Tuesday 29 June 2010

When You're Strange: A Film about The Doors

1. Ent. Kabina automobila, dan/Eksterijer autoput:

Vidimo profil zabrađenog mladića u razdrljenoj košulji, kovrdžave kose i smirenog pogleda; gazi papučicu gasa, usisava drum ispred sebe jureći ka sumraku, dok spiker sa radija objavljuje da je Džim Morison pronađen mrtav u Parizu.
Kamera otkriva lice vozača.
Vidimo Džima Morisona, koji najpre pogleda ka kameri, a onda ponovo ka drumu, ubrzavajući. Zvuk motora se moduliše u odjekujuću buku.

Fade-out/zatamnjenje.


Ovaj zahvat reditelja (Tom DiCillo) je samo naizgled neprikladan uvod u „anti-Oliver-Stone“ dokumentarac koji bi trebalo da ispravi mnoge netačnosti Stounove verzije iz 1991. godine – a zapravo je briljantan uvod u proces raščlanjivanja nekih od mitova vezanih za The Doors: stavljajući gledaoca na prvo od nekoliko iskušenja (Da li je ovo pravi Morison? Ovo je dokumentarac ili Biopic? Nije li Val Kilmer bio bolji od ovog dublera!?) zapravo nas vraća izvornoj verziji, tj. pravoj slici stvari, baratajući isključivo autentičnim snimcima i verzijom priče preživela tri člana benda, istovremeno se blago poigravajući i sa ključnom temom celokupne mitologije: da li je Morison zaista mrtav?

Izbegavši formu intervjua (koja bi ga učinila prosečnim i još-jednim-od-filmova), DiCilo gledaoca „When You're Strange“ prepušta do sada ne-prikazivanim dokumentarnim materijalima i naratoru (Džoni Dep), čiji tekst nije preopterećen vrednosnim sudovima ili očekivanim citatima ključnih stihova – već dobro ispričana hronologija 54 meseca karijere Morisona i benda, od stihova „Moonlight Drive“ recitovanih u mitskoj sceni na plaži 1965. - do poslednjeg odjeka gromova i šuma kiše u „Riders on the Storm“.

„When you're strange“ odlično komunicira sa obožavaocima (ili barem poznavaocima) opusa - kojima sagledavanje dokumenata od perioda Morisonovog detinjstva do njegovih poslednjih dana pomaže u daljem otkrivanju značenja poetike The Doors. Od pisama njegovog oca iz 1966. u kojima ga opominje „da ne razmišlja o bilo kakvoj muzičkoj karijeri jer apsolutno nema ni trunke talenta za muziku“, preko snimka sa prvog nastupa u „Whiskey A Go Go“ klubu, sve do podsećanja na javne skupove koji su osuđivali pogubni uticaj „pokreta mladih“ po javni moral Amerike raščerečene segregacijom i ratom u Vijetnamu, a u vreme suđenja Morisonu za „lascivnost na sceni“ i „obsceno pokazivanje penisa publici“ – pred gledaocem je zapravo čitava hronologija uspona i nestanka verovatno najautentičnije pojave pop-kulture, predstavljena tako da gledalac može konačno sam donositi neke vrednosne sudove, što je najteže kada su mitovi u pitanju.

I tu se otkriva prava vrednost ovog dokumentarca i ključno iskušenje: nakon višegeneracijskog, dvadesetogodišnjeg tumačenja fenomena The Doors kroz Stounov film, sada je konačno moguće proučavati zaostavštinu benda kroz izvorne priče, bez nakalemljenih atrakcija i suvišne pirotehnike.

Brodski je tvrdio da se o pesnicima i njihovom delu može istinski suditi tek nakon pesnikove smrti, jer promišljanje počinje tek nakon čitanja poslednjeg reda, poslednjeg stiha, kada više nema promena i dopisivanja, When The Music's Over.

Ovih dana obeležava se trideset devet godina Morisonove smrti.
Zvanične.




Saturday 26 June 2010

/massive attack u beogradu/



/martina topley-bird uvodnim nastupom demonstrira snagu i lepotu svog glasa, fascinira kostimom i osvaja publiku oružjem koje u areni do sada niko nije potegao: jednostavnošću./

/početak. bas gitara ugiba, uvrće i cedi dnk lanac; bas bubanj pomera ključnu kost./

/nedaleko od nas, na prvi udarac doboša i gitarskog pasaža u „angel“ jedna plastična čaša dopola puna piva biva bačena na gore, i onda počinje da
p
a
d
a
u slowmotion-u, u kontrasvetlu, rasipajući kapljice po publici.
a pio sam samo coca colu./

/inertia creeps/safe from harm/unfinished sympathy/atlas air/karmacoma/veličanstveno/


/i bez obzira na svu magiju i zvuke koji nas vraćaju na dugačke i duboke noći kroz koje nas je vodio masivni opus: ovo nije bio koncert koji se smeo/mogao slušati zatvorenih očiju i u kojem smo mogli da se prepustimo sanjarenju: stotine poruka ispisanih na srpskom jeziku šibale su sa ekrana iza benda, podsećajući nas neprekidno gde se zapravo nalazimo, kakva nam je nadrealnost van zidina hale i šta mi još uvek nismo, zapravo, uradili povodom toga/


fotografije pozajmljene iz ove galerije>

p.s. i još jedna, sjajna galerija >

p.p.s: i veoma dobar tekst, mnogo rečitiji od mog zapisa.
.

Saturday 19 June 2010

"Godina knjige i jezika"


Andrej mi ovu i druge fotografije šalje pod naslovom „Znaci vremena“ i to sa druge strane planete, stigla bruka sve do Pacifika - i ja se najpre dosetim „Znakova pored puta“, onda shvatam da taj put, zapravo više ne postoji, makadam je to postao, kao što i spomenuta knjiga verovatno više nema nikakvu drugu vrednost - izuzev dekorativne. U centru Beograda, u kafiću "TimeOut" su, želeći da obogate prostor, postavili police za knjige. Ali, police su plitke, zašto bi zauzimale onoliko prostora, te su knjige - prepolovljene, po širini.

Džejms Džojs: „Portret ume u mlados“
Anto Čeho: „Sabra del“
???
Predlažem da se ponuda kafića obogati i sledećim naslovima:

- „Ukroćena goro“ (Vilijem Šeks)
- „Romeo i Jul“ (isti pisac)
- „Braća Karam"
- "Gospođa Bova"
- "Gospodar Prst"
- "Hobi" (Dž.R.R.Tol'ki)
- „U potpalu“ (Vladimir Arsen)
- „Seja u svemiru 2010“
- „Otpad“ (Dobrica Ćos)
- „Edi“ (Sofokle)
- „Tako je govorio Zara“

Nije smešno.

Za razliku od one prethodne generacije novopečenih bogataša, koja je knjige kupovala „na metar“ i uklapala boju poveza sa bojom polica ili tepihom – svesna da postojanje knjiga u domu daje kredibilitet vlasniku samih polica, ovi novi knjige prosto – seku na pola, ne bi li se uklopile u dubinu polica i kompletan ambijent kafića, učinili ga „duhovno bogatijim“, stvarajući iluziju iluzije, pan-simulaciju i odgovarajuću sliku odnosa Srbije prema pisanoj reči.

Postoji priča o kafedžiji u Novom Sadu koji je kafić oblepio tapetama koje stvaraju iluziju postojanja police sa knjigama. To je poštenije.

U okeanu strašnih stvari koje iz dana u dan vređaju i ukus i inteligenciju, ovaj čin ipak stvara najdublji vir i izaziva u da se u glavi pokrenu morske pijavice. Nije ovo došlo iznenada.

Jedna za drugom, padale su knjižare u centru grada i ustupale mesto low-budget krpicama; onda su se došle i akcije: kupovinom mleka za telo dobijate i – knjigu; onda smo se smejali načinu na koji naša mladež prepričava lektiru, iako uveliko nije bilo smešno – a ovo nedelo samo je logičan završetak jedne epohe i to u godini koju je Ministarstvo kulture prozvalo godinom „Knjige i jezika“, tokom koje se isto to Ministarstvo oglašava nemuštim, komunikacijski očajno sročenim spotom „Ko čita – pobeđuje“, zasnovan na neprirodnoj, suvišnoj vezi između čitanja i fudbalske igre, na način koji ne bi ubedio ni najdobronamerniju dušu da posegne za (celom, neprepolovljenom) knjigom i možda nešto između korica - i potraži.

Verovatno ne postoji nijedan zakon koji bi ovakav vandalizam mogao osuditi, sigurno nijedan koji brani vlasniku/privatniku da u svom enterijeru radi štagod poželi. Zato je bojkot kafića „Time Out“ najmanje što se može učiniti, za početak. Postoji toliko drugih, manje uvredljivih mesta.

A može se i onako, sočno, iz duše zaustiti: testerom ti predugačke špicaste cipele skraćivali; nule ti na godišnjem izveštaju odstranjivali poreskim makazama, na prodaju robe u pola cena prisiljen bio, samo petnaest slova u govoru koristio.