Sunday 31 January 2010

Beopolis


Ne tako davno, opstanak knjižare „Geca Kon“ obezbeđen je okupljanjem „javnih ličnosti“ pod barjakom „očuvanja kulturne baštine“. Sa jedne strane – to beše ne mala pobeda iako je, zapravo donela malo upotrebljivog i korisnog: zaposlene i zaposleni u navedenoj knjižari i dalje mogu nesmetano nemati pojma šta u knjižari imaju ili ne, krišom zapaliti poneku cigaretu i spopadati posetioce muzikom sumnjivog subkulturnog porekla, te često prećutati da u podrumu kriju jedan od najboljih antikvarijata u gradu. Sve ovo navodim razočaran u ponašanje onih kojima je pružena šansa da se bave plemenitim poslom, ali je ne koriste.

No, svi ti detalji nisu interesantni široj javnosti - u knjižari ionako nema gužve – a javnost zna da je knjižara „Geca Kon“ sačuvana od prenamene i sama ta činjenica - da je knjižara i dalje tu - je sasvim dovoljna, još jedan dokaz da živimo u „You CAN judge the book by it’s cover“ vremenu.

„Beopolis“, po svemu sudeći, ne očekuje slična sudbina.

Možda baš zato što je filozofija „Beopolisa“ drugačija: petnaest godina teškog rada, stvarna posvećenost poslu, razumevanje delatnosti kojom se baviš, pokušaj da napraviš korak napred, trud da nešto i objaviš - u Srbiji izgleda donosi ili osude ili nestanak sa scene.
Nestanak, i to uz zdušnu - ravnodušnost!
Peticiju namenjenu Skupštini grada, a kojom se apeluje na neophodnost pronalaženja (upotrebljivog) prostora u kojem bi knjižara mogla da nastavi sa radom do sada je potpisalo 627 (slovima: šeststotina dvadeset i sedam) osoba.


Tolika sila može gradske i ostale vlasti samo učvrstiti u stavu „nek propadne, nije šteta“.
Nije ovo samo pitanje da li će baš ta i takva peticija promeniti nešto u budućnosti „Beopolisa“. Ova peticija je, ne zaboravite – i ogledalo i dokaz zainteresovanosti građana za postojanje knjižara u kojoj dominantni naslovi nisu oni koji se mogu kupiti i na kiosku ili u hipermarketu.

U „Beopolisu“ je trenutno dostupno oko 16.000 naslova.
Ukoliko ne pokažemo da nam je stalo, ponoviće se poraz koji smo već doživeli pre nekoliko godina: knjižaru u Knez Mihajlovoj ulici odmenila je prodavnica odeće, u kojoj je nešto knjiga zadržano kao deo enterijera, one malo sofisticiranijih naslova, poneka namerno raskupusanih korica, postavljene tako da izgleda kao da su čitane.
„Na metar.“

UPDATE: Do 02.02 - 1110 potpisa!

UPDATE II: Beopolis nastavlja sa radom u TC Eurocentar (Makedonska ulica)


Thursday 28 January 2010

Hod po tankoj žici (Man on Wire)


Kao kada se pletu užad – oni masivni, debeli konopci - tako će se nekoliko inspirativnih i zanimljivih činjenica uplesti u kanap koji (oba)vezuje na gledanje ovog dokumentarca. „Man on Wire“ je nastao na osnovu knjige „To Reach the Clouds“ – biografije Filipa Petija (Petit), čoveka koji je 1974. hodao između kula Svetskog trgovinskog centra, ostvarajući šestogodišnji san koji je počeo da sanja pre no što su kule uopšte podignute. Već ta činjenica deluje tako intrigantno i tako filmski da je Džejms Marš (Marsh) mogao, bez muke, da se osloni na linearno postavljen intervju sa sada penzionisanim hodačem po žici, prošaran fotografijama i klipingom iz medija - ali se njegova vizija ove priče na sreću nije završila na takvoj izvedbi. Druga, za ovu priču manje važna činjenica je da se Marš već bavio dokumentovanjem raznorodnih lunatika (John Cale) ili fikcijama koje su mu, po svemu sudeći dale prostora da veštinu naracije usavrši. Treća, zapravo najmanje važna – ali impresivna: "Čovek na žici" već je nanizao na štrik BAFTA nagradu, Oskara za najbolji dokumentarac 2008. i još neke.

Uvodno, lagano prebiranje po strunama prepušteno je vragolijama koje je Petit izvodio pre osvajanja Kula (šetnja po vazduhu u Parizu i Sidneju), da bi se onda potpuno fokusirao na tačku za koju su sposobni samo ljudi posvećeni ostvarenju svom sna do granice u kojoj se uveliko mešaju hrabrost i ludilo. Vešto kombinujući sekvence rekonstrukcije "zločina" (naravno da je za takvu tačku nemoguće dobiti dozvolu i naravno da je ideja zahtevala višemesečne pripreme), arhivski materijal i sumanute iskaze i Petija i čitave ekipe koja ga je u poduhvatu pratila doslovno - do vrha, Marš uspeva u gotovo nemogućem: gledaocu (zagledanom u monitor od 19", zavaljenom u stolicu u sobi, svesnom da su snimci rekonstrukcija a radnja smeštena u period od pre 35 godina) počinju da bride najpre ruke, a zatim i cela stopala, od prostog uzbuđenja, iščekivanja prvog koraka tog hoda po tankoj žici. Bride stopala, zgrčena od mešavine straha od visine i euforije, dok se u pozadini zapliću i raspliću pažljivo birani komadi Majkla Najman i Satija, pripremajući pozornicu za dve ključne rečenice čitavog filma, čitavog života:
"If I die, what a beautiful death!"
"To me, it's really so simple, that life should be lived on the edge. You have to exercise rebellion. To refuse to tape yourself to the rules, to refuse your own success, to refuse to repeat yourself, to see every day, every year, every idea as a true challenge. Then you will live your life on the tightrope."
"Man on wire" dobija važno mesto na polici ne samo zbog briljatne naracije i dosledno izvedenog koncepta (i hoda po tankoj žici - tema rušenja Kula bliznakinja ostaje nespomenuta u filmu, hrabro, bravo!) koji izaziva preplitanje oduševljenja, straha i radosti - već i činjenice da pruža fantastično ohrabrenje, podsticaj da se svakog dana pokuša nešto što je izgledalo nemoguće; ohrabrenje da nema razloga da se pre suočenja sa našim svakodnevnim, najčešće smešnim ili bednim izazovima autocenzurišemo i samo-obeshrabrujemo, pre no što prvi korak na žici i napravimo.

Saturday 23 January 2010

"Where the Wild Things Are"

U rukama ste čoveka koji ume da u dvadeset sekundi reklame razvije ironičnu melodramu o staroj lampi na kiši.
Pratite vodiča koji je već nekoliko puta uspeo da vas zavede da uđete u lavirint sa premalo mrvica hleba u džepu ili prekratkim klupkom da biste pronašli put natrag - nadajući se da ste dovoljno bistri ili brzi da se vratite natrag pre no što se se svetla u sali ponovo uključe.

Zamislite šta je Spajk Džonzi (Jonze) u stanju da uradi od priče Morisa Sendaka koja će vas podsetiti da ste svojevremeno, davno, pre odrastanja ostavili jednu sobu zazidanom, a prepunom svega što je detinjstvo činilo – ali, avaj, zaboravili ste koja cigla otvara skriveni prolaz.
.
Ovaj film neće ukazati na tajna vrata – srušiće, zapravo, čitav zid.
.
I sve će ponovo ugledati svetlost dana/platna/ekrana.
Obavezno gledanje, nikako sa ili pred decom.
.
I ne verujte mnogo ovom zabavnom, veselom traileru - detinjstvo je mnogo ozbiljnija priča.
.
.
Naslovna strana Sedakove knjige:
.