Sunday 30 January 2011

"Cinema Komunisto"

Kao što nikada ne valja preskakati reprize „Sutjeske“ i „Bitke na Neretvi“ (jer svako gledanje otkriva nove, neverovatne detalje o stvaranju vrhunske filmske forme za potrebe jedne ideologije), tako je i juče valjalo prisustvovati premijeri dokumentarca Mile Turajlić – „Cinema Komunisto“ – verovatno prvog domaćeg dokumentarnog filma koji je napunio salu Sava Centra.

Iako ram za sliku/priču predstavlja sjajna istorija, ružna sadašnjost i tužna budućnost Avala Filma -  pažnja je, naravno, usmerena na glavnu i najveću zvezdu za koju je ram i pravljen – a to je Josip Broz Tito, od ranije poznat kao obožavatelj „dobrog filma“, a sada poznatiji i kao direktan inspirator i, donekle, stvaralac nekih od njih.

Neverovatni iskazi preživelih aktera (Velimir Bata Živojnović, Veljko Despotović, Veljko Bulajić, Steva Petrović, Gile Đurić...), dirljivi iskazi Titovog ličnog kinoperatera Aleksandra Leke Konstatinovića, briljantno korišćeni arhivski snimci, očigledan dug i predan rad na sklapanju celine – daju filmu neophodnu težinu i sasvim lepu količinu ironično-parodičnog odnosa prema spektaklu u kojem smo živeli od 1945. do 1980. i koji se, sigurno, neće ponoviti u našem gradu za naših života.

„Cinema Komunisto“ podseća da su za velike i verodostojne spektakle potrebni veliki ljudi, velika količina para, velika količina ludosti i veliki ideolozi a mi, trenutno, manjkamo u barem 3 od 4 preduslova.

Zato i živimo u društvu u kojem je svakodnevica najomiljeniji žanr, a bioskopskih sala je sve manje.

Obavezno gledanje.
Više informacija i detalja > www.cinemakomunisto.com

Novo: 
iako se u februaru 2013. na YT pojavio kompletan film, koji sam nakratko linkovao i ovde - na molbu ekipe filma uklanjam link ka filmu. 

Ovo je trailer.




Tuesday 25 January 2011

„Netphobia“?

Odnos dela srpske intelektualne elite prema tehnološkim promenama
ponekad podseti na odnos Kristine prema ton-filmu u „Maratoncima“.

Sećate se scene: na premijeri „savršenstva filmske umetnosti i filmske tehnike“ u Đenkinom bioskopu Kristina shvati da je njeno muziciranje od tog trenutka suvišno – te uz ciku i vrisku premijeru – upropaštava, dobijajući čak i Mirkovu podršku (setite se – on je progresivni predstavnik Topalovića - ključna rečenica: „A sad - malo ona!“). Ukoliko podsećanje nije dovoljno, Mreža mi omogućava da baš tih 50 sekundi pogledate odmah - ovde. 

Nije mi lako da jednog od književnih idola mladosti poredim sa tim i takvim likovima, ali - najnoviji tekst Davida Albaharija (dostupan zahvaljujući postojanju on-line izdanja „Politike“), naslovljen „Gore li kompjuteri“ pokazatelj je (ne)razumevanja promena koje se dešavaju – a na koje, zapravo – i sami utičemo.

(Ne)razumevanje ili – strah?
Oba?

Termin„sajberfobija“ (strah od računara) definisan je još 1985.
Strah od brojeva je, znamo -„numerofobija“, dok „fobija od Interneta“ još uvek nema, koliko znam, zvanično ime. Verovatno je vreme da se i ono definiše. 

Tri citata:

„(...) brojevi su na neki način zastrašujući. Recimo, podatak da se trideset šest milijardi fotografija godišnje postavi na Fejsbuku ili, pak, da se svakog dana na Jutjubu pogledaju dve milijarde raznih video-zapisa. To je neverovatna količina energije koja je upotrebljena za puku zabavu(...)“

“(...)Fejsbuk trenutno koristi šest stotina miliona ljudi (...) koji svoj društveni život zamenjuju virtuelnim(...)“ 

„(...)pokušavam da zamislim samoću koja okružuje jednog slikara, muzičara ili pisca. Koliko ljudi će videti slikarevu sliku, čuti muzičarevu kompoziciju ili pročitati piščevu knjigu?”(...) 

Ima tu i totalitarizma, nakrivo shvaćenog Orvela, spaljivanja knjiga i računara... uostalom – pratite link >>>

„Zamena za društveni život“?
„Puka zabava“?
„Samoća“?

Za koliko sjajnih filmova, knjiga, bendova, pesama, pisaca, fotografa, pesnika... ne bismo znali da nema Mreže? I koliko toga zaista vrednog je prepoznato kao sjajno, zahvaljujući činjenici da je dostupno 365 dana/24 sata/za 6 kontinenata, te da je svakome konačno omogućeno da se predstavi kao autor.

Koliko puta smo se okupljali u virtualnoj realnosti, ujedinjeni idejom i željom, a ne činjenicom da se znamo? (Što je jedna od lepota ove tehnologije koja može nekima delovati istovremeno zastrašujuće: zajedno - a ne znamo se. A kada se to desi "uživo" – onda to romatnično nazovu “pokret” ;)

Ovo nije priča poput one nedavne posvećene razlikama blogera i novinara. Albaharijeva reč ima veću težinu. I što ga više ne razumem, to me više žulja. (Konačno, prvu priču u životu objavio sam pre 20 godina u zbirci koju je upravo Albahari priredio.) 

Verovatno su slične (pod)svesne strahove delili i prepisivači knjiga u trenucima koje je Gutenberg posvetio zavrtanju poslednjih šrafova na spravi koja je sigurno bila shvaćena i kao „mašina koja će degradirati snagu i lepotu pisane reči“; sigurno su se tako osećali i pozorišni glumci u vreme snimanje prvih filmova – jer se čitav koncept glume morao menjati i prilagođavati novom mediju – i kako li su tek muzičari zagledali izloge pune prvih modela gramofona, a ne tako davno su mp3 fajlovi bili zabranjivani za emitovanje na radio-stanicama. No, sve se to, vremenom, zaboravi. I sve te promene prekrile su one koji su se promeni i shvatanju novonastale situacije opirali – a oni spremniji su stali na dasku za surf  i zajahali talas, uživajući u vožnji, gde god da ih struja nosi.

Zanimljivo - ti novi retko su manje kvalitetni od onih iz prethodne generacije, kao što ni smeće koje su nove tehnologije donosile nikada nije smrdelo više od onog iz prethodne. Odnos snaga uvek je bio, više-manje, isti.

Razlika je u sagledavanju i kretanju kroz materijal. Tragaš i otkrivaš, nema barijera prostora, vremena i jezika, to zvuči i pomalo opasno - nigde zaklona osim onog koji sam napraviš, ako ostaviš poneki trag to možda neko i otkrije, sam biraš puteve, veruješ sopstvenim čulima i stavovima, izbegavaš smeće, odbacuješ lažnjake, neprekidno ideš dalje a ne znaš gde ćeš stići i šta ćeš otkriti, jer mreža nema kraj.

Stvarno zvuči zastrašujuće, nema šta.


Negde pri polovini „Imena ruže“ Umberta Eka slepi Horhe obraća se Vilijemu od Baskervila rečenicom:
„... Tok ovoga svijeta primiče se kraju!“.
Godina je 1327.
A Vilijem pod mantijom krije prototip naočara i sekstant, znajući da ga takve tehnologije mogu preporučiti i za lomaču. Znajući da uz pomoć naočara vidi više, a uz pomoć sekstanta – preciznije.

Napomena:
Albaharijev tekst iz „Politike“, tačan citat Đenke iz „Maratonaca“ kao i citat iz „Imena ruže“; datum utvrđivanja „Sajberfobije“ kao vrste straha, ilustracija za tekst te provera tačnog datuma početka radnje Ekoove knjige dostupni su mi zahvaljujući sadržaju Mreže. Sve je bilo na klik ili dva udaljeno od mene. Traganje za informacijama trajalo je ukupno 2 minuta. Znao sam šta tražim. Analognim putem tražio bih te podatke... danima?

Sunday 23 January 2011

Blago je svuda [a ovo su čuda: #19]

Od prve pojave The Buggles raste broj pesama na koje je prvo sećanje spot, sekvenca, kadar - tek onda melodija, tekst, značenje.
I to je sasvim u redu.
Da su autori pesama želeli drugačije, kreirali bi drugačije spotove.
Današnja potraga za blagom otkriva spotove koji će se pamtiti verovatno i duže od naslova pesama.

Cyriak je poseban ludak. 
Čak se i rimuje. 
Njegovi radovi (poput ovog) već imaju milione gledalaca na YT, a njegov talenat, smisao za humor i povezivanje Gilijama i Gondrija su konačno iskorišćeni i u komercijalne svrhe – a to je novi spot za Eskmo.


Ok Go već godinama kreiraju neverovatne spotove.
Ovaj je po magazinu “Paste” najbolji u 2010. godini!


Najlepše – za kraj.
El Guincho - "Bombay".

Spot čija bi analiza verovatno mogla da posluži nekom budućem psihijatru kao osnova za doktorat - "Čovek i njegovi simboli - II deo" :)

“We are going to explore the Cosmos
In the ship of imagination”

Tri, četiri, play


(backup link, u slučaju da Vas YT blokira na putu za "Bombay": 
http://www.vimeo.com/15274619)