Sunday 6 September 2009

A Complete History of My Sexual Failures

Razvoj i dostupnost tehnologija nisu u proteklih nekoliko godina ostavili traga samo na Mreži, definitivno prenaseljenoj neprebrojivim privatnim istorijama, sadašnjicama ili sanjanim budućnostima – > film kao medij i format koji sada "svako može kreirati" takođe doživljava promenu, konačno ispunjavajući Vorholov san o minutima slave.

U vremenu neverovatne količine dokumentaraca koji otkrivaju istinu posvećenih katastrofama, atmosferskim promenama, tajnim društvima koja kriju tajne od sebe samih i zaverama koje se granaju kao loši X-100 romani a čija se verodostojnost ljulja pametnim guglanjem, Kris Vait je kreirao dokumentarac koji pokušava da odgovori na mnogo teža pitanja od gore navedenih, fundamentalno-atmosfersko-zavereničko-kosmičko-kalendarskih:

Zašto mi se neprekidno dešava da budem ostavljen?
U čemu grešim?
Zašto moje bivše devojke ne žele da pričaju o tome?
Zašto sam... disfunkcionalan?
Da li je ijedna žena raspoložena za seks sa mnom?
Zar je moguće da samo moja priča nema Happy End?

Ovaj suludi koncept prikazivanja prljavog veša (metaforično), skidanja gaća pred kamerom (nije metafora), razotkrivanja svih sumnji i strahova prosečnog single nezaposlenog i zapuštenog tridesetogodišnjaka nije samo low-budget High Fidelity – ovo je ujedno veoma zabavna pokazna vežba kako je moguće od sopstvene mizerije skovati srećnu zvezdu: "A Complete History of My Sexual Failures" već je sakupio impozantnu količinu nagrada i nominacija (Sundance, Bafta...) a Krisa učinio zvezdom na čiji uspeh će vas, možda, opomenuti pametniji i lepši deo publike, ukoliko ovaj film gledate udvoje, pre no što zamračite sobu. Ne pokušavajte odbranom da je "film najveća iluzija". Bez obzira na sve promene tehnologije, formata i Mreže - "film je istina, 24 puta u sekundi" (Godar).



Tuesday 1 September 2009

Ogledalo [revisited]



Najpre taj silazni, usna harmonika bluz - uvod koji će smeniti ritam razbijen od prvog takta raspasovanim pratećim udaraljkama i ehom, odmah definiše
dvojinu, nagoveštava razdor u onome koji se nađe zatečen pred prostim pitanjem koje nije ni dilema već stanje, "ko si ti, ko sam ja/kojem gradu pripadam/koju šizmu nastavljam/zašto pričam sa sobom sam...", suočen sa tolikim ogledalima poput onih Velsovih, od kojih valjda nijedno nije ono koje će dati željeni odgovor, zato sledi lagana solo gitarska igrarija svojstvena nekom drugom muzičkom žanru, ali njih dvojica su znali muziku, nijedan detalj nije tu slučajno, zato se i ta gitara umotava u eho i obuzima prostor, dok prvi tamni tonovi ranjenog Borhesovog tigra skrivenog u tami izbijaju iz pozadine, onda jednostavan rif, repeticija električne gitare valjda rešene da tim hipnotičkim ponavljanjima istog akorda reskog i jasnog možda barem ogrebotinu ostavi na površini ogledala, ali kako je sve počelo silaznom lestvicom tako i sve ovo vodi ka tom kratkom, ali najstrašnijem vrtlog-pasažu - srcu tame u kojem razigrane o—ho-ho-o-ho-o-ho-o-ho-ho glasove i daire u poskoku ne smeni krik čoveka koji glasom pokušava da razbije krug iz kojeg za sada ne može van – > jedan od najsnažnijih glasova čitavog Balkana koji, zapravo, slabo ko čuje, ali čak i tada – hej kakav borac - tu je jasan poziv "..smiri se, saberi se/budi isti kao pre, takav kakvog dobro znam/bistar, jak i siguran" i ako ne prvi, onda će drugi ili treći ili četvrti vrisak već napraviti naprslinu na staklu, dovoljno široku da tama konačno iščili, pre samog sumraka – puta kojim će obojica uskoro krenuti, ka mestu u kojem ni vreme ni zvuk nisu linearni, o čemu su oduvek obojica sanjali.

Sve to čujem u ova četiri, a još uvek ne umem da pišem o ostalih 38 minuta Angel's Breath albuma, ne umem.


Izgubljeni s(v)etovi 2001.

Artur Klark i Stenli Kjubrik sastaju se prvi put u proleće 1964. Kjubrik je, po Klarkovim rečima, "Želeo je da snimi film o čovekovom odnosu prema Vaseljeni." U knjizi "Izgubljeni svetovi 2001.", Klark otkriva neke od detalja razvoja priče koja je, zapravo mogla biti potpuno drugačija (ili su to bile samo "Kjubrikove faze"?).

Četiri godine kasnije, 6. aprila 1968. godine, "2001: Odiseja u svemiru" je premijerno prikazana.

Evo dela izgubljenih svetova:

28. maj 1964. Predložio sam Stenliju da oni budu mašine koje organski život smatraju za kužnu bolest. Stenliju se to čini dopadljivo i oseća da smo na pravom putu.

31. maj 1964. Evo jedne zgodne zamisli koju, međutim, nećemo upotrebiti. Sedamdeset vanzemaljskih stvorenja - gole, crne piramide - voze se u otvorenim kolima Petom avenijom, okružena irskim policajcima.

26. jul. Stenlijev rođendan. Otišao sam do Vilidža i našao jednu čestitku na kojoj je prikazano kako se Zemlja rasprskava; ispod je bilo napisano: 'Kako čoveku da bude srećan rođendan kad svet može svakoga časa da ode bestraga?'

28. jul. Stenli kaže: 'Ono što nam je potrebno jeste neka gromovita tema koja doseže mitske razmere.'

6. avgust. Stenli predlaže da kompjuter bude ženskog pola i da ga nazovemo Atena.

17. avgust. Konačno imamo ime našeg junaka - Aleks Boumen.

2. oktobar. Završio sam čitanje 'Afričkog Postanja' Roberta Ardrija. Našao sam na jedan upečatljiv deo iz koga bismo čak mogli da uzmemo naziv filma: 'Zašto čovekova vrsta nije iščezla u dubinama pliocena?... Znamo da bi bez poklona sa zvezda, bez slučajnog sudara zraka i gena, inteligencija nestala na nekoj zaboravljenoj afričkoj ledini.' Ardri, doduše, ima na umu mutacije izazvane uticajem kosmičkih zraka, ali formulacija 'Poklon sa zvezda' izvrsno se može primeniti na siže za koji smo se trenutno odlučili.

17. oktobar. Stenliju je pala na um luda zamisao o svojevrsnim robotima-posilnima koji stvaraju viktorijansku sredinu da bi se naši junaci prijatno osećali.

21. novembar. (...) posle šestočasovnog razgovora Stenu je sinula zgodna ideja. Naši vanzemaljci stižu na Zemlju i upućuju naše miroljubive pretke u komandoske borilačke veštine, što ovima omogućuje da opstanu i napreduju. Prilično smo se zabavljali razrađujući ovu zamisao, ali mi se ona ipak ne čini osobita.

8. mart 1965. Morao sam da se uprem iz petnih žila da sprečim Stena da doktora Pola vrati iz mrtvih. Bojim se da mu je opsednutost besmrtnošću natkrilila umetničke nagone.

25. avgust. Iznenada mi je sinulo kako bi roman trebalo da se okonča: Boumen stoji pokraj vanzemaljskog broda.

3. oktobar. Stenli na telefonu - brine ga kraj... izložio sam mu svoje poslednje zamisli i jedna od njih iznenada nas je obojicu privukla: Boumen regredira na nivo detinjstva i u poslednjoj sceni vidimo ga kao bebu. To je njegova sopstvena predstava o sebi na tom stupnju razvoja. A možda Kosmička Svest raspolaže sklonošću ka humoru. Saopštio sam telefonom tu zamisao Stenu, koji nije bio baš oduševljen, ali ja sam sada srećan.

16. novembar. Proveo sam dugo vremena sa Stenlijem, raspravljajući o scenariju. Došli smo do nekoliko dobrih zamisli, ali imam utisak da bi bilo najbolje ako nam više nijedna ne bi pala na um.

20. mart 1966. Ceo dan sam žestoko radio na romanu i negde oko dvadeset jedan čas završio sam poslednju radnu verziju (šta, opet!).

2. april. Dodao sam nekoliko stotina poslednjih (?) reči u rukopis i konačno ga zaklopio. Što se mene tiče, posao je završen."

.