Wednesday 20 May 2009

[...everything counts...]

Najpre su dolazili, u nizu: The Godfathers, The Stranglers, The Fall, Nick Cave u SKC-u, Megacity 4, Grant Hart, The Sisters of Mercy, House of Love, Laurie Anderson, Iggy Pop...

Onda su, umesto njih, počeli da dolaze, takođe u nizu: Lord Karington, Sajrus Vens, Oven, Holbruk... Njihova imena ipak slabije pamtim.

Onda, nekoliko godina, nije dolazio niko vredan pamćenja.

Danas (simbolike!) Bajden dolazi umesto Depeche.
Trebalo bi stati na one brežuljke (ispod kojih su skloništa? tako beše?) na Ušću, široko dignuti ruke, okrenuti se ka hotelu Hajat i onako unplugged zapevati:

“Words are very unnecessary
They can only do harm”

Što je ti je život,
u Srbiji.



Friday 15 May 2009

[...dok pitam majku da li je bolje da kupimo jagode za tortu već sada i stavimo ih u friz da čekaju do juna...]

Mоžda je prvi važan momenat onaj u kojem shvatiš da je "porodično pakovanje" sladoleda mnogo praktičnije od korneta i štapića. I nakon toga baš to pakovanje i kupiš, kornet je za one kojima fleka na majici ne smeta; setno maštaš o "četiri kugle od jagode sa šlagom", majsko popodne, poslastičarnica na uglu Kneza i (tada) 7. jula. A još snažnija nostalgija te prodrma kada pomisliš na neponovljivi šlag-sladoled iz mašine koja je stajala pored ulaza u Hotel Balkan, decenijama. (Kada bih znao gde je ta sprava, otkupio bih je, sebi za rođendan i na zadovoljstvo, konačno da se nauživam, ostao sam ga željan.)

Ipak, veća je verovatnoća da ćeš sve shvatiti posle ponoći, dok je tiho. Kada dođeš do minuta u kojem primetiš da nemaš snage da dobaciš do zore i da ćeš verovatno tek u vreme penzije, ako je bude bilo, ponovo imati privilegiju da budan dočekaš taj tren u kojem se ulična svetla gase. Ili ćeš shvatiti tog jutra, nešto kasnije, dok oči otvaraš ledenim tušem, vrelom kafom, gorkim podsmehom, slatkim sećanjem na vreme kada si menjao dan za noć.

Možda je ključni trenutak veče u kojem shvatiš da ti je zapravo nelagodno da posmatraš sekundaru, onako opuštenu, a zapravo strogo organizovanu. I da si bio u pravu kada si odbio da nosiš sat na ruci – tada ti nije bilo važno, sada znaš sve i bez sata.

Ipak – kada bih znao u kom trenutku počinje druga polovina života, svakako bih se dosađivao.