Sunday, 9 January 2011

[kako sam proveo zimski raspust :]

Ta činjenica blagotvorno deluje na raspoloženje: 
kada god poželiš, možeš se zalaufati automobilom gde god želiš. 



Alpi u zimskom sumraku punom crvene boje ti promiču pred očima i prvi put ih vidiš na ovaj način. Jedna takva senzacija sasvim je dovoljna da isplati preko hiljadu kilometara puta tamo i natrag.

II

I nije teško dok voziš putevima sjajnim i glatkim kao glazura na ogromnim kolačima iz ljubljanske „Zvezde"; tačke do koje ćeš doći lutajući potpuno pustim gradskim ulicama, prstiju smrznutih od želje da sve zabeležiš i aparatom.




III

Putovanje zapravo postaje naporno tek na kraju. Sve i da nema zvaničnog graničnog prelaza – po zveckanju konzervi kafe u pretincu, ispadanju flašica vode iz ležišta na vratima i naglom buđenju Aleksandre od truckanja i poskakivanja automobila - shvatiš da si u domovini i zato si prvi put posle toliko kilometara primoran - 
da usporiš.
I opsuješ.