Monday 10 January 2011

„I'm here“: Spike Jonze

Koliko je umešnosti i hrabrosti potrebno da bi se kreirala Nova, Univerzalna priča, jednostavnosti i snage slične onoj koju imaju „Dobro drvo“, „Novogodišnja priča“ O. Henrija, ali i „Mali princ“ - a u kojoj su dva ključna junaka roboti – tj. dve ne-humanoidne forme, koje u ovom filmu umeju da sanjaju, osećaju, daju se – i koja je ispričana kroz jednostavan, realistički postupak?

Generaciji koja je prve lekcije o patnji spoznala i uz pomoć gumiranog mešanca kornjače i žirafe (E.T) i koja je shvatala pojam weltschmerza kroz monolog Roja Batija (Bladerunner) umesto kroz opus Šelija, Kitsa ili Bajrona, te neke od ključnih lekcija junaštva učila od modela T-800 Terminatora – ovaj film biće logična evolucija toka, samo što u fokusu više nije odnos čoveka i mašine – već dve mašine. Bez obzira na takvu izmeštanje iz našeg iskustva - I'm here Spajka Džonzija pruža potpuno razumevanje nekih životnih mehanizama kroz metaforu i stilizaciju koje omogućavaju intelektualnu distancu – ali bez obzira na nju – dovodi do katarze.

Sve napisano vodi ka prvom zaključku: Spajk Džonzi (Jonze) je taj umešni i hrabri genije –koji uspeva da i nakon „Where the Wild Things Are“ iznenadi – i polusatnom pričom o ljubavi i odanosti dva robota podseti publiku na važnost ideje davanja i to u sadašnjem vremenu kojem se prečesto pripisuje ideja otuđenja stilizacijom koja je prihvatljiva i generaciji takozvanih „digital natives“ ali i nama, rođenim u analognom vremenu.
A stilizacija je prosta: roboti  se razlikuju od ljudi po izanđalim kućištima PC računara prve generacije na glavama; barataju štrokavim, plastificiranim udovima slične starosti, „pune se“ kablovima koji vire iz šklopocija dostojnih vremena kada su računari zauzimali čitave sobe i taj anahronizam daje dodatni šarm epohi suživota ljudi i mašina, u kojoj su ovi drugi, naravno – sluge - te omogućava da se priča prati bez potrebe za korišćenjem specijalnih efekata, uz lakoću poput one koju omogućavaju sve univerzalne, a tačne priče.

„I'm here“ je svakako stepenica - ili, u duhu priče – novi binarni niz - koja liči na novu metaforu onoga što nam se dešava i što će (nam) se dešavati u procesu umrežavanja ljudi i mašina – ali je zapravo polusatna lekcija koja nije posvećena našoj budućnosti već nama - sadašnjima.

Film je, u skladu sa sadržajem, dostupan na više načina.
Nakon premijernog prikazivanja na Sundance festivalu postavljen je na YouTube >> i Vimeo. Druga, zabavnija opcija takođe podrazumeva online gledanje u virtualnom bioskopu u koji ne možete ući ukoliko je broj gledalaca, odnosno online posetilaca preveliki (broj mesta je ograničen) – već morate sačekati narednu projekciju, koja počinje za dva sata.

Ljubavna priča dva robota dostupna Vam je, dakle, i ovde:

Isključite mobilne telefone. 
Ne grickajte bajtove preglasno.
.

Sunday 9 January 2011

[kako sam proveo zimski raspust :]

Ta činjenica blagotvorno deluje na raspoloženje: 
kada god poželiš, možeš se zalaufati automobilom gde god želiš. 



Alpi u zimskom sumraku punom crvene boje ti promiču pred očima i prvi put ih vidiš na ovaj način. Jedna takva senzacija sasvim je dovoljna da isplati preko hiljadu kilometara puta tamo i natrag.

II

I nije teško dok voziš putevima sjajnim i glatkim kao glazura na ogromnim kolačima iz ljubljanske „Zvezde"; tačke do koje ćeš doći lutajući potpuno pustim gradskim ulicama, prstiju smrznutih od želje da sve zabeležiš i aparatom.




III

Putovanje zapravo postaje naporno tek na kraju. Sve i da nema zvaničnog graničnog prelaza – po zveckanju konzervi kafe u pretincu, ispadanju flašica vode iz ležišta na vratima i naglom buđenju Aleksandre od truckanja i poskakivanja automobila - shvatiš da si u domovini i zato si prvi put posle toliko kilometara primoran - 
da usporiš.
I opsuješ.

Wednesday 5 January 2011

"Saviour, are you with me?": Mick Karn [1958-2011]*

Kada je pre nekoliko meseci Mik objavio da je bolest već u poodmaklom stadijumu i da mu je potrebna pomoć - prvi put u životu sam poslao poruku jednoj pop-zvezdi. Nikada ranije to nisam činio, jer nisam imao razloga. Ovoga puta, uputio sam mail Dejvidu, na adresu sa njegovog sajta – i to molbu da informaciju o Miku i neophodnoj novčanoj pomoći učini dostupnom i na svom sajtu: toliko godina su i toliko puta sarađivali, zar je važno što se prijateljstvo ohladilo?
Pisao sam, poput tinejdžera koji veruje u hepiendove.

Nikako i nikada neću pripisivati sebi - jer nas je sigurno bilo na stotine koji smo učinili isto – ali dan kasnije se apel za pomoć pojavio i na Dejvidovom sajtu.

No, bilo je prekasno.

Jedan od svakako najboljih basista pop-muzike ikada, prvi kojeg sam slušao kako fretless bas pretvara u višeglavu hidru (tek kasnije, otkrivao sam njegove uzore) i čije bas linije i nakon tri decenije uspevaju pri svakom slušanju da otkriju novi detalj pejsaža za koji sam bio siguran da ga već dobro znam, virtouz čije je sviranje bilo važno za zvuk Japan koliko i Dejvidovo pevanje i harizma – otišao je, tiho.

Dostojnih naslednika nema u blizini.

Početkom jeseni prošle godine Peter Murphy je objavio na svom sajtu da odlazi u London da bi sa Mikom snimio Dali's Car II – nastavak jednog od najčudnijih, ali i najvoljenijih naslova u privatnom panteonu božanstvenih dela. 
Ostaje nada da su tokom tih nedelja uspeli nešto i da kompletiraju.
Ne verujem u nezavršene priče.
Verujem da se samo najveći majstori usuđuju da zasviraju fretless.

„I'm tired but we won't sleep at all
Even though the air is calm
There's something here it's something warm
Something cuts and scars inside tonight.“