Saturday 11 October 2008

#1



Prva vožnja pravog, velikog bicikla (dva točka, bez pomoćnih, gume 24 cola, klasičan volan) propada ujedom psa, odmah iza ulice Vojvode Stepe. Usplahireni roditelji, klinika, doktor, modrica, ništa strašno.

Prvi termin za odlazak u vojsku (ponuda: 18 meseci, septembarska, gladno & hladno) nekako se poklopio sa početkom prvog od nekoliko ratova. Usplahireni roditelji, kratki antiratni plan, izlaganje, rešenje, odsluženo malo kasnije.

O prvom pokušaju upisivanja fakulteta suvišno je govoriti. Nije bilo mnogo usplahirenih, očekivanja su bila na niskom nivou. Ništa strašno, upisan iz drugog.

Prvi poslodavac, odnosno osoba koja je obezbeđivala uredan honorar za prve radijske dane je ubijena.

Prvo zaposlenje "za stalno" propada dolaskom određenog broja aviona, poduže su visili zakačeni za nebo, nevidljivi ali prisutni. Usplahireni roditelji, opet freelance, ništa strašno.

Prvi izvedeni "dramski tekst" nikada mi nije plaćen. Aplauz, reprize, zatim tajac.

Konačno, prvi pokušaj kupovine stana (opcije: kredit, do penzije, ho-ruk!) počinje ako ne propašću a onda blagom devastacijom bankarskog sistema i to na globalnom nivou. Usplahireni roditelji, istrenirano strpljenje, ništa strašno?

Smatram se, inače, srećnim čovekom. Dobro, to je potpuno intimna impresija.
Preciznije i dodatno: mislim da sam u životu imao dosta sreće.

Šta ujutro da pokušam prvi put?
Toliko mogućnosti!


Saturday 4 October 2008

Thursday 25 September 2008

[...sada nas gledaju i Šarlo i Sonja... ]

"Ta sloboda mlade generacije iz osamdesetih bila je izmišljena vera da će svet jednog dana biti igra." (Sonja Savić)
U danima u kojima konačno posvećujemo nekakvu pažnju zvezdi prvog beogradskog grafita - "Margita je dečak!", odlazi i Dečka, na dan Vdove smrti, o kojem je sa toliko strasti pričala pre neko veče. Te večeri, njene rečenice bile su najteže ali i najpromišljenije.

Beograd je ostao bez još jednog od ključnih predstavnika ključne generacije, osobe koja je proživela i promislila o proživljenom, koja je delila sve što je mogla sa nama, na sve moguće načine – kroz performans, videoart, priču, glumu, ali – malo nas je slušalo, još manje je čulo.

Ostajemo bez važne i snažne spone sa raznim privatnim prošlostima, bez obzira na to koliko je ona izgledala krhko... Sada već poluzaboravljena, generaciji važna reč Weltschmerz u emisiji u kojoj je i ona pričala - "Kao da je bilo nekad" - napisana je kao dve. To je početak. Kap po kap, sve će se zaboraviti. Zato je važno zapisati svako sećanje i svaku reč. Zato sam ovo zapisao, zato je ovo jedan od mnogih tekstova na ovu temu.

Zato bi trebalo ponovo pročitati ovaj intervju.
Zato bi autor grafita sa početka ovog zapisa - jer pripada toj generaciji i sada ima priliku da učini nešto dobro, trebalo da uradi sve da Sonja Savić dobije barem sada mesto u Aleji Velikana. I to je malo u odnosu na ono što je zaslužila da dobije za života.

Hajde, imenjače, just do it.