio i prevezao u Zemun, na brežuljak s kojeg se taj deo Dorćola na kojem je ova priča počela sasvim dobro vidi – napravio je Luka nekoliko sjajnih fotki s krova
naše nove kuće.

Istorija muzike tvrdi da je prvi i pravi naziv ove pesme bio „Rising
Sun Blues“.



[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana ispričati priče o pesmama koje su obeležile prvih 39 godina života. Svi tekstovi iz serijala dostupni su > ovde. Knjiga sa blago revidiranim i ozbiljno lektorisanim pričama objavljena je 2013. godine, izdavač Booka]
.