Sunday 7 January 2018

Barselona

Volim dan koji počinje zvukom rulanja točkića kofera po betonu.
Rulaju jednim aerodromom, zatim Ataturkom i onda Trgom Katalunja na koji se iskrcavamo u prijatnoj novogodišnjoj večeri, rulaju kroz La Ramblu i dok se probijamo kroz gužvu shvatamo da je Paseo Del Prado u Havani sestra bliznakinja ove ulice, nekome je Barselona baš nedostajala dok je projektovao Havanu, daleko od kuće.

Uličica kojom prolazimo do hotela otkriva barem tri bara iz tri epohe i sa tri kontinenta. I ti stalni sudari kontinenata, mora, visoke umetnosti i uličnih preprodavaca drangulija će se sudarati pred našim očima i ušima i u narednih pet dana. 

Hotel Chic&Basic je više Chic nego Basic, ali će se pokazati da je krevet fantastično udoban a doručak taman kakav je potreban da se svakog dana ispešači mnogo kilometara.


Ostavljamo kofere i idemo u noć, gladni.

- Šta je ovo? 
- Zapečen hleb sa paradajzom i začinima.
- A ovo?
- Trebalo bi da probate. 
Probamo.
Dobro!


*
Odjeku vatrometa se u ponoć priključuju i sirene brodova u svim raspoloživim tonalitetima.
Zov galebova nas ujutro podseća da smo na nekoliko stotina metara od mora, kad to već ne čine vetar, arhitektura i mirisi. Barselona kao da je nezainteresovana za to što je kraj mora.


Grad je prvog januara ujutro potpuno pust, mi jurimo ka Parku u brdima.
Arturo, izuzetno prijatan vodič kroz park Guelj izgovara najvažniju rečenicu: "Remember, all you see here is a failure. Gaudi had bigger plans. But, what a failure this is!"
Ulični svirač kraj staze svira koru i peva kao zmaj. 
Vetar je jak, ali je sunce jače.

*

Mapa na telefonu ne otkriva da je Miroov muzej na brdu do kojeg uspon nije lak. 
Ipak, to postaje nevažno kada se uđe. 
Još uvek je prepodne, gužve počinju kasnije, na podu ispred jedne od najvećih slika u muzeju devojčica uči da crta.

(Miro je u 67. godini zapisao "Verujem da ću na kraju života ponovo uspeti da ovladam svim veštinama koje sam imao u detinjstvu.")



Narodni muzej Katalonije nam ne otkriva što nas je najviše zanimalo (rekonstrukcija tog dela muzeja je u toku), no pruža prostor i za neozbiljnosti, sram me bilo.

Pikasov muzej je vredan posete ali nije obavezan. Isto važi i za fondaciju Tapiesa u kojoj je trenutna izložba dramatičnija i snažnija od njegovih instalacija u donjem nivou muzeja.

*

Nakon mnogo pisama i nešto razmenjenih knjiga prvi susret sa Mešom >>, njegovom Blankom i decom izgleda poput ručka sa najdražim delom familije koji dugo nismo videli.
Uživamo u priči, vreme teče prebrzo.

Hrana na Barseloneti je izvrsna (restoran >>), 
bosonogi klinci skaču po peščanoj plaži, 
život ume da bude lep.


Iako nas zbog vetra neće pustiti da se popnemo na jednu od kula Sagrade Familije, prvi minuti provedeni pod svodovima crkve mi ljuljaju temelje. 
Neću pisati više o ovom mestu zato što ne umem, ali ukoliko se u Barseloni nađeš na jedan dan, ovo je mesto hodočašća. 



To, pak, ne važi za Casa Battlo u kojoj je gužva prevelika da bi se uživalo, ali je zato poslednje mesto kojem posvećujemo vreme neverovatno pusto: u Casi Milla, odnosno Padreri ostajemo duže no što smo planirali, ne samo na krovu.
Sunce silazi, daje boju stanovima u zgradi kroz koje se može proći,
vreme konačno stoji.




Lagao sam na početku: ne volim zvuk rulanja točkića kofera u ranom jutru - kada se kotrljaju u pravcu Beograda.

Još jedan dan bi dobro došao za  plažu, još hodanja uz vodu, kolače i kafu u gotskoj četvrti, možda bi se i vetar smirio a vrata kula Sagrade Familije otvorila.


Kažu da će je završiti do 2026, na stogodišnjicu Gaudijeve smrti.

Sledeći put.

*

Možda korisne informacije:

Iako zvuči čudno, let preko Istanbula nije loša ideja ukoliko se odlučiš za odlazak u poslednji čas: čeka se manje nego u na primer Frankfurtu ili Parizu, a letovi su vezani tako da prtljag ide svojim putem sve do krajnje destinacije. Postoje i opcije preko Rima i Ciriha ali sa užasno kratkim vremenom za presedanja. Uzgred, ukoliko karata nema na Skyscanneru ili eDreams to ne znači da ih nema na drugim servisima (aviokarta.rs, danubeogradu.rs)
Od aerodroma do grada postoje autobusi koji kreću na svakih 5-10 minuta (Aerobus, sa oba terminala) i staju na nekoliko mesta u gradu, poslednja stanica je Trg Katalunja, karta je 5.90EUR. Ukoliko se autobusom vraćaš od grada ka aerodromu - proveri na koji terminal vozi.

Sve propusnice je zgodno bukirati on-line (Preko Tiqets >>, na primer), naročito za Sagradu i Park Guell. Ukoliko uplata neće da prođe (dešava se), šalji mejl i zamoli da ti ostave karte za vreme koje ti odgovara bez uplate, sve bude ok.

Barcelona Museum Pass je zgodna stvar: obezbeđuje ulaz u šest muzeja (Pikasov, Tapiesov, Miroov, Museu Nacional D'Art De Catalunya, CCCB, Macba) za 30EUR, što postaje isplativo ukoliko posećuješ više od dva. 'Pasoš' obezbeđuje i 'skip the line', važi godinu dana i može se kupiti u bilo kojem od navedenih muzeja ili na Turističkom info-pultu na aerodromu, odnosno u podzemnom prolazu ispod Trga Katalunja.

Ponesi patike, mnogo udobne, najudobnije patike na svetu!
Hodanje kroz grad je veća uživancija od vožnje metroom ili taksijem (nije preskup), ali se lako prebaci 12-15 kilometara dnevno.


Aplikacija "Here" radi bez greške.

Gotska četvrt, odnosno potez oko La Ramble je sasvim dobra ideja ukoliko je plan da se pešači. Koga zanima numerički kod za popust (-15%) u hotelu Chic&Basic >>, neka javi.

p.s. Još fotografija je dostupno kod Aleksandre >>


Friday 29 December 2017

Najdraže iz 2017! (Godišnja lista & komentari :)


Ne znam koliko sam toga preslušao u 2017.
Ne smem da zapišem koliko sati (odokativno procenjeno) sam proveo isključivo slušajući muziku, 

nemam pojma koliko je pesama palo na testu '120 sekundi' (mnogo),
ali po folderu u koji sam tokom godine gurao sve što me mrdalo
imam dovoljno dokaza da je ove godine dobro rodilo.

Izabrati najdraže iz čitave godine je bilo poput ulaska kod sladoledžije u Taormini,
kao stajanje ispred tezgi sa kobasicama na trgu u Budimpešti usred onog prolećnog festivala ili kao kruženje oko svih kolača u Anđeli Cookie Shopu u Kneginje Zorke: 
znaš da ne možeš sve da probaš i da ne može sve da stane u tanjir,
znaš da ćeš nešto sigurno zaboraviti. 


(Nakon snimanja emisije sam shvatio da je album Marka Eitzela takođe izašao 2017, zato ga nema...)


Kakogod:
četrdesetak omiljenih pesama spakovanih u tri sata je na klik od tebe. 


Za upornije istraživače tu je i pedesetak... dobro, šezdesetak... albuma koje bi valjalo preslušati.

Ovo je 100. emisija koju stavljam na mrežu,
jedanaesta godina postojanja Prešlicavanja je nedavno počela da teče,
brojač kaže da ovaj blog ima više od milion klikova,
hvala ti.
I srećna nova! ;)




Albumi, po abecednom redu:

Ahmad Jamal – Marseille
Aldous Harding - Party
Algiers - The Underside Of Power
Anouar Brahem - Blue Maqams
Basheskia - Opasan čovjek (Pjesme Mehmeda Begića)
Bonobo – Migration
Charlotte Gainsbourg – Rest
Chuck Prophett - Bobby Fuller Died for Your Sins
Curtis Harding - Face Your Fear
Dan Auerbach - Waiting On A Song
Daymé Arocena – Cubafonía
Declan McKenna - What Do You Think About the Car
Elbow - Little Fictions
Emily Haines & the Soft Skeleton – Choir of the Mind
Father John Misty - Pure Comedy
Fleet Foxes - Crack-Up
Hiss Golden Messenger - Hallelujah Anyhow
Hugo Race And Michelangelo Russo - John Lee Hooker's World Today
Hurray for the Riff Raff - The Navigator
Jarvis Cocker And Chilly Gonzales - Room 29
Jay-Jay Johanson - Bury The Hatchet
Jens Lekman - Life Will See You Now
Kelley Stoltz - Que Aura
Kommode - Analog Dance Music
Laura Marling - Semper Femina
LCD Soundsystem - American Dream
Lizz Wright – Grace
Lord Echo – Harmonies
Mark Eitzel - Hey Mr Ferryman
Mavis Staples - If All I Was Was Black
Melanie De Biasio – Lilies
Nick Hakim - Green Twins
Nick Mulvey - Wake Up Now
Nikola Vranjković – Veronautika
Omar Sosa & Seckou Keita - Transparent Water
Para Lele - Para Lele
Paul Weller - A Kind Revolution
Peter Mulvey - Are You Listening
Philippe Baden Powell - Notes Over Poetry
Phoebe Bridgers - Stranger in the Alps
Robert Plant - Carry Fire
Roger Waters - Is This The Life We Really Want
Rostam - Half-Light
Ryuichi Sakamoto – async
Sharon Jones & The Dap-Kings - Soul Of A Woman
Sinkane - Life & Livin' It
Slowdive – Slowdive
Son Little - New Magic
St. Vincent – Masseduction
The Barr Brothers - Queens Of The Breakers
The Clientele - Music For The Age Of Miracles
The Magnetic Fields - 50 Song Memoir
The Mountain Goats - Goths
The National - Sleep Well Beast
The War On Drugs - A Deeper Understanding
Thomas Dybdahl - The Great Plains
Tori Amos - Native Invader
Trio Da Kali and Kronos Quartet – Ladilikan
Valerie June - The Order Of Time
Valparaiso - Broken Homeland

Woods - Love Is Love
.

Sunday 24 December 2017

Eduardo Galeano: "Knjiga zagrljaja" (fragmenti)


Neverovatna knjiga kratkih beleški o ljubavi, slobodi, životu pod diktatorima, snovima, Latinskoj americi, bogu, veri, rečima i pričama.
Biram ovih pet zapisa i prekucavam ih da bih te uverio:

*

Kuća reči

Elena Viljagra je sanjala da su kuću reči pohodili pesnici. Reči su, čuvane u starinskim bočicama od stakla, čekale na pesnike i nudile im se, lude od želje da budu izabrane: one su pesnike preklinjale da ih pogledaju, pomirišu, dodirnu ili liznu. Pesnici su bočice otvarali, prstom probali reči, a zatim se oblizivali ili pak mrštili nos. Oni su tražili reči koje nisu poznavali, ali i one koje su znali, a izgubili.

U kući reči se nalazio i sto sa bojama. Ove su služene u velikim činijama i svaki je pesnik uzimao boju koja mu je nedostajala: limun ili sunčano žutu, morsko ili dim plavu, vosak crvenu, crvenu kao krv ili vino...

*

Slavljenje ljudskog glasa / 2

Ruke su im bile vezane ili okovane, ali su njihovi prsti ipak igrali, leteli, crtali reči. Zatvorenici su imali navučene kapuljače: ali bi, naginjući se, ipak uspevali da vide nešto, malčice, odozdo. I mada je razgovor bio zabranjen, oni su pričali rukama.

Pinio Ungerfeld mi je pokazao azbuku prstiju koju je bez profesora naučio u zatvoru.
- Neki od nas su imali ružan rukopis - rekao mi je - dok su drugi bili pravi umetnici kaligrafije.

Urugvajska diktatura je od svakog zahtevala da bude samo jedinka, da u stvari ne bude niko: po zatvorima i kasarnama, po celoj zemlji, sporazumevanje je bilo prekršaj.

Neki od zatvorenika su proveli više od decenije zakopani u samicama veličine mrtvačkog kovčega, slušajući samo cviljenje rešetaka ili odzvanjanje čizama po hodnicima. Fernandes Uidobro i Maurisio Rosenkof, osuđenici na takvu samoću, spasli su se razgovarajući kroz zid laganim udarcima. Tako su jedan drugom pričali snove i uspomene, ljubavi i odljubljivanja; raspravljali su se, grlili i svađali; delili izvesnosti i lepote, ali i sumnje i krivice, i ona pitanja na koje nema odgovora.

Kada je istinski, rođen iz potrebe da se kaže, ljudski glas je nezaustavljiv. Ako mu odreknu usta, govori rukama, očima, porama ili bilo čim. Jer svi, baš svi, imamo nešto da kažemo ostalima, nešto što zaslužuje da ga drugi slave ili da to opraštaju.

*

Slavljenje mašte

Bilo je to na ulazu u selo Oljantajtambo, blizu Kuska. Odvojivši se od grupe turista, stajao sam sâm i izdaleka posmatrao kamene ruševine kad mi je prišao jedan seoski klinja, sav dronjav, i na poklon zatražio hemijsku olovku. Svoju nisam mogao da mu dam jer mi je trebala za ne znam kakve dosadne beleške, ali sam se ponudio da mu na ruci nacrtam jedno prasence.


Glas se brzo proneo. U tren oka sam se našao okružen rojem dečaka koji su, na sav glas, tražili da im crtam životinje po ručicama ispucalim od hladnoće i prljavštine, po puti nalik nagoreloj koži: bilo ih je koji su tražili kondora i onih koji su hteli zmiju, drugi su radije bili za papagaje ili sove, a nije nedostajalo ni onih koji su želeli fantoma ili zmaja.

A onda mi je usred te galame jedan siromaško, ne viši od pola metra, pokazao na svojoj ruci sat nacrtan crnim mastilom:

– Poslao mi ga je stric koji živi u Limi – rekao je.
– I dobro ide? – upitao sam ga.
– Malo kasni – priznao je.

*

Elenini snovi

Snovi su te noći stajali u redu želeći da budu sanjani, ali Elena nikako nije mogla da ih sanja sve. Jedan nepoznati san se preporučivao:

- Sanjajte me, odgovaraće vam. Sanjajte me, svideće vam se.

U redu je čekalo nekoliko novih, nikada ranije sanjanih snova, ali je Elena prepoznavala onaj glupi, koji se uvek vraćao, pa onaj teški, i ostale komične ili turobne snove, njene stare znance iz noći dugih letenja.

*

Badnje veče

Fernando Silva je upravnik dečije bolice u Managvi.
Uoči Božića je ostao da radi do kasno. Već su praskale petarde i počinjao vatromet kad je Fernando odlučio da pođe. Kod kuće ga je čekalo slavlje.

Napravio je poslednji obilazak soba, proveravajući da li je sve u redu, i u tome začu da ga prate neki koraci. Koraci kao od pamuka: okrenuo se i otkrio da ga prati jedan bolesni mališan. U polumraku ga je prepoznao. Bio je to mališa bez ikoga. Fernando je prepoznao njegovo lice već obeleženo smrću i oči koje su se izvinjavale ili možda tražile dozvolu.

Približio mu se i dečko ga je dotakao rukom:
- Recite... - prošaputalo je dete - Recite nekom da sam ja ovde.

*

Prekucano iz "Knjige zagrljaja" Eduarda Galeana, izdanje Službenog glasnika, 2017, prevod: Dubravka Sužnjević.
Pronađena u "Beopolisu".