Friday 6 May 2011

Thomas Dolby: "Oceanea" (EP)


Oduvek je znao da su snovi ostvarivi i uvek je umeo da bude na pravom mestu pre vremena, pre ostalih.

Zvanična biografija tvrdi da je muzičku karijeru počeo u Parizu, kao ulični svirač. Ubrzo se našao u „Top of the Pops“, surfao je novim talasom, prateći Lenu Lovich, jednu od najzanimljivih pojava čitavog talasa. Započinje solo-karijeru, proglasivši početak „Zlatnog doba bežičja“ („The Golden Age of Wireless“) a vrtoglavi uspon duguje i neverovatnom broju emitovanja na MTV kanalu, koji je u to vreme vapio za pametnim pop-idolima poput njega. Zanimljivo, Amerika ga je prihvatila pre Evrope.

U međuvremenu – predstavnici Dolby Laboratories pokušavaju – i ne uspevaju da ga ubede da promeni „nadimak“. Odustaju – ne zbog spoznaje da će i sami imati više koristi ukoliko čitava Planeta posmatra Dolby tehnologiju  kroz njegov rad, već zato što je sud doneo odluku da on ima pravo da koristi reč „Dolby“, kako je i počeo.

“With the vision in my brain/and the music in my veins/and the dirty rhythm in my blood...”

Objavom „The Flat Earth“ pokazuje da hitove piše s lakoćom, („Hyperactive!“ je, uzgred, napisao za Michael Jacksona, ovaj odbio, možda zbog dela teksta „you mast... (urbate)“) ali pokazuje i da to nije ono što ga zanima – poigrava se žanrovima, dokazujući da se i od folkoidnog hita „I scare myself“ može napraviti remek delo primenjene elektronike.

Za pet godina je stigao od pločnika Pariza do saradnje sa svim životnim idolima: od Georga Clintona do Joni Mitchell, sarađuje i sa Prefab Sprout, da bi vrhunac bio Live Aid koncert na kojem su zajedno svirali David Bowie i on.
Nakon toga, svet mu je zaista postao ravan.

“The Earth can be any shape you want it/Any shape at all/Dark and cold or bright and warm/Long or thin or small/ But it's home and all I ever had
And maybe why for me the Earth is flat”

Naredni albumi mu otkrivaju da ga kritika hvali sve više ali publika sve manje razume – i odustaje od karijere pop-zvezde.  Shvata u kom pravcu se sve razvija; pakuje kofere i prelazi u silikonsku dolinu, u kojoj osniva Beatnick, kompaniju posvećenu razvoju novih tehnologija i muzičkih softvera, stvara muziku za internet, a vrhunac doživljava ugradnjom njegovog softvera za polifone melodiju u milijarde Nokia telefona, od 1999. do danas.

Ne odriče se ljubavi prema muzici - postaje muzički urednik najpametnije konferencije na svetu, TED, što je i danas. Nedavno je i na toj sceni predstavio deo novog materijala.

Hyperactive!

Nakon gotovo dvadeset godina vraća se u Englesku, kupuje mali spasilački brod, krsti ga u „The Nutmeg of Consolation“, preuređuje ga, oprema solarnim pločama i kolektorima vetra, studijskom tehnikom i posvećuje se radu na prvom EP-u posle mnogo godina. Najpre se zabavlja kriveći zvuk americane u jedan od najblesavijih projekata prethodne godine („This is the most bizarre, surreal techno/bluegrass mashup you will ever see”), da bi ovog proleća na njegovom interenet plovilu „The Flat Earth Society“  objavio i drugi, ambijentalniji EP – nazvan „Oceanea“, koji usporava svet fenomenalnom, odmerenom produkcijom, briljatnom šetnjom kroz muzičke stilove i stihovima koji dokazuju da nije izgubio ni zrno smisla za humor („Oh, Simone/God tried to fax you/but there was no dial tone“), tri snimka – remek dela.

Album „A Map of Floating City“ se očekuje ovog leta.

Thomas Dolby.
Majstor.
Stigao je do „Oceanee“,
pre nas.

“And I’m free
I’m soaring on a thermal wind
I’m learning how to shed my skin
I made it home to Oceanea.”


Wednesday 4 May 2011

Osvaldo Sorijano: "Galjardo Peres, sudija"

(Nedavna smrt Ernesta Sabata i činjenica da su sve fudbalske utakmice u Argentini počinjale minutom ćutanja u znak poštovanja jednom piscu podsetila me i na ovu priču Osvalda Sorijana, sjajnog pisca, velikog obožavaoca fudbala, Kortasarovog pajtaša.)

Kad sam ja igrao fudbal u Patagoniji, ima tome više od dvadeset godina, sudija je bio pravi protagonista utakmice. Ako bi lokalna ekipa dobila, poklonili bi mu balon vina iz Rio Negra; ako bi izgubila, strpali bi ga u zatvor. Naravno da je češće dobijao balon, jer ni sudija ni gostujući igrači nisu bili samoubilački raspoloženi.

Jedan klub je u to vreme bio nepobediv na svom terenu – Barda Del Medio. Mesto nije imalo više od trista, četiristo stanovnika. Nalazilo se uklešteno između bregova, sa glavnom ulicom od sto metara, a nešto dalje su bila naselja od lepa, kao na Divljem Zapadu. Na obali reke Limaj nalazilo se igralište, okruženo pletenom žicom i drvenom tribinom za pedesetak osoba. Bila je to „loža“, za trgovce, gradske oce i popove. Ostali su gledali utakmicu sedeći na krovovima svojih „fordova“ ili na kabinama kamiona kompanije koja je gradila branu.

Svi smo mi bili pod uticajem čarobnog brazilskog stila svetskog prvaka, koga, međutim, niko nikada nije video kako igra: televizija još nije bila stigla u te krajeve, pa smo sve saznavali preko radija, od onih udaljenih i treperavih glasova koji su prepričavali utakmicu. I iz novina, koje su stizale sa četiri dana zakašnjenja, ali su donosile Peleovu sliku, crtež kako se postavlja četiri-dva-četiri, i vest o argentinskoj katastrofi u Švedskoj.

Ja sam igrao u Konfluensiji, klubu iz Sipoletija, sela koje je početkom veka osnovao jedan italijanski inženjer čiji spomenik se nalazi u glavnoj ulici. Ulice još nisu bile popločane, i da bi se u kišnu nedelju otišlo na fudbalsku utakmicu trebalo je nabaviti guseničare.
Konfluensija nikada nije stigla dalje od šestog mesta, ali katkad smo pobeđivali prvaka. To se dešavalo veoma retko, ali smo mu uterivali strah.

Toga dana je trebalo da igramo na terenu Barde Del Medio, a tamo niko nikada nije pobedio. „Velike“ ekipe su unapred otpisivale dva boda utakmice koju su morali igrati u tom paklenom mestu. Momci iz Barde Del Medio, rođaci Indijanaca i ilegalno doseljenih Čileanaca, bili su isto onoliko zli koliko i, kako smo to pretpostavljali, Holanđani i Šveđani. Dakako, tukli su kao da su u ratu. Za njih, koji su uvek gubili sa ogromnom razlikom kao gosti, bilo je nezamislivo da izgube kod kuće.

Prethodne godine smo ih pobedili na našem terenu sa četiri prema nula, a izgubili smo na njihovom dva prema nula, uz jedan penal i jedan velikodušan autogol Gomesa, našeg desnog beka. I niko se nije usuđivao da s njima ravnopravno igra, jer su kružile jezive legende o sudbini one nekolicine koji su se usudili da im daju gol na njihovom terenu.
Tako su sve ekipe, kada bi išle da igraju u Bardi Del Medio, to koristile da bi dale slobodno svojim najboljim igračima i isprobale nekog momčića iz nižih liga koji dobro gađa. Sve u svemu, utakmica je bila unapred izgubljena.

Sudija je stizao rano, ručavao za džabe, a zatim izbacivao najboljeg gostujućeg igrača; ako to ne bi bilo dovoljno, svirao bi penal pre no što istekne prvih sat vremena, i tribina bi se unervozila. Zatim bi otišao po svoj balon vina, i ponekad, ako bi se stvar završila sa puno golova, ostajao na igranci.
Onog nezaboravnog dana krenuli smo rano i poveli ekipu koju smo skrpili uz mnogo muke, jer niko nije hteo da izlaže svoje noge pogibelji na za šta. Ja sam bio veoma mlad i tek sam počeo da igram u prvoj ligi, pa sam hteo da svojim njuhom za gol zaradim mesto centarfora. Ostali momci su se pomirili sa sudbinom, i pošli kako bi posle ostali na igranci i okušali se pred devojkama sa salaša.

Posle masaže zelenim uljem, kad smo već bili obukli izbledele nebeskoplave dresove, sudija Galjardo Peres, strog čovek vrlo slabog vida, došao je u svlačionicu da proveri da li je sve u redu i da nam kaže da ne pokušavamo da pravimo nekakve gluposti. Bio je bez dva zuba, pa je pri govoru zaplitao, i brkao ono što govori sa onim što je hteo da kaže.
Odgovorili smo mu – i to iskreno – da je sve u redu i da se više potrudi da nam ne upropaste noge. Galjardo Peres je obećao da će upozoriti njihovog kapitena, Serhija Hiovaneljija, zloćudnog starog beka, koji se ritao kao magarac.

Nismo stigli ni da pozdravimo publiku koja nam je zviždala, kad mi je bek Hiovanelji prišao i rekao: „Pazi, mali, nemoj da se praviš pametan, o drvo ću da te obesim.“ Bacio sam pogled iza golova, kad tamo, ogolele od vetra, stoje zlokobne brbe o koje su tu i tamo besili nekog sudiju idealistu. Rekao sam mu da ne brine, obraćajući mu se sa „gospodine“. Hionvanelji, kome je jedan kapak bio spušten i izrovan nekim ožiljkom, klimnuo je sa odobravanjem i otišao da upozori ostale igrače iz navale.
Prvih pola sata igre bilo je manje-više mirno. Stekli su prednost nad nama, ali su pucali sa velike daljine, pa naš golman, Osorio Kecelja, nije mogao da propusti loptu jer bi to bilo skandalozno i svejedno bi nas linčovali, ali sada zato što smo kukavice. Onda su pogodili stativu, i Ramaljo Žgoljavko je izbacio nekoliko lopti u korner da bi oni došli i dali nam gol glavom.

Ali toga dana, na nesreću, nisu dobro gađali i nisu imali sreće. Svojski smo se trudili da ubacimo loptu u našu mrežu, ali nismo uspeli. Ako bi je Kocelja Osorio otpikao u kazneni prostor, oni bi je izbacili napolje. Ako bi naši bekovi popadali, oni bi šutirali nebu pod oblake ili golmanu u ruke.
Na kraju, već sit čekanja i sve nervozniji, Galjando Peres je izbacio dvojicu naših i dosudio dva penala za njih. Prvi je šutirao iznad prečke. Drugi je pogodio stativu. Toga dana, kako je sam sudija glasno rekao, ne bi dali gol ni trećeligaškom podmlatku. 
Problem je izgledao nerešiv, a tribina je ključala. Psovali su nas, pa čak i govorili da igramo prljavo. Sredinom drugog poluvremena počeli su da nas gađaju kamenicama.

Poslednjih pet-šest minuta ršum je postojao sve veći. Ramaljo Žgoljavko, kome je dosadilo da mu viču pederu, odbranio je jednu veoma visoku loptu, a ja sam se namestio iza Hiovaneljija, koji je išao unatraške vukući pete. Zajedno smo skočili, pa je od silne želje da me mune laktom, pogrešno udario loptu i pao. Tribina je zanemela, i neka praznina mi se zabijala u kosti dok sam vodio loptu prema njihovom golu, sam kao španski fratar. Golmančetu Barde Del Medio ništa nije bilo jasno. Ne samo da nisu mogli da daju gol nego ga je još i spopao neki tip koji je prišao s leva kao da otvara ugao odakle će da šutira. Onda je očajnički istrčao da me pokriva, svestan da, ako me ne bude zaustavio, za njega neće biti igranke, i možda će čak morati da mi pravi društvo na onom zloglasnom drvetu. On je uradio ono što je mogao, a ja ono što nisam smeo. Bio je visok, nosat, oštre kose, i nosio je žuti dres koji mu je majka bila oprala prethodne noći. Pokušao je da me urazumi, raširio ruke i naduo se kao jež ne bi ili što bolje pokrio mrežu. Tad videh – mladost, ludost – i da su mu noge krive kao banane, pa zaboravih na Hiovaneljija i na Galjarda Peresa, jer nazreh slavu.

Predriblao sam ga i dokačio loptu levom, kratko i nežno, đonom kopačke, kao baš zato da bi prošla kroz zagrade što su mu se pravile ispod kolena. Nosonja se navukao na dribling, pa se bacio na glavu, iz sve snage, ubeđen da je spasao čast i igranku Barde Del Medio. Ali lopta mu je prošla između članaka kao kap vode kad klizne kroz prste.
Pre nego što pođoh da je dočekam iza njegovih leđa, videh mu izbezumljeno lice, osetih šta znači tišina stratišta. Zatim, kao da ću celom svetu da usprkosim, udarih ga iz sve snage, krampom, pa odoh da slavim. Pretrčah više od pedeset metara, uzdignutih ruku, ali niko od mojih drugova ne priđe da mi čestita. Niko mi se nije primakao dok sam padao na kolena, gledajući u nebo, kao što je radio Pele na slikama u novinama.


Ne znam da li je sudija Galjardo Peres uspeo da potvrdi gol, jer je toliko sveta nagrnulo na teren i počelo da nas mlati, da je sve odjednom postalo vrlo zbrkano. Mene su pogodili u glavu masažerovim koferčetom, koje je bilo drveno, i kad se otvorilo, sve su se flašice rasule po zemlji, a ljudi su ih uzimali i udarali nas po glavi.
Pet-šest policajaca iz Barde Del Medio su stigli posle jedno pola sata, kad su nam sve kosti već bile samlevene, a Galjardo Peres u gaćama, umotan u mrežu koju su skinuli sa jednog od golova.

Odveli su nas u stanicu. Nas i sudiju Galjarda Peresa. Komesar, crnomanjast, sa kosom zalizanom briljantinom, crven kao rak, očitao nam je bukvicu o javnom redu i miru i sportskom duhu. Rekao nam je da smo nesnosne kavgadžije i naredio da nas odvedu da čupamo korov na obližnjoj ledini.
Dok se smrkavalo, morali smo rukama da čupamo travu, skoro goli, dok su nas ljutiti meštani Barde Del Medio špijunirali preko plota i opet nas gađali kamenicama, pa i ponekom praznom flašom.
Ne sećam se jesu li nam dali štogod za jelo, ali sve nas nagurali su u dve ćelije. Sudiju Galjarda Peresa, koji je izgledao kao očerupano pile, morali su da leče od modrica, drhtavice i astmatičnog napada. Buncao je, i u tom svom besmislenom bunilu brkao ovo igralište sa nekim drugim, ovu utakmicu sa nekom drugom, ovaj gol sa onim koji ga je koštao gornjih zuba.

U svitanje, kada su nas deportovali u nekom rashodovanom autobusu, bez prozora, pod kišom kamenica, naš golman, Osorio Kecelja, došao je da mi kaže kako njemu nikad ne bi dali takav gol. „Progutao je udicu, mamlaz“, rekao mi je, i zastavo na trenutak povijen, mašući rukama, pokazujući mi kako se brani takav gol.
Kad se probudio, na pola puta, Galjardo Peres me je prepoznao i pitao me kako se zovem. Još je bio u gaćama, ali mu je pištaljka visila oko vrata kao medalja.
- Nemojte mi više izlaziti na oči – reče mi, a pljuvačka mu se pojavi u uglovima usama. – Ako vas opet sretnem na igralištu, uništiću vas, budite sigurni.
- Svirali ste gol? – upitah ga.
- Jašta! – odgovorio je uvređeno, i izgledalo je kao da će se ugušiti – Za koga me vi držite? Vi ste razmetljivac i kavgadžija, ali je ono bila prava golčina, a ja sam častan čovek.
- Hvala – rekoh, i pružih mu ruku.
Napravio se da ne vidi i pokazao zube koji su mu nedostajali.
- Vidite? – reče mi – To je bio jedan Sivorijev gol iz ofsajda. Pa sad gledajte
gde je on, a gde sam ja. Bog ne voli fudbal, momče. Zato ovoj zemlji tako ide, usrano.

(sa španskog prevela Aleksandra Mančić Milić. Iz „Moderne svetske mini-priče“ (urednici Snežana Brajović i Milisav Savić, 1996.
Originalni tekst >>)

Sunday 1 May 2011

Praznik

photo: Flickr

Ovaj dan, ova nedelja, mogla bi biti prijatna, kao nekad.
Konačno se poklopilo – i praznik i nedelja. 

Ovaj dan bi, dakle, trebalo da bude barem duplo sporiji i tiši u poređenju sa nedeljama na koje smo u međuvremenu navikli, onakva kakvu je pamtimo iz davnih dana, kada nisi mogao da sretneš nikoga na putu od zgrade do terena za basket, na koji nećeš izaći pre pet popodne, da komšijama ne remetiš odmor.

Zatvorene prodavnice, praznični red vožnje, prazan parking na Trgu Marksa i Engelsa.
Ko je kupio hleb – to mu je, ko nije – snalaziće se.

Nedeljom se besplatno vozilo gradskim prevozom. Država je, valjda, bila bogatija, te je mogla da na taj jedan dan odustane od naplate karata, od ono malo sveta koji je nedeljom uopšte koristio prevoz.

. . .

Ko danas nije imao gde, nije mogao ili nije hteo da pobegne iz grada, ko se spasao odlaska na uranak po kiši na kojem će se nadjačavati muzike iz automobila parkiranih na razmaku od nekoliko metara - može da uživa u utihnulim ulicama, blagom dobovanju kiše i gradu lišenom huke.

Vazduh je vlažan i u ranim popodnevnim satima će postati prezasićen mirisima pečenog mesa, krompira, supe i kolača, komšija sa trećeg će se ipak uzdržati od čekićanja u vreme kućnog reda, dremaće, gledaće onda fudbal -  nekad je to bilo „nacionalno prvenstvo“ – sada gledaju „internacionalne lige“, danas je Arsenal – Mančester, tradicija koju nije izujedala tranzicija - nije ni mogla, jer ta tradicija nije naša.

Ne znam da li još uvek postoje preživele prodavnice iz tog serijala - „Radna žena“; „Napred“; „Zvezda“; „Pobeda“; „Budućnost“, „Prvi maj“? Njihova mesta zauzele su uglavnom one koje prodaju robu pristiglu iz država u kojima su radnici, zapravo, daleko od prava za koja su se 1886. izborili čikaški šljakeri.
Ipak -  pred ovim praznikom su sve te prodavnice jednake: ugašena svetla, zakantačene, zatvorene; a mi dobijamo priliku da se otvorimo i pogledamo u sebe.
Možda nam praznik otkrije previše praznina.
Ali, možda i ukaže koje praznine valja popuniti.

Valja o svemu razmisliti polako, bez one nedeljne poslepodnevne nelagode koja te prati još od osnovne škole – svest da je nedelja samo uvertira za strašni ponedeljak,
polako, dakle, sutra nema ponedeljka.
Praznik je.