Sunday 3 June 2018

"Knjiga zagrljaja", još jednom


Prvi put sam je pročitao pre nekoliko meseci. Čitao sam nakon nje mnoge druge, ali ovoj se vraćam gotovo svakog dana. Nakon preletanja kroz naslove vesti, ili na kraju dana, uzimam je sa police, brzo premećem stranice i tragam za zapisom ili pričom iz knjige koja odgovara svinjariji koja se upravo događa ili koju upravo najavljuju gromoglasnim, teškim naslovima koji stvaraju zaglušujuću buku.

Ukoliko pronađem odgovarajući pasus ili priču odahnem: sve je u redu.

Šta je tu u redu?

"Knjiga zagrljaja" Eduarda Galeana nije samo savršeni instrument za mapiranje skrivenih mesta na koja beže srce i snovi kada ih pojuri stvarnost. Ova knjiga je još bolji vodič kroz život pod presijom države, tehničko upustvo za život u diktaturi, hrestomatija tekstova za razumevanje ljudi koji se od užasa brane nezainteresovanošću, šifrarnik autocenzure.


Zato po knjizi tragam za istim modelima. 


Kada ih više ne budem nalazio, znaću da smo u novom poglavlju, da smo prešli crtu i da više ne pomažu ni knjige ni zagrljaji.


Svako malo je uzimam u ruke, 
sve sigurniji da ova knjiga ima dualnu prirodu. 


Kada je otvoriš i počneš da čitaš zapljusnu te čemer i gorki osmesi,
kada je zatvoriš počinje da radi kao štit, zagrli te.

Nabavi ovu knjigu,
drži je pored uzglavlja,
neka uvek bude u prostoriji u kojoj boraviš,
a kada izlaziš iz stana stavi je u ranac.

Dovoljno je debela da zaustavi metak koji ti je upućen.
Naravno da će napasti s leđa.


*

Prekucavam ti još tri delića iz "Knjige zagrljaja":


Birokratija / 3


Siksto Martinez je odslužio vojni rok u jednoj kasarni u Sevilji.
Nasred dvorišta te kasarne nalazila se jedna klupa. Pored klupe je jedan vojnik čuvao stražu. Niko nije znao zbog čega se kraj nje čuvala straža. Straža se držala jer se držala, i danju i noću, svakog dana i svake noći, i iz generacije u generaciju su oficiri prenosili naredbu, a vojnici je izvršavali. Niko nikada nije posumnjao, niko se nikada nije upitao, Ako se tako radilo, a oduvek se tako činilo, moralo je biti nečega.


I tako se to nastavljalo dok neko, ne znam koji general ili pukovnik, nije hteo da upozna prvobitnu naredbu. Trebalo je do dna pretražiti arhive. I posle mnogo pretrage se saznalo. Trideset i jednu godinu, dva meseca i četiri dana ranije, jedan je oficir naredio postavljanje straže pored tek obojene klupe kako nikome ne bi palo na pamet da sedne na svežu boju.


*


Kultura strahovlade / 6


Advokat Pedro Algorta mi je pokazao debeli dosije ubistva dve žene. Dvostruko ubistvo je izvršeno nožem, krajem 1982, u jednom predgrađu Montevidea.


Optužena, Alma di Agosto, priznala je zločin. Bila je u zatvoru već godinu dana; i činilo se da je osuđena da istrune u njemu.


Kao što je to bio običaj, policajci su je silovali i mučili. Nakon mesec dana stalnog batinanja, izvukli su joj nekoliko priznanja. Njene ispovesti nisu mnogo ličile jedna na drugu, kao da je zločin počinila na nekoliko veoma različitih načina. U svakoj od njih je bilo je drugačijih likova, slikovitih aveti bez imena i adrese, jer električna palica svakog pretvara u plodnog romanopisca; i u svima je autorka pokazivala okretnost olimpijske atletičarke, mišićavost vašarske snagatorke i veštinu profesionalnog ubice. Ali ono što je najviše iznenađivalo beše obilje pojedinosti: u svakoj ispovesti, optužena je s milimetarskom preciznošću opisivala odeću, pokrete, okolnosti, situacije, predmete...

Alma di Agosti je bila slepa.

Njeni susedi, koji su je poznavali i voleli, bili su ubeđeni da je kriva:

- Zašto? - upitao je advokat.
- Jer tako kažu novine.

- Ali, novine lažu - rekao je advokat.
- Ali to isto kaže i radio - objasnili su susedi. - I televizija!


*


Sistem / 1


Funkcioneri ne funkcionišu.
Političari govore, ali ništa ne kazuju.
Glasači glasaju, ali ne biraju.
Sredstva informisanja dezinformišu.
Školski centri uče neznanju.
Sudije osuđuju žrtve.
Vojna lica ratuju protiv svojih sunarodnika.
Policajci ne suzbijaju zločine, jer su zauzeti njihovim vršenjem.
Bankroti se socijalizuju, profiti se privatizuju.
Novac je slobodniji od ljudi.
Ljudi su u službi stvari.


*
(Eduardo Galeano, "Knjiga zagrljaja", prekucano sa stranica 56, 123 i 140, izdanje Službenog Glasnika, 2017, prevod Dubravka Sužnjević.
Još priča iz knjige prekucano je ovde >>




Friday 25 May 2018

Noćurak od obrada, #5 :: Cover songs [emisija]


Sa pesmama je kao sa idejama. 


Taman pomisliš da je to – to i da nema dalje,
onda je neko uzme, pusti kroz sebe, grlo, glas, bas, žice ili bubanj i ona postane nešto novo.

Večeras Keziah Jones, Beck & St.Vincent, Angelique Kidjo, Florence & The Machine, Working Week, Valerie June, Wolter Wolfman Washington, MeShell Ndegeocello, Bettye LaVette i Keith Richards, A-ha & Ian McCulloch, Editors, Bat For Lashes, Amanda Palmer, Lykke Li, Prince, Frank Ocean... obrađuju pesme koje su napisali i proslavili Talking Heads, David Bowie, The Cure, Nina Simone, Cocteau Twins, Marvin Gaye, Elton John, Dinah Washington, Depeche Mode, Van Morrison (tačnije, on obrađuje samog sebe :), Bob Dylan, Tina Turner, INXS, Echo & The Bunnymen, The The, Depeche Mode, Paul Simon, U2, Jim Croce, The Pixies...


Dvosatno putovanje kroz drugačije verzije pesama koje dobro znaš počinje na klik.




Monday 21 May 2018

Paolo Sorentino: "Nevažne tačke gledišta"

Paolo Sorentino,
pisac i reditelj, rođen u Napulju 1970.

Od prvog kratkog filma do prve nominacije za nagradu Kanskog festivala je stigao za šest godina.
Od te brzine mu se, ipak, nije zavrtelo u glavi. 


Toliko se puta tokom narednih godina peo na bine i primao nagrade da je ljude sve češće gledao iz druge perspektive.

(Namerno ne koristim "sa visine" zato što bi to bilo uvredljivo za osobu koja ima izrazitu empatiju prema karakterima koje kreira.)



Gledajući nas iz te perspektive, počeo je da crta rečima.

Karaktere koje stvara ponekad ubada u meko tkivo, ne iz zabave već svestan da želje srca i planovi sudbine retko i kratko budu u sazvučju, a onda se raziđu kada se srce umori.

Zabavlja ga da skicira ljude koji liče na nas. 

Pokušava da nas nauči da smo nevažni, koliko god bili unikatni. 
To čini nežno, uz blagi osmeh.

Upravo mu je objavljena nova knjiga - "Nevažne tačke gledišta" - kojom je dokazao da je brz u stvaranju i izuzetno pedatan u vivisekciji stvorenog, što je odlika velikih majstora i onih koji razumeju čemu služi umetnost.

Noću pokušava da spava ali mu teško uspeva. Ne može da utiša sve likove koje je do sada stvorio. Desetine njih stoje ispred vrata kasting agencije čekajući da iz knjige pređu u film.
Zapreti im da će ih kamerom i montažom razgolititi tako da će ih biti sramota, a oni se raziđu gunđajući.
Kada odu shvata da nesanica nije njihovo maslo.

Ponosan je na ovu knjigu i poslednje poglavlje počinje ličnom fotografijom (vidi gore).  Predstavlja se lažnim imenom: Setimio Valori, "amaterski reditelj kontraverznih filmčića" (strana 291)

*

Pišem ovako o Sorentinu, praveći se da umem da podražavam i misleći da razumem metod kojim je stvarao zbirku pripovedaka "Nevažne tačke gledišta", nedavno objavljenu na našem jeziku (Booka >>, 2018). Bezobrazno koristim isti postupak kojim se on poslužio da bih ti dojavio da je napisao najbolju knjigu do sada.

Ovoga puta Sorentino je iskoristio dvadeset i tri portreta prijatelja i fotografa Jakoba Benasija kao 'podlogu' za stvaranje fiktivnih likova, koje oživljava potezima brzim i lakim poput portret-majstora sa obale.

Daje im imena, karakteristike i sudbine a zatim ih baca u vis ili ukopava prema zaslugama i raspoloženju; plete priče o njihovoj krhkosti ne skidajući osmeh sa lica, i svog i našeg; zabavlja se u ulozi tvorca i uništitelja, ali kada uništava - to radi pažljivo, nežno.
Zato što sve vreme piše o nama i sebi.


"Nevažne tačke gledišta" funkcionišu kao književni omnibus koji vredi čitati polako zato što donosi čak i više uživanja (ili katarze) nego prethodne knjige ("Svi su u pravu", "Toni Pagoda i njegovi prijatelji", takođe objavila Booka), a spretnost kojom prelazi iz melanholije do slepstik komedije zaslužuje dugačak aplauz.

Na kraju čitanja ove knjige samo jedno pitanje ostaje otvoreno, jer je Sorentino na sva ostala već odgovorio.
Da li više volim Sorentina-reditelja ili Sorentina-pisca, i za kojeg bih se odlučio kada bih morao da biram?

Na sreću, obojica su još uvek vredni i sjajni,

ne pokazuju znake umora.

To je sve što je važno.

*

Uvodne stranice i prva priča dostupne su za čitanje ovde >>