Showing posts with label kefalonija. Show all posts
Showing posts with label kefalonija. Show all posts

Tuesday 7 August 2012

5-minutna pauza: Sandrar, Kefalonija i Cocteau Twins

I

Blez Sandrar, "ZALASCI SUNCA"

"Ceo svet govori o zalascima sunca
Svi putnici saglasni su da treba govoriti o zalascima
sunca u ovome kraju
A puno je i knjiga koje opisuju zalaske sunca
Naročito zalaske sunca u tropskim krajevima
A i istina je da je to veličanstvo

Ja lično mnogo više pretpostavljam rađanje sunca
Zoru
Zato je ne propuštam ni jednu
Tada sam uvek na krovu broda
Tek malo odeven
I uvek sam sam da joj se divim

Ali te zore ne opisujem
Čuvam ih samo za sebe."

II

Izlazak sunca, planina Evmorfia

na ostrvu Kefalonija, 
uz Cocteau Twins.
Snimljeno DV kamerom, 2010.
Pred kraj drugog minuta kroz kadar proleti jato ptica,
i to je to.


.

Friday 6 August 2010

Kefalonija #2 [tips, tricks & štips]

Pod mediteranskim podnevnim suncem, kada senke nestanu i stvari se pojavljuju samo u svom pravom obliku – nije lako razumeti Odiseja i njegovu privrženost Menelaju koja ga je naterala da krene u avanturu i da napusti ovakvo mesto; kao što je teško verovati da je pod tim vrelim suncem, mirisom ruzmarina i borovine Penelopa bila verna svih tih deset godina.

Do takvih misli dolaziš pri prvom spuštanju na Mirtos, uvalu koja je Kefaloniju razglasila svetu. Mirtos krase one boje mora koje je u nekim danima mirno i bez talasa sve do podneva, sitan šljunak je dovoljno udoban za ležanje i dovoljno dubok za ubadanje suncobrana, dovoljno prostran da se na njemu u prećutnoj simbiozi nađu i porodice sa decom i nudisti; parkinga koji je relativno slobodan do 11-12 sati, nakon čega se automobili lagano slažu uzbrdo, sve dalje od plaže, stvarajući oblik bleštave zmije pune odsjaja koja se uzdiže iznad uvale i lagano raste, iz sata u sat.

Ipak, slavu Mirtosa ugrožava možda najlepša neotkrivena plaža Ostrva, koja se ne može naći na svim mapama a pronalaze najuporniji: na jugozapadnom delu, pravo preko brda koje se uzdiže iznad Liksurije, put kroz tiha sela potonula u fjaku, ka manastiru Kipuria - a zatim makadam, na čijem se kraju nalazi dvestotinak stepenika koji pod skoro neprijatnim nagibom vode do skrivenog carstva: plaže Platia Amos. Ova plaža je možda najlepši odgovor Kefalonije na lepote Lefkade: lepo skrivena u uvali koju posećuju zaista retki, krupnijeg šljunka uglancanog talasima i suncem do visokog sjaja nudi najskrovitije mesto za potpunu „obamrlost duše i tela, uz potenciranje volje za ništa“: nema glasova, nema vriske koja krasi na primer Makros Gialos; prilaz moru je prijatan a voda je prijatna, iako (prebrzo) i duboka. Povratak sa Platia Amosa vraća u sećanje 300 stepenika Egremnija, ali i otvara pejsaž koji će grejati misli i tokom najbljuzgavijih noći zime koja dolazi.

Jugozapadni deo Kefalonije otkriva najpre zaliv crvenog peska – poznat po plaži Ksi (Xi), čiji je glavni deo prekriven ne-vozećim gostima obližnjih hotela, što je čini previše adastom, ali koja omogućava da svega pet stotina metara dalje, nakon kratkog hoda kroz plićak dođeš do tihe uvale u kojoj su prethodni kupači za sobom ostavili figure žena u realnoj veličini stvorene od gline za koju se priča da je lekovita, a nedaleko od njenih stopala jeste glineni krokodil, u raskoraku ka vodi. U tom prijatnijem, pustom delu se sa vremena na vreme nađu i lokalci – najčešće kreposni, još uvek snažni starci tamne kože i bele kose, iskaču iz svojih transportnih kamioneta i traže osveženje u vodi u ranom popodnevu, a onda te prijatno iznenade ponudom koja dolazi niotkuda: uz širok osmeh pun zuba nude kriške rashlađene dinje, iako te vide prvi, a verovatno poslednji put, ali – ne mari.

Centralni južni deo, od Argostolija ka Skali najpre otkriva prelepu, ali prenaseljenu plažu Mikros Gialos u Lasiju – karipski raj oslikan peskom, dugim plićakom zaštićenim od talasa – što ga istovremeno čini mlađe-maloletničkom rajskom destinacijom, a raj je u njihovim godinama veoma bučno mesto. Nešto dalje, odmah nakon bezobrazno skupog ali prelepog „White Rocks“ kompleksa i njihovih privatnih plaža otkriva se ponovo premala i prenaseljena plaža St. Tomas, iza koje sledi dugačka, prijatna Lurdata – duga peščana obala, do koje opet dolaze retki, iako puteljak od parkinga do same plaže zahteva pet minuta hoda. Na tom delu Ostrva počinje i carstvo kornjača, sektor u kojem se možeš kupati i uživati, ali uz poštovanje određenih pravila - među kojima se nalazi i klauzula da ste dužni da pre odlaska sa plaže za sobom srušite sve zamkove, mostove i kanale koje ste tako mukotrpno stvarali.

Put do Skale ujedno otkriva bogatiji deo Ostrva: putevi su glatki i lakši za vožnju, vode ka skupljim zvezdastim hotelima – sve do centra grada koji krasi i prijatna atmosfera i dugačka kamena plaža sa pogledom na Istok, odnosno kopno, no ta senzacija nije dovoljno jaka da bi nas duže zadržala, već nastavljamo dalje, ka Severu, putem na kojem valja zastati kada se dođe do čuvene pećine – 7 EUR po osobi za vožnju kroz čudo prirode.

Dve ključne tačke istočne obale svakako su gradići Ag. Efimija i Sami – čija je atmosfera mirnija i utegnutija od Argostolija i Liksurije. U Samiju se otkriju gotovo prazni restorani (previše njih sa Kapetanom Korelijem u imenu), valjda rezultat ovogodišnjeg smanjenja broja turista i tada već aktivne benzinske krize. No, svega 3-4 kilometra od Samija krije se lepa plaža Antisamos, na kojoj je vazduh predivno zasićen mirisima svega po čemu se leto pamti: borovina, ruzmarin i so nošeni vetrom po zalivu podsećaju na srednju Dalmaciju i neka pradavna letovanja po Hvaru i Korčuli.

U predvečerje, kada glava postane teška od soli i sunca u kosi a koža ispuca od vetra valja se uputiti ka Fiskardu, Ag. Efimiji ili Argostoliju: Fiskardo je prijatno ribarsko seoce, ali i najveća marina na ostrvu - zastave celog sveta lepršaju na vetru i utrkuju u visini, na rivi se mešaju engleski, holandski, italijanski, grčki i slovenački, najviše pred frižiderima sa dobrim lokalnim sladoledom.

Za razliku od omalene Liksurije koja je prijatna ali nudi samo jedno zaista dobro mesto za jelo („Zorbas“ – a kako bi se drugačije zvala najbolja kafana u gradu?) i koja nema dostojnog zamenika fantasičnom Statisu čiji su Girosi bili najukusniji deo odmora na Lefkadi - Argostoli, kao glavni grad, krije odličnu piceriju „Paparazzi“ u uličici kraj glavnog trga, kao i odlične kolače u „Premieru“ - mada ni palačinke koje se nude nešto dalje na glavnoj štrafti uopšte nisu za potcenjivanje. Još važnije: obavezno probati vafle sa prelivom od čokolade i sladoledom! Argostoli je ujedno jedina i prilika za nesuvernirski šoping, koga zanima.

I kada dnevna tura izmori i noge i oči i isprazni rezervoar (uzgred: 1.7 EUR/l), a moraš nazad ka Liksuriji ili bilo kom delu zapadne obale – nema razloga za vožnju (inače prijatnim) putem oko čitavog zaliva: trajekt na pola sata ide u oba pravca sve do kasnih sati (za vozilo: 3.60 EUR; po glavi 2.40 EUR) i ta vožnja kroz noć punog meseca preko zaliva u kojem se ogledaju svetla Argostolija i Liksurije jeste najlepši kraj dana, kada zrikavci utihnu a preko šuma talasa se prelama zvrndanje cvrčaka i daleka, jedva čujna izvorna grčka muzika iz taverni u kojima se toči belo vino i lagano priprema za jutarnje izvlačenje mreža.


Još ima vremena: dug je mesec avgust; a ni septembar, kažu, na Kefaloniji nije kišovit.
Plaže će biti praznije; pesak topliji a domaćini - još srdačniji.

„Požuri. Za koju nedelju, za koji dan, za koji čas,
Doći će prve jesenje kiše, otvoriće se prozori,
I videćeš isti suri predeo što će ti reći:
Nigde nisi bio, ništa se nije dogodilo“.

Monday 2 August 2010

Kefalonija [#1]

Iako su sva svetska mora odavno isparcelisana, a onda i mapirana - čak se i na Mediteranu – (svakako najduže crtanom i istraživanom moru u istoriji civilizacije) i dalje mogu pronaći uvale i obale koje su promakle i temeljnijim turističkim vodičima, fotografima i piscima monografija. I upravo zato je oduševljenje skrivenim uvalama još veće: kada ne očekuješ ništa spektakularno na kraju makadama koji te trucka i prašnjavi već treći kilometar, dok se voziš kroz stereo zrikavce koji svrdlaju sa obe strane puta; a voziš na leru jer grčki prevoznici ponovo štrajkuju i na ostrvo već danima ne dolazi ni kap goriva – i kada iza borovog šumarka izviri uvala koja ne staje ni u širokougaoni objektiv, a insistira da na nju zakoračiš, uskočiš, legneš i sanjaš ispod slamnatog šešira - ostaje ti samo da je poslušaš.
To je, ukratko, Kefalonija: najveće ostrvo Jonskog mora, južni sused prošlogodišnjeg otkrića - Lefkade, ovogodišnje ostrvo isceljenja.


Ako je plan za odmor avion+rent-a-car+apartman - dobićeš najmanje tri mape Kefalonije, koje se međusobno razlikuju – u putanjama asfaltiranih drumova; (ne)upisanim plažama, ali i planinskim selima; čak i rasporedom ulica u najvećem gradu - Argostoliju. Sve to predstavlja izazov kojim se valja baviti danima: zapadni krak ostrva (op. Pali – okolina Luksurije) deluje siromašnije: putevi su stariji; oznake zarđale, automobili prašnjaviji, koze češće idu drumom nego vozila - ali su i cene niže a najbolje plaže – nestvarno puste. Istočni deo (a ponajviše op. Eleios–Pronoi, okolina Skale) pak nudi glatke puteve, utegnutije taverne, naseljenije plaže i viziju svega što će kompletno ostrvo svakako postati u skoroj budućnosti, jer je turizam jedan od glavnih izvora prihoda za ostrvljane.
Zato na Kefaloniju valja požuriti.

Iznenađenje tim kartografskim nedoslednostima postaju još veća, kada se posegne za knjigama koje tvrde da je Kefalonija naseljena još pre više od 50.000, mada sigurni dokazi postoje za poslednjih 10.000 godina. Ipak, ni toliko dugo prisustvo ljudi nije, čini se, mnogo promenilo krajolik: osim poneke usamljene tvrđave, nema mnogo tragova o dugom boravku civilizacije na ovom ostrvu koje se, kao i Lefkada, velikim zemljotresom 1953. ponovo vratilo u pred-civilizacijsko stanje: gotovo je sve je srušeno. Samo je Fiskardo - mala luka na severu ostrva koja neodoljivo podseća na mala mesta na Hvaru - ostao relativno neoštećen. Ipak, za razliku od Lefkade, na čijim se kućama se još uvek mogu videti limene ploče umesto zidova i krovova, Kefalonija je pukotine nastale zemljotresom zašila i počela da živi - iznova.

Umesto antičkih građevina – postoje mnoge legende: da je pre početka vremena ostrvo dobilo ime po Kefalusu koji ga je pak dobio na poklon nakon silnih ljubavno-preljubničko-ratničkih peripetija i odolevanja čarima boginje Io; da je Kefalonija zapravo dom Odiseja, koji je svoje brodove pravio od specifične vrste kefalonijskog bora i sada je zaista jasno zašto se tako dugo trudio da se vrati ovoj kući; da se deo Homerove Odiseje odnosi na Melisani pećinu, smeštenoj u srce ostrva (kao stvorenu za pirate, ljute odmetnike ali i tajne ljubavnike); da je zapravo na Kefaloniji počelo osipanje italijanske vojske u Drugom ratu; da nije čudno što ima ljudi koji nose i po dva ili više imena – jer deca imaju više kumova, a po broju kumova se procenjuje i veličina i važnost svadbi; da se u dane Svetkovine (polovina avgusta) bezopasne zmije upućuju ka ikoni Device Marije i nakon službe netragom nestaju... Najveće ostrvo Jonskog mora krije mnoge takve sočne detalje, koji bi se dali slušati verovatno danima uz lokalno belo – Robolu – ali, sve te glasove ostavljamo iza nas, željni da „dodirom peska na koži oklopljenoj suhim vetrom podneva“ sebi dokažemo da smo, nakon duge zime i lenjog proleća – i dalje živi.

Iz aviona se videlo da postoje mnoge uvale do kojih se ne može drugačije no čamcem.
Ali, plaže poput Steliate (ako se tako zvala, mape se razlikuju u iskazima), Antisamosa, Skale, Lurdate, Makris Gialosa – te svakako Mirtosa i Plati Amosa bile su dovoljne da umire tugu što se do nekih mesta ne može: nakon što je vrućina u prva tri dana iz nas iscedila i poslednju kap gradske vode i umora - moglo je slobodno da se leži licem uz kamen topao od sunca, izgubi smisao za vreme od neprekidne pesme zrikavaca koji su jedina konstanta i gradova i divljine i podjednako glasno pevaju i u centru glavnog grada i na najzabitijim plažama; da se bezbrižno sanja u sred dana na uglačanim oblutcima, go pod suncem, nezainteresovan za juče i sutra.

A kada se prvi put uhvatiš u polusnu, u koji si utonuo
iako ti sunce prži kožu
a talasi huče kraj levog uha,
odmor je zapravo,
tek tada počeo.

(najbolji rezultat u dostizanju nirvane za proteklih nekoliko godina: već četvrti dan, rano popodne )


Iako najveće ostrvo Jonskog mora, čitava Kefalonija ima sedamstotinak kvadratnih kilometara; najduža razdaljina ne iznosi više od sedamdeset - što omogućava da pri polasku iz apartmana tek na prvoj raskrsnici zapravo donesete odluku kuda će se ići, jer sve je blizu i svaki krak ostrva krije poneku pustu plažu. Tokom vožnje neće nedostajati ni car-drive-summerfling muzika, opet brižljivo pripremana za ovu priliku, ali, brzo se pokazalo – suvišna. Ukoliko još imate sreće da su vam domaćini poput naših (udoban i od civilizacije prijatno dislociran apartman "Lazaratos") - spremni da rešavaju probleme državne benzinske krize po mrkloj noći i preko prijateljskih veza – ne postoji ništa što može pokvariti odmor na ostrvu koje svojim imenom asocira da je idealno za isceljenje – glave.