Wednesday 27 April 2011

Ko poklonu u zube ne gleda - zube će o spomenik polomiti

Uskoro - i kod nas! Gajdar Alijev - "Otac nacije". Sin Ilham - dole. 

Poslednji u nizu, a možda i najtužniji od svih dokaza da je u Srbiji zaista sve "na rasprodaji" jeste spomenik koji će nas dočekati u sveže renoviranom Tašmajdanskom parku. Vašu šetnju parkom (sada obogaćenim „fitnes centrom na otvorenom“, „specijalnim ograđenim delom za pse“, „muzičkom fontanom“ i 80.000 zasađenih begonija) pratiće i hladnim, kamenim, državničkim pogledom Gajdar Alijev, bivši predsednik države Azerbejdžan (i otac sadašnjeg Predsednika iste) koja je u obnovu Tašmajdana - uložila dva miliona evra.
Tačnije: uslov za trošenje ta dva miliona bio je podizanje biste „Ocu nacije“.
Uslov je, naravno, prihvaćen.

Lik i delo „oca nacije“, kroki: Alijev je bio pripadnik NKVD-a (kasnije: KGB) od 1944. godine i napredovao je do čina general-majora. Postavši krajem šezdesetih najpre šef KGB-a za Azerbejdžan, a zatim i prvi sekretar Partije Azera, postaje i „desna ruka“ Brežnjeva. Početkom osamdesetih ulazi u Politbiro iz kojeg ga Gorbačov izbacuje 1985. Iz tog vremena ostala je zabeležena činjenica da su prosekutori poslati iz Moskve da istražuju Gajdareovu povezanost sa mafijom - pobijeni. U danima nakon što ga je Gorbačov izbacio iz polit-biroa, Azer je potresao niz samoubistava Alijevih bliskih saradnika, oficira.
No - kao i svi slični tipovi – i ovaj je imao barem tri života: nakon raspada SSSR-a postaje doživotni Predsednik novoformirane države – prethodno zbacivši sa vlasti na izborima izabranu Vladu premijera Elčibeja vojnim udarom. U skladu sa prethodno navedenim – vlada puneći zatvore neistomišljenicima, postavlja za naslednika svog sina, koji je kao jedini kandidat, gle čuda, pobedio na izborima i nastavio tatinim stopama. Među bisernim delima "oca nacije" izdvajaju se dva divna slikovita: novčanica od 1000 apoena na kojoj je stajala slika naftne pumpe (predsednikova ideja) i dijamantski prsten poslat kao poklon Brežnjevu koji je vredeo tadašnjih 226.000 rubalja. Poređenja radi - prosečna plata u SSSR-u je bila oko 250 rubalja.
Kraj potreta.
Više detalja - u kratkom komentaru koje je objavilo "Vreme" (Branka Šesto)

Kakav uzor i inspiracija mnogim državnicima! Taj je jeo šta je hteo i oblaka jedan deo!

"Tašmajdanska priča" mi je, pak, skrivena pod naslovima poput „Počinje obnova Tašmajdanskog parka“ promicala – sve do večeras – kada sam je pronašao kod Mahlat.
Retroaktivno posmatrano i čitajući naslove - nije čudo što je ostala ispod radara. U novembru su na B92 (u sekciji „putovanja“ (!!!), u danima objave obnove objasnili ko je Gajdar sledećim pasusom: 

Gajdar Alijev, postao je predsednik Azerbejdžana u junu 1993, u vreme kada je zemlji pretila mogućnost izbijanja građanskog rata. Pre nego je Azerbejdžan 1991. godine postao nezavisan Alijev je godinama bio visoki funkcioner bivšeg SSSR-a. Umro je 2003. godine, a na funkciji ga je nasledio sin Ilham. Veliki broj ulica, trgova, šoping centara, parkova, aerodrom u ovoj državi na južnom Kavkazu nose njegovo ime.” (link)

„Visoki funkcioner.“?
„Mogućnost izbijanja građanskog rata“?
„Veliki broj ulica, trgova, šoping centara...“?
"Novosti" su stidljivo dodale "višedecenijski lider".

Kakav materijal za Danila Kiša (koji je dobio slepi sokak na obodu Vračara koja vodi u ništa) i kakav poziv da se ponovo presluša „Filigranski pločnici... usta puna baruta.“

Nesreća i glupost, znamo, ne dolaze sami: zamenik gradonačelnika Beograda pravi bravuru izjavom: 

Da vam kažem, ali onako potpuno iskrenoPrincip nije bio da budemo policajci i da istražujemo šta je rađeno u prošlosti. Jer za to ne bi imali vremena. Nego da podvučemo crtu i da idemo napred. U ovim teškim vremenima pokušavamo da prihvatimo svaki akt dobre volje iz različitih zemalja, i da to sve pre svega bude u funkciji Beograda i njegovih stanovnika” (link) 

I onda za kraj, velika pobeda naših pregovarača i zasađivača 80.000 begonija: na Tašmajdanu će osvanuti i spomenik Miloradu Paviću, koji je isti zaslužio „pišući o Hazarima, precima savremenog azerbejdžanskog naroda”. Usrećio se Milorad društvom, na duže vreme.

U današnjem tekstu na B92 ("Novo lice tašmajdanskog parka") Alijev se, naravno, ne pominje. Ne znamo imena ni onih "naših" razbacanih decenijama po Kalemegdanu, zašto zamarati naciju ovim novim?

Za naših života će, dakle, nedaleko od mesta na kojem je zapravo spaljen Sveti Sava, na mestu na kojem je pročitan hatišerif 1830, prostoru na kojem su 1914. zbrinjavani srpski ranjenici i mestu na kojem su Nemci za vreme okupacije Beograda napravili sabirni centar za Jevreje osvanuti bista - tom tipu.

Jer - dva miliona evra, očigledno - omogućavaju priličan stepen sloboda donatoru.

I sad - ako među bogatunima ima onih sa iščašenijim smislom za humor ili drugačijim pogledom na stvari – mogao bi uskoro da se pojavi i neki koji bi preuredio, na primer, parče Kalemegdana, uz uslov da se postavi statua Staljinu! Ionako mu i sami, kao narod, kličemo s vremena na vreme. A možda bi se našao i neki bogatiji, koji bi platio i za sređivanje Ušća, uz podizanje 30-metarske statue, dobro, ne baš Hitleru, nezgodno je to, ionako već ima i apartman u hotelu u centru Beograda, ali Kim Jong Il bi već mogao da prođe – dovoljno daleko je vladao da nam nije preterano važno šta je tačno radio, zar ne?

Tri spomenika Milanu Mladenoviću, dve muzičke škole imenovane po Vdu i Margiti i Čavketov bulevar neće biti dovoljni, nakon ovoga.

Elem, znam da sve ovo napisano onima koji su o podizanju spomenika odluku doneli a i samom spomeniku - smeta koliko i golubiji izmet na ramenu.

Golubovi, zapravo, trenutno imaju veće mogućnosti da spomeniku pokažu kako im se ova ideja čini, nego ja.

Ironično: na par stotina metara od spomenika Alijevu nalazi se i čuvena „Poslednja šansa“. Čitajući (pre)malo dostupnih tekstova u medijima koji su se ovom temom bavili - nekako mi se čini da smo upravo propustili tu poslednju šansu da od našeg grada i naših života nešto valjano i napravimo.

I kako "poklonu u zube nismo gledali“, tako ćemo zube i polomiti: sada više ništa ne sprečava neke buduće lovatore-donatore da za nešto para proglase da kalendar zapravo nema 12 meseci, da se Zemlja ne okreće oko sunca, da se ukida slovo „a“ iz azbuke te da od sada svi ima da hodate ulicom sa gaćama na glavi i dve olovke u nosu - i to će u gradskom parlamentu biti prihvaćeno, zato što je, da citiram – „u funkciji Beograda i njegovih stanovnika“.

Iako znam da je obnova parka podrazumevala i uvođenje „video-nadzora“ -
idem da sipam hranu za golubove po spomeniku.
Mnogo hrane.
To je najmanje što mogu da učinim, za sada.

*

Deo ove priče objavljen je i na globalvoicesonline link >>

Novo: ista tema, drugi autori:

Slobodan Giša Bogunović - "Diktator u srcu"
Vesna Pešić - "Tašmajdanska tišina"
Slobodan Giša Bogunović - "Spomenik zahvalnosti na Tašmajdanu"
Ana Vilenica - "Spomenici napolje iz parka!"
Bojan Bednar: "Staljinov laureat u bronzi" (Novi Sad)
...

Saturday 23 April 2011

"Svetski dani" i ugrožene vrste


"Ja ne tragam za otkrovenjem bilo koje vrste, jer šta god da mi se kaže, obavezno je ograničeno onim što sam u stanju da čujem i razumem. Niti za znanjem iznad kog mi je, na određeni način, sve već poznato. Niti za prosvetljenjem, prema kom svesno ne mogu da težim. Niti za iskustvom, jer u krajnjem slučaju mogu biti svestan jedino onoga što se već nalazi u meni. Za čim onda tragam na kraju priče? (...) Za utehom, možda. Možda za utehom.“
(Alberto Mangel, "Biblioteka noću")

Dodeljujemo "svetske dane" ugroženim vrstama, željama i idejama. 

Postavlja se pitanje - šta ćemo učiniti kada svi kalendarski dani postanu "svetski dani" toga-i-toga, odnosno - da li će neke od ugroženih vrsta, želja i ideja prestati da budu ugrožene pre no što se čitav kalendar zacrveni - ili će prosto nestati, te će njihovo mesto moći da zauzme nešto drugo? 
Trka je neizvesna.
Knjige još uvek opstaju. Danas je "njihov" dan. (Množina, u ovom slučaju, zvuči optimističnije od tog usamljenog "njen dan".)
Njihov opstanak, kao i opstanak svega drugog, zavisi isključivo od ljudi.

Prema podacima Ministarstva Prosvete - nedavni PISA test pokazao je da je "60 odsto 15-godišnjaka funkcionalno nepismeno i da ne razume suštinu teksta koji je pročitalo."

Uzgred, nedavno je pokrenuta i inicijativa da se 10. jul proglasi "Svetskim danom SREĆE".
Peticiju da se i sreća uvrsti na spisak možete potpisati ovde.

(c) Van Vanten etcaetera


















Friday 22 April 2011

Samba Do Gringo Paulista [Suba]



"(...) Napeti lavirint masivnih nebodera, kilometarskih avenija i nemilosrdnog haosa. Zamislite, izmaštajte "Bladerunner" u tropima.
Život u Sao Paulu je brz, lud i opasan - kao i realnost, koja se neprekidno menja. 

Grad je pun došljaka – iz celog Brazila, ali i stranaca – koji pokušavaju da ga razumeju.
Ukoliko uložite dovoljno vremena i strpljenja, otkrivaćete stvari, jednu za drugom, otkrićete čudne, neobične ljude na neobičnim mestima...
Ovde me zovu "Naš Gringo" (Gringo Paulista)
Tu sam već 10 godina, i čini mi se kao da sam živeo nekoliko paralelnih, različitih - ovdašnjih života."
(Mitar Subotić - Suba)

Konačno sam pronašao dovoljno dobrog materijala da i genijalna "Samba Do Gringo Paulista" može da progleda i dobije valjani prateći video. Sjajan serijal BBC-a "Brasil Brasil" - posvećen brazilskoj muzici i kulturi, prožimanju muzike i politike a koji dotiče i Subin rad, poslužio je kao podloga.
Uživajte.