Showing posts with label mediji. Show all posts
Showing posts with label mediji. Show all posts

Tuesday 13 February 2024

Tom Petty: "The Last DJ", za #WorldRadioDay

“There goes the last DJ
Who plays what he wants to play
And says what he wants to say.

And there goes your freedom of choice
There goes the last human voice
There goes the last DJ.”

Među mnogim pričama o nastanku radija oduvek mi je najzabavnija bila ona o Dejvidu Sarnofu, koji je pre nešto više od 100 godina među prvima razumeo potencijal tada novog izuma.

Za razliku od mnogih koji su o radiju razmišljali kao uređaju koji omogućava ljudima da komuniciraju “jedan-na-jedan”, Sarnof je shvatio da radio može biti iskorišćen za priču “jedan-ka-svima”.

(To nije jedini slučaj da tek osmišljena sprava dobije novi život zahvaljujući nečijem promišljanju. Da parafraziram Gabrijela Garsiju - svet je još uvek bio mlad, i mnoge stvari još uvek nisu imale svoje konačno ime, i nismo znali kako ćemo ih koristiti. Tomas Edison nije konstruisao fonograf da bi ljudi snimali i slušali muziku, već da bi jedni drugima slali glasovne poruke. Ipak, muzika je pobedila.)

Kada je Sarnof pozvao investitore da ulože novac u razvoj “bežične muzičke kutije”, bogatuni nisu razumeli komercijalni potencijal radija: “Ko bi platio slanje poruke koja je upućena svima, odnosno nikome konkretno?”
Magija radija nikada nije bila svima razumljiva.
Paradoksalno, bogatuni su vremenom shvatili “komercijalni potencijal”, i to će biti ono što će tu magiju najčešće limitirati – i, konačno, inspirisati Toma Petija da napiše pesmu “The Last DJ”.
Ona peva o radijskom di-džeju koji je frustriran što ne može da pušta šta želi, i odlazi u Meksiko u potrazi za slobodom.

Tom Peti je ovu pesmu posvetio Džimu Ledu, radio-voditelju koji je decenijama emitovao program na nekoliko radio stanica širom Kalifornije.
Možda i ne znaš da znaš njegov glas? Džimov glas izgovara “najave” na albumu “RADIO K.A.O.S” Rodžera Votersa iz 1987.

U trenucima najveće slave Džimovu emisiju je re-emitovalo oko 160 radio stanica širom Amerike.


To je magičan, teško objašnjiv osećaj, koji nema veze sa “slavom”, “uticajem”, i ostalim glupostima.
On air svetli iznad mikrofona, kroz studijsko staklo vidiš da te u nekim trenucima ne slušaju ni “rođeni” tonac i muzički urednik emisije, zato što su se prebacili na kontrolne zvučnike i nameštaju trake ili vinile koji će tek biti emitovani - ali ti znaš da to što pričaš u mikrofon ponekad slušaju i stotine hiljada ljudi. Dok pričaš – znaš da među tim hiljadama postoji Jedna, ili Jedan koji će neku pesmu čuti prvi put u životu, i otkriti novi svet.
Nikada nećeš upoznati tu osobu. Radio je jednosmeran, “jedan-ka-svima”. Ta osoba ne može da ti ostavi lajk ili komentar. I nikada nećeš saznati šta će ta osoba uraditi sa tom pesmom, i gde će je odvesti. Možda će baš tu pesmu izabrati za prvi ples na venčanju. Možda će tražiti da bude sahranjena uz nju. Ne znaš, ali deliš pesme i priče dalje, tako pomažeš pesmama da stignu do onih kojima su namenjene.

*

Nedavno sam imao priliku i čast da razgovaram sa čovekom čije su emisije svojevremeno meni otkrivale nove svetove, i punile uši i dušu zvučnim slikama koje su me terale da tragam dalje.
Dečačko oduševljenje što smo u istom prostoru, i što pričamo o muzici dok nam pušta Džulijana Lejdža postalo je još jače u trenutku kada je izgovario suštinsku rečenicu, koju bih rado prigrlio kao svoju.
Citiraću ga po sećanju: “Osećam unutrašnji mir, i ispunjenje - u nadi da sam jednim delom svoje egzistencije učinio nekome nešto dobro, emitovanjem neke muzike.”

A učinio je, odavno. 
Mene je, ne znajući, doveo tu gde sam danas, rešen da nastavim da delim muziku kako umem i znam, čak i kada radija kakav znamo više nema, pa pravim “radio iz kuhinje”.
Nema klasične On Air lampice, ali je Aleksandra napravila nešto bolje.




Tomova pesma kojom je ova priča je u nastavku.
Nema spota, samo zvuk.
Velikim pesmama slike nisu potrebne.
Džim Led kojem je pesma posvećena umro je krajem prošle godine.
Poslednjih dvanaest godina radijske karijere je radio emisiju u kojoj je puštao “manje poznate bendove”.
Ostao je slobodan.


Thursday 28 December 2023

Specijalno priznanje za Prešlicavanje



Glas, i način na koji je Vlada Čeh pričao jedan je od razloga zašto sam se kao klinac zaljubio u radio.

Slušanje njegovih emisija je bilo poput obrazovnog programa – ne samo zbog onoga o čemu je pričao, već kako je to radio. Mali je broj malih ljudi iz radija koji su znali kada uneti dozu drame u govor, kada nešto reći kroz osmeh, kada napraviti malu pauzu da bi ona rekla više od reči.

Tek kada sam se mnogo godina kasnije prvi put našao iza mikrofona shvatio sam koliko je veštine za to potrebno, i zašto je važno da na emisiju dođeš potpuno pripremljen.

Vlada Čeh je autor (barem jednog) slogana koji me privukao „svetu reklama“. Saopštiti sve o novom proizvodu na tržištu u samo nekoliko reči, a na način koji će biti i jasan i pamtljiv je - sada to znam – velika veština. „Pali se lako, ne gasi nikako“ za lansiranje nekada čuvene „Hepo kocke“ je dokaz za to.

Imao sam priliku i čast da radim sa Vladom, i gledam koliko rada, ideja, strasti i domišljatosti stoji iza njegovih kratkih, britkih doskočica koje su na sastancima sa klijentima, ili u razgovoru sa kolegama izazivale smeh, i veliko poštovanje. To je bila možda najvažnija lekcija koju sam od njega mogao da naučim: kako ispričati priču tako da je svi razumeju, usvoje, i prepričavaju dalje.

To je suština onoga što radimo, u svakodnevnom poslu ili različitim radio-formama.
Zbog svega toga mi je, kao prvom laureatu ovog priznanja, puno srce.

Hvala!

Friday 22 December 2023

Milan Mladenović, ZNANI JUNAK

(Za magazin Lice ulice, decembar 2023.)


Promena naziva ulica jedna je od omiljenih zabava lokalnih samouprava na prostorima bivše Jugoslavije. Zahvaljujući tome možemo bolje razumeti kojih se i kakvih sve to nazora aktuelne vlasti pridržavaju, kao i da nas revizionizam čeka, doslovce, iza ugla.

Ipak, ukoliko se zagledamo u mape gradova na teritoriji nekadašnje zajedničke države, primetićemo jednu neočekivanu anomaliju. Na novijim mapama pojavljuje se ime čoveka koji je za života bio opozicija velikoj većini imena na novoizrađenim uličnim tablama. U poslednjih desetak godina svoju ulicu, prolaz ili plato u Podgorici, Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu dobio je Milan Mladenović, muzičar i nekadašnji vođa benda Ekatarina Velika. Dobri duhovi Kraljeva okupljeni oko „Lokalnog fronta“ postavili su pre nekoliko godina tablu >> na „prolaz Znanog junaka Milana Mladenovića“, Sarajevo ga je nedavno proglasilo počasnim građaninom, a u budućnosti će jedan toponim poneti njegovo ime i u Makarskoj. Da, neke od tih ulica jesu tek „parče asfalta“, kažu pomalo razočarani poštovaoci Milana u Zagrebu, ili kratke, slepe uličice poput one u Podgorici. Ipak, Milan je u mapama.

Zašto jedan rokenrol muzičar trideset godina nakon smrti dobija tu počast?

Priča o Milanu Mladenoviću nije samo ona o muzičaru koji je na teritoriji Jugoslavije odsvirao više od dvesta koncerata pred ukupno 150.000 ljudi. Ti brojevi su za poštovanje, ali nisu dovoljni za dobijanje ulice.

Ovo je priča o čoveku kojeg danas prepoznajemo kao simbol doslednosti i neodustajanja. O čoveku koji se nije kolebao da podigne glas u vreme kada su mnogi zaćutali, i koji se glasom, gitarom i rečima borio protiv zla, čak i kada je bio sam na ulici.

I koliko njegova muzika i danas menja hemiju u našim glavama toliko bi priča o njemu trebalo da nas podseća na značenja reči doslednost i ljubav.

ZAGREB – SARAJEVO – MAKARSKA – BEOGRAD
ILI „KUDA VODE OVI TRAGOVI“


Na Milanovo delo i stavove svakako su uticali njegovo poreklo i gradovi u kojima je odrastao. Rođen u Zagrebu 21. septembra 1958, iz ljubavi Makarke Danice Puharić i Kruševljanina Spase Mladenovića, oficira JNA, Milan gotovo da nije pamtio grad najranijeg detinjstva, ali će sa zagrebačkom publikom imati poseban odnos tokom kari­jere. Kada je imao šest godina, porodica se zbog Spasine prekomande seli u Sarajevo. Soliter od dvanaest spratova u kojem su Mladenovići živeli i danas stoji kraj Miljacke, ali s novom uličnom tablom. Ime Đura Salaja ispod broja trideset nakon rata odmenilo je ime Kemala Kapetanovića.

Razgovori s Milanovim drugarima iz vremena odrastanja u Sarajevu otkrivaju grad od blata i snega u kojem su ulične tuče bile ispit za dečaštvo, ali i dečaka s naoča­rima debelih stakala koji se nije povlačio pred jačima od sebe. U to vreme je, pričaju njegovi stariji rođaci, počeo da stvara svoj svet – otkrivajući Bitlse, Korni grupu >>, svira­nje gitare i pisanje pesama. O odrastanju u Sarajevu najčešće neće želeti da priča u budućim intervjuima, ili će govoriti uz dosta gorčine, a njegovo mesto sreće biće Makarska, u kojoj će provoditi leta sve do početka devedesetih.

Zahvaljujući novoj Spasinoj prekomandi taj isti dečak, koji već ima trag pod desnom miškom od gitare i prve dve objavljene pesme u zborniku „Vijetnam u srcima mladih“, doći će 1970. godine u Beograd. Mladenovići će živeti najpre na Topčideru, a zatim na Konjarniku, da bi se polovinom sedamdesetih konačno našli u svom stanu, na petnaestom spratu impresivnog i monstruoznog solitera, u to vreme okruženog nepreglednim peščarama Novog Beograda u izgradnji i betonskim zgradama.

U toj sobi će tokom narednih godina nastati neke od najpoznatijih pesama jugoslovenskog rokenrola. Možemo ga zamisliti kako sedi na kraj prozora svoje sobe, i gleda pejzaž: „Toplana se ne vidi s mog prozora, već samo dim koji kulja iz nje. Ali zato ja uživam gledajući brodogradilište.“

„MI PRAVIMO PUT“

O muzici koju je Milan stvarao sa Limunovim drvetom, Šarlom Akrobatom, Katarinom II/ Ekatarinom Velikom, Subom i drugim muzičarima s kojima je sarađivao priča­ćemo detaljnije na drugom mestu i drugom prilikom.

Kada preslušavate muziku koju je stvarao, i ukoliko to činite skladno, i po redu, znajte da pratite putanju muzičara kojeg su vodile beskrajna radoznalost, upornost, hrabrost, kao i prilična nezainteresovanost za očekivanja publike, ili kritike. Ako pričamo o hrabrosti, poslušajte ponovo prvi i jedini album Šarla Akrobate, koji je osnovao zajedno s Dušanom Kojićem Kojom i Ivicom Vdovićem Vdom, „Bistriji ili tuplji čovek biva kad...“, na kojem su ova trojica dvadesetogodišnjaka uradila sve što se ne radi, rušeći tabue oblikovanja pesama, ali i njihovog snimanja. Bila je potrebna hrabrost da bi se napisale pesme poput „Ljubavne priče“ >> (da, to je onaj Milanov tekst o pranju automobila zastava 101, to jest stojadina, krpicom i deterdžentom, u nedeljno jutro), ali bila je potrebna i ozbiljna posvećenost da se nakon takvog benda, oboža­vanog od kritike, posvetite oblikovanju novog, drugačijeg benda s novim ljudima (Katarina II), i da ne odustanete od svega iako gotovo tri godine ne možete na snimite nov materijal. Posvećenost je bila gorivo koje je sačuvalo bend tokom godina sviranja u malim prostorima i pred malobrojnom publikom – uprkos sjajnim pesmama – i gorivo koje je Milana, Magi i Bojana konačno dovela do prvog rasprodatog koncerta u Hali Pionir 1987, na kojem pet hiljada ljudi sa dignutim čašama više nisu samo stih iz pesme, već i stvaran svet oko njih.

U vreme prvih većih uspeha Ekatarine Velike (koji su bili ograničenog dometa u odnosu na popularnost nekih drugih bendova) Milan je u intervjuima govorio o tome da se bend nikada nije prilagođavao ukusima publike, niti odustajao od postavljenih principa, već da su tokom godina sviranja „navikavali publiku na sebe“.

Da se vratimo na hrabrost. Dve godine nakon što su objavili najprodavaniji album karijere („Samo par godina za nas“, čiju su naslovnu pesmu 2006. godine slušaoci nekadašnjeg B92 izabrali za najbolju jugoslovensku pesmu svih vremena), konačno dosegli slavu i dobili tretman dostojan velikog rokenrol benda, EKV je napravio dotad najradikalniji zaokret. Objavili su „Dum dum“, takozvani najmračniji album karijere, na kojem je Milan, kao autor svih tekstova, proročki pevao o užasima ratova koji nam predstoje („Idemo“, „Zabranjujem“, „Dolce Vita“...). Na pitanje novinarke zašto objavljuju tako težak album, pun opominjućih pesama i drugačije atmosfere, Milan odgovara: „Nova ploča je jako mračna i govori o nekim ozbiljnim stvarima. Mislim da smo zbog toga izgubili četrdeset odsto publike, ali vredelo je reći ono što smo imali na umu.”

Koliko još takvih umetnika s prostora bivše Jugoslavije znamo?



„U PROŠLIM DANIMA OSVOJILI SMO PONOS“

Reč po reč, dolazimo do godina u kojima su Milanov aktivizam i društveni angažman zaslužili poštovanje koje, očigledno, traje i danas.

Zanimljivo je čitati njegove intervjue iz osamdesetih godina, koji otkrivaju umetnika potpuno posvećenog muzici koju Ekatarina Velika stvara, značenjima te muzike, i uslovima u kojima ta muzika nastaje; umetnika koji uživa da razgovara o književnosti (obožavao je Harmsa, Ursulu Legvin, Kortasara, Nemanju Mitrovića...) ili tuđoj muzici koja ga oduševljava. Na pitanja novinara o stanju u društvu i Jugoslaviji u periodu izlaska albuma „Ljubav“ koji je bend učinio opštepoznatim, dobijaćemo odgovore da je to pitanje za političare, a ne umetnike.

I dok su krajem osamdesetih mnogi muzičari počeli da koriste svoju poznatost za dodatno raspirivanje rastućih nacionalizama širom tadašnje Jugoslavije, Milan se našao među malo­brojnima koji su ukazivali kuda će nas to odvesti. „Kada vidim šta se događa, osećam da nam predstoji kolektivna orgija (...) Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, koja s nestrpljenjem čeka da nas proguta! A iznad nas, razbuktala se vulkanska lava, koja počinje da curi, rasteže se po nama, narodu. Šta bismo mi sad mogli da uradimo? Ne znam ni sam“, izjavljivaće u intervjuima 1989. i 1990. godine, nakon koje će i inače relativno mali prostor koji ima u medijima početi sve više da koristi za opomenu, strahovanje, ali i osećaj gneva što ne može da utiče na tok istorije.

U nekim intervjuima prevladava strah, u drugima ljutnja i bes. Iako se forma koncerata EKV nije promenila, i nije bilo mnogo reči između pesama – stihovi i muzika su dobili nova značenja, a Milan kao da je osećao odgovornost prema publici koja dolazi na te koncerte. „To što mi radimo to je težnja da se kaže nešto više, da okupiramo ljude, da im bacimo u lice i neke stvari koje nisu tako prijatne. Ljudi su okrenuti sami sebi i onima koji su im najbliži, okrenuti su ljubavi, drže se jedni drugih.“

A šta te drugo, ako ne ljubav i ideja da se moramo držati jedni drugih i ulivati jedni drugima hrabrost u takvim vremenima, natera da otputuješ kombijem u Sarajevo u leto 1991, da bi odsvirao samo dve pesme na YUTEL koncertu za mir >> održanom u prepunoj Zetri?

Naredne godine ga vidimo kako snima i svira sa saborcima iz projekta „Rimtutituki“ čuvenu pesmu „Slušaj’ vamo“ s kamiona koji kruži gradom >>. Ta pesma, ne zaboravimo, nije snimljena samo za lokalne potrebe, već je stvorena i da bi se prijateljima koji su ostali sa druge strane granice – u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni poslao glas da u Beogradu još ima normalnih ljudi. Trebalo bi ponovo pročitati njegovu izjavu >> sa bine Sava Centra povodom dodele nagrade za grupu godine 1992. „...Nama je bilo olakšano da je osvojimo, pošto su mnogi naši drugovi, naši prijatelji, morali da napuste ovu zemlju (i ja ih pozdravljam ovom prilikom), a neki od njih, ovog trenutka, možda su živi, možda i nisu. U Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Rijeci… Molim vas, možemo li jedan minut ćutanja za one koji su poginuli u ratu koji za nas nema smisla?” Nakon minuta tišine salom Sava Centra se razlio aplauz, ali neki tvrde da je bilo i povika “uhapsite ga!”

Setimo se i tog momenta u kojem, iako “u džepu imaju po sto maraka” kako bi rekao jedan od svedoka događaja, Milan odbija da svira koncert u Banja Luci, zato što su u tom gradu upravo srušene mnoge džamije. Tu su i koncerti za mir odsvirani u Beču, Pragu i Berlinu zajedno sa bendovima iz Hrvatske, a vredi pomenuti i album “Neko nas posmatra” iz kojeg, neočekivano, izbija neki novi optimizam („... Mi to možemo zajedno“ >>), predivnu pesmu „Universal Love“, snimljenu 1993. s mnogim prijateljima za potrebe projekta Unicefa i, konačno, učešće u prvom telefonskom koncertu u okviru kojeg su zajedno, u vreme pre interneta, preko specijalno adaptiranih telefona zajedno svirali muzičari iz Skopja, Labina, Beča, Sarajeva, Beograda, i tako počeli da obnavljaju pokidane regionalne veze.

Mnogo godina kasnije, a povodom reizdanja albuma „Dum Dum“, novinar Zoran Tučkar na jednom hrvatskom portalu piše >> „Ne znam što bih dao da mogu svjedočiti hipotetskoj sceni između Milana i nekog domaćeg ’domo­ljuba’, u kojoj na pitanje: ’Gdje si bio 1991?’ Milan zenbu­distički strpljivo odgovara sugovorniku: ’Bio sam u Beo­gradu i nastojao sam biti čov(j)ek’.“ Ne možemo reći da je ovo priznanje sa „druge strane“ stiglo prekasno. Uprkos svemu i svima, Milan nikada nije ni izgubio poštovanje ljudi iz čitavog regiona.

Ove godine je na Milanov rođendan nagrada njegove Zadužbine dodeljena u Makarskoj. Nakon svečanog dela u divnom prostoru Malakološkog muzeja, a tokom kog je publici, u kojoj je bilo i njegovih bliskih rođaka, prikazan kratki film sa isečcima iz njegovog dnevnika >> iz Brazila 1994. godine, usledio je koncert kraj obale, nedaleko od staze ka Nuglu, plaže kraj Makarske koju je Milan voleo.

Noć je topla, leto traje još dva dana. Na bini se smenjuju muzičari iz Makedonije, Srbije i Hrvatske, a u publici su Novosađanke, Beograđani, Zagrepčani, Makrani, Sarajlije, Splićanke, dva tipa iz Berlina, lokalna ekipa iz Imotskog.

Mnogi su rođeni nakon Milanove smrti, i nikada nisu živeli u istoj državi, ali se druže, dovikuju, naručuju ture pića jedni drugima. U pauzama nastupa bendova na velikom platnu iza bine emituju se koncertni snimci Ekatarine Velike. I dešava se nešto neočekivano. Potpuno spontano, najpre tiho, a onda sve glasnije, svi zajedno počinjemo da pevamo s Milanom.

To je Ljubav.

*

Objavljeno u magazinu Lice ulice, decembar 2023. >> uz dodatne fotografije Goranke Matić.


Thursday 30 November 2023

Prešlicavanje za Liceulice / Superheroji (novembar 2023.)

Po definiciji, superheroji su „izmišljeni heroji koji imaju specijalne ili nadljudske moći“. Mogao bih, dakle, ovaj tekst mogu da posvetim Zigiju Stardastu i njegovom tvorcu, Dejvidu Bouviju. Ipak, novija definicija ima i nastavak koji kaže „izuzetno vešta ili uspešna osoba“.

To otvara mogućnost da se u narednim redovima pojave one i oni koji imaju super moći da nam menjaju raspoloženje ili učine da igramo; koji nas muzikom i glasom podsete koga želimo da zagrlimo, ili učine da se osetimo toliko moćno da možemo da pomerimo svet.
Dakle, moramo početi od Bouvija.

David Bowie: „The Rise and Fall of Ziggy Stardust and The Spiders from Mars“
(RCA, 1972)

Zigi, prva naučno-fantastična zvezda rokenrola, sleće na Zemlju pet godina pre njenog kraja. Na planeti iscrpljenih resursa zatiče stariju generaciju otuđenu od stvarnosti, i njihovu decu, utonulu u hedonizam. Zato je došao, da nam donese poruku nade, i ponudi spas.
Prošlo je tačno pedeset godina od kako je Bouvi spustio Zigija među nas (i nešto kasnije ga i napustio) - ali Zigi bi slično stanje zatekao i danas.
Možda je to razlog što pesme sa ovog albuma i danas zvuče tako živo i moćno (naročito u remasterovanim verzijama), i čine da se osećamo kao da je kraj sveta („Five Years“), tražimo spas u muzici („Starman“), lebdimo („Moonage Daydream“) ili jednostavno nalazimo utehu („Rock’n’roll Suicide“).
Astronomi su nedavno ponogo zabeležili kratki, snažni radio-talas iz dalekog i dubokog svemira. Možda nam Starman ponovo šalje taj „hazy cosmic jive“?

Daft Punk: „Random Access Memories“ (Columbia, 2013)

Pre tačno deset godina dva super-super-super heroja muzike obratila su nam se za sada poslednji put albumom koji je krcat super herojima - gostima. Možda prethodna rečenica zvuči profano, ali kada pogledate ekipu koja je pravila „R.A.M.“ – lako možete zamisliti plakat za filmski hit pod naslovom „Lose Yourself to Dance“ kojim dominiraju dva-tipa-pod-kacigama, dok iza njih vire Kazablankas, Moroder, Rodžers i Farel. Zaplet filma je jednostavan: ekipa se okuplja da bi stvorila muziku koja će nas sve namamiti u džinovsku disko-kuglu u kojoj ćemo biti bezbedni i bezbrižni, uprkos svemu.
Odjavna scena: svi dvehiljadedvadesetitreći put zajedno igramo uz „Get Lucky“, i nije nam dosadila. Happy end.

The Rolling Stones: „Hackney Diamonds“ (Polydor, 2023)

U prirodi superheroja je da nas iznova oduševljavaju trikovima koje već znamo.
Mik, Kit i Roni upravo to rade na tek objavljenom novom albumu. U saradnji sa novim producentom, i gostima u rasponu od Lejdi Gage do Stivija Vondera i Pola Mekartnija – Stounsi ne samo da deluju energičnije i življe od većine mlađih bendova koji tvrde da sviraju rokenrol, već i zvuče kao da su spremni za još nastavaka (Mik - naročito!)
Prva dva singla sa albuma - „Anger“ i „Sweet Sounds of Heaven“ će se naći na svakoj budućoj poštenoj kompilaciji najboljih pesama koje su snimili za ovih šezdeset (!!!) godina, ali „Hackey Diamonds“ nudi još genijalnih momenata i zato će biti jedan albuma Stounsa koji se preslušavaju mnogo puta. Obratite pažnju i na „Live By The Sword“, poslednji snimak na kojem sviraju i Čarli Vots i Bil Vajmen. Ako je ovo kraj – spektakularniji nije mogao da bude.

*

Novembarski broj magazina Liceulice >>


Tuesday 14 November 2023

"Čovek koji se nije ogrešio o svoje standarde"

(Autor: Maja Vukadinović, Politika, 14. novembar 2023.)

Stvaralaštvo Milana Mladenovića, jednog od najvoljenijih rokera na ovim prostorima, još uvek pleni. Malo je muzičara kod nas koji su ostavili takav trag, čije delo živi i predstavlja konstantnu inspiraciju. Zato je odjeknula vest da je na inicijativu Zadužbine Milana Mladenovića u toku priprema monografije o umetniku.

Autor je Nebojša Krivokuća, diplomirani dramaturg i jedan od kreativaca sa najviše iskustva u našoj marketinškoj industriji. Objavljivao je tekstove o muzici, filmu i oglašavanju, autor je knjige kratkih priča posvećenih muzici „39 pesama” i bloga i podkasta „Prešlicavanje”, koji se bavi pop kulturom. Na početku razgovora, Nebojša kaže da je u ovoj priči samo vodič, ili neka vrsta kuratora koji će čitaocima omogućiti da sagledaju Mladenovićev opus – kroz Milanove reči, intervjue, dokumenta, tekstove i fotografije, osvrte relevantnih kritičara ili svedoka događaja, kao i kroz razgovore sa onima koji su mu bili bliski.

O Milanu Mladenoviću se može pisati iz mnogo uglova: o njemu kao muzičaru, pesniku, društveno angažovanom umetniku, ikoni jedne (ili nekoliko) generacija... Iz koje vizure sagledavate njegov opus?

Milan je bio sve što ste naveli. Zato ga sagledavam iz više uglova, uz razumevanje vremena u kojem je stvarao i okolnosti protiv kojih se borio. Ne zaboravimo – „Ekatarina Velika” je nakon godina mukotrpnog rada postao veliki bend koji je pred raspad Jugoslavije odsvirao više od 200 koncerata pred 150.000 gledalaca, ali njihova popularnost je bila ograničenog dometa. Milan nije samo „Par godina za nas”, „Krug” ili „Zemlja”. Neke pesme smo nepravedno zaboravili. Tu je i „Šarlo akrobata”, najprogresivniji bend ovog dela Evrope početkom osamdesetih, ali i „Angel’s Breath” na kojem je sa Subom stvarao „muziku četvrtog sveta”. Taj opus čine i iskoraci u eksperimentalnu muziku, performanse, filmove, kao i javni angažman. Jeste, izazov je pisati o svemu tome, ali on to i zaslužuje.

O čemu, zapravo, pišete kada pišete o Milanu Mladenoviću, šta on simbolizuje u našoj pop kulturi i koje vrednosti je zastupao?

Ovo je priča o izuzetnom umetniku koji se prvenstveno izražavao kroz rokenrol. O čoveku koji je simbol neprekidnih promena, i koji je bez zazora pratio unutrašnje impulse, te nije previše mario za reakcije muzičkih kritičara ili publike. Kada je 1991. objavljen „Dum-dum” – album pun antiratnih i opominjućih pesama – na pitanje novinarke zašto je album tako težak, Milanov odgovor je bio: „Nova ploča je mračna i govori o nekim ozbiljnim stvarima. Mislim da smo zbog toga izgubili 40 odsto publike, ali vredelo je reći ono što smo imali na umu.” To je ilustracija vrednosti koje je zastupao. Ovo je priča o čoveku koji se, da ga citiram „nikada nije ogrešio o sebe i svoje standarde”. Na početku i na kraju svega je muzika, koja odoleva vremenu, ima nove obožavaoce, i to je najvažnije. To što nas te pesme i dalje emotivno pomeraju bi Milana, verujem, činilo srećnim. Muzika je bila njegova najveća ljubav.

Koji segmenti portreta Milana Mladenovića zahtevaju posebnu pažnju da bi javnost stekla istinit i celovit uvid u njegov rad i ličnost? Postoje li neki mitovi o Mladenoviću koje treba dekonstruisati?

Za celovit uvid je neophodno sagledati njegov životni put od Zagreba, preko Sarajeva i Makarske do Beograda. Portret će biti celovit uz saznanja o stvarima koje su ga oduševljavale ili nervirale. Slika će biti jasnija kada se podsetimo priča iza nekih pesama, koje se često pogrešno tumače. Putokazi za tumačenja tih pesama biće deo ove knjige. Ovde se, prvenstveno zahvaljujući senzacionalističkim medijima, neprekidno ponavljaju neke bezvezne priče, ali ne možete život jednog čoveka vrednovati i posmatrati kroz prizmu tuđih navika, ili načina života nekih drugih članova benda u kojem je svirao. To su, da izvinete, gluposti i čista lenjost duha.

Foto: Maja Maričić / Zadužbina Milana Mladenovića
 

U obilju materijala, na šta ćete staviti akcenat ‒ na ono što se o Milanu ne zna, ili ćete pokušati da iz drugog ugla prikažete Mladenovića u odnosu na neke prethodne knjige o njemu i EKV?

O njemu se do sada premalo pisalo. Zato je Zadužbina Milana Mladenovića pokrenula inicijativu da se monografija oblikuje. Biografska knjiga „Mesto u mećavi” Aleksandra Žikića je objavljena pre gotovo 25 godina. Iz istog vremena je i „Dečak iz vode” – zbirka Milanovih pesama, uz segmente iz intervjua. Neke druge knjige, više fokusirane na Margitu Stefanović su često natopljene senzacionalizmom, a sadrže neke nepotvrđene, ili netačno prepričane priče. To je napravilo štetu svima. Zato će akcenat biti na onome što je odista bilo, što jeste, i što danas „baca svetlo daleko”.

Da li je veći izazov predstaviti Milana Mladenovića kao muzičara – o čemu se dosta zna, ili njega privatno?

To nije lako razdvojiti. Milan je neprekidno bio uronjen u muziku i njeno stvaranje. Sam je govorio „moje pesme – to sam ja.” O muzičaru se zna više, ali ćemo ga još bolje razumeti kada se podsetimo šta nam je pričao i radio van scene.

U kojoj meri društveni, odnosno antiratni angažman Milana Mladenovića iz devedesetih predstavlja inspiraciju i putokaz za mlade umetnike danas?

Prisetimo se učešća u projektu „Rimtutituki”, poziva na minut ćutanja za stradale u granatiranju Dubrovnika 1992. u prenosu na TV Beograd, odbijanja da nastupa u gradu u kojem se ruše džamije, učešća u Deklaraciji o slobodnom Sarajevu 1994... Toliko inspiracija i putokaza.

Po kom kriterijumu ste birali sagovornike i šta ste novo otkrili, s obzirom na to da dugo pratite i poštujete Milanovu muziku?

Pošto je cilj sagledavanje Milana iz različitih perspektiva, do sada sam razgovarao sa pedesetak sagovornika čiji su se životi preplitali sa njegovim u različitim dekadama. Biće ih još. Ali nisam ih birao ja – već on, za života. Sve zajedno mi je donelo otkrića i uvide zbog kojih ga cenim još više, a valjda i bolje razumem. Ukoliko čitaoci osete isto, onda će sve ovo biti vredno truda."

Tuesday 31 October 2023

Prešlicavanje za Liceulice // I won’t shut up!


Možemo se zagledati u brojeve, procente, procene, top-liste najprodavanijih albuma svih vremena, broj singlova na prvim mestima, i videćemo da je odnos tih brojeva neravnopravan, čak i u muzici. Ali, moć muzike, i njen uticaj na naše živote ne može se – na sreću – objasniti objasniti samo matematikom, ili statistikom. Postoje stvari i sile koje će nam uvek izmicati. Kako izmeriti vanrednu lepotu albuma „Tapestry“ Kerol King? Može li EKG registrovati uticaj glasa Elizabet Frejzer iz benda Cocteau Twins na naša srca? Možemo li da procenimo koliko je „You Had Time“ Ani DiFranko promenila svet oko nas?

Da li nas je uopšte briga o kojem tiražu je prodat album autorke koju volimo?
Ovoga puta pričamo o takvim albumima.

Fiona Apple: „Fetch the bolt cutter“ (Epic, 2020)

Peti - i za sada poslednji - Fionin album je drsko, u nekim trenucima sumanuto, u drugim šašavo, a sve zajedno - genijalno delo koje ruši tabue, udara rukom o sto, i jedan od najhrabrijih albuma u poslednjih nekoliko godina. Ta hrabrost se ne oličava samo u stihovima koje peva („Kick me under the table all you want / I won't shut up...”), već i u pristupu u oblikovanju ovih pesama, koje često negiraju čak i bazične obrasce pop-muzike, koja podrazumeva, tvrde neki, da pesma mora poštovati strukturu strofa-strofa-refren. Ovaj album će nam, valjda, pomoći da prihvatimo da - ne mora. Pored genijalne “Under the Table”, ovaj album krije i male zemljotrese (da se poslužim rečima Tori Ejmos) poput pesme “Shameika” i “I Want You To Love Me”. Ukoliko na prvo slušanje budete pomalo zbunjeni, ili uzrujani – sve je u redu.

Roisin Murphy: „Hit Parade“ (Ninja Tune, 2023)

Svet već dvadeset i pet godina pokušava da stigne Rošin, ili barem uhvati njen ritam – ali ona je uvek jedan plesni korak ispred. Da bi stvari bile još komplikovanije i zabavnije – Rošin je u prednosti ne zato što pravi korak napred, već u stranu, neprekidno eksperimentišući sa sopstvenim glasom, disko-plesnim ritmovima i atmosferom.
„Hit Parade“ je, bez preterivanja, najbolji album koji je snimila tokom karijere, koja traje već gotovo trideset godina.
Možda na prvo slušanje nećete prepoznati esencijalni hit – ali već na drugo ili treće ćete shvatiti da ne znate po koji put slušate „CooCool“, „The Universe“ ili „Can’t Replicate“ i da bi baš bilo dobro da se setite gde vam je stara disko-kugla.

Videosex: „Lacrimae Christi“ (ZKP RTVLJ, 1985 / Matrix Music, 2023)

Nedavno objavljeno reizdanje na zlatnom vinilu koristim kao povod za pisanje o jednom od najdražih albuma bivše Jugoslavije i bendu koji je, suptilno, redefinisao naš ukus i očekivanja od muzike tog doba.
Iako objavljen pre gotovo četrdeset godina - „Lacrimae Christi“ i dalje zvuči intrigantno, drugačije i avangardno. Možda je razlog tome što su na njemu električni instrumenti i Anja zapravo zamenili uloge? Ili ipak postoji elektronska muzika koja je otporna na tehnološke promene?
Ukoliko ponovo preslušate ne samo najveći hit sa albuma („Tko je zgazio gospođu mjesec?“) već i „Sivi Dan“, „Stakleno nebo“, iščašenu „Pejd ga pogledat Anja“ i rano-jesenji „Swing 2002 GTL“, možda shvatite koliko su Anja, Nina, Iztok i Janez bili u trendu – i za koliko slobode su deca socijalizma ipak uspela da se izbore.

Više o oktobarskom broju magazina Liceulice >>


Thursday 12 October 2023

Sto minuta buke & Prešlicavanje





Ukoliko malo duže pratite ovaj blog, možda se sećate serijala priča o pesmama koje su mi važne ili drage; onima od kojih se raspadnem, ili mi pomažu da se sastavim.

Ideja je, naizgled, bila jednostavna:
napisati do 39. rođendana 39 priča o 39 takvih pesama.

Morao sam da počnem da to pišem da ne bih zaboravio da pišem.

Negde u vreme završene dvadesete priče - pojavljuje se Ivan Bevc, pokretačka sila tada mlade izdavačke kuće Booka uz predlog:

- Hajde da od toga napravimo knjigu!
- Stani, čekaj, vidi Ivane... ja radim stvari čija je priroda nestalna, radim ono što nestaje u etru. Radijske emisije, radio-drame, reklame, sve što prođe kroz uši i nakon toga iščezne, a knjiga ostaje!
Ali, naravno da hoću! I hvala ti.

Promocija knjige „39 pesama“, održana na moj 40. rođendan u knjižari Beopolis je jedan od najvažnijih dana mog života.
Ekipa iz knjižare je tvrdila da je jedini pisac koji je napravio veću gužvu na promociji bio Erlend Lu.
To je bila i njegova zasluga.

*

Deset godina kasnije – a taman kada sam konačno rešio da isključim mikrofon, zaćutim na neko vreme i potpuno se posvetim pisanju druge knjige – evo Ivana ponovo.
- Hajde da pričamo u „Sto minuta buke“!
Naravno da hoću ;)

U nešto više od 100 minuta pričamo o monografiji o Milanu Mladenoviću, Subi, radiju, i onda malo o online radiju, bioskopu Voždovac, zašto je važno da koncertni film Talking Heads „Stop Making Sense“ bude emitovan u Beogradu, Gospodinovu, i – pomalo - o reklamama.



Saturday 30 September 2023

Prešlicavanje za Lice ulice: "September’s Here Again"

Mogli bismo da nastavimo sa preslušavanjem muzike koja greje poput sunca, šumi poput maestrala u krošnjama i prati ritam talasa - i da do poslednjeg časa biramo plaže na kojima zalazak dolazi najkasnije.

Ali, hajde da prihvatimo da ovo leto nezaustavljivo odlazi, i da jesen može biti lepa, ako budemo pažljivo osluškivali o čemu nam peva i šapuće.

David Sylvian: “samadhisound 2003-2014: Do You Know Me Now” (2023)

Dejvid Silvijen već četrdeset godina isključuje jedan po jedan reflektor uperen u njega, a da bismo se muzici i zvucima koje stvara prepustili zagledani samo u sebe.
Nekadašnja zvezda, nosilac titule “najlepši čovek na svetu” i autor pesama koje su obeležile osamdesete (“Forbidden Colors”; “Ghosts” i “Visions of China” sa bendom Japan) već dugo stvara izuzetnu, slojevitu i introspektivnu muziku, kao i zvučne skulpture zasnovane na ambijentalnim zvucima.
Ova kompilacija objedinjuje sve Dejvidove snimke od 2003. do 2014. godine, tokom kojih je snimio neke od ključnih pesama karijere (“A Fire in The Forest”, “World Citizen” (sa Rijuči Sakamotom) i “Where’s Your Gravity”, kao i sve što je snimio sa kratkotrajnom ali spektakularnom grupom Nine Horses.
Ovo je muzika za sve koji se ne boje samospoznaja, i kraja leta.

James – “Be Opened By The Wonderful (Orchestral Version)” (Nothing but Love Music, 2023)


Teško je nabrojati koliko je velikih pesama ovaj bend do sada napisao i objavio. Neke od njih mogu da se stave i u kategoriju “životno važnih”. “Tommorow” se često pominje kao pesma koja je mnoge ljude sprečila da učine nažao sebi, a za “Sit down” se pouzdano zna da je u jednom trenutku spasila i sam bend. “Moving On” je u jednom trenutku spasila i mene.
“Be Opened By The Wonderful” je njihov sedamnaesti a retrospektivni album, na kojem je bend ponovo snimio neke od tih velikih pesama uz pratnju orkestra i tako još jednom svetu otkrio kakav se naboj u njima krije.
Nije lako prepričati kako sada zvuče gorenavedene, ali i “Sometimes” ili “Beatiful Beaches”. Zato ćete ovaj album preslušavati mnogo puta.

Nina Romić: “Jezero” (Aquarius Records, 2023)

Ukoliko ste imali sreće da otkrijete put koji vodi do ovog ušuškanog jezera okruženog visokom travom i šumom, poslušajte šta će podeliti sa vama vodena vila kojoj jezero i pripada.
Nakon četiri izuzetna albuma Nina Romić je objavila i “Jezero” – intiman, topao, omamljujući album koji će vas hipnotisati glasom, atmosferom, muziciranjem i tekstovima. Prva, naslovna pesma je istovremeno i centralno mesto albuma. Nakon nje zvuk će vas voditi od “Oduvijek i zauvijek” sve do spektakularnog kraja, a to su “I plovi brod” i “Ono što bi htjela”.
Za razliku od prethodnog albuma, Nina i njeni malobrojni ali izvrsni saradnici su sve sveli uglavnom na žice i glas koji čini da vazduh zatreperi.

 “Jezero” je jedan od najlepših albuma objavljenih na ovim prostorima 2023. godine.


Thursday 31 August 2023

Prešlicavanje za Liceulice :: o igri




Naše srca su puna pesama nastalih iz grešaka ili neobavezne igre muzičara.

Jedna od najvećih pesama pop-muzike svih vremena, “A Whiter Shade of Pale” benda Procul Harum nastala je iz pogrešnog sviranja“ muzike Johana Sebastiana Baha. Echo & The Bunnymen su stvorili srcolomnu “The Killing Moon” svirajući akorde Bouvijeve “Space Oddity” unatraške. Led Zeppelin su napravili “Rock’n’Roll” igrajući se ritmom i rifovima Litl Ričarda i Čaka Berija.
Igra može da stvori čuda.
Ovoga puta preslušavamo albume na kojima su se muzičari igrali zvucima, instrumentima, glasovima i idejama – koji čine da poželimo da se pridružimo igri, ili zaigramo.

Talking Heads: „Remain in Light“ (SIRE/WEA, 1980)

Čest je slučaj da bendovi ulaze u studio bez gotovih pesama, rešeni da se prepuste trenutnim inspiracijama i otkrivanju mogućnosti studijske opreme. Rezultati takvih pokušaja ponekad su neslušljivi. Ali - mogu biti i spektakularni, poput ovog albuma.
Predvo
đeni Brajenom Inom kao producentom, članovi Talking Heads su nedeljama neobavezno džemovali, eksperimentisali sa afro-ritmovima, usporavanjem traka i kreiranjem pesama bez strukture. Iz tog zvučnog haosa nastao je album koji i danas na listama 50 najboljih svih vremena magazina The Rolling Stone i drugih. Čak i je i najveći hit sa ovog albuma - „Once in a Lifetime“ nastao iz igre Brajena Ina i Dejvida Birna. Ako poslušate pažljivo taj snimak, čućete ih u pozadini kako pevuše „po-po-pom-pom“ u krug, zabavljajući se poput dva tinejdžera.

Idem: „Poyy“ (Mudri Brk / Nasty Cut Records, 2023.)

Iza imena Idem krije se zagrebački multiinstrumentalista Antun Aleksa, hiperaktivni član bendova Trophy Jump, Porto Morto i JeboTon Ansambl.
Ukoliko ste nešto stariji - pesme sa ovog albuma će vas podsetiti na drage Animatore. Oni mlađi čuće odjeke nekih novijih indi-pop-pank bendova, te čak i Blur - ali bilo bi nepravedno zadržati se samo na poređenjima.
„Idem“ ima svoju, drugačiju priču.
“Poyy” pršti od pevljivih refrena i zabavanih tekstova o kraju najslađeg životnog doba.
Ukoliko pesme poput „ŠtetaŠtetaŠteta“, „Žujice“ i „Par put godišnje“ konzumirate nekoliko puta dnevno - bićete duže mladi. I zaigraćete. I bićete cinični, taman koliko je zdravo. Probajte.

Album je dostupan za preslušavanje i preuzimanje na adresi: antunidem.bandcamp.com

Jenie Lewis: „Joy’All“ (Blue Note, 2023)

Nekadašnja pevačica benda Rilo Kiley je nedavno objavila novi album koji je nastao iz svojevrsne igre - a na kojem se ona poigrava zvukom, glasom i rečima, poput ove iz naslova -  još uvek nepoznate rečnicima.
Većina pesama sa „Joy’all“ je rezultat izazova koji je Bek (Hansen) stavio pred Dženi 2021. godine. Pravila igre bila su jednostavna: svakoga dana napiši jednu pesmu po zadatom klišeu. I Dženi je počela da se igra.
Dve godine kasnije ovaj album ulazi u naše uši poput letnjeg povetarca, i ima ukus laganog pića u hladu. Nakon prvog slušanja naslovne pesme, „Giddy Up“ ili divne „Puppy and a Truck“ - vaša lista omiljenih albuma za leto 2023. će biti drugačija.

*

Više o letnjem dvobroju magazina Liceulice >>


Friday 30 June 2023

Prešlicavanje za Liceulice: What’s Going on (jun 2023.)


Da li u teškim danima slušate muziku koja u vama pojačava osećaj bespomoćnosti; onu koja hrabri na borbu protiv zla i razotkriva srce tame problema, ili pesme koje će vas zagrliti i odvesti do mesta na kojem nema gneva?
Muzika ima moć da učini sve to. Ili da sve to radi istovremeno.
Setite se „Luke“ Suzan Vega. Neke od najlepših pesama pop-muzike iza naizgled poletne ili zviždukave melodije kriju gorke priče o nasilju koje se dešava iza zida. Ili su napisane tako da između iz molova probije zrak svetla i nade, kao u „Everybody Hurts“ R.E.M.
I ovi albumi su takvi.

Marvin Gaye: „What’s going on“ (Tamla, 1971)

Po mnogim listama najbolji album svih vremena u svega trideset i pet minuta objedinjuje tugu i nevericu, nepravdu i nasilje, ali i pitanja ekologije i zagađenja sveta u kojem živimo. Ovaj album je predstavljao i veliku prekretnicu za čoveka koji se pre početka rada na ovom albumu zapitao „Kako da nastavim da pevam ljubavne pesme, dok se svet oko nas raspada?“ i shvatio da je muzika njegovo jedino oružje u borbi za svet bez nasilja.
Stvari koje su se dešavale tada – na žalost se dešavaju i sada. Svet i dalje nije bolje mesto, ali ova muzika nam i dalje daje razlog, i snagu da od te borbe ne odustajemo.

“You know we've got to find a way/To bring some lovin' here today.”


Sinead O’Connor: „The Lion and the Cobra“ (EMI, 1987)

Nedavno emitovani dokumentarac o životu i muzici Šinejd („Nothing Compares“, 2022) potvrdio je mnoge stvari koje smo do sada samo naslućivali, ili osećali. Šinejd je u mnogim stvarima bila prva. Ali, svet nije uvek raspoložen da sluša glasove onih koje su rešile da ga menjaju. A Šinejd je to činila od prve pesme i prve slike koju je podelila sa nama.
Mnogi su mislili da je na omotu „The Lion and the Cobra“ Šinejd koja vrišti. Ona je, zapravo, pevala.
Ovaj album je zbirka pesama kakvu može napisati samo osoba koja je odista spoznala bol i odbacivanje u detinjstvu. Odatle potiču „Mandinka“, njen prvi singl i pesma o devojci koja odbija „tradicionalne vrednosti“, „Just Like You Said It Would Be“ u kojoj peva o odnosu sa majkom, i „Troy“ koja nije samo omaž Jejtsu, već i poruka Ocu. Ovo je potresan, ali neophodan album.

Fred Again & Brian Eno: „Secret Life“ (Text Records, 2023)

Malo ko je očekivao da će Frederik Gibson nakon bučnog i ludog zatvaranja Coachella festivala u društvu Skrillexa i Four Tet ekipe ući u studio sa rodonačelnikom ambijentalne muzike i svetu ponuditi ovako mirnu i melanholičnu muziku.
Fred i Brajen su, sticajem okolnosti i bez obzira na veliku razliku u godinama, već dugo bliski prijatelji. To prijateljstvo i iskustvo iz dosadašnjih sporadičnih saradnji sada su pretočili u niz instrumentalnih i pevanih muzičkih komada poput „Chest“, „I Saw You“, ili „Come on Home“ u kojem nas podseća da nismo, i ne moramo biti sami. Važnije od toga – podseća nas da ne odustajemo ili - „Don’t you say you had enough“.

Više o junskom broju magazina Liceulice >>


Thursday 15 June 2023

Rifom i krikom protiv mraka ("Ili-ili" / "Pobjeda", 8. jun 2003)





Otkako je radio-prijemnik položio karte pred digitalizacijom, mnogo nakon što je prve rane zadobio u borbi sa videom, najbolje emisije se prave da ostanu, da se slušaju barem nekoliko puta, da se proučavaju i premotavaju. A ona čiji je kreator Nebojša Krivokuća, radijski voditelj, pisac, dramaturg i bloger, zaista zaslužuje mnogo vraćanja na „mjesto zločina“.
„Prešlicavanje“ je proces koji zarobljava. Informacija za koju nijesmo ni bili sigurni da nam je bila potrebna. Raspoloženje sa kojim se izjednačavamo jer imamo sugestivnog vodiča kroz muziku. Emocija koju dijelimo u trenutku kad smo mislili da smo sami sa pjesmom. Krivokuća je uvijek ili ispred vremena, ili ide ukorak sa njim. I baš zbog toga „Prešlicavanje“ jeste emisija na koju se uvijek možete osloniti.

Između pisanja knjige o Milanu Mladenoviću, novih emisija, gostovanja, stalnog posla u advertajzingu (koliko slogana nam je prošlo kroz uši a da nismo ni znali da su njegovi) i koračanja kroz život koji svima podmeće nogu, Krivokuća je stigao da se uhvati u koštac sa našim „Ili-ili“. Za Objektiv otkrio je, između ostalog, koji automobil smatra simbolom budućnosti koju nijesmo dočekali, zbog čega ne voli nijednog filmskog Tita, te zašto je tako nepopravljivo zaljubljen u radio.

NAJVAŽNIJA PESMA EKV-a: „Zajedno“ ili „Sinhro“?

U istoriji našeg rokenrola postoji još svega nekoliko pesama poput „Zajedno“.
U četiri minuta te pesme staje sve: naš prošli život, i onaj kroz koji se još uvek probijamo, misleći i nabrajajući prijatelje sa kojima smo delili prostor, vreme i snove, a koji su uveliko daleko, ali se mi, eto, borimo i dalje.
Takvu pesmu može da napiše samo čovek koji je sve to proživeo; ostao sam u svom gradu zakopan, ali se nije predao - već je rešio da rifom i krikom rasteruje mrak.
Ovih nedelja često iznova čitam Milanove intervjue i izjave iz tog vremena radeći na knjizi o njemu, i preslušavam ponovo ceo njegov opus - ali „Zajedno“ me pri svakom novom slušanju iskreno iznova potrese.
Ova pesma je već dugo na listi pesama koje mi intimno mnogo znače, ili – recimo to tako – koje mi izazivaju lučenje veće količine oksitocina nego aktuelna himna države u kojoj živim.
To je moja „... zalud vatra groma“. Kada čujem onaj prelaz na gitari i Milanovo ljuto „jeeeee!“ u pozadini, ja sam spreman na sve.

FAZA DEJVIDA BOUVIJA: Glam Bowie ili Thin White Duke?

Naravno da mi je Zigi Stardast važan, ali „Beli Vojvoda“ će mi uvek biti intrigantniji. Kroz Zigija je celoj jednoj generaciji ponudio slobodu. „Beli Vojvoda“ je došao niotkuda, potpuno sluđen Amerikom, narkoticima i okultizmom. Taj lik je ultimativni test za svakog Bouvijevog obožavaoca, jer te uči kako se u životu odnosiš prema glupostima ličnih idola.
Opet, u to vreme je napisao neke od najlepših pesama karijere, poput „Word on a Wing“.

DRUG TITO NA FILMU: Ričard Barton ili Voja Brajović?

Nijedan. „Tito“ je izvorno bio jedna vrsta kreacije, ili uloga po sebi.
Imam dovoljno godina da se sećam pravog Tita - te mi ni Barton koji desinhronizovano otvara usta, ni blago komedijaški Brajović nisu prava stvar.

KONCERT NA KOM NISTE BILI: Genesis – „Dancing With The Moonlit Knight“ – 1973. u Londonu ili Depeche Mode live at Palau Sant Jordi in Barcelona, 1998?

Bez obzira na totalno obožavanje muzike Pitera Gebrijela, i to što sam se u satima pre njegovog koncerta u Beogradu 2013. uverio da je Piter privatno izuzetno normalan, zabavan i divno radoznao tip kojeg bi bilo lepo imati u familiji kao najdražeg ujaka ili strica – više žalim za koncertom Depeche Mode. Više bih vikao, skakao i plakao na tom koncertu. Gledao sam ih u nekim kasnijim godinama, kada su mi već bili manje važni.

RADIO VODITELJ SA EKRANA: Džek Kilijan u „Midnight caller“ ili Frazier u istoimenoj seriji?

Prvi je došao prerano, a drugi prekasno, kada sam već bio zaljubljen u radio kao medij koji mi je već dao neke od najlepših godina života. To je pre Robin Vilijams u „Good Morning, Vietnam“. Inače sam skeptičan prema „ekranizacijama radija“, bez obzira na „The Boat That Rocked“, ili „Radio Days“. Zaljubljen sam u radio zato što je lišen slike, a to nas inspiriše da maštamo, da dopunjavamo sliku. U tom smislu, ako moram da biram – izabraću voditeljku iz „The Warriors“ Voltera Hila.

FELINI: „La strada“ ili „La dolce vita“?
„La strada“ – ne samo zbog filma, već i svega što je Felini morao da uradi da bi ga snimio. Inače - „Amarkord“, jedan od najdražih filmova svih vremena.

SLOGAN: "U SVE SE MEŠA" ili „Probaj da pojedeš samo jedan“?

Naravno da mi je draži onaj u čije nastajanje sam umešan ;) U poslu koji svakodnevno radim se ipak retko dešava da rečenica izgovorena u reklami ili slogan kampanje postane deo svakodnevnog govora, „štos“ koji dobija samostalni život, ili meme koji se na internetu pojavljuje van konteksta. Dodatno, rad na tom projektu me naučio da kreativni direktor tokom sastanka mora pažljivo da sluša i prati tok misli kolega. To mi je pomoglo da opstanem u advertising industriji već gotovo 30 godina.

SUPERHEROJ: Spajdermen ili Supermen?

Supermen. Njegova sudbina je da spasava svet koji, zapravo, nije njegova domovina.

NAUČNIK: Karl Sagan ili Ričard Dokins?

Biram obojicu. Sagana zbog neverovatne naracije, predstavljanja najkomplikovanijih procesa na pitak način, bezgranične ljubavi i vere u čovečanstvo, te konačno i zato što je uspeo da ubedi kolege da „Johnny B. Goode“ Čaka Berija bude poslat u daleki svemir. Dokins – zato što iz iste bezgranične ljubavi prema čovečanstvu nema problem ili strah da se protiv budala i ludaka prosvetiteljski bori dokazima, stavom i upornošću, što je krvav posao.

AUTOMOBIL IZ FILMA: Delorean iz „Back to the future“ ili
Dodž sedan iz filma „Blues Brothers?

Delorean - kao simbol budućnosti kojoj smo se nadali i radovali, i koja je trebalo da bude sjajna. Za sada nije ispunila baš sva očekivanja, ali – ima još nešto vremena, nije još kraj.

(Dragana Erjavšek, "Ili-Ili" - Objektiv / Pobjeda, 8. jun 2023.
Online verzija članka: https://www.pobjeda.me/clanak/rifom-i-krikom-protiv-mraka)

Sunday 30 April 2023

Prešlicavanje za Liceulice :: Prolećne pesme




Ne želim da vam dugačkim uvodom kradem ni trenutak ovog proleća.
Pronađite ove albume, koristite ih kao kišobran za prolećne pljuskove, kao jastuk za gledanje u nebo, naočare za sunce, ili alat koji barem na kratko možete usporiti protok vremena. Tako ćete u proleću uživati još više. 

Talk Talk: „The Colour of Spring“ (EMI, 1986)

Mark Holis, nekadašnji vođa benda Talk Talk ima visoko mesto na listama autora najlepših pesama u istoriji pop muzike. Jedinstvenog senzibiliteta i raskošnog talenta - Mark je svetu podario hitove poput „It’s my Life“ ili „Such a Shame“, sve vreme tragajući i boreći se za mogućnost da stvara drugačiju muziku, kakvu nam je pre povlačenja sa scene na kraju i ostavio.
U diskografiji Talk Talk ovaj album ima ulogu - Aprila. Ume da iznenadi kišom, ali i da bude topao poput prvih dana leta. Za pesme poput „Happiness is Easy“ ili „I don’t believe in you“ je dobrodošao kišobran, dok su „Life’s what you make it“ i „Living in Another World“ poput sunca posle kiše.
Ne zaboravimo – „The Colour of Spring“ se nalazi na čuvenoj listi „1001 albums You must hear before you die“.

Emiliana Torrini & The Colorist Orchestra: „Racing the Storm“ (Bella Union, 2023)

Možda i ne znate da već znate neke od pesama na kojima je Emiliana pevala, ili ih je komponovala. Sarađivala je krajem devedesetih sa bendom Gus Gus, pevala na albumu Thievery Corporation „The Richest Man in Babylon“ i napisala globalni hit „Slow“ za Kajli Minog.
Ali, neka vas imena sa ovog spiska ne zavaraju. Muzika koju Emiliana sada stvara sa The Colorist Orchestra je drugačijeg senzibiliteta. Bogati zvučni pejsaži suprotstavljeni nežnom glasu, pesme koje bi mogle da se nađu na ranijim albumima Bjork ili čak Massive Attack, i momenti zvučne nežnosti – sve to se prepliće na ovom albumu. Iz tog šarenolikog buketa pesama posebno obrati pažnju na „Mikos“, „You left me in Bloom“, i „Wedding Song“.

Plesač sporog stepa: „Sunčana Strana Mjeseca 1“ (Aquarius Records, 2003)

Na ovim prostorima je malo muzičara poput Maksa Juričića, nekima poznatog i kao Max Wilson. Kroz njegove prste, ili glas su tokom proteklih četrdeset godina izlazile pesme grupa Film, Vještice, kao i bendova Le Cinema i Ljetno Kino u kojima je sarađivao i sa „muzičkim bratom blizancem“ – Vladom Divljanom.
Plesač sporog stepa nam je tokom proteklih godina već darivao pesme koje su nam donosile sunce i miris smilja, ali i setu („Nedjelja“, „Prva Druga Treća“, „Miris Zlato Tamjan“). Konačno, okružen sjajnom ekipom muzičara – Maks nam je darivao i „Sunčanu stranu mjeseca 1“.
U ovoj album je tako lako zaljubiti se. Dovoljno je da poslušate prvi singl „Pusti me da plešem drukčije“ da biste postali obožavalac, a Plesač će vam uzvratiti i jednom od najlepših pesama o proleću otpevanim na ovim prostorima u poslednjih nekoliko godina.
Ukoliko vam se tokom slušanja pesme „Lomi me“ učini da uz vas hoda i Vlada Divljan – samo se prepustite.
Lekovito je.

*

Više o aprilskom broju magazina Liceulice >>


Sunday 9 April 2023

Prešlicavanje u "Pojačalu" (podkast)

Kada se uključi "Pojačalo" i mikrofon, ja pričam o radiju, muzici, reklami u kojoj sam zaprosio Aleksandru, kako odložiti vojni rok 1992. i zašto i dalje želim da delim muziku na svaki mogući način ;)

I deo:


II deo:

Zašto je pesma "Niko kao ja" važna,
kada smo prestali da slušamo U2,
koliko pesama čovek mora da presluša da bi pronašao one koje su stvorene samo za njega,
i kako jedna knjiga (posvećena jednom muzičaru) nastaje i zahvaljujući internet forumima i entuzijazmu ;)



Friday 31 March 2023

Može li muzika biti glasnija od eksplozija? (Antiratne pesme, za "Liceulice", mart 2023)




Možemo pretpostaviti da je u hiljadugodišnjoj istoriji sveta bilo još pesama koje su bile glasnije od oružja i donele mir, ali za sada je takvo čudo samo jednom dokumentovano.
Napisana nakon završetka Napoleonovih ratova - ta pesma je na Božić 1914. godine na jedno veče zaustavila Prvi svetski rat. Izveštaji tvrde da se u daljini čuo poneki pucanj, ali i to da je oko 100.000 vojnika različitih vojski na prvoj liniji fronta odložilo oružje i zapevalo „Silent night“.

Ovo će biti priča o pesmama i albumima koji pevaju i pričaju o ratu i miru.
Ako i nisu zaustavile neki rat, sigurno su barem umanjile broj onih koji veruju da je oružje rešenje.

Ekatarina Velika: „Dum Dum“ (PGP RTS, 1991 / 2023)

Ovih dana će se na streaming platforme vratiti remasterizovana verzija albuma na čijem reizdanju su zajedničkim snagama radili PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića. Njegovo ponovno objavljivanje je prilika da konačno razumemo ono što nismo 1991. godine, ali to nije samo pitanje sada boljeg zvuka.
Sa distance od trideset godina, ovaj album bi se mogao nazvati i proročkim. Pripreman i sniman u vreme pre početka otvorenih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije - „Dum Dum“ je bio očajnički krik čoveka svesnog da upravo ostaje bez domovine, i da će taj raspad biti krvav. Između naslovne pesme o vladanju i završne „Dolce Vita“, obojene teškim predosećanjem potpunog raspada - ovaj album je doneo i „Zabranjujem“ - prvi jasni antiratni poklič devedesetih, kao i „Idemo“ – pesmu koja je anticipirala zločine sa kojima se i dalje ne mirimo.

Pink Floyd: „The Final Cut“ (Harvest, 1983)

Gnevan zbog politike premijerke Megi Tačer prema Foklandskim ostrvima - Rodžer Voters je počeo rad na albumu koji odiše osećanjem besmislenosti rata. Iz tog gneva nastale su pesme koje direktno prozivaju Tačerku („The Post War Dream“), emotivne posvete ocu - britanskom vojniku koji je poginuo 1944. boreći se protiv nacista u Italiji („The Fletcher Memorial Home“), i one koje sa gorčinom najavljuju budućnost (u poslednjoj pesmi peva - „... and I suffer premonitions, confirm suspicions/Of the holocaust to come“).
Rodžer Voters je nedavno neke od ovih pesama snimio ponovo u okviru „The Lockdown Sessions“, čime je potvrdio i tužnu činjenicu da su one i dalje aktuelne, četrdeset godina nakon što su napisane.
Ako želite da bolje razumete Votersovo obraćanje Ujedinjenim Nacijama iz februara 2023
- morate preslušati ovaj album.

Novi odmetnici: “Iznad tame (Pjesme za Viktora Haru)” (Kulturni Centar Vojvodine “Miloš Crnjanski”, 2023.)

„Iznad tame“ je konceptualni album posvećen Viktoru Hari – čileanskom kantautoru, pesniku i pozorišnom reditelju kojeg su 1973. godine brutalno ubili pripadnici Pinočeove vojne hunte.
Na stihove sjajnog pesnika Mehmeda Begića – muzičari iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Slovenije – uglazbili su trinaest pesama o ljubavi, prkosu i borbi čiji zvuk meandrira od vajba benda Calexico do protestnih akustičarskih pesama koje pozivaju da se izađe na ulice i bori za slobodu. Divan spoj raznolikosti glasova i Begićevih stihova se na prvo slušanje možda najbolje čuje u „Svijetlosti iz pustinje“ (pevaju Sanel Marić Mara i Isidora Milivojević), „Santiagu“ (Nina Romić) i pesmi „Crveno i crno“ (peva Ivan Škrabe). No, svako novo slušanje otkriva nove favorite. Zato -
„Zasad te molim
nauči ko je Viktor Hara
I šta nam znače njegove ruke.“

*

Više o novom broju magazina Liceulice >>


Thursday 16 February 2023

“Think small”: Velika knjiga


Vredelo bi probati i druge verzije naslova teksta.

Mogao bih da probam sa Mala knjiga o najboljoj kampanji svih vremena”.
Ili da parafraziram neke od oglasa kojim se ova knjiga bavi:
Mala je samo spolja.
Učiniće da vaša biblioteka izgleda pametnije.
A kako bi bilo reći samo Jagoda?

(Svakako ne bi trebalo da koristim znak uzvika.
Kreativci o kojima se u ovoj knjizi priča su svojevremeno izgurali znak uzvika iz advertajzinga, i stavili tačku.)

Svaki od gore izvedenih, više ili manje nespretnih pokušaja je - verovatno ste već prepoznali - mali hommage oglasima koji su svojevremeno učinili Folksvagenovu “bubu” jednim od najomiljenijih automobila Amerike i sveta, a nekada malu agenciju DDB jednom od najmoćnijih na planeti.

Lemon je termin koji se u auto-industriji koristio za vozila sa greškom.

Kako se dogodilo da vozilo iz Hitlerove fabrike "narodnih automobila" postane simbol kontrakulture hipi Amerike šezdesetih godina - i to zahvaljujući oglasima agencije u kojoj rade uglavnom Jevreji iz porodica koje su napustile Nemačku tridesetih?

Šta je prethodilo okupljanju te grupe vanserijskih pojedinaca, neželjenih u tadašnjim velikim i važnim agencijama na Aveniji Medison?
Odakle im hrabrost da prvi na svetu ponude klijentu TV spot za bubu koji počinje sprovodom?

Iako deluje malo - “Think small. Priča o oglasima koji su promenili svet” Dominika Imzenga jeste velika. Imzeng je napisao knjigu koja vam može poslužiti kao advertising bukvar, i izuzetno koristan vodič za ulazak u svet ideja.

Osmeliću se da napišem i ovo: toliko je velika po onome što otkriva da će bistrijima biti dovoljna kao jedini udžbenik koji će pročitati pre no što svoje prve reklamne ideje stave na papir, ili ekran računara.

Da parafraziram još jedan oglas za bubu iz 1969, inspirisan sletanjem Apola na Mesec:
It’s small. But it takes you there.

*

Think small” na nešto više od 150 strana priča o tom naizgled dalekom, ali uvek aktuelnom trenutku u kojem se advertising (ili, kako bi neki sada rekli: industrija komunikacija) prvi put suočio sa problemima koji ponovo postoje i danas.

Reklame su bile nepoželjne, vređale su inteligenciju onih kojima su namenjene i krasio ih je nedostatak elementarne čestitosti.

Dojl, Dejn i Bernbah (DDB) su verovali da je moguće kreirati reklame koje su "vredne poverenja javnosti".

Sticajem okolnosti koje će ova knjiga takođe rasvetliti – u sedište njihove tek osnovane agencije stigao je novi klijent – nemački Folksvagen i njihov prvi model bube, automobila koji je prkosio svim aktuelnim konvencijama američkog automobilskog tržišta.

Buba je, nesumljivo, bila čestito napravljena.
Ali - imala je mnogostruko manji budžet za oglašavanje na tržištu Amerike i do tog trenutka je prodala 2 (slovima: dva) automobila u SAD.

Nešto kasnije ćemo otkriti koliko je taj broj porastao početkom saradnje sa agencijom DDB.



Dominik Imzeng vodi knjigu kao scenario za dokumentarni film, vozeći izuzetno ekonomično sve do najvažnijeg oglasa svih vremena po izboru AdAge i magazina Time.

Dodatno – on novinarski precizno definiše kontekst u kojem je ova kampanja prevrnula advertising industriju naglavačke, beleži činjenice i izjave svedoka i time nam dočarava proces nastanka kampanja za koji su prvenstveno bili zaduženi legendarni Bob Levenson, Helmut Kron, Sirovic i drugi junaci - među kojima i klijent igra izuzetno važnu ulogu.

(citat)
“Danas je gotovo nemoguće shvatiti koliko je zapravo oglas Think small bio drugačiji od oglasa tog vremena. Ne samo da je bacio u senku sve druge oglase za automobile tog doba - bacio je u senku sam advertajzing. Bila je to revolucija, početak nečeg potpuno novog.

Štaviše, ovaj oglas bio je marketinški ekvivalent brojnim umetničkim transformacijama koje su se dešavale baš u to vreme.

Godine 1959, saksofonista Ornet Kolman izdao je album The Shape of Jazz to Come ključan za nastanak avangardne muzike. Cilindrični dizajn novog Gugenhajmovog muzeja, delo Frenka Lojda Rajta, podelio je kritičare, ali je ova zgrada ipak postala jedno od najznamenitijih dela arhitekture dvadesetog veka. Takozvani 'pop umetnici' - poput Džaspera Džounsa, Klausa Oldenburga ili Roberta Raušenberga - imali su svoje prve izložbe, izazivajući publiku korišćenjem predmeta i slika masovne kulture, od stripova do vesti i reklamnih oglasa. Dokaz da je i svet filma prolazio kroz transformaciju je film “Senke”(Shadows) Džona Kasavetesa, premijerno prikazan prikazan iste te 1959. godine.

Povrh toga toga što se zaplet filma vrti oko međurasne veze duboko uznemirujuće za široku javnost nervozu je u Holivudu izazvala činjenica da je Kasavetes novac za produkciju filma prikupio od prijatelja, članova porodice i čak slušalaca jedne kasnonoćne radijske emisije. (Rani oblik sakupljanja sredstava koji je dokazao da postoji alternativa sistemu studijske produkcije.) (...)
Dakle, nije samo kampanja za Folksvagen prekršila konvencije svog doba, ali jeste to uradila podjednako radikalno i vešto, pogotovo s reklamom Think small. Mala buba, mala gotovo kao poštanska markica, bila je postavljena na žućkastobelu, praznu stranicu.

Jedini drugi sićušni vizual, Folksvagenov logo, bio je takode čudno pozicioniran ne u donji desni ugao, kao potpis oglasa, nego levo, poravnat s trećim stupcem. Konačno, tu je bio gotovo jeretički imperativ Think small koji je mogao poslužiti kao slogan (ili krilatica) za celu kampanju za Folksvagen, ali Bernbah nije voleo slogane, pošto ih je advertajzing bio još uvek prepun.

Za dvadeset četiri meseca od izbacivanja na tržište prvih malih automobila proizvedenih u Americi, prodaja uvezenih automobila u Sjedinjenim Državama - većina su bili "kompakt” - opala sa 614.000 prodatih 1959. godine na 379.000 vozila 1961.
Samo prodaja folksvagena nije opadala. Naprotiv, broj registrovanih buba se konstantno uvećavao, dostigavši 150.000 vozila 1961. godine.
Razmišljanje na malo se uveliko isplatilo.”

Kako je nastao i šta bi se dogodilo sa ovim oglasom u rukama 
prosečnog menadžera ili agencije je na stranici 122.





Ono što knjigu čini velikom u zanatskom smislu jesu delovi priče posvećeni nastajanju pojedinačnih oglasa (a DDB je tokom šezdesetih objavio neverovatan broj spektakularnih stvari za VW, u kojima je sve genijalno, naročito small copy ispod vizuala). 

Ovi segmenti su dragoceni i zato što predstavljaju male ode o hrabrosti kreativaca i poverenju koje su imali od strane klijenta; pojedinačnim naporima i timskom radu; razumevanju uloge oglašavanja u životu onih kojima se obraćate.

Ti segmenti knjige, konačno, otkrivaju zanatske tehnike koje su i dalje sveže i koje i dalje rade, bez obzira na sve promene u prirodi i načinu konzumacije medija koji nas danas okružuju.

Konačno, ti segmenti knjige govore o suštini koja je ovu kampanju i ovaj brend učinila tako moćnim u jednom trenutku: ona je spretno i iskreno komunicirala ono što proizvod jeste, na način koji ljude čini prijemčivim da otkriju više o njemu, i izaberu ga.

A to je, i dalje, suština.

Šta više tražiti od jedne knjige?

*

“Think small” je objavila izdavačka kuća
Red Box >>, a u okviru edicije PROSPERO koja će se baviti istorijom advertajzinga, komunikacijama i načinima na koje oblikuju naš svet.
Objavljivanje ovakve knjige na našem jeziku je velika stvar, i vredna pohvale.

Knjigu možete pronaći u knjižari
Beopolis >>


Wednesday 30 November 2022

Prešlicavanje za Liceulice :: o privatnosti i nadzoru

Why Do They Call a Private a Private / When there's nothing more public on earth?...” kaže deo pesme Frenka Lesera koju je napisao 1944. godine!

Tokom prethodnih dekada pitanjima privatnosti i nadzora bavili su se i Henk Vilijams, The Kinks, Dejvid Bouvi, Kejt Buš, Massive Attack, Nil Jang, Depeche Mode, Lenard Koen...

Danas vam za preslušavanje preporučujem albume koji su nas na vreme upozoravali, ili nas pripremaju za probleme koji tek dolaze.


Radiohead: „OK Computer“ (Parlophone, 1997)

Ovenčan slavom i etabliran kao pevač benda koji tamom i bukom pročišćava duše - Tom Jork je izjavio: “zapisujem sve pozitivne stvari koje čujem i vidim oko sebe” i obećao da će novi album Radiohead biti drugačiji. OK, za to drugo je bio u pravu.
Zagledani u svet oko sebe, Radiohead su kreirali muziku veka koji još uvek nije počeo.
Tom je, inspirisan Filipom K. Dikom, Hobsbom, Čomskim (ali i Bazom Larmanom i Daglasom Adamsom) nizao stihove o savremenom životu, smrti, globalizaciji i anti-kapitalizmu, dok je bend stvarao višeslojan, kompjuterizovan (sic) i sinematičan zvuk.
Sa distance od dvadeset pet godina “OK Computer” - nije izgubio ništa od svoje zastrašujuće veličanstvenosti. Štaviše, dvadeset i prvi vek ga uporno čini sve moćnijim (“Filter Happier”).

Kraftwerk – Computer World (Warner, 1981)

Paradoksalno: mašinski precizni i naizgled lišeni ljudskog - Kraftwerk su decenijama činili da u budućnost ljudske vrste gledamo optimistično i sa nadom. Još luđe: danas generacijama koje su odrastale uz njih – taj zvuk izaziva nostalgiju za budućnošću koja je trebalo da se dogodi.
Computer World“ je objavljen u vreme pojave prve generacije kućnih računara i vizionarski najavljivao kako ćemo živeti, raditi, zaljubljivati se i stvarati bolji svet. „Computer Love“ je i dalje jedna od najčudnijih ljubavnih pesama u istoriji elektro-popa, a „Pocket Calculator“ valjda i dalje jedina pesma ikada ispevana džepnom digitronu.

Brian Eno – ForeverAndEverNomore (Verve/UMC, 2022)

Nekadašnji član Roxy Music, producent nekih od najvažnijih albuma u istoriji rokenrola (David Bowie, Talking Heads, U2, Coldplay...) i verovatno najpoznatiji tvorac ambijentalne muzike se nakon višegodišnje pauze nedavno oglasio albumom koji pretresa pitanja vremena u kojem živimo. Globalna kriza, ratovi, tehnologija, ekološki problemi – sve to je inspirisalo Brajena Ina da se zagleda u sebe, pokuša da pronađe odgovore i ostrvca nade.

Preslušavanje pesama poput „Who Gives a Thought“, „We Let It In“ i „There Were Bells“ postaje još zanimljivije ukoliko pročitate i objavu kojom je Ino najavio ovaj album. U njoj, pored ostalog, kaže: „Kao i svi drugi – osim većine vlada sveta – razmišljao sam o našoj neizvesnoj budućnosti, i ova muzika je potekla iz tih misli. Da budem precizniji osećao sam tu budućnost.(...) Moramo se ponovo zaljubiti. U prirodu, u našu vrstu, i u naše nade za budućnost.“

Ovaj album na sebi svojstven, setan i melanholičan način, osvešćuje upravo to: moć osećanja.

*

Više o novembarskom broju magazina Liceulice >>