Monday, 16 May 2011

"Zaobilazne strategije" [Brian Eno]

„Ono što želim da kažem jeste da životna stvarnost nije samo surova.
Neke stvarnosti su veoma lepe i ako neko želi da im se posveti, to ne bi trebalo smatrati smrtnim grehom.
Jedna od funkcija umetnosti jeste da ponudi mogućnost neke lepše stvarnosti. Naravno, neko će reći da je to bežanje od stvarnosti i možda je zaista tako.
Ja ne mogu da se bavim tim svetom na mnogo različitih načina, želim da istražujem druge moguće svetove. Potrebno mi je da nađem ono što tražim u nekom izmišljenom svetu i da onda pokušavam da ga približim ovom našem svetu.
Jedan od načina na koji to radim jeste da stvorim, pomoću muzike, simulakrum onakvog sveta kakav želim.“

(Brian Eno, „Zaobilazne strategije“, 1981/priredili Slobodan Cicmil i Goran Vejvoda, 1986.)

Monday, 9 May 2011

"Encounters at the End of the World" [Hercog]

- „Kako se onda desilo da se srećemo ovde, na kraju sveta?“
- „Mislim da je to logično, jer ovo mesto funkcioniše skoro kao prirodna selekcija za ljude koji imaju nameru da preskoče ivicu mape. I svi se srećemo ovde, gde se sve linije na mapi ukrštaju." 

Ruski filozof koji po Antarktiku vozi autobus ogromnih točkova i tvrdi da Univerzum živi od snova.

Razočarani lingvista kojem nije dozvoljeno da spašava jedan jezik koji je upravo iščezavao i koji se našao na kontinentu koji nema jezik.

Biolozi koji svakog dana otkrivaju nove forme života, identične onima koje su postojale pre miliona godina. I koje će postojati i kad mi odemo.

Mašinski inžinjer, doživotno isprepadan životom u istočnom bloku pre podizanja zavese, uvek spakovan za novo bežanje, ako bude potrebno
. 

Fizičari koji na samom kraju sveta love neutrine, nedokazive čestice koje se pojavljuju u snopovima koji traju milijarditi deo sekunde.

Razočarani bankar iz Kolorada koji je shvatio da nije sve u životu povezano sa novcem. Istraživači koji zaranjanje ispod leda porede sa posetom katedrali. 
. .
Vulkanolozi navežbani da izbegavaju lavu u letu.

Dezorijentisani pingvini.
Foke čiji podvodni zov „zvuči kao Pink Floyd

 Koliko susreta - „na kraju sveta“.

„To su profesionalni sanjari. Oni sve vreme sanjare... I mislim da se preko njih ostvaruje veliki kosmički san, jer univerzum sanja kroz naše snove.“

Remek delo.
.


Sunday, 8 May 2011

"Doviđenja, kako ste?" [DŠD izdanje]

„Ja sam još jako mlad doživeo sve što se doživeti moglo, i od tad se strašno dosađujem…
A sad… Sad sam spreman da umrem za ono u šta verujem ali jebi ga, ne verujem više ni u šta…”


„Doviđenja, kako ste?” je satirična dokumetarna bajka. 
Tako tvrdi podnaslov filma.

Gledaocu van Srbije (film je već prikazan na mnogim festivalima u inostranstvu i osvojio je impresivan broj nagrada) takav podnaslov možda zvuči pomalo oksimoronski, ali će tokom 60-ak minuta biti suočen sa dokumentima koji će ga ubediti u postojanje tog oksimorona.
Gledaocu iz Srbije će, pak, iz minuta u minut, postajati sve jasnije da je bilo lakše smejati se i gledati prethodne Mitićeve filmove - „Pretty Diana” ili „UNMIK Titanik” – jer, u ta dva filma, junaci su drugi, odnosno negde tamo - dok smo junaci njegovog novog filma ovoga puta i mi, ovde i sada.

“Nismo mogli da se odlučimo između Istočne i Zapadne civilizacije, pa smo odabrali kompromis: da budemo necivilizovani.”

„Doviđenja, kako ste?” je nastao kombinovanjem autentičnih video materijala iz perioda 2003-2009 i aforizama prvog ešalona naših aforističara - koji dobijaju novu dimenziju naracijom Nebojše Glogovca i fenomenalnom muzikom Paskala Komeladea (čija muzika je fenomenalna uz šta god je postavili). Ovakva kombinacija se može posmatrati kao film o aforizmu (retka grani intelektualnog rada koja u Srbiji - cveta, zato što svakog dana ima sve više materijala za seciranje države koja - vene), a može se posmatrati i kao zbir dokumenata potpunog rasula u regionu (jer se ne bavi isključivo Srbijom), koji glasno govore istinu i bez naratora.

Ko želi - može ga posmatrati i kao video-izdanje čuvenog sajta „srbovanje”, do određenog minuta, u kojem se taj i takav - „šaljiv” materijal - ukršta sa snimcima naše novije istorije.




“Prolazili smo i ranije kroz teške trenutke,
ali nikad nisu trajali ovoliko godina…”


Čitav projekat „Doviđenja, kako ste?” načinom na koji je predstavljen široj javnosti može se gledati kao meta-paradigma onoga što jeste i onoga šta smo: s obzirom na to da je film nastao još 2009. godine, te da nije pronašao put do šire javnosti, autor ga je prekjuče postavio na Mrežu za besplatno preuzimanje, uz prigodnu poruku na FB stranici posvećenoj filmu.

Odatle ono „DŠD” iz naslova: Daj-šta-daš.

„Kome se dopadne, slobodan je da ponudi zauzvrat bilo šta čega ima viška u životu (slatkog, rakije, igračaka, inspiracije, zanata, vremena…) , ako baš insistira i ako ikada sretne autora.”
Film je dostupan i ovde:
Razoružavajuća snaga „Doviđenja, kako ste?” potiče iz njegove jednostavnosti: dok Glogovac sporom, ali teškom paljbom ispaljuje probrane, vrhunske karambole, Mitić slikom priča svoju priču - i kada se te dve priče stope u jednu - od njih nastane malj koji s lakoćom pretvara u komadiće sve što mislimo da živimo, komadiće koje moramo, pod hitno, odmah, drugačije da počnemo da sklapamo - inače, zaista, odosmo u kurac.

„Ne dozvolite da vam život prođe tek tako.
Ovako.”


Korisne adrese:

http://www.dribblingpictures.com/ (scenario, informacije, download)

http://www.facebook.com/home.php#!/dovidjenja.kako.ste (FB stranica)




Friday, 6 May 2011

Thomas Dolby: "Oceanea" (EP)


Oduvek je znao da su snovi ostvarivi i uvek je umeo da bude na pravom mestu pre vremena, pre ostalih.

Zvanična biografija tvrdi da je muzičku karijeru počeo u Parizu, kao ulični svirač. Ubrzo se našao u „Top of the Pops“, surfao je novim talasom, prateći Lenu Lovich, jednu od najzanimljivih pojava čitavog talasa. Započinje solo-karijeru, proglasivši početak „Zlatnog doba bežičja“ („The Golden Age of Wireless“) a vrtoglavi uspon duguje i neverovatnom broju emitovanja na MTV kanalu, koji je u to vreme vapio za pametnim pop-idolima poput njega. Zanimljivo, Amerika ga je prihvatila pre Evrope.

U međuvremenu – predstavnici Dolby Laboratories pokušavaju – i ne uspevaju da ga ubede da promeni „nadimak“. Odustaju – ne zbog spoznaje da će i sami imati više koristi ukoliko čitava Planeta posmatra Dolby tehnologiju  kroz njegov rad, već zato što je sud doneo odluku da on ima pravo da koristi reč „Dolby“, kako je i počeo.

“With the vision in my brain/and the music in my veins/and the dirty rhythm in my blood...”

Objavom „The Flat Earth“ pokazuje da hitove piše s lakoćom, („Hyperactive!“ je, uzgred, napisao za Michael Jacksona, ovaj odbio, možda zbog dela teksta „you mast... (urbate)“) ali pokazuje i da to nije ono što ga zanima – poigrava se žanrovima, dokazujući da se i od folkoidnog hita „I scare myself“ može napraviti remek delo primenjene elektronike.

Za pet godina je stigao od pločnika Pariza do saradnje sa svim životnim idolima: od Georga Clintona do Joni Mitchell, sarađuje i sa Prefab Sprout, da bi vrhunac bio Live Aid koncert na kojem su zajedno svirali David Bowie i on.
Nakon toga, svet mu je zaista postao ravan.

“The Earth can be any shape you want it/Any shape at all/Dark and cold or bright and warm/Long or thin or small/ But it's home and all I ever had
And maybe why for me the Earth is flat”

Naredni albumi mu otkrivaju da ga kritika hvali sve više ali publika sve manje razume – i odustaje od karijere pop-zvezde.  Shvata u kom pravcu se sve razvija; pakuje kofere i prelazi u silikonsku dolinu, u kojoj osniva Beatnick, kompaniju posvećenu razvoju novih tehnologija i muzičkih softvera, stvara muziku za internet, a vrhunac doživljava ugradnjom njegovog softvera za polifone melodiju u milijarde Nokia telefona, od 1999. do danas.

Ne odriče se ljubavi prema muzici - postaje muzički urednik najpametnije konferencije na svetu, TED, što je i danas. Nedavno je i na toj sceni predstavio deo novog materijala.

Hyperactive!

Nakon gotovo dvadeset godina vraća se u Englesku, kupuje mali spasilački brod, krsti ga u „The Nutmeg of Consolation“, preuređuje ga, oprema solarnim pločama i kolektorima vetra, studijskom tehnikom i posvećuje se radu na prvom EP-u posle mnogo godina. Najpre se zabavlja kriveći zvuk americane u jedan od najblesavijih projekata prethodne godine („This is the most bizarre, surreal techno/bluegrass mashup you will ever see”), da bi ovog proleća na njegovom interenet plovilu „The Flat Earth Society“  objavio i drugi, ambijentalniji EP – nazvan „Oceanea“, koji usporava svet fenomenalnom, odmerenom produkcijom, briljatnom šetnjom kroz muzičke stilove i stihovima koji dokazuju da nije izgubio ni zrno smisla za humor („Oh, Simone/God tried to fax you/but there was no dial tone“), tri snimka – remek dela.

Album „A Map of Floating City“ se očekuje ovog leta.

Thomas Dolby.
Majstor.
Stigao je do „Oceanee“,
pre nas.

“And I’m free
I’m soaring on a thermal wind
I’m learning how to shed my skin
I made it home to Oceanea.”


Wednesday, 4 May 2011

Osvaldo Sorijano: "Galjardo Peres, sudija"

(Nedavna smrt Ernesta Sabata i činjenica da su sve fudbalske utakmice u Argentini počinjale minutom ćutanja u znak poštovanja jednom piscu podsetila me i na ovu priču Osvalda Sorijana, sjajnog pisca, velikog obožavaoca fudbala, Kortasarovog pajtaša.)

Kad sam ja igrao fudbal u Patagoniji, ima tome više od dvadeset godina, sudija je bio pravi protagonista utakmice. Ako bi lokalna ekipa dobila, poklonili bi mu balon vina iz Rio Negra; ako bi izgubila, strpali bi ga u zatvor. Naravno da je češće dobijao balon, jer ni sudija ni gostujući igrači nisu bili samoubilački raspoloženi.

Jedan klub je u to vreme bio nepobediv na svom terenu – Barda Del Medio. Mesto nije imalo više od trista, četiristo stanovnika. Nalazilo se uklešteno između bregova, sa glavnom ulicom od sto metara, a nešto dalje su bila naselja od lepa, kao na Divljem Zapadu. Na obali reke Limaj nalazilo se igralište, okruženo pletenom žicom i drvenom tribinom za pedesetak osoba. Bila je to „loža“, za trgovce, gradske oce i popove. Ostali su gledali utakmicu sedeći na krovovima svojih „fordova“ ili na kabinama kamiona kompanije koja je gradila branu.

Svi smo mi bili pod uticajem čarobnog brazilskog stila svetskog prvaka, koga, međutim, niko nikada nije video kako igra: televizija još nije bila stigla u te krajeve, pa smo sve saznavali preko radija, od onih udaljenih i treperavih glasova koji su prepričavali utakmicu. I iz novina, koje su stizale sa četiri dana zakašnjenja, ali su donosile Peleovu sliku, crtež kako se postavlja četiri-dva-četiri, i vest o argentinskoj katastrofi u Švedskoj.

Ja sam igrao u Konfluensiji, klubu iz Sipoletija, sela koje je početkom veka osnovao jedan italijanski inženjer čiji spomenik se nalazi u glavnoj ulici. Ulice još nisu bile popločane, i da bi se u kišnu nedelju otišlo na fudbalsku utakmicu trebalo je nabaviti guseničare.
Konfluensija nikada nije stigla dalje od šestog mesta, ali katkad smo pobeđivali prvaka. To se dešavalo veoma retko, ali smo mu uterivali strah.

Toga dana je trebalo da igramo na terenu Barde Del Medio, a tamo niko nikada nije pobedio. „Velike“ ekipe su unapred otpisivale dva boda utakmice koju su morali igrati u tom paklenom mestu. Momci iz Barde Del Medio, rođaci Indijanaca i ilegalno doseljenih Čileanaca, bili su isto onoliko zli koliko i, kako smo to pretpostavljali, Holanđani i Šveđani. Dakako, tukli su kao da su u ratu. Za njih, koji su uvek gubili sa ogromnom razlikom kao gosti, bilo je nezamislivo da izgube kod kuće.

Prethodne godine smo ih pobedili na našem terenu sa četiri prema nula, a izgubili smo na njihovom dva prema nula, uz jedan penal i jedan velikodušan autogol Gomesa, našeg desnog beka. I niko se nije usuđivao da s njima ravnopravno igra, jer su kružile jezive legende o sudbini one nekolicine koji su se usudili da im daju gol na njihovom terenu.
Tako su sve ekipe, kada bi išle da igraju u Bardi Del Medio, to koristile da bi dale slobodno svojim najboljim igračima i isprobale nekog momčića iz nižih liga koji dobro gađa. Sve u svemu, utakmica je bila unapred izgubljena.

Sudija je stizao rano, ručavao za džabe, a zatim izbacivao najboljeg gostujućeg igrača; ako to ne bi bilo dovoljno, svirao bi penal pre no što istekne prvih sat vremena, i tribina bi se unervozila. Zatim bi otišao po svoj balon vina, i ponekad, ako bi se stvar završila sa puno golova, ostajao na igranci.
Onog nezaboravnog dana krenuli smo rano i poveli ekipu koju smo skrpili uz mnogo muke, jer niko nije hteo da izlaže svoje noge pogibelji na za šta. Ja sam bio veoma mlad i tek sam počeo da igram u prvoj ligi, pa sam hteo da svojim njuhom za gol zaradim mesto centarfora. Ostali momci su se pomirili sa sudbinom, i pošli kako bi posle ostali na igranci i okušali se pred devojkama sa salaša.

Posle masaže zelenim uljem, kad smo već bili obukli izbledele nebeskoplave dresove, sudija Galjardo Peres, strog čovek vrlo slabog vida, došao je u svlačionicu da proveri da li je sve u redu i da nam kaže da ne pokušavamo da pravimo nekakve gluposti. Bio je bez dva zuba, pa je pri govoru zaplitao, i brkao ono što govori sa onim što je hteo da kaže.
Odgovorili smo mu – i to iskreno – da je sve u redu i da se više potrudi da nam ne upropaste noge. Galjardo Peres je obećao da će upozoriti njihovog kapitena, Serhija Hiovaneljija, zloćudnog starog beka, koji se ritao kao magarac.

Nismo stigli ni da pozdravimo publiku koja nam je zviždala, kad mi je bek Hiovanelji prišao i rekao: „Pazi, mali, nemoj da se praviš pametan, o drvo ću da te obesim.“ Bacio sam pogled iza golova, kad tamo, ogolele od vetra, stoje zlokobne brbe o koje su tu i tamo besili nekog sudiju idealistu. Rekao sam mu da ne brine, obraćajući mu se sa „gospodine“. Hionvanelji, kome je jedan kapak bio spušten i izrovan nekim ožiljkom, klimnuo je sa odobravanjem i otišao da upozori ostale igrače iz navale.
Prvih pola sata igre bilo je manje-više mirno. Stekli su prednost nad nama, ali su pucali sa velike daljine, pa naš golman, Osorio Kecelja, nije mogao da propusti loptu jer bi to bilo skandalozno i svejedno bi nas linčovali, ali sada zato što smo kukavice. Onda su pogodili stativu, i Ramaljo Žgoljavko je izbacio nekoliko lopti u korner da bi oni došli i dali nam gol glavom.

Ali toga dana, na nesreću, nisu dobro gađali i nisu imali sreće. Svojski smo se trudili da ubacimo loptu u našu mrežu, ali nismo uspeli. Ako bi je Kocelja Osorio otpikao u kazneni prostor, oni bi je izbacili napolje. Ako bi naši bekovi popadali, oni bi šutirali nebu pod oblake ili golmanu u ruke.
Na kraju, već sit čekanja i sve nervozniji, Galjando Peres je izbacio dvojicu naših i dosudio dva penala za njih. Prvi je šutirao iznad prečke. Drugi je pogodio stativu. Toga dana, kako je sam sudija glasno rekao, ne bi dali gol ni trećeligaškom podmlatku. 
Problem je izgledao nerešiv, a tribina je ključala. Psovali su nas, pa čak i govorili da igramo prljavo. Sredinom drugog poluvremena počeli su da nas gađaju kamenicama.

Poslednjih pet-šest minuta ršum je postojao sve veći. Ramaljo Žgoljavko, kome je dosadilo da mu viču pederu, odbranio je jednu veoma visoku loptu, a ja sam se namestio iza Hiovaneljija, koji je išao unatraške vukući pete. Zajedno smo skočili, pa je od silne želje da me mune laktom, pogrešno udario loptu i pao. Tribina je zanemela, i neka praznina mi se zabijala u kosti dok sam vodio loptu prema njihovom golu, sam kao španski fratar. Golmančetu Barde Del Medio ništa nije bilo jasno. Ne samo da nisu mogli da daju gol nego ga je još i spopao neki tip koji je prišao s leva kao da otvara ugao odakle će da šutira. Onda je očajnički istrčao da me pokriva, svestan da, ako me ne bude zaustavio, za njega neće biti igranke, i možda će čak morati da mi pravi društvo na onom zloglasnom drvetu. On je uradio ono što je mogao, a ja ono što nisam smeo. Bio je visok, nosat, oštre kose, i nosio je žuti dres koji mu je majka bila oprala prethodne noći. Pokušao je da me urazumi, raširio ruke i naduo se kao jež ne bi ili što bolje pokrio mrežu. Tad videh – mladost, ludost – i da su mu noge krive kao banane, pa zaboravih na Hiovaneljija i na Galjarda Peresa, jer nazreh slavu.

Predriblao sam ga i dokačio loptu levom, kratko i nežno, đonom kopačke, kao baš zato da bi prošla kroz zagrade što su mu se pravile ispod kolena. Nosonja se navukao na dribling, pa se bacio na glavu, iz sve snage, ubeđen da je spasao čast i igranku Barde Del Medio. Ali lopta mu je prošla između članaka kao kap vode kad klizne kroz prste.
Pre nego što pođoh da je dočekam iza njegovih leđa, videh mu izbezumljeno lice, osetih šta znači tišina stratišta. Zatim, kao da ću celom svetu da usprkosim, udarih ga iz sve snage, krampom, pa odoh da slavim. Pretrčah više od pedeset metara, uzdignutih ruku, ali niko od mojih drugova ne priđe da mi čestita. Niko mi se nije primakao dok sam padao na kolena, gledajući u nebo, kao što je radio Pele na slikama u novinama.


Ne znam da li je sudija Galjardo Peres uspeo da potvrdi gol, jer je toliko sveta nagrnulo na teren i počelo da nas mlati, da je sve odjednom postalo vrlo zbrkano. Mene su pogodili u glavu masažerovim koferčetom, koje je bilo drveno, i kad se otvorilo, sve su se flašice rasule po zemlji, a ljudi su ih uzimali i udarali nas po glavi.
Pet-šest policajaca iz Barde Del Medio su stigli posle jedno pola sata, kad su nam sve kosti već bile samlevene, a Galjardo Peres u gaćama, umotan u mrežu koju su skinuli sa jednog od golova.

Odveli su nas u stanicu. Nas i sudiju Galjarda Peresa. Komesar, crnomanjast, sa kosom zalizanom briljantinom, crven kao rak, očitao nam je bukvicu o javnom redu i miru i sportskom duhu. Rekao nam je da smo nesnosne kavgadžije i naredio da nas odvedu da čupamo korov na obližnjoj ledini.
Dok se smrkavalo, morali smo rukama da čupamo travu, skoro goli, dok su nas ljutiti meštani Barde Del Medio špijunirali preko plota i opet nas gađali kamenicama, pa i ponekom praznom flašom.
Ne sećam se jesu li nam dali štogod za jelo, ali sve nas nagurali su u dve ćelije. Sudiju Galjarda Peresa, koji je izgledao kao očerupano pile, morali su da leče od modrica, drhtavice i astmatičnog napada. Buncao je, i u tom svom besmislenom bunilu brkao ovo igralište sa nekim drugim, ovu utakmicu sa nekom drugom, ovaj gol sa onim koji ga je koštao gornjih zuba.

U svitanje, kada su nas deportovali u nekom rashodovanom autobusu, bez prozora, pod kišom kamenica, naš golman, Osorio Kecelja, došao je da mi kaže kako njemu nikad ne bi dali takav gol. „Progutao je udicu, mamlaz“, rekao mi je, i zastavo na trenutak povijen, mašući rukama, pokazujući mi kako se brani takav gol.
Kad se probudio, na pola puta, Galjardo Peres me je prepoznao i pitao me kako se zovem. Još je bio u gaćama, ali mu je pištaljka visila oko vrata kao medalja.
- Nemojte mi više izlaziti na oči – reče mi, a pljuvačka mu se pojavi u uglovima usama. – Ako vas opet sretnem na igralištu, uništiću vas, budite sigurni.
- Svirali ste gol? – upitah ga.
- Jašta! – odgovorio je uvređeno, i izgledalo je kao da će se ugušiti – Za koga me vi držite? Vi ste razmetljivac i kavgadžija, ali je ono bila prava golčina, a ja sam častan čovek.
- Hvala – rekoh, i pružih mu ruku.
Napravio se da ne vidi i pokazao zube koji su mu nedostajali.
- Vidite? – reče mi – To je bio jedan Sivorijev gol iz ofsajda. Pa sad gledajte
gde je on, a gde sam ja. Bog ne voli fudbal, momče. Zato ovoj zemlji tako ide, usrano.

(sa španskog prevela Aleksandra Mančić Milić. Iz „Moderne svetske mini-priče“ (urednici Snežana Brajović i Milisav Savić, 1996.
Originalni tekst >>)

Sunday, 1 May 2011

Praznik

photo: Flickr

Ovaj dan, ova nedelja, mogla bi biti prijatna, kao nekad.
Konačno se poklopilo – i praznik i nedelja. 

Ovaj dan bi, dakle, trebalo da bude barem duplo sporiji i tiši u poređenju sa nedeljama na koje smo u međuvremenu navikli, onakva kakvu je pamtimo iz davnih dana, kada nisi mogao da sretneš nikoga na putu od zgrade do terena za basket, na koji nećeš izaći pre pet popodne, da komšijama ne remetiš odmor.

Zatvorene prodavnice, praznični red vožnje, prazan parking na Trgu Marksa i Engelsa.
Ko je kupio hleb – to mu je, ko nije – snalaziće se.

Nedeljom se besplatno vozilo gradskim prevozom. Država je, valjda, bila bogatija, te je mogla da na taj jedan dan odustane od naplate karata, od ono malo sveta koji je nedeljom uopšte koristio prevoz.

. . .

Ko danas nije imao gde, nije mogao ili nije hteo da pobegne iz grada, ko se spasao odlaska na uranak po kiši na kojem će se nadjačavati muzike iz automobila parkiranih na razmaku od nekoliko metara - može da uživa u utihnulim ulicama, blagom dobovanju kiše i gradu lišenom huke.

Vazduh je vlažan i u ranim popodnevnim satima će postati prezasićen mirisima pečenog mesa, krompira, supe i kolača, komšija sa trećeg će se ipak uzdržati od čekićanja u vreme kućnog reda, dremaće, gledaće onda fudbal -  nekad je to bilo „nacionalno prvenstvo“ – sada gledaju „internacionalne lige“, danas je Arsenal – Mančester, tradicija koju nije izujedala tranzicija - nije ni mogla, jer ta tradicija nije naša.

Ne znam da li još uvek postoje preživele prodavnice iz tog serijala - „Radna žena“; „Napred“; „Zvezda“; „Pobeda“; „Budućnost“, „Prvi maj“? Njihova mesta zauzele su uglavnom one koje prodaju robu pristiglu iz država u kojima su radnici, zapravo, daleko od prava za koja su se 1886. izborili čikaški šljakeri.
Ipak -  pred ovim praznikom su sve te prodavnice jednake: ugašena svetla, zakantačene, zatvorene; a mi dobijamo priliku da se otvorimo i pogledamo u sebe.
Možda nam praznik otkrije previše praznina.
Ali, možda i ukaže koje praznine valja popuniti.

Valja o svemu razmisliti polako, bez one nedeljne poslepodnevne nelagode koja te prati još od osnovne škole – svest da je nedelja samo uvertira za strašni ponedeljak,
polako, dakle, sutra nema ponedeljka.
Praznik je.

Wednesday, 27 April 2011

Ko poklonu u zube ne gleda - zube će o spomenik polomiti

Uskoro - i kod nas! Gajdar Alijev - "Otac nacije". Sin Ilham - dole. 

Poslednji u nizu, a možda i najtužniji od svih dokaza da je u Srbiji zaista sve "na rasprodaji" jeste spomenik koji će nas dočekati u sveže renoviranom Tašmajdanskom parku. Vašu šetnju parkom (sada obogaćenim „fitnes centrom na otvorenom“, „specijalnim ograđenim delom za pse“, „muzičkom fontanom“ i 80.000 zasađenih begonija) pratiće i hladnim, kamenim, državničkim pogledom Gajdar Alijev, bivši predsednik države Azerbejdžan (i otac sadašnjeg Predsednika iste) koja je u obnovu Tašmajdana - uložila dva miliona evra.
Tačnije: uslov za trošenje ta dva miliona bio je podizanje biste „Ocu nacije“.
Uslov je, naravno, prihvaćen.

Lik i delo „oca nacije“, kroki: Alijev je bio pripadnik NKVD-a (kasnije: KGB) od 1944. godine i napredovao je do čina general-majora. Postavši krajem šezdesetih najpre šef KGB-a za Azerbejdžan, a zatim i prvi sekretar Partije Azera, postaje i „desna ruka“ Brežnjeva. Početkom osamdesetih ulazi u Politbiro iz kojeg ga Gorbačov izbacuje 1985. Iz tog vremena ostala je zabeležena činjenica da su prosekutori poslati iz Moskve da istražuju Gajdareovu povezanost sa mafijom - pobijeni. U danima nakon što ga je Gorbačov izbacio iz polit-biroa, Azer je potresao niz samoubistava Alijevih bliskih saradnika, oficira.
No - kao i svi slični tipovi – i ovaj je imao barem tri života: nakon raspada SSSR-a postaje doživotni Predsednik novoformirane države – prethodno zbacivši sa vlasti na izborima izabranu Vladu premijera Elčibeja vojnim udarom. U skladu sa prethodno navedenim – vlada puneći zatvore neistomišljenicima, postavlja za naslednika svog sina, koji je kao jedini kandidat, gle čuda, pobedio na izborima i nastavio tatinim stopama. Među bisernim delima "oca nacije" izdvajaju se dva divna slikovita: novčanica od 1000 apoena na kojoj je stajala slika naftne pumpe (predsednikova ideja) i dijamantski prsten poslat kao poklon Brežnjevu koji je vredeo tadašnjih 226.000 rubalja. Poređenja radi - prosečna plata u SSSR-u je bila oko 250 rubalja.
Kraj potreta.
Više detalja - u kratkom komentaru koje je objavilo "Vreme" (Branka Šesto)

Kakav uzor i inspiracija mnogim državnicima! Taj je jeo šta je hteo i oblaka jedan deo!

"Tašmajdanska priča" mi je, pak, skrivena pod naslovima poput „Počinje obnova Tašmajdanskog parka“ promicala – sve do večeras – kada sam je pronašao kod Mahlat.
Retroaktivno posmatrano i čitajući naslove - nije čudo što je ostala ispod radara. U novembru su na B92 (u sekciji „putovanja“ (!!!), u danima objave obnove objasnili ko je Gajdar sledećim pasusom: 

Gajdar Alijev, postao je predsednik Azerbejdžana u junu 1993, u vreme kada je zemlji pretila mogućnost izbijanja građanskog rata. Pre nego je Azerbejdžan 1991. godine postao nezavisan Alijev je godinama bio visoki funkcioner bivšeg SSSR-a. Umro je 2003. godine, a na funkciji ga je nasledio sin Ilham. Veliki broj ulica, trgova, šoping centara, parkova, aerodrom u ovoj državi na južnom Kavkazu nose njegovo ime.” (link)

„Visoki funkcioner.“?
„Mogućnost izbijanja građanskog rata“?
„Veliki broj ulica, trgova, šoping centara...“?
"Novosti" su stidljivo dodale "višedecenijski lider".

Kakav materijal za Danila Kiša (koji je dobio slepi sokak na obodu Vračara koja vodi u ništa) i kakav poziv da se ponovo presluša „Filigranski pločnici... usta puna baruta.“

Nesreća i glupost, znamo, ne dolaze sami: zamenik gradonačelnika Beograda pravi bravuru izjavom: 

Da vam kažem, ali onako potpuno iskrenoPrincip nije bio da budemo policajci i da istražujemo šta je rađeno u prošlosti. Jer za to ne bi imali vremena. Nego da podvučemo crtu i da idemo napred. U ovim teškim vremenima pokušavamo da prihvatimo svaki akt dobre volje iz različitih zemalja, i da to sve pre svega bude u funkciji Beograda i njegovih stanovnika” (link) 

I onda za kraj, velika pobeda naših pregovarača i zasađivača 80.000 begonija: na Tašmajdanu će osvanuti i spomenik Miloradu Paviću, koji je isti zaslužio „pišući o Hazarima, precima savremenog azerbejdžanskog naroda”. Usrećio se Milorad društvom, na duže vreme.

U današnjem tekstu na B92 ("Novo lice tašmajdanskog parka") Alijev se, naravno, ne pominje. Ne znamo imena ni onih "naših" razbacanih decenijama po Kalemegdanu, zašto zamarati naciju ovim novim?

Za naših života će, dakle, nedaleko od mesta na kojem je zapravo spaljen Sveti Sava, na mestu na kojem je pročitan hatišerif 1830, prostoru na kojem su 1914. zbrinjavani srpski ranjenici i mestu na kojem su Nemci za vreme okupacije Beograda napravili sabirni centar za Jevreje osvanuti bista - tom tipu.

Jer - dva miliona evra, očigledno - omogućavaju priličan stepen sloboda donatoru.

I sad - ako među bogatunima ima onih sa iščašenijim smislom za humor ili drugačijim pogledom na stvari – mogao bi uskoro da se pojavi i neki koji bi preuredio, na primer, parče Kalemegdana, uz uslov da se postavi statua Staljinu! Ionako mu i sami, kao narod, kličemo s vremena na vreme. A možda bi se našao i neki bogatiji, koji bi platio i za sređivanje Ušća, uz podizanje 30-metarske statue, dobro, ne baš Hitleru, nezgodno je to, ionako već ima i apartman u hotelu u centru Beograda, ali Kim Jong Il bi već mogao da prođe – dovoljno daleko je vladao da nam nije preterano važno šta je tačno radio, zar ne?

Tri spomenika Milanu Mladenoviću, dve muzičke škole imenovane po Vdu i Margiti i Čavketov bulevar neće biti dovoljni, nakon ovoga.

Elem, znam da sve ovo napisano onima koji su o podizanju spomenika odluku doneli a i samom spomeniku - smeta koliko i golubiji izmet na ramenu.

Golubovi, zapravo, trenutno imaju veće mogućnosti da spomeniku pokažu kako im se ova ideja čini, nego ja.

Ironično: na par stotina metara od spomenika Alijevu nalazi se i čuvena „Poslednja šansa“. Čitajući (pre)malo dostupnih tekstova u medijima koji su se ovom temom bavili - nekako mi se čini da smo upravo propustili tu poslednju šansu da od našeg grada i naših života nešto valjano i napravimo.

I kako "poklonu u zube nismo gledali“, tako ćemo zube i polomiti: sada više ništa ne sprečava neke buduće lovatore-donatore da za nešto para proglase da kalendar zapravo nema 12 meseci, da se Zemlja ne okreće oko sunca, da se ukida slovo „a“ iz azbuke te da od sada svi ima da hodate ulicom sa gaćama na glavi i dve olovke u nosu - i to će u gradskom parlamentu biti prihvaćeno, zato što je, da citiram – „u funkciji Beograda i njegovih stanovnika“.

Iako znam da je obnova parka podrazumevala i uvođenje „video-nadzora“ -
idem da sipam hranu za golubove po spomeniku.
Mnogo hrane.
To je najmanje što mogu da učinim, za sada.

*

Deo ove priče objavljen je i na globalvoicesonline link >>

Novo: ista tema, drugi autori:

Slobodan Giša Bogunović - "Diktator u srcu"
Vesna Pešić - "Tašmajdanska tišina"
Slobodan Giša Bogunović - "Spomenik zahvalnosti na Tašmajdanu"
Ana Vilenica - "Spomenici napolje iz parka!"
Bojan Bednar: "Staljinov laureat u bronzi" (Novi Sad)
...

Saturday, 23 April 2011

"Svetski dani" i ugrožene vrste


"Ja ne tragam za otkrovenjem bilo koje vrste, jer šta god da mi se kaže, obavezno je ograničeno onim što sam u stanju da čujem i razumem. Niti za znanjem iznad kog mi je, na određeni način, sve već poznato. Niti za prosvetljenjem, prema kom svesno ne mogu da težim. Niti za iskustvom, jer u krajnjem slučaju mogu biti svestan jedino onoga što se već nalazi u meni. Za čim onda tragam na kraju priče? (...) Za utehom, možda. Možda za utehom.“
(Alberto Mangel, "Biblioteka noću")

Dodeljujemo "svetske dane" ugroženim vrstama, željama i idejama. 

Postavlja se pitanje - šta ćemo učiniti kada svi kalendarski dani postanu "svetski dani" toga-i-toga, odnosno - da li će neke od ugroženih vrsta, želja i ideja prestati da budu ugrožene pre no što se čitav kalendar zacrveni - ili će prosto nestati, te će njihovo mesto moći da zauzme nešto drugo? 
Trka je neizvesna.
Knjige još uvek opstaju. Danas je "njihov" dan. (Množina, u ovom slučaju, zvuči optimističnije od tog usamljenog "njen dan".)
Njihov opstanak, kao i opstanak svega drugog, zavisi isključivo od ljudi.

Prema podacima Ministarstva Prosvete - nedavni PISA test pokazao je da je "60 odsto 15-godišnjaka funkcionalno nepismeno i da ne razume suštinu teksta koji je pročitalo."

Uzgred, nedavno je pokrenuta i inicijativa da se 10. jul proglasi "Svetskim danom SREĆE".
Peticiju da se i sreća uvrsti na spisak možete potpisati ovde.

(c) Van Vanten etcaetera


















Friday, 22 April 2011

Samba Do Gringo Paulista [Suba]



"(...) Napeti lavirint masivnih nebodera, kilometarskih avenija i nemilosrdnog haosa. Zamislite, izmaštajte "Bladerunner" u tropima.
Život u Sao Paulu je brz, lud i opasan - kao i realnost, koja se neprekidno menja. 

Grad je pun došljaka – iz celog Brazila, ali i stranaca – koji pokušavaju da ga razumeju.
Ukoliko uložite dovoljno vremena i strpljenja, otkrivaćete stvari, jednu za drugom, otkrićete čudne, neobične ljude na neobičnim mestima...
Ovde me zovu "Naš Gringo" (Gringo Paulista)
Tu sam već 10 godina, i čini mi se kao da sam živeo nekoliko paralelnih, različitih - ovdašnjih života."
(Mitar Subotić - Suba)

Konačno sam pronašao dovoljno dobrog materijala da i genijalna "Samba Do Gringo Paulista" može da progleda i dobije valjani prateći video. Sjajan serijal BBC-a "Brasil Brasil" - posvećen brazilskoj muzici i kulturi, prožimanju muzike i politike a koji dotiče i Subin rad, poslužio je kao podloga.
Uživajte.



Tuesday, 19 April 2011

"Jedan kit vidi ljude" (Tabuki)

"Uvek tako zadihani, dugih udova kojima često mašu.
I kako su samo slabo zaokrugljeni, nemaju dostojanstvo dovršenih i dovoljnih oblika, već malu pokretnu glavu u kojoj kao da se koncentriše sav njihov čudni život.

Stižu na more klizeći, ali ne i plivajući, gotovo kao da su ptice, i nanose smrt nežno, s ljupkom surovošću.

Dugo ćute, ali potom se deru jedni na druge s iznenadnim besom, kao neki splet zvukova koji se gotovo ne menja i kojima nedostaje savršenstvo naših osnovnih zvukova: zov, ljubav, žalosni plač.

I kako mora da je mučna njihova ljubav: trnovita, gotovo gruba, brza, bez trunke masne naslage, i pogoduje joj njihova izdužena priroda koja ne predviđa herojske teškoće spajanja niti veličanstvene i nežne pokušaje da se ono postigne.

Ne vole vodu, i plaše je se, i nije jasno zašto ulaze u nju.

I oni se kreću u čoporima, ali ne vode ženke sa sobom, i pretpostavlja se da one negde drugde borave, ali su uvek nevidljive. Ponekad pevaju, ali samo za sebe, i njihova pesma nije zov već neka vrsta bolnog lamenta. 

Vrlo brzo se zamaraju, i kad padne noć, pružaju se po malim ostrvima koja ih nose i možda zaspu gledajući u Mesec.

Tiho skliznu i jasno je da su tužni.“ *



Njihovim jezikom rečeno:




* Antonio Tabuki: „Jedan kit vidi ljude“ objavljena je u antologiji „Moderna svetska mini priča“ priređivači Brajović Snežana i Milisav Savić, 1996. Prevod: Jasmina Tešanović.

Sunday, 17 April 2011

Tantos Desejos/Suba [#2]

photo: http://www.culturabrasil.com.br

"Beyond the favelas in Sao Paulo itself, a new and very different music was evolving that reflected life in a cosmopolitan business centre, that was now the fourth largest city in the world, described by the producer Suba as "Blade Runner In The Tropics".
Suba had moved to Brazil from Serbia to become the most experimental
and influential record producer of the '90s, mixing electronica with Brazilian styles.”
(BBC “Sound of Brasil”, 2007)

Najpre je najavljeno da Bebel ponovo dolazi u Beograd.
Prethodni koncert, održan u punom Domu Sindikata počela je sa: „I'm in the Land of Subaaaaaaa!“ 

Istih dana smo shvatili da je konačno isključen server na kojem smo proteklih deset godina (besplatno, pomoć prijatelja) održavali jedini sajt posvećen Mitru Subotiću Subi na našem jeziku - i da je vreme da postojeći materijal preselimo na drugu adresu. Više od 135.000 poseta posmatramo kao dokaz da zainteresovanih za Subinu muziku i životne putanje - još uvek ima.

Za ovih deset godina – na Mreži se nije pojavila nijedna novija i/ili potpunija platforme od one koju smo sazidali 2001. godine, zajedno sa onima koji su slali materijale, neobjavljene snimke, fotografije, podatke - od Sao Paola, preko Nju Jorka, Amsterdama, Pariza, Novog Sada i Beograda (a onda natrag ka Londonu, jer BBC nije imao materijale za gore navedeni serijal, te su kontaktirali Bojanu ;)

Ok - pakujemo foldere.

I dok ih lagano pakujem i raspakujem, pune sećanja i statičke prašine i proveravam linkove ka usamljenim stranicama posvećenim Subinom radu (sreća je da smo sačuvali sve tekstove, gotovo nijedan više ne postoji na Mreži) – dolazim do stranice sa nekoliko neverovatnih, do sada nepoznatih snimaka na kojima je Suba radio od 1992. do 1999. godine, pre esencijalnog remek-dela - „Sao Paulo Confessions“.

Čudan osećaj - kada ne očekuješ da ćeš više ikada čuti neki Subin snimak a da ga ne znaš, i onda te iznenadi, nakon toliko vremena. Tanto Tempo.

Ti snimci su ubrzali selidbu na novu adresu.
Od sinoć je na http://mitarsuboticsuba.blogspot.com ponovo dostupan gotovo kompletan materijal koji je činio prvu verziju „Tantos Desejos“.
Dodatno - konačno su na jednom mestu i svi novi/stari snimci, dostupni za preslušavanje + specijalna emisija emitovana 2002. godine, u kojoj su učestovovali i Bebel, Katia B, Rundek, Janjetov, Goran Vejvoda i mnogi drugi.

Biće još materijala.

Kada sam pre 10 godina pisao prvu verziju teksta za naslovnu stranu sajta, pojavilo se to poređenje požara u Subinom studiju sa onim koji je zahvatio Aleksandrijsku biblioteku, i ta ideja me i dalje ne napušta.

A ono što je spaseno, valja čuvati i učiniti dostupnim, svima.
Deo snimaka dostupan je i na ovom blogu - sekcija "preslušavanje" na vrhu strane.

Ove godine, Suba bi napunio 50 godina.

Friday, 15 April 2011

"Music is a Princess" (39 pesama, #15)


Moć velike pesme je, logično, rezultanta dve sile: jednu čini onaj koji je stvorio, drugu - onaj koji je sluša.

A kada se između tebe i čoveka po imenu Paddy McAl0on nađe „Music is a Princess“ – sve što znaš i osećaš, čak i sama pesma - dobija drugačiju dimenziju.

Priča kaže da je Pedi svoj bend Prefab Sprout nazvao po pogrešno shvaćenom stihu iz pesme „Jackson“ koju su davno pevali Lee Hazelwood i Nancy Sinatra. Umesto “... pepper sprout”, Pedi je čuo “prefab sprout” i izabrao tu kovanicu za ime benda koji će do svog parčeta slave doći polovinom osamdesetih godina XX veka. Na žalost, bez obzira na briljantne albume koji su više-manje redovno objavljivani sve do 1997. – to parče slave nikada nije bilo veličine koju je bend zaslužio. Surova pop-kultura pamtiće ih po svega jednoj ili dve pesme, a Pediju će doneti laskavu, ali tužnu titulu „najvećeg nepoznatog pesnika pop muzike“.

(Detalj o pogrešno shvaćenom stihu i sluhu dobija novo značenje mnogo godina kasnije - kada je Pediju dijagnostikovana Menijerova bolest: povremeni potpuni gubitak sluha, vrtoglavica - te u Pedijevom slučaju – i pogoršanje vida pokušali su da ga odvoje od muzike zauvek.
Ova bolest pogađa 0.2% svetske populacije. 
Svojevremeno je mučila i Emili Dikinson i Džonatana Svifta. Sve neke retke zveri.)

Music is a Princess“ je čekala 16 godina na objavljivanje.
Prvi put snimljena 1993. i odbijena od strane Sonyja, deceniju i po je predstavljala deo izgubljenog albuma benda koji se u međuvremenu razišao i na kojem je Pedi nastavio da radi sam, bolešću usporavan i onemogućen za bilo kakav grupni rad – i koji je na kraju objavio pod imenom benda, posvetivši ga, ujedno – svim bivšim članovima.
Na snimku koji je 2009. konačno došao do ušiju i srca sveta ostao je vokal snimljen devedesetih, sve ostalo je Pedi naknadno, red po red, ređao – iznova.
Sam.
I to samo u danima kada je mogao da čuje sa zvučnika – ono što je čuvao u glavi i srcu.

Sve navedeno je – važno.
Jer, tek kada ukrstiš ove detalje – njegovi stihovi otkrivaju i tu drugu, tamnu stranu i čine da Pedi ne deluje kao patetična, omatorela luda u romantičnom delirujumu, već se pretvaraju u njegovu ličnu, iskrenu ispovest:

“Music is a princess/I'm just a boy, in rags
I would gladly spend my life/carrying her flags.
From the first time I heard her/the sound of her voice
and her beauty completely bewitched me,
I was lost then and there/I was given no choice
ever since, there's been no peace for me.” 

Pedi će uskoro napuniti pedeset i pet godina. 
Odnedavno je član društva posvećenog rekonstrukciji istorijskih instrumenata na osnovu sačuvanih zapisa, u okviru kojeg se on posvetio kreiranju Lituusa, instrumenta za koji se veruje da je proizvodio najdublji zvuk - ikada.

Pedi živi muziku.
Menja svet.
I moje razumevanje muzike.

Zato je ovo jedina priča iz serijala „39 pesama” koja se više bavi onom drugom silom sa početka priče – autorom pesme.

Video spot za pesmu, naravno, nikada nije napravljen.
Nije ni potreban - pesmi, Pediju, ni meni.
Svet, ionako, ne sluša.
Play.


“Legacy? We’re all just paper on the wind, Grasshopper.”(Paddy McAloon, 2011.)

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde