Tuesday 13 October 2009

Geto

Prva ozbiljnija jesenja kiša spira kilograme fasada pravo na beogradski asfalt.
Čitava ulica je puna gromuljica maltera i ne malih komada žbuke ili kamena, krckaju ornamenti pod nogama, krune se neodržavane fasade, Atlas nosi delić kugle iznad glave - upozoravaju da nije zdravo hodati blizu zgrada, svašta ljudima u Beogradu pada na pamet.

Tik iznad tog ispranog kvarta u nestajanju, užurbani radnici udaraju glanc na ulaznu kapiju groblja Oslobodilaca Beograda, kao u najbolje dane - pred generalnu smotru ili Prvomajsku paradu (ne mogu a da se ne setim "Oklopnog Bataljona" Škvoreckog) - ponovo se žute i sijaju kamene ploče, spremne da ulegnu pod koracima "visoke delegacije" u najavi (a kada čujem "visoka delegacija" ili "visoki predstavnik" - meni sve dvoipometraši u kadru), koji će se svakako raspitati kako se to baš Ruzveltova ulica našla ispred ulaza u groblje, kako je Džordž Vašington zadržao ulicu a maršal Birjuzov ne, znamo li da čak i u malenom Piranu u Sloveniji i danas postoji Lenjinova ulica a mi ovde zbrisali čitavu epohu i uklonili imena koja smo slavili donedavno, ima li u Beogradu uopšte više škola u kojima se uči ruski i u kakvom je stanju spomenik poginulim generalima na Avali, 19. oktobra 1964, i "hoće li neko odgovoriti na bilo koje od ovih pitanja"?

Možda će taj doček stranog Predsednika, onako u špaliru (zastavice u rukama i osmesi zalepljeni za tamnu šoferšajbnu, poređenje sa nekim drugim, davnim paradama) poslužiti kao podsetnik - koliko bi lako pristali da nekoliko nesigurnih, zaslepljujućih budućnosti menjamo za jednu stabilnu, pomalo prašnjavu prošlost, za prašnjavo vreme u kojem su i nastale te fasade, a večeras krckaju pod mojim đonom, ne mojom željom.

Tuesday 6 October 2009

Na putu (post na 160 km/h)



Koliko god brzo vozio, u čemu god sedeo – avion, voz, automobil – na rukama se taloži isti zbirni miris brzih kafa usput ispijenih, poneke cigarete zapaljene na sred auto-puta na odmorištu; vlage koja se skuplja na dlanovima od uzbuđenja dok gledaš u sunce koje zalazi nad krajolikom koji si prvi put upoznao pod imenom „domovina“; vlažnih maramica kojima brišeš prste nakon čokoladice kupljene još jutros, pomalo rastopljene od stajanja u džepu kraj laptopa u stand-by modu; tastature telefona kojim fotografišeš krajolik i tastature laptopa – oba si negde kod Vinkovaca povezao preko bluetootha, tako da si i na putu i online istovremeno, sve to se slije u miris tako prepoznatljiv, verovatno neizbežan i postojan, miris putovanja; miris čiji je brat blizanac davni, ali nezaboravljeni miris sendviča spakovanih u foliju, koji su prethodnu noć preležali u frižideru što im daje aromu koju pamtiš duže od svake druge đakonije sada dostupne u drumskim restoranima, kafanama i postajama.
Više nije ni važno gde idemo, važno je da jurimo kroz noć na savršeno ravnom auto-putu, ka morskoj obali. 

I da je ovo prvi post napisan na putu, u punoj brzini.



Thursday 1 October 2009

Pedale Dejvida Birna





"Dve najveće samoobmane jesu da život ima "smisla" i da je svako od nas jedinstven.
Razvijanje tog urađenog i nejasnog mehanizma kada je reč o ovakvim depresivnim i neminovnim uvidima može biti od praktične koristi. U redu, možda smo u određenom smislu jedinstveni: broj mogućih kombinacija osobina, sklonosti, telesnih tipova i iskustava koji čine svakog od nas nezamislivo je veliki. Naša raznolikost je ogromna, ali opet, mora da bude ograničena unutar određenih granica, inače uopšte ne bismo bili u stanju da prepoznamo sebe kao određenu vrstu. Mi smo, na neki način, "beskonačni", ali uvek na sličan način oblikovani. (...)

Drugom samooobnanom - da život ima smisla - na sva zvona bave se religije širom sveta. Našu sklonost i prijemčivost ovoj utešnoj ideji nemoguće je poreći. Rekao bih da iako u religijama zaista ima mnogo sujeverja, kao i da su religije žaljenja vredan izgovor za nasilje i bezbrojne užase, one takođe mogu da posluže svrsi. Čini se da, u najmanju ruku, one pomažu da se lakše napreduje, da se funkcioniše, da se stvara i da se radi - ako čovek veruje da naš (ljudski) život ima smisla."

Dejvid Birn, "Biciklistički dnevnici" (Geopoetika, 2009)