Monday 8 August 2011

[... Lefkada – Delfi – Atina – Solun] [#2]


Vreme je za povratak.

Put od Lefkade ka Delfima najpre ponovo otkriva radost brze vožnje. Nakon silnih krivudanja Lefkadom – konačno – autoput! Ukoliko krenete ka zapadu preko Vonitze i Amfilochia točkovi počinje da gaze linije autoputa E-65 koji se sliva u regionalni i vodi ka jugu; pored mnogih zelenih jezera i predela koji otkrivaju one lepote kontinentalne Grčke o kojima je pisao i Crnjanski, a onda ponovo do vode, ali je sada pred nama Korintski zaliv i nadrealni most kod Patrasa, koji izgleda kao da je sleteo baš na to mesto, a ne kao da je delo ljudi. O lepotama okolnih plaža smo još ranije saznali možda i previše - i nije bilo lako odreći se kupanja na tom mestu, ali moramo da ih ostavimo za sobom; ne prelazimo na Peloponez i ne pratimo autoput koji bi ubrzao dolazak do Atine, već žurimo ka mestu koje je vekovima zapravo bilo centar Sveta, onog za koji su Evropljani znali i koji su mahom osvajali odlazeći po proročanstvo upravo tamo, daleko u brda.



Mali je broj mesta na planeti na kojem su istorija i mitologija toliko i tako protkane da deluje besmisleno razdvajati ih. I ako bih sada počeo da razmotavam mitologiju/istoriju Delfa – ritam ovog putopisanija postao bi  usporen. Ono što je poznato iz istorije ovog lokaliteta obuhvata ne samo 3500 godina već i mnogo šire područje od same Grčke: jer je svako iz istorije nameran da osvoji vlast, susede na lokalu - ili čitav svet - podršku tražio ovde, putujući sigurno danima čak i od najbliže Atine. I naravno da se toj i takvoj tradiciji teško može suprostaviti nedavno otkriće – da prava snaga proročišta leži ne u onostranom već u izvorištu krečnjačkog gasa koji ima halucinogene efekte po one koji se nađu u blizini, disali ih i pili (etilen je pronađen i na izvorima vode koji i danas rade). Taj gas, naravno, pominje još Plutarh, pišući o proročištu, ali čak i to prosto naučno otkriće ne sprečava današnje političare da dolaze na brdo Parnasus, poštujući tradiciju i rejtinge kod birača, suviše je otkriće mlado i ne može da ugrozi značenje Delfa u tradiciji Evrope, niti za tim ima razloga.


(I verovatno je normalno – da kada osvajaš vlast, Parlament ili Široki Svet dobro ti dođe svaka podrška i svako proročanstvo i elegantnije je ako ga dobiješ od proročice na etilenu nego iz droba rasporene ribe, kako su to radili Gali, na primer.) 

Ima nečeg istovremeno i tužnog i utešnog u susretu sa mestom koje je razvlašćeno sa pozicije centra Sveta, dok lagano tone u tišinu sunčanog popodneva, pre no što u sam smiraj dana grupe turista na sada već prihvatljivoj temperaturi, krenu u osvajanje padine, sveže pristigli iz pravca Atine, ka kojoj mi krećemo, preko nekadašnje Tebe, sada skrivene pod naivnim imenom Thiva. Od nje pa sve do Atine je pred nama ponovo auto-put, koji nas dovodi do samog centra grada, u koji se bez GPS-a zapravo ne ulazi.

Susret sa Atinom u noćnim satima, i to najpre po ulicama koje vode tačno ka Omoniji i čitavom tom kvartu koji jedini u Atini važi zgodnim za izbegavanje, a naročito u noćnim satima – i sve to bez preterano jasne predstave kuda zapravo sve te ulice vode i gde je, za početak – taj kvart u kojem je naš hotel, a nakon toga gde je i ulica u kojoj se nalazi iste – sve to je iskustvo koje uspešno potiskuje sve impresije i Meteora i Delfa i Lefkade i čitavog odmora u par minuta. Onda sledi vožnja gradom u kojem su taksisti upravo u štrajku (a imali smo i plan b: platiti taksisti da nas „navigira“ do hotela, platimo mu da ide ispred nas...) i čiju važnu tačku – trg Sintagma – prepoznajemo zahvaljujući demonstrantima, a ne signalizaciji; i onda nemušti odgovori na engleskom, građanstva koje nije čulo da kvart ka kojem idemo uopšte postoji; te jedan par koji čak ne ume da nam pokaže gde smo mi trenutno („Sori, dont nou ver ju ar on dis mep“) - sve do konačnog pozivanja hotela čiji nas službenik na kraju uverava da smo zapravo fascinantno blizu – sve to je avantura koju valja doživeti (i koju si možete i sami priuštiti ukoliko prethodno isključite GSP i stavite ga u pretinac, kome je baš do takvog avanturizma). Ipak, sve te muke bivaju zaboravljene u ranije izabranom hotelu AcropolisAmi Boutique, čiji su kreveti verovatno najudobniji u čitavoj Grčkoj a naročito nakon ovakve vožnje i čiji je doručak sasvim dobar da vas pripremi za 10-minutnih hod do Akropolja, koliko je od hotela potrebno, sjajno se vidi se terase na šestom spratu.

I kako se o Akropolju može saznati mnogo više na adresama koje se odistinski bave tim lokalitetom, ja ne bih sad usporavao preterano. 

 (Zabavni su ti turisti koji krive lice kada shvate da istorija nije baš u potpunosti renovirana, do njihovog dolaska. Kako sad da fotografišu, kad je sve pod skelama?  
"I thought it was bigger?")



Nakon Akropolja - večera u Plaka kvartu otkriva Atinu u pravom sjaju i ukusu. Izvrsna hrana za pristojne novce. 

(Auto)put od Atine do Soluna je udoban i prijatan i gotovo dosadan u odnosu na sve dotadašnje kilometre, a omogućava i skretanje do plaža na čitavom potezu od Larise ka Solunu, čijem se približavanju moja stopala već umorna od papučica gasa i kvačila raduju kao da smo već kod kuće (valjda moji geni već urlaju „Solun je naš!“ :) Ipak, pred nama je još par stotina kilometara do Beograda ka kojem ćemo poći sutra, nakon sna u rustičnom ali čistom El Greco hotelu u samom centru; puta koji će se završiti noćnom vožnjom auto-putem od Niša ka Beogradu - poslednje stotine kilometara od ukupno pređenih 3.800 kilometara je lakše voziti kroz mrak uz radio-program, preslušali smo već sve diskove i kompilacije i sada jurimo kroz noć ka kući slušajući Dačinu emisiju; glas čoveka zahvaljujući kojem smo se Aleksandra i ja zapravo upoznali, pre dvadesetak godina, čini da ostanemo budni, sve do Beograda, govori nam 
da smo stigli kući.

Kraj.




Prvi deo teksta

Više fotografija: FB 

Saturday 6 August 2011

"O proseravanju"

“Jedna od najistaknutijih odlika naše kulture je da ima mnogo proseravanja. 
Svi to znaju. 
I svako od nas daje svoj doprinos. 
Ipak, skloni smo da tu situaciju uzmemo zdravo za gotovo. Većina nas je prilično uverena u svoju sposobnost da prepozna proseravanje i izbegne da na njega nasedne. Zato ova pojava nije ni probudila preteranu brigu, niti je privukla posebnu pažnju.

I posledično tome, mi nemamo jasno razumevanje o tome šta proseravanje jeste, zašto ga toliko ima, ili čemu služi. Nedostaje nam i svesno razvijeno shvatanje o tome šta ono nama znači. Drugim rečima, mi nemamo teoriju. 
Predlažem da otpočnemo razvoj teorijskog razumevanja proseravanja, uglavnom tako što ćemo ponuditi oglednu i istraživačku filozofsku analizu. (...) Moj cilj je, jednostavno, da dam grubo objašnjenje za ono što proseravanje jeste i u čemu se ono razlikuje od onoga što nije – ili (da se nekako drugačije izrazim) da manje-više ovlađš artikulišem strukturu njegovog koncepta. (...)

Koliko ja znam, jako malo se radilo na ovom problemu.“

Ove reči ipak dobijaju dodatnu težinu ukoliko znate ko ih potpisuje.
Hari Gordon Frankfurt >> je predavao filozofiju na univerzitetima Oksford, Jejl, Stenford i Rokfeler. Radi kao počasni profesor filozofije na univerzitetu Prinston. 

Knjigu „O proseravanju“ objavila je VEGA Media >>.

Tvrde korice, solidno dobre za rasecanje svakodnevnih proseravanja. 


Thursday 4 August 2011

[Borhes, T.H. Eriksen i Fatoumata Diavara]

Borhes u svom "Atlasu" navodi da je slušanje muzike neposredan osećaj, koji ne zahteva znanje ni imena ni datuma ni mesta.

Tu rečenicu je svakako zapisao u vreme kada je broj potencijalnih izvora zvuka bio sveden na tri: radio prijemnik, gramofon, koncert, tj. muziciranje uživo.

Iz te, Horheove perspektive - možda bi se moje stalno traganje za imenima, datumima, mestima i vezama moglo smatrati ubijanjem neposrednosti. Ali sve te potrage zapravo – dodatno povećavaju broj dobrih susreta. Ukoliko bih uši izložio slučaju, tj. današnjim a opšte-pristupačnim izvorima zvuka, verovatno bih ubrzo morao da stavim dlanove na iste. 
I na izvore zvuka, i na uši.

Mogućnost neposrednog susreta sa muzikom je sada zapravo svedena na minimum.

Ne samo što nedeljama unapred znamo da će do susreta doći, kako će izdanje biti dizajnirano i od koje ptice mleko su muzičari naručivali, već se ta neposredno dostupna muzika uglavnom zasniva na očekivanim rešenjima.

Zato nastavljam traganje za imenima, datumima i mestima. Neočekivanim.
I tek kada se udaljiš od glavnih muzičkih magistrala i kada se količina zvučnog, svetlosnog i sadržajnog zagađenja smanji, naziru se prave konture Mlečnog puta - prepunog manjih, ali svetlih zvezda, neočekivanih orbita. Onda dolaze neposredni osećaji.

Tomas Hilan Eriksen u odličnoj knjizi „Tiranija trenutka“ (JM >> hvala na preporuci!) ponovo dokazuje da je sada već odista nemoguće sve sagledati, pročitati, preslušati.
Dodatno napominje da to ne vredi ni pokušavati.
I još važnije: da nema razloga za takvim akrobacijama.

Važno je setovati i koristiti filtere za prijem, te ih redovno ih čistiti, kao i uši.

Nakon dvadeset i nešto dana apstinencije - pratim putokaze i mapiram promene na webu/nebu.
„My God, it's full of stars!!!“

Fatoumata Diawara je „New Malian Star“.
Ako napišem još neki red o njoj, uskratiću vam neposredni osećaj.

Zato - prvo slušanje, onda čitanje >>