Thursday 10 June 2010

Šta sam naučio... [#2]

[Zagledaš se u tekst nastao pre tačno godinu dana i najpre pomisliš kako si to dobro sročio, budeš čak i ponosan na sebe nekoliko trenutaka.
Onda shvatiš da se za prethodnih 365 dana, ipak nešto pomerilo: suviše si mlad da bi robovao zakucanim stavovima, dovoljno star da imaš snage za reviziju.
Ako se čitavi kontinenti godišnje pomere za 15 centimetara, nemoguće je da je u glavi ostalo sve – isto. Zato je vreme za mali revisited]

. . .

Budi uvek u pokretu.
Ako usporiš ili zastaneš, klepiće te rep nerešivih pitanja ili onih na koje odgovore ionako nemaš ti, već ljudi koje čak i ne poznaješ.
Ako si siguran za smer u kojem ideš - ne sklanjaj nogu sa papučice gasa i piči sve dok ima puta.
Kada puta nestane - nastavi svojim putem.

Putuj, da bi video da je svet tvoj.
Rođen si tu sticajem okolnosti, što ne znači da bi tu morao da ostaneš do kraja života.
Toliko je dobrih mesta koje bi lako mogla da postanu – dom.

Ako ti je savet potreban, traži ga - ali ne od ljudi koje ti često savetuješ.
Traži savete od majstora, makar ga video prvi put u životu.

Slušaj majstore.
Podražavaj ih.

Ako promašiš neki akord, to ne zna niko osim tebe – sve dok ne zasviraš pred publikom.
A prava publika će više ceniti iskrenost od perfekcije.
Perfekcija, ionako, ne postoji.

Ne postoji ni kašnjenje.
Nikad nije kasno.

Ali,
nisi besmrtan.
I neće sve uvek biti bezbolno, prolazi vreme kada su tableta ili dve dovoljne da odnesu sve bolove.

Zato uživaj,
dok ne budeš počeo doktore da viđaš češće no prijatelje.

Jedan,
Dva,
Tri...
... deset šest,
trideset sedam,
sad!


Tuesday 8 June 2010

Jutarnja gimnastika

Radi bolje psihičke pripremljenosti za glavolomne i glavobolne momente današnjeg dana, neophodno je adekvatno pripremiti sinapse, sive i bele ćelije, kao i čitavu glavu za izazove koji nam predstoje.

Zato, vreme je za gimnastiku!

Idemo - jen’-dva-tri:

Grom i pakao!

Grom i kakao!

Grom i kukao!

hm... moraćemo ponovo, zabušava leva polovina mozga:

Munje i gromovi!

Dunje i gromovi!

Dinje i gromovi!

Idemo još jednom sa desna na levo:

Ale i bauci!

Ale i jauci!

Bale i jauci!

A sada najteža vežba, u pet koraka:

Sivo

Savo

Salo

Selo

Belo


Za kraj, nekoliko polu-besmislenih kovanica:

... prenotavanje (zgodno za ime bloga koji se bavi samo muzikom?)

... prekrajanje (zgodno za ime bloga koji se bavi promenama biografija?)

... presmotavanje (zgodno za ime bloga posvećenom lakim narkoticima?)


Vidite da je već bolje, krv brže struji?

U međuvremenu ste i skrolovali gore-dole, dakle i motorika je bolja!

Novi radni dan počinje!

Juriš!



Friday 4 June 2010

"Hey" - The Pixies [39 pesama #6]

Iako već dobrih petnaest godina “Doolitlle” od The Pixies posedujem u digitalnom formatu koji ne poznaje ideju “a” i “b” strane ploče ili kasete - i danas nakon kraja ove pesme očekujem tišinu, još par obrtaja do kraja trake i onda mehaničko, hladno - stop - kraj trake: bila je poslednja na strani TDK normalke na kojoj sam ovaj album prvi put dobio.

Ali, čak i da nije bila na tom mestu na traci, sve što u glavi ostaje nakon poslednjeg gitarskog akorda ove pesme ostaje - jeste tišina, potpuni vakum, praznina koja te čini bespomoćnim ali i – pročišćenim.

Gde i kako klasifikovati ovu pesmu?
Po nekoj uprošćenoj definiciji, baladom se smatra svaka (sporija) ljubavna pesma.

Ipak, uprošćene definicije ne funkcionišu kada se razmišlja o ovom bendu i o „Hey“ – jer, zapravo, nema načina klasifikovati momenat u kojem Blek Fransis vrisne „If you go, I will surely die/We’re chained” – stihovi kojima bi se podsmevali da ih je neko drugi otpevao, koji dobijaju na snazi tek kada se čuju u njegovoj izvedbi i odmah postaju jedan od najpotresnijih i najiskrenijih momenata u istoriji meni poznate moderne pop muzike.

Kao što se ova pesma retko slušala “u društvu”, barem ne treznom, tako nikada nisi ni pokušavao da je odsviraš, jer znaš da je gotovo nemoguće uraditi je bolje no originalu, tako gotovo nikada nije ni obrađivana, čak ni na Tribute to Pixies albumima, s razlogom se našla i usred jedne gorke scene inače iščašenog filma "Zaki and Miri makes Porno" – a nikada se nije našla na nekoj od “kompilacija” pravljenim nekim devojkama, davno.

Iako si silno želeo da baš ona zatvori jednu ili drugu stranu kasete, jer to je to, znao si da ne smeš da je staviš u izbor, barem ne na tu prvu traku koju kompiliraš, razorna moć ove pesme je ipak strašna. U tih 3 minuta i 30 sekundi lomile su se mnoge veze, čemer koji izbija iz svakog tona ovog snimka tera te da se neprekidno osvrćeš, zove da se vratiš, sve do mesta na kojem se osetiš svojim, čistim – ali i usamljenim, iako si vezan. I koja bi pristojna devojka želela da se veže za čoveka koji ovu malj-pesmu stavlja na traku koja bi trebalo da bude romantični soundtrack za prve nedelje bezbrižnosti, nema tu mesta za “must be a devil between us..”.
Pravo vreme za slušanje ovog snimka dolazi kasnije, kada se sve završi, kada su pauze između pesama koje slušaš veoma duge.

Video klip koji ilustruje pesmu nastao je mnogo godina kasnije i kao takav je još jedan dokaz da je ova pesma pores svega uspela i jednoj prostoj, najčešće optimističnoj, pozdravnoj, veseloj uzrečici da podari i novi smisao i težinu. To je, valjda, odlika velikih pesama.

Hey...




* - Ideja "39 pesama":
do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – kojih 39 pesama je obeležilo prvih 39 godina.