Showing posts with label istorija. Show all posts
Showing posts with label istorija. Show all posts

Sunday 24 July 2022

Ana Ristović: "Knjiga nestajanja" ili kratka šetnja kroz iščezlo


"Ono što ne može da se promeni je fiziološka nostalgija." 
(Aleksandar Genis - Borisu Miljkoviću, u serijalu "Put u budućnost" >>)

"I tada su, kako se kaže, navrla sećanja. 
Mora da su se krila u ovim prnjama pa su se sada probila van."
(Sergej Dovlatov, "Kofer")


Tako se poklopilo.
Počeo sam sa čitanjem ove knjige na otoku na kojem sam pre četrdeset i osam godina prvi put video more.

Odavno sam odustao od pokušaja da u sećanju pronađem neki trag tog prvog susreta.
Ali, umesto sećanja imam snimak iz leta 1974. godine napravljen "Super osmicom", kamerom koja se pojavljuje i u ovoj knjizi (epizoda "Kućni projektor").

Okružen krajolikom koji smo ovog leta fotografisali i delili "u sekundi" sa prijateljima širom sveta - osvestio sam koliko se toga promenilo od vremena kada su u našim životima postojale stvari nabrojane u ovoj knjizi.
U Jugoslaviji nije postojao studio koji je razvijao filmove ovog formata, tako da su se snimljene trake slale na razvijanje u Beč ili Nemačku, nakon čega su poštom vraćane u Beograd. Tako se događalo da između snimanja i gledanja snimka na kućnom projektoru prođe i po nekoliko meseci, a ta razvijena traka bila je jedina kopija koja postoji, jedini dokaz da si oduševljeno trčao ka kameri široko nasmejan, da si zaista napravio žabicu kamenom, da ti je vetar oduvao šešir, da smo bili na moru.

*

Kamera je tek jedna od stotinu i jedne stvari koje su nestale iz naših života zauvek, ili se kriju po odavno neotvorenim kutijama na tavanima ili podrumima, a o kojima Ana Ristović piše u "Knjizi nestajanja".
Na impozantnom spisku predmeta, stvari ili pojava koje je u sećanju već uglavnom prekrio veo zaborava nalaze se i ručni mlin za kafu, metalni vikleri, rolšue, jambolija, telefonski dvojnici, crveni kiosk, pisaća mašina, indigo papir, lastiš, plehane šolje, mašina za ručno mlevenje mesa, fotoaparat "Idiot", polaroidne fotografije, kolor-filter za crno-beli televizor, ručni aspirator, tranzistor, praćka, sodadžije, foto-tapet... i kliker.

Poetično mešajući (ručnim mikserom!) kratke opise predmeta koji mlađima sada sigurno deluju najblaže rečeno čudno (zato su tu i fotografije); scene iz porodične istorije i opise vremena u kojem su ti predmeti bili deo svakodnevice i najava još sjajnije budućnosti - Ana Ristović nas vodi u šetnju koja traje mnogo duže od samog čitanja.

Svako ko je imao u rukama, koristio, kvario, popravljao, živeo u društvu tih predmeta će na kraju svake priče neminovno otvoriti davno zatvorene kutije sećanja i početi da traga za porodičnim pričama, priseća se prve radosti pojavljivanja kontura iz emulzije polaroidnog foto-papira, prvog dobijenog naliv-pera, patrona za obična pera, dedinih platnenih maramica i svega što je činilo to vreme.
Oni mlađi koji nemaju problem sa "fiziološkom nostalgijom" će u ovoj knjizi pronaći crvotočinu kroz koju će stići u epohu o kojoj se sada previše često priča u pogrešnom registru.

Šarmatni humor ("Odjednom, niko više neće da jede mućena jaja za dezert"), slatka nostalgija i grudvice razočaranja daju "Knjizi nestajanja" drugačiji tonalitet od mnogih zašećerenih priča posvećenih tom vremenu i dokazuju Genisovu tezu o nostalgiji sa početka ove priče.
Još važnije, ove priče inspirišu na prisećanje na predmete koji su nam bili lično važni, a kojih u ovoj knjizi nema.

Završavajući čitanje knjige na otoku na čijim se rivama i dalje čuju Animatori, a na štandovima prodaju majice sa likom Bada Spensera (!!!), iz sećanja su mi se vratile one zgodne čaše-na-rasklapanje koje smo nosili na kampovanje, "sladoled u fudbalskoj lopti", prva jugoslovenska verzija igre "Monopol" (čista subverzija i provokacija kapitalizma, aha!), zatim i prvi dobijeni kaleidoskop kroz koji kao da sam gledao u budućnost koja će biti sjajna kako god da se boje i oblici postave, i uživao sam u tom talasu nostalgije koja me zapljusnula na obali mora, mnogo godina kasnije.

*

Knjiga je dostupna u Beopolisu >>


Monday 19 April 2021

O kamenim kipovima, posečenim stablima i kraju jednog društva (iz "Kratke istorije napretka" Ronalda Rajta)

"Oko dva veka pre španske invazije Perua, jedna holandska flota u Južnim morima, dalje zapadno od Čilea i ispod južnog povratnika, naišla je na prizor koji nije bio ništa manje vredan strahopoštovanja, a bio je još neobjašnjiviji, od megalitskih građevina u Andima. 

Na Uskrs, 1722, Holanđani su uočili nepoznato ostrvo na kome uopšte nije bilo drveća i koje je bilo tako erodirano da su od njegovih golih brda pomislili da su dine. Zaprepastili su se kad su, dok su se približavali, ugledali stotine kamenih likova, neka visoke poput amsterdamskih kuća. (...)

Kapetak Kuk je kasnije potvrdio pustoš ostrva, jer nije našao "ni drva za gorivo, niti imalo pijaće vode da se ponese na brod". Opisao je malene kanue ostrvljana, načinjene od delova olupina prišivenih jedan uz drugi poput kože za cipele, kao najgore na Pacifiku. Priroda je, zaključio je, bila "krajnje štedljiva darovima na ovom mestu".

Velika misterija Uskršnjeg ostrva koja je iznenadila sve rane posetioce nije bila samo u tome što tako gorostasne statue stoje u tako malenom i udaljenom kutku sveta, već i u tome što je izgledalo kao da su statue tu postavljene bez ikakve opreme, kao da su spuštene na zemlju s neba. Španci koji su raskoši arhitekture Inka pripisali đavolu prosto nisu umeli da prepoznaju dostignuća jedne druge kulture. Ali čak ni naučni posmatrači nisu, u početku, mogli da objasne megalite sa Uskršnjeg ostrva. Likovi su stajali kao da se rugaju, prkoseći zdravom razumu.

Sad znamo odgovor na tu zagonetku, i on je strašan. Uprkos onome što je rekao kapetan Kuk, Priroda nije bila neuobičajeno škrta u svojim darovima. Izučavanja polena kraterskih jezera na ostrvu pokazla su da je ostrvo nekada bilo dobro snabdeveno vodom i puno zelenila, s bogatom vulkanskom zemljom na kojoj su rasle guste šume čileanske vinove palme, vrlo dobrog drveta koje može da dostigne veličinu hrasta. To nije promenila nikakve prirodna katastrofa: nikakva erupcija, suša, niti bolest. Katastrofa koja je pogodila Uskršnje ostrvo bio je čovek.

Rapa Nui, kako Polinežani zovu to mesto, naselili su, tokom petog veka, doseljenici sa Markiskih i Gambijskih ostrva koji su stigli u velikim katamaranima sa zalihama uobičajenih vrsta useva i životinja: pasa, kokošaka, jestivih zamoraca, šećerne trske, banana, slatkog krompira i dudovog drveta od čije se kore pravilo platno (...) Uskršnje ostrvo bilo je isuviše hladno za hlebno drvo i kokosovu palmu, ali bilo je bogato morskom hranom: ribom, fokama, delfinima, kornjačama i pticama što se gnezde na moru. Za pet ili šest vekova, broj stanovnika je porastao na deset hiljada - što je mnogo za 64 kvadratne milje. Izgradili su sela s dobrim kućama na kamenim temeljima i očistili najbolju zemlju za njive. Društveno, podelili su se u klanove i slojeve - plemiće, sveštenike, obične građane - a možda je postojao i nekakav vrhovni poglavica ili "kralj". Poput Polinežana na nekim drugim ostrvima, svaki klan je počeo da odaje počast svojim precima podižući impresivne kamene kipove. Klesali su ih u podatnoj vulkanskoj sedri kratera i podigni na postolja kraj obale. Kako je vreme odmicalo, taj kult kipova postajao je sve veći predmet takmičenja i preterivanja, dostigavši vrhunac za vreme poznog evropskog srednjeg veka, dok su kraljeve iz loze Plantageneta vladali Engleskom.




Svako pokolenje kipova bilo je veće od prethodnog, zahtevalo je više drveta, kanapa i radne snage da se dovuče do ahu, ili oltara. Drveće je sečeno brže nego što je moglo da niče, a taj su problem još više pogoršali doseljenički pacovi, koji su jeli seme i mladice. Do 1400. više nije bilo polena drveća u godišnjim slojevima kraterskih jezera: najveći i najmanji sisari na ostrvu zajedničku su uništili šume.

Možda mislimo da bi na tako ograničenom mestu, gde su, s visine Terevake, ostrvljani mogli da obuhvate čitaj svoj svet jednim jedinim pogledom, bile preduzete neke mere da se zaustavi seča, da se zaštite mladice, da se posadi novo drveće. Možda mislimo da bi, kako se drveće proređivalo, podizanje kipova bilo smanjeno, a drvo čuvano za osnovne svrhe kao što su pravljenje brodova i pozdanje krovova. Ljudi koji su oborili poslednje stablo mogli su da vide da je poslednje, mogli su da budu sasvim sigurni da više nikad neće nići nijedno drugo. I svejedno su ga posekli. Sav hlad je nestao iz zemlje, osim senki oštrih rubova koju su bacali okamenjeni preci, koje su ljudi voleli još više jer su se pored njih osećali manje usamljeno.

Tokom otprilike jednog naraštaja bilo je dovoljno starog drveta da se vuče veliko kamenje i ipak sačuva nekoliko kanua pogodnih za plovidbu po dubokoj vodi. Ali došao je dan kad je propao i poslednji valjan čamac. Ljudi su tada shvatili da će morske hrane biti jako malo i da - što je još gore - neće nikako moći da pobegnu. Njihova reč za drvo, rakau, postaja je najdraža reč u njihovom jeziku. Izbijali su ratovi oko starih dasaka i crvotočnih delića olupina. Pojeli su sve pse i gotovo sve ptice što se gnezde, i nepodnošljiva tišina ostrva produbila se kad su utihnule životinje. Jedino što je ostalo bili su moai, kameni divovi koji su progutali zemlju. A oni su i dalje obećavali povratak izobilja, samo ako ljudi ne izgube veru i ako im budu odavali još veće počasti. Ali, kako ćemo vas odneti do oltara?, pitali su klesari, a moai im odgovoriše da će, kad kucne pravi čas, oni sami odšetati tamo. Te se lupa alatki i dalje širila iz kamenoloma, a zidovi kratera su oživeli u likovima stotina novih divova, koji su postali još veći sad kada ljudi više nisu morali da ih prevoze. Najveći lik koji je postavljen na oltar visok je preko trideset stopa i težak osamdeset tona, najveći ikad isklesan dug je šezdeset pet stopa i težak preko dve stotine tona, što se može uporediti s najvećim kamenjem koje su napravili Inke ili Egipćani. Osim što se, naravno, nikad nije pomakao ni za milimetar.

Pred kraj, bilo je više od hiljadu moaija, jedan na svakih deset ostrvljana u njihovo zlatno doba. Ali to doba je prošlo - nestalo je s dobrom zemljom koju su oduvali neprekidni vetrovi a iznenadne, žestoke poplave sprale i odnele u more. Ljude je zavela ona vrsta napretka koja postaje manija, "ideološka patologija", kako je zovu neki antropolozi. Kada su Evropljani stili na ostrvu u osamnaestom veku, najgore je već bilo prošlo; zatekli su jednu ili dve žive duše po kipu, jadne ostatke, "male, mršave, strašljive i bedne", kako je to Kuk rekao. Sad nije bilo krovnih greda pa su mnogi živeli po pećinama; jedine građevine bile su kameni kokošinjci u kojima su danonoćno jedni od drugih branili taj poslednji izvor proteina koji nije bio ljudskog porekla. Evropljani su čuli priče o tome kako je klasa ratnika preuzela vlast, kako se ostrvo grčilo pod teretom zapaljenih sela, krvavih bitaka i ljudožderskih gozbi. (...)



Čak ni to nije bila najniža tačka. Između posete Holanđana 1722. i Kukove posete pedeset godina kasnija, ljudi su opet zaratili i međusobno, i po prvi put, sa precima. Kuk je zatekao moaije zbačene sa svojih postolja, naprsle i obezglavljene, a po ruševinama su bile hrpe ljudskih kostiju. Nema pouzdanog izveštaja o tome kako se ili zašto to dogodilo. Možda je otpočelo kao krajnje zverstvo između neprijateljskih klanova, kao što su evropske nacije bombardovale katedrale tokom Drugog svetskog rata. Možda je otpočelo kada su stranci u nezamislivo bogatim i opasnim plovećim dvorcima raspršili osamu ostrva. Ti posednici drveta bili su donosioci smrti i bolesti. Koškanja sa mornarima često su se završavala streljanjem urođenika na plaži.

Ne znamo tačno šta su zahtevni moai obećali ljudima, ali čini se verovatnim da je dolazak jednog drugog sveta možda razotkrio određene iluzije kulta kipova, te je opsesivno verovanje zamenjeno jednako opsesivnim razočaranjem. Šta god da mu je bio pokretački duh, uništavanje Rapa Nuija besnelo je najmanje sedamdeset godina. Svaki naredni strani brod nailazio je na sve manje uspravnih kipova, dok na kraju više nijedan div nije stajao na svom oltaru. Rušenje je sigurno izuzetno teško palo nekolicini potomaka graditelja. Temeljnost i promišljenost uništavanja ukazuju na nešto dublje od ratovanja između klanova: na narod gnevan na svoje bezobzirne očeve, na ustanak protiv mrtvih. 

Lekcija koju naš svet može da nauči od Rapa Nuija ipak je zabeležena."

(Prekucano iz knjige "Kratka istorija napretka", str. 69-74, Geopoetika, 2007, prevod Bojana Vujin)


Tuesday 6 April 2021

O 6. aprilu, Biblioteci, Hitleru i generalu Leru

Juval Noa Harari u „Sapijensu“ podseća na važnost i vrednost priča za našu vrstu. Da ne prepričavam poglavlja posvećena tom fenomenu (pročitajte celu knjigu, više puta) – skratiću: Priče su ono što svaku veću ljudsku zajednicu drži na okupu.

One su univerzalni „lepak“. Svaki majstor-amater zna da postoje stvari koje nikakav lepak ne može da reši. Dvokomponentni, montaž-kit, barsil... ništa ne radi, i onda se sjuriš do prve prodavnice i uzmeš ’bilo koji super-lepak’ kojim takođe ne uradiš ništa, osim što ulepiš barem tri prsta (!!!) a predmet lepljenja ostane zamrljan do kraja vremena, i neupotrebljiv. Svakog 6. aprila 1941. ovde se na mreži pojavi uvek isti neadekvatan, loš lepak kojim bi naše ozbiljno naprslo, i inače krhko nacionalno biće valjalo da bude malo dopravljeno. To je ona priča o generalu Leru koji je „priznao da mu je Hitler naredio da bombarduje Narodnu biblioteku 6. aprila 1941... Zato što je u toj ustanovi sačuvano ono što je vekovima činilo kulturni identitet tog naroda.” To nije čak ni lepak, već mešavina lošeg brašna i vode.
Lažnjak. Radoslav Grujić (1878-1955), teolog i istoričar, upravnik Muzeja Srpske crkve i dopisni član SANU u svom svedočanstvu o bombardovanju Beograda priča: “Biblioteka je pogođena jednom zapaljivom bombom, najviše dvema koje su prošle kroz krov u zadnjem delu zgrade. Vatra je dugo tinjala pod krovom. Projektile je bilo moguće neutralisati ako se zatrpaju peskom koji je blagovremeno dopremljen u Narodnu biblioteku Srbije, ali, nažalost, u tim dramatičnim trenucima nije bilo nikoga ko bi to učinio. Razarajući požar rasplamsao se 6. aprila oko 18 sati. Budući da tokom tog, kao i svih narednih dana, niko nije pristupio njegovom gašenju, on je u potpunosti utihnuo tek 9. aprila.” Dakle, “jedna zapaljiva bomba, najviše dve”. Ne pričamo o bombama od 600 kilograma koje bi zbrisale ceo Kosančićev venac, već “štapićima” dužine 50 centimetara. Iz jednog aviona je, tvrdi Branislav Gajić, izbacivano do 1200 takvih štapića, od kojih su “jedna, najviše dve” pala na krov Narodne biblioteke i uzrokovala požar koji niko nije ugasio zato što je kapija bila zaključana. Sve to možda više govori o nama i organizaciji u tadašnjoj Jugoslaviji - nego o Hitleru i Leru čiji su bombarderi imali za cilj nešto drugo, na donjem Kalemegdanu. Hitler je, naravno, imao jezive ideje šta sve želi da nam radi - sam ili uz pomoć ovdašnjih kolaboranata u vidu raznih “srpskih majki” i ostalih bašibozluka. U moru dokazanih i dokazivih mračnih namera, na prvi pogled zvuči idiotski dopisivati izmišljotine. No, kada ta i takva, izmišljena priča počne da se koristi da bi se dodatno podcrtalo da smo oduvek bili nekakav "golemi trn" u oku raznim osvajačima, i kada ona postane potka za tirade o “spaljenim knjigama sa zabranjenom istorijom Srbije” i sličnim ... sranjima..., onda stvari postaju jasnije. Ekipa zadužena za širenje mitomanije je u kolektivnoj svesti već napravila zgarište strašnije od onog koje je ostalo od biblioteke na Kosančićevom vencu pre 80 godina. U našoj kolektivnoj svesti uskoro više ništa - i nikada - neće moći da bude izgrađeno na zdravom temelju, već će nam preostati samo zalivanje betonom. Da se vratim na početak - lepljenje nacionalnog bića lažnim i neadekvatnim lepkom ne može dati valjane rezultate. Ostaće nam ulepljena tri prsta, a ono što ste lepili biće ružno, i nefunkcionalno. * Koristan tekst Branislava Gajića o tom bombardovanju (kao i onom 1944) >> Svedočanstvo Radoslava Grujića je dostupno u tekstovima istoričara Dejana Ristića.

Sunday 21 February 2021

"Dara iz Jasenovca" ili stav o filmu ≠ stav o Jasenovcu



Kada su u XIX veku putujuće pozorišne trupe igrale po Srbiji predstave o boju na Kosovu glumac koji je igrao Murata spavao je u štali, dok bi Miloša Obilića ugostio najbogatiji domaćin u selu.

Bilo je takvih nesporazuma i u Jugoslaviji: Zvonku Lepetiću su prilazili ljudi i terali ga u materinu zbog uloge ustaše u Zafranovićevoj "Okupaciji u 26 slika".

Sinoć emitovani film nas podseća da se istorijske činjenice i autorsko, to jest umetničko delo i dalje gledaju kroz isti cviker i mere istim spravama.
 
Autor, kao i glavni finansijer ovog filma to dobro znaju.

Zato je važno ponavljati: stav o filmu "Dara iz Jasenovca" ≠ stav o Jasenovcu.

Dodatno, stav o filmu je vrednosni, i ovaj film je, jednostavno, loš.

*

Pre podizanja zavese:
(tekstovi pisani pre premijere filma)

Ognjen Glavonić - "Kraj trke" >>
Dejan Kožul - "Nacionalističke strasti i filmska traka" >>

Nakon spuštanja zavese:

Zlatko Paković - " Šta vidimo gledajući film Dara iz Jasenovca" >>
Jerko Bakotin - "Od buke do bruke" >>




Friday 22 January 2021

Mira Furlan: Pismo sugrađanima / (“Pismo u prazninu”) iz Beograda u Zagreb, 1. novembra 1991.

"Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezrevno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život.

Budući da se ipak radi o mom jedinom životu, i kad sam već iz nekog razloga izabrana da poslužim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previše očajna da bih uopće imala volje za polemiziranje po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko rečenica. Baš kao na kraju nespretne, mučne, krive ljubavne priče, kad se, potpuno pogrešno, uvijek još nešto hoće reći i objasniti, iako u dubini duše znamo da su sve riječi suvišne, jer ih, naime, više nema tko čuti. Jer je, naime, kraj.

Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju “masakr na srpski način” i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.

Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molijera, Turgenjeva i Šoa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspotavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna medja, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.

Znam da se u ovom času sve te priče o kozmopolitizmu umjetnosti čine deplasiranima. Znam da se čini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opću ljubav i bratstvo svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladići se vraćaju kući zauvijek osakaćeni. Kako da kažem bilo što što nece zvučati kao deplasirana glupost u trenutku kad se, iz apsolutno neshvatljivih razloga, prijeti Dubrovniku u kojem sam igrala svoju najdražu predstavu, “Gloriju”?

Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat zapravo i suučestvovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj?

Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost. A ona će valjda jednog dana ipak doći. Ja sam, sa svoje strane, sve do nedavno, bila spremna na sve moguće muke i poteškoće transportno – komunikaciono – financijske vrste, bila sam spremna da 20 sati putujem preko Austrije i Madjarske, a bila bih spremna da podnesem još mnogo luđe i opasnije varijante putovanja, samo da stignem na svoje predstave u dva zaraćena grada, da se točno u pola osam pojavim na sceni sa svojim zagrebačkim ili beogradskim kolegama i da odigram naizmjenično Korneja i Turgenjeva, u ime kontinuiteta svog posla, u ime nečega što će nadživjeti ovaj rat i ovu, meni neshvatljivu, mržnju. I bila bih i dalje spremna da sebe uvijek iznova ulažem kao zalog za neku budućnost koja nas valjda ipak čeka, sve dok me neki strastveni rodoljub doista ne izmasakrira, kao što mi obećavaju.

Bila sam spremna i bila bih spremna i dalje na sve napore i užase s tim u vezi, da me odjednom, takvom strahovitom žestinom, nije zapljusnula mžznja iz mog rodnog grada. Užasnuta sam silinom i količinom te mržnje, jednodušnošću osude, činjenicom da baš nitko u mom gestu nije vidio dobru namjeru, obranu integriteta profesije, pokušaj da se makar obrani jedna dobra i lijepa predstava. Ja ionako više nisam imala namjeru nastaviti s igranjem te predstave, što sam naznačila u svom pismu. Bitef kao internacionalni festival, na koji su došli Englezi, Rusi, Francuzi, Belgijanci, među njima i jedan Slovenac, činio mi se vrijedan mog prisustva, tim više što bi moje neigranje značilo izdaju predstave koju sam pod najtežim okolnostima radila za vrijeme devetomartovskih tenkova, svakodnevnih prijetnji vojnim udarom itd. itd. Itd.

Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zašutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave. Netko je u to ime odlučio i to da mi treba dati otkaz...

Hvala Hrvatskom narodnom kazalištu, hvala mom kolegi Draganu Milivojeviću koji je taj otkaz potpisao. Znam da mnogi ljudi dobivaju otkaze, da sam ja samo jedna od mnogih, jednostavno višak. Čovjek se stalno pita ima li pravo u ovom općem užasu postavljati svoje malo osobno pitanje. Ja svakako neko vrijeme (koje?) ne mislim igrati ni na jednoj kazališnoj sceni ove raspadajuće, izmrcvarene države. Možda se nije trebalo tako žuriti s otkazom, sve se moglo riješiti samo od sebe. Elegantnije. Pristojnije. Ne tako grubo. Naravno, nije vrijeme nježnosti.

Ali, hoće li se netko nakon svega ovoga morati stidjeti? I da li ću to baš biti ja, kao što me uvjeravaju moje kolege po svojim pravovjernim intervjuima? Može li se užasom rata opravdati svaka mala gadost počinjena prema svojem bližnjem? Smije li se prešutjeti nepravda učinjena prijatelju ili kolegi u ime velikog svijetlog nacionalnog cilja? Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnju pojedinca (koji je slučajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ova pitanja svojim prijateljima u Zagrebu koji sad šute, zamjerajući istovremeno šutnju Beogradu.

Teško je pisati bez gorčine. Voljela bih da to mogu, jer: “Ljubite neprijatelje svoje”. Voljela bih da svi to možemo. Tu možda leži rješenje za sve nas. Ali se bojim da sam nevjerojatno daleko od Božjeg puta. A on je uvijek put ljubavi. Ne mržnje.

Kome zapravo pišem ovo pismo? Tko će ga pročitati? Tko će ga htjeti pročitati? Svi su obuzeti velikih općim stvarima, male pojedinačne sudbine više nisu važne. Koliko ćemo prijatelja izdati da ne bismo počinili veliku, jedino priznatu, nacionalu izdaju? Koliko malih ljudskih izdaja, koliko sitnih podlosti treba počiniti da bi čovjek ostao “čist pred nacijom”?

Žao mi je, moj vrijednosni sistem je drugačiji. Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi, i ti neki ljudi (bože, kako ih je malo!) uvijek će u mojoj glavi, bez obzira na sve kataklizme ovoga svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija. Ja, na žalost, nikada neću moći “mrziti sve Srbe”, niti uopće shvatiti što to zapravo znači.

Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostvare, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one “druge strane”, čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen. Tih ljudi ima i u ovom gradu iz kojeg pišem ovo pismo, a u koji me odvela moja ljubav, ta stvar koju je u ovom času gotovo nepristojno i spomenuti. Ništa više ne služi kao ispričnica, sve je zgaženo i prezreno, ako nije u direktnoj službi velikog cilja. Kakva ljubav, kakvi brakovi, kakva prijateljstva, kakve kazališne predstave!

Odbijam i ne pristajem na takvo osakaćenje sebe same i svog života. Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one očajnike koji nisu “Srbi”, nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnušaju ove odvratne granginjolske farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, sada se obraćam. Možda će me netko čuti.

Kaznu koju mi je moj grad, moj jedini grad, moje kazalište, moje jedino kazalište, tj. jedino kazalište koje sam smatrala svojim, kaznu koju su mi preredili, mislim da nisam zaslužila, jer sam radila onako kako mislim da uvijek treba raditi: vjerujući u ljude i našu profesiju, koja ljude mora spajati a ne razdvajati. Nikad se neću “odreći svojih beogradskih prijatelja” kao neke moje kolege, jer ne mislim da su ti prijatelji na bilo koji način pridonijeli ovoj katastrofi koja nas je zadesila, kao što se nikad neću odrećo ni svojih zagrebačkih prijatelja, čak ni onda kad se oni odriču mene. Trudit ću se na sve načine da razumijem njihovu paniku, strah, ogorčenje, pa čak i mržnju, ali molim to isto razumijevanje i za sebe, tj. za jednu priču koja je drugačija od uobičajenih, za jedan život koji je, igrom tzv. sudbine, izašao iz očekivanog okvira. Zašto sve mora biti tako isto, tako zastrašujuće izjednačeno, poravnano, jednoobrazno? Nije li bilo dosta toga? Znam da je vrijeme uniformi, a one su sve jednake, ali ja nisam vojnik, ne mogu to biti, nisam u stanju to biti, nije moje da to budem.

Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovde rodili, slučajno smo ovi ili oni, pa valjda ima još nešto osim toga? Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao hrana za vječno gladnu propagandnu zvjerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistoga srca. 

Takvom čovjeku ću biti zahvalna."

(Mira Furlan, iz Beograda u Zagreb, 1.11.1991.)


Wednesday 31 July 2019

[Za Belgrade Less Ordinary] "Rokenrol i Jugoslavija"


Napomena: tekst je pisan za "Belgrade Less Ordinary" >>, jedinstveni vodič namenjen strancima koji i danas ne veruju da je rokenrol postojao u SFR Jugoslaviji, "komunističkoj zemlji". 

* * * 

"Kakvo je društvo, takva je i muzika.
Muzika ne može da se gleda van konteksta društva." 
(muzičar Branimir Džoni Štulić, 1983.)

"Sve što je imalo tiraž veći od 200.000 primeraka je bila politička činjenica." – otkrio mi je u neformalnom razgovoru nekadašnji urednik jednog od najtiražnijih rok-magazina bivše Jugoslavije. Počinjem priču o muzičkoj sceni Jugoslavije ovim citatom zato što će nam možda pomoći da razumemo koliki je realni uticaj u tadašnjem vremenu i sistemu (državnih) vrednosti imala rok-muzika u SFR Jugoslaviji, državi sa nešto više od 22,5 miliona stanovnika početkom osamdesetih od kojih je manje od 10% bilo učlanjeno u Savez Komunista Jugoslavije, odnosno vladajuću (i jedinu) partiju.

Kakva je to komunistička država bila, sa tako malim procentom članova partije i u kojoj je rok-muzika imala svoj prostor još od šezdesetih? Jugoslavija je - kao što će Vam i drugi tekstovi u ovom magazinu dokazati – bila liberalnija i progresivnija od država Istočnog bloka, u kojoj je čak i alternativna scena, odnosno muzika imala svojevrsnu podršku sve do raspada sistema, koji se pridržavao ideje da je meka kontrola produktivnija nego stroge zabrane – barem dok rok-časopisi ne premašuju tiraž od 200.000 primeraka.

Kao što ništa nije prepuštala slučajnosti u svim aspektima života, Partija nije ni muzičkoj sceni dozvoljavala samovoljno ispadanje iz ritma. Ipak, rešenja koja su preminjivali u ograničavanju protoka ljudi i robe nisu se mogla primeniti na muziku, odnosno AM talase Radio Luksemburga sa kojeg su mladi muzičari 'po sluhu' skidali svetske hitove da bi ih svirali na igrankama. Kakav uticaj muzika ima na mlade je Partija osetila 1963, kada su održane prve ulične demonstracije u Beogradu, i to 'zbog muzike'. Prva velika zvezda Jugoslavije, pevač Đorđe Marjanović nije od strane žirija proglašen pobednikom jednog lokalnog takmičenja a oko sedam hiljada mladih ljudi je započelo proteste zbog kojih je na kraju morala da interveniše policija. Postalo je jasno da je neophodno uhvatiti ritam i korak s vremenom. Kako bi eventualna zabrana popularne muzike poljuljala realno zasnovan imidž Jugoslavije kao socijalističke države u kojoj postoji više sloboda nego u drugim zemljama Istočnog bloka - Partija je obukla plesne cipele, izašla na podijum, zagrlila omladinu i povela ples.

Partija je dala dozvolu za pokretanje prvog rok-end-rol magazina ("Džuboks", 1966) koji je, priča se, odmah rasprodat u tiražu od 100.000 primeraka (dakle, politički 'nevažan' tiraž); organizovana je prva "Gitarijada", na radio-talasima su se pojavile emisije sa 'muzikom za mlade'; školski 'okršaji' profesora i tinejdžera sa 'bitls' frizurama su završeni pobedom ovih drugih a na sceni se pojavila prva generacija 'kosijanera'. Ovo je važno znati, jer je lakše razumeti kako su rok-end-rol i Država neko vreme živeli i radili u čudnoj, ali plodnoj simbiozi. Tokom sedamdesetih su neki od najboljih prog-rok bendova otpevali neke od najlepših partizansko-revolucionarnih pesama (pravljenje 'rodoljubivih pesama o revoluciji' i učešće na partijskim svečanostima je bilo uobičajeno, kao i nagrade koje su bendovi redovno dobijali, čak i oni prkosniji); odlazak muzičkih zvezda na 'odsluženje vojnog roka' bila je vest za naslovne strane državnih medija, a u prostorijama od Partije osnovanog 'Studentskog Kulturnog Centra' (SKC) sada svetski poznata umetnica Marina Abramović izvodila je prve performanse, radikalnije od današnjih. Umesto klasične 'cenzure' (nisu svi bili u ljubavi sa Partijom) pribegavalo se drugim metodama. Mediji, kao i izdavačke kuće i koncertni prostori bili su pod kontrolom države – ali su umesto otvorenih zabrana kao mere uvedeni 'porez na šund' što je neka izdanja činilo skupljim (i primenjivalo se i na druge vrste muzike); objavljivanje albuma odlagalo se sve dok autori nisu pristajali na izbacivanje nekih stihova ili pesama, a koristili su se i izgovori poput 'pozornica u Domu kulture ne može da izdrži tolike instrumente, pojačala i muzičare'.

Kao i mnogo toga u Jugoslaviji, ljubav rok-end-rola i Partije počela je da slabi početkom osamdesetih, čime počinje zlatni period jugoslovenske alternativne muzičke scene. (Neki novinari i muzičari tvrde da je u to vreme, a u organizaciji Državnih službi – u Jugoslaviji počela da stiže i veća količina narkotika koji su namerno usmeravani ka akterima novotalasne scene.) Pank i novi talas su (ne)očekivano brzo stigli do Jugoslavije: prvi pank bend (Pankrti) osnovan je već 1977. u Ljubljani ali pank je u Jugoslaviji zapravo bio izgovor za sviranje drugačije muzike a ne 'simptom dezintegracije samoupravnog socijalizma' kako su ga kritičari zvali, što potvrđuje jedan od osnivača tog istog benda. Novi mladi svet kojem je konačno bilo omogućeno da se 'bave muzikom' ukoliko imaju instrument i znaju nekoliko akorda ubrzo je stvorio jednu od najživahnijih scena Evrope, o kojoj se pisalo i po stranim magazinima - ali i na najvišem nivou (kada je ambasada SSSR-a protestovala zbog pesme "Maljčiki" grupe VIS Idoli zato što se 'rugala' sovjetskoj svakodnevici).

Od 1980. godine jugoslovenska muzička scena je bukvalno eksplodirala. Prvi privatni studiji za snimanje i osnivanje prvih manjih, a kasnije i 'nezavisnih' izdavačkih kuća, radio-stanice sa sve više termina 'nezavisne muzike' (Studio B (Beograd), Radio 101 (Zagreb), Radio Študent (Ljubljana) te ozbiljan broj omladinskih (partijskih, ali zapravo liberalnih) magazina stvorili su prostor u kojem je alternativna scena cvetala u naizgled neurednoj bašti, no dobro ograđenoj.





Nakon učešća na zajedničkom albumu "Paket aranžman" beskompromisni trio Šarlo Akrobata je objavio danas skupoceni vinil "Tuplji ili bistriji čovek biva kad..." koji je u četrdesetak minuta uradio više nego neki britanski novotalasni i pank bendovi na četiri albuma. Pomenuti VIS Idoli su objavili po svim anketama 'najbolji album jugoslovenskog roka' "Odbrana i poslednji dani" na kojem se pored eklektičnog zvuka prvi put moglo čuti i pravoslavno pojanje a album je objavljen u Zagrebu zato što je beogradska izdavačka kuća odbila da štampa omot albuma koji je imao ispise na srpskoj ćirilici (sve se dešava pet godina pre novog talasa nacionalizma i Slobodana Miloševića). Ovaj album se našao na listi najboljih po izboru urednika evropskih muzičkih časopisa (glasali i urednici časopisa Actuel i NME) na mestu broj četiri. Ispred njih su bili Depeche Mode, Yello i Falco, dok su UB40 bili osmi! Razlazom Šarla Akrobate nastala su dva značajna benda jugoslovenske alternativne scene: sirova muzika puna pokliča i rifova koju je svirala Disciplina Kičme koju su u početku činili samo Koja (pevač-basista) i bubnjar i koja je, iako objavljivana u skromnim tiražima, ubrzo postala jedan od prvih kult-bendova Jugoslavije. Drugi bend nastao iz te podele bila je Katarina II/Ekatarina Velika čiji je prvobitni XTC-The Stranglers-art rock zvuk u jednom trenutku prerastao u simfo-pop koji je bio veoma popularan tako da su punili i veće hale i prodavali i do 50.000 albuma (što je smatrano 'komercijalom'). Pred kraj života vođa ovog benda Milan Mladenović je u Brazilu snimio izuzetni album "Angel's Breath" sa Mitrom Subotićem – Subom i muzičarima iz Brazila na kojem su stvarali 'novi zvuk sveta – peti jezik', a Suba je svetu poznat i kao producent albuma "Tanto Tempo" Bebel Gilberto, najprodavnijeg albuma brazilske muzike na planeti Zemlji.

U Beogradu je novi talas uskoro iznedrio i novu generaciju bendova, poput i danas ljutih i opakih Partibrejkersa, a za njima su tokom devedesetih došli eklektični Kanda, Kodža i Nebojša i Darkvud Dab, da pomenem i preporučim za preslušavanje barem one koji su počeli da sviraju u vreme postojanja Jugoslavije.

U Zagrebu je novi talas procvetao drugačijim cvetovima. Na početku teksta citirani Branimir Džoni Štulić je kao vođa benda Azra za svega četiri godine sasuo javnosti u lice neke od najljućih kritika 'na svim nivoima' te više desetina pesama zbog kojih su se izdavači preznojavali (i terali ga da na omote albuma dopisuje 'objašnjenja' poput 'imperijalizmu i hegemoniji' iako je bilo jasno da peva o nečem drugom). Prokleto ljut na sve, Džoni se još 1983. povukao u Holandiju ostavši neprikosnovena legenda. Bend drugačijeg zvuka, poetike ali i scenske estetike - Haustor je u svega četiri albuma prošao put od novotalasnog etno-regea i istraživanja egzotičnih foklora, daba i džeza do popularnog pop benda, ali je na tom putu ujedno bio i jedna od retkih žrtava direktne cenzure. Njihova pesma "Radnička klasa odlazi u raj" je najpre odbijena za objavljivanje 1981, da bi po objavljivanju 1984. bila zabranjena za emitovanje.

Sada svetski poznati bend Laibach je takođe 'dete' Jugoslavije, sa kojom su bili u sukobu gotovo od samog osnivanja a zbog korišćenja snimaka govora Josipa Broza Tita za nastupe i albume, koji su u njihovoj muzici dobijali novi, nepoželjni kontekst.

Najneobičniji bendovi dolazili su sa neočekivanih strana. Novosadska Luna objavila je svega jedan, malotiražni album "Nestvarne stvari" na kojem ćete čuti neverovatnu, furioznu četvorku (glas, klavijature, gitara, bubanj) čiju ćete tamu razumeti i bez da znate srpsko-hrvatski. Riječka scena je ponudila genijalni bend Paraf kojim bi se ponosila i britanska scena, a nešto kasnije i Let 3 koji još uvek sviraju i šokiraju javnost - zvukom, tekstovima, koncertima i spotovima. Iz Skopja nije stigao samo Leb i Sol, na čijim albumima ćete čuti jednog od najvećih gitarskih virtuoza Balkana i Evrope, već i tamni Mizar, prvi poznatiji ovdašnji goth-rock bend u čiji su zvuk utkani i pravoslavna tradicija i pojanje. Sarajevo, odnosno Bosna nije dala samo razbarušenu verziju novog talasa ('new primitves'), o kojem bi se knjiga mogla pisati (Zabranjeno pušenje i Elvis J. Kurtović), već je bila i kolevka dva poslednja velika (državna) muzička projekta - Plavog orkestra i folk-zvezde Lepe Brene koje je važno pomenuti zato što su oba ono što je država očekivala od popularne muzike: laku zabavu, pamtljive refrene i nikakvu društvenu angažovanost. Pokazalo se da je i publika to tražila: debi album Plavog orkestra je dosegao gotovo milionski tiraž, a Brena i danas važi za jednu od najvećih zvezda Balkana.

Koliki je, zapravo, bio domet rok-muzike, odnosno njenih zvezda, štampe i novinara postalo je, na žalost, vidljivo u vreme kada je SFR Jugoslavija počela da se raspada. Uprkos popularnosti i kakvoj-takvoj prisutnosti čak i na TV kanalima sa nacionalnom frekvencijom – oni muzičari koji su se jasno i glasno određivali protiv novog talasa nacionalizma i oružanih sukoba na prostoru Jugoslavije nisu, ipak, uspeli da odnesu prevagu. Bez obzira na "koncerte za mir", zajedničke nastupe, apele, čak i incidentne prekide TV programa ("Dok mi sviramo, padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko tijelo. Jebem vam mater!" – Rambo Amadeus) – oni koji su bili za sukob su ipak imali jača pojačala, podršku medija i – pokazalo se – više glasača u svim delovima države.


Koliko sjajnih bendova nisam pomenuo a čije bi pesme vredelo da potražite barem na YouTube kanalu? Miladojka YouNeed, Lačni Franz i Videosex iz Slovenije; Pekinška Patka, Laboratorija Zvuka i Obojeni Program iz Novog Sada; Film, Prljavo Kazalište, Dorian Gray iz Zagreba... A kada osetite da su vam te energije i vibracije bliske, možda počnete da učite srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, slovenački, makedonski ili kako smo već sve zvali te jezike – i bolje razumete koliko je bilo sjajno živeti i pevati u takvoj zemlji, čak i ukoliko ste bili 'ljuta alternativa'.

*

Deset albuma koje bi trebalo da preslušate, čak i ukoliko ne razumete jezik:

"Tupli ili bistriji čovek biva kad..." – Šarlo Akrobata
"Odbrana i poslednji dani" – Idoli
"Nova iznenađenja za nova pokoljenja" – Disciplina Kičme
"Treći svijet" – Haustor
"Nova Akropola" – Laibach 

"Partibrejkers I" - Partibrejkers
"Sunčana strana ulice" – Azra
"Ghastly Beyond Belief" – Miladojka YouNeed
"Distorzija" – Električni orgazam
"Disillusioned" – Rex Ilusivii/Suba



Wednesday 5 June 2019

Slava autorima "istorije na bilbordima"





"... Na 127 lokacija građani Beograda i naši gosti moći će da se podsete slavnih događaja i ličnosti iz srpske srednjovekovne istorije. Na ovaj način slavimo našu slavnu prošlost, ali i Beograd i Srbiju (...) a mlađe generacije će možda nešto i naučiti."
(Iz najave kampanje "Slava Beogradu, Slava Srbiji", ovih dana)

Korisno je podsećati se slavne prošlosti, kad je ima.
Sagledaš šta su preci radili, uporediš njihovo i sopstveno delo, inspirišeš se i odlučiš da budeš bolji i pokušaš da nadmašiš prethodnike. 

Učiti istoriju sa bilborda takođe može biti korisno, ali je nešto teže. Istorija nije nabrajanje datuma i imena, već nauka. Fuko je tvrdio da istoričar ima znanja koja mu omogućavaju da objasni genezu današnjih fenomena, da pokaže šta je sve uticalo na to da sadašnjost bude baš ovakva kakva je, a istoriju možemo "posmatrati kao proces" (tvrdi Dubravka Stojanović). 

Zato je još teže događaje i dela slavnih predaka skraćivati na po jednu rečenicu, što je uslovnost formata bilborda. A najteže je kada onaj kojem je zapala ta neprijatna dužnost da strašne i slavne događaje skrati na prostoprošireni iskaz ignoriše kontekste, ili ne zna šta skraćuje, u ovom slučaju postoje obe mogućnosti.

Za ovu priču nisu važni stvarni razlozi postojanja ove "kampanje".
Važnije je šta se krije u njenim delovima, da li su ti delovi slučajno ili namerno pogrešni - i to će nam možda i rasvetliti stvarne razloge njenog stvaranja.

Brzi prelet preko dvadesetak različitih bilborda koji čine ovu kampanju otkriva ozbiljne greške, nekoliko zanimljivih previda ili namernih krivih srastanja. U kampanji se pojavljuju jedan do prekjuče nepostojeći vladar; jedan izmišljeni junak epskih pesama koji je za slavu Srbije i slavu Beograda konkretnim delima učinio isto koliko i Huan iz Bajagine pesme "Tekila Gerila"; tu je i Miloš Obilić koji je u istoriju upisan naknadno; zatim jedan vladar koji je Papi Inoćentiju III pisao "kao svom duhovnom ocu"; bitka koju je teško okarakterisati kao slavnu, te jedna u kojoj je Despot Stefan Lazarević učestvovao kao turski vazal - što nije činio za slavu Srbije, već da bi Srbiji omogućio eventualni mali predah i dokazao odanost sultanu Bajazitu I ("ne voljom, nego po nuždi", tvrdi Kontanstin Filozof).



Da ne dužim:

"Despot Stefan Nemanja" nije postojao. Postojao je Stefan Nemanja (Veliki župan, vladao 1166 - 1196), kao što je postojao i gore pomenuti Lazarević, koji je imao titulu despota, u periodu od 1402. do 1427. (po nekim izvorima ta titula je bila dvojna, odnosno data i od Ugara i od Turaka). Zanimljivo - na mreži se mogu naći svi delovi kampanje, osim ovog "oglasa", koji je verovatno sklonjen sa stranice kad je pukla bruka, ali je dostupan ovde >>.

Boško Jugović takođe nije postojao (nije, dakle, "ličnost iz srpske istorije", videti najavu). Ovaj Jugović postoji samo u pesmi, te se teško mogao boriti za slavu Srbije, a još manje Beograda, koji u vreme njegove 'borbe' nije pripadao Srbiji. Ukoliko je 'ideja kampanje' ipak bila umešati međ' slavne heroje i neke mitske junake - gde nam je Kraljević Marko? Da nije Marko nepoželjan zbog činjenice da je poginuo kao Turski vazal u borbi sa Vojvodom Mirčetom na Rovinama, 1395? 

Stefan Prvovenčani ima važno mesto u istoriji Srbije i loze Nemanjića, ali nam bilbord ne govori mnogo o tome da je za vreme borbe za presto, i u strahu od napada brata Vukana pisao Papi Inoćentiju III tražeći mu da ovaj "pošalje krunu". Da bi dokazao privrženost papi Stefan je, po svemu sudeći, iz doma isterao i ženu, grčku princezu Jevdokiju ("oterao je golu, samo u košulji").
Koliko su ta dela slavna, mogli bismo raspravljati.

Bitka na Marici se takođe teško može nazvati slavnom, i to ne samo zato što se završila strašnim porazom i pogibijom Kralja Vukašina i Uglješe Mrnjavčevića. Sve što joj je prethodilo - a to su međusobne borbe i čarke srpskih velmoža, potpuna nezainteresovanost srpske vlastele sa severa da se pridruže u "odbacivanju dolazeće Turske sile", brzoplete pripreme i noćni prepad u kojem su izgubili glave je pre slika mentaliteta srpske vladajuće kaste, odnosno onoga što su srpske velmože spremne da (u)rade zarad prevlasti, i danas.

Tu je, konačno i bitka kod Angore u kojoj je Despot Stefan Lazarević, prema svim izvorima, pokazao neverovatnu hrabrost boreći se 1402. za Bajazita a protiv Tamerlana, te bismo i o tome koliko je ta borba bila za slavu Srbije mogli da raspravljamo. Despot Stefan je učinio neka druga hrabra dela. Borba u statusu vazala nije najslavnija stvar koju je za života učinio.
(Da, Despot Stefan je prvi sa ovog spiska u čije vreme je Beograd bio srpski, dok je prethodno navedenima Beograd bio važan koliko i mnoga druga pogranična mesta Ugarske, ili bilo koje susedne zemlje.)

Bavim se ovim "detaljima" zato što me ozbiljno boli jetra od krivih srastanja i trenutaka u kojima iz slavne istorije uzimamo samo ono što nam "odgovara" (za šta?) i u količini koja nam odgovara.
Rezultate takvog "cut-up" postupka u tumačenju istorije možete videti odlaskom do prozora ili do ogledala, a to što vidite kroz staklo ili u staklu je, između ostalog delo i zbrda-zdola nabacanih mitova u kojima je "Branković izdao" (nije), "Mi smo jeli zlatnim viljuškama dok su oni prstima" (nismo), "Kosovo je oduvek bilo srpsko" (nije), ili - ako se zagledamo u noviju istoriju - Slobodan Milošević je bio "dobar" (nasuprot).


Svi ti "stavovi", odnosno stvari u koje većinski verujemo nisu samo pitanje percepcije, odnosno (ne)prihvatanja istorijskih činjenica, već nam tako više "odgovara", iako krivi našu sliku o nama samima.

U društvu koje "učiteljicu života" svakodnevno siluje - netačnosti, nejasnosti i nedorečenosti u ovoj kampanji samo pomažu budućim krivim srastanjima, te za neku deceniju možemo očekivati da se na nekim novim, budućim bilbordima pojavi i "ulje-na-hologramu" sa likom Vladimira Jugovića, "jednog od Jugovića koji je sa osmoro braće leta gospodnjeg 995 stigao do papskoga Rima i tamo nakon strašnog boja sa vitezom Ajaksom, najjačim iz zle Ered-divizije milošću božijom dodirnuo Sveti Gral i poljubio ga, dok mu je okupljana masa klicala - "Juven-tus", što je na starolatinskom značilo: "slava mladiću", mada se istoričari glože da li je slovo "m" veliko il' malo.

Nije smešno.

I ukoliko se nešto sa tih bilborda i "nauči" - to, dakle, ili neće biti tačno, ili neće biti jasno, ili će biti pogrešno shvaćeno, pa neka je i besplatno.
Autori svega ovoga su, čini se, savršeno svesni da je "istorija proces", i da bi taj proces valjalo iskoristiti za dodatno sluđivanje sadašnjice.

*

"Ukoliko istoriju posmatramo kao proces, onda su prošlost i sadašnjost samo njegove etape. Tačnije, one se i ne mogu odvojiti. Sadašnjost bez svoje prošlosti ne bi bila ovakva kakva je. Prošlost se bolje razume tek kad se vidi do čega su u sadašnjosti doveli njeni prepleteni tokovi. Sadašnjost i prošlost osvetljavaju jedna drugu, pisao je Fernan Brodel. „Istorija, nauka o prošlosti, nauka o sadašnjosti“, pisao je Lisjen Fevr. Svako bavljenje prošlošću u stvari je traženje tumačenja sadašnjosti. Zbog toga ću još jednom citirati reči tvorca društvene istorije, Lisjena Fevra: „Istorija razume i omogućava da mi razumemo. Istorija – odgovor na pitanja koje čovek danas sebi neizbežno postavlja. Objašnjenje zamršenih situacija u kojima se čovek neće više tako slepo batrgati ako im zna poreklo. (...) Tako će oni delovati na svoju epohu. Tako će oni pružiti najdragocenije elemente rešenja za probleme koji muče ljude njihovog vremena“.
(Dubravka Stojanović, "Ulje na vodi")


p.s. Moje razumevanje i znanje o istoriji Srbije zasnovano je na čitanju tekstova i knjiga Georgija Ostrogorskog, Vladimira Ćorovića, Radivoja Radića, kao romana o junacima srednjovekovne Srbije poput onih koje je pisao Slavoljub Nastasijević, a koje sam čitao kao klinac (usred komunizma, majku mu!) Ukoliko sam čitao pogrešnu literaturu - izvolite, otvoren sam za nove, verodostojne istoričare i izvore.

p.p.s. Više materijala iz kampanje dostupno je ovde >>


p.p.p.s Ovaj osvrt na kampanju je vredan čitanja >>


Sunday 3 February 2019

"Put u budućnost 2" ili o video-esejima koje bi trebalo da pogledate


Nisam krio oduševljenje prvom sezonom "Puta u budućnost" >> na koji smo krenuli krajem 2017. godine i bio sam radoznao i nestrpljiv da vidim 'nastavak'. Druga sezona je, (ne)očekivano, bolja od prethodne, ukoliko je uopšte pristojno porediti ih.



"Put u budućnost" je od izvrsnog dokumentarca posvećenog istoriji umetnosti i pop-kulture Jugoslavije u novoj sezoni izrastao u prijatne i korisne video-eseje, kakve odavno nisam imao prilike da gledam na televiziji, čak ni na toj poslednjoj koja se i dalje, s vremena na vreme, posvećuje produkciji kulturno-umetničkog programa.

Za razliku od prvog serijala, u kojem je Boris Miljković kao "poznavalac prilika" (kako se i dalje potpisuje) bio okružen i drugim naratorima i tumačima (Istoričar umetnostiGospođica Trivija Mister No) i u kojem se više bavio ponovnim otkrivanjem i tumačenjem mesta i značaja umetnika i umetnosti u bivšoj Jugoslaviji - u drugoj sezoni se na tom putu osamio i upustio u zabavno lično lutanje između referenci, sagovornika i toponima - od spomenika na Kadinjači do Japana, od Novog Sada do Berlina i od Beograda do Njujorka, istim onim imaginarnim metroom kojim smo putovali i u prvoj sezoni.



Na ovom putovanju kroz vreme i prostor Miljkoviću pridružuju se Raša Teodosijević, Marina Ambramović, Aleksandar Genis, Marta Popivoda, Dunja Blažević, članovi grupe Laibach, Peđa Vranešević, Braco Dimitrijević, Dule Ercegovac (arhivski, do sada neemitovani materijal), Takaši Kudo... i još nekoliko izuzetnih sagovornika (nemoguće je sve nabrojati ih, a neki zaslužuju da budu i iznenađenje za one koji će krenuti na ovaj put) čija svedočenja i/ili tumačenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti služe kao energija da se put nastavi dalje sa uživanjem (i setom). 


A o čemu i kome se priča? 
O spomenicima iz vremena Jugoslavije koji nisu samo čuda arhitekture i umetnosti - već i dokaz odnosa jednog sistema prema njoj i dokaz slike kakvu su o sebi stvarali; o Jugoslaviji,  Titu, SKCu, gostovanjima Jozefa Bojsa, novosadskoj sceni, filmu, FESTu, Antonioniju, Rusiji, njujorškoj umetničkoj sceni, MOMA muzeju, gejmingu, video spotovima, dizajnu za stvarni svet - i kakav uticaj na naše živote (je) sve to ima(lo).

Odakle, onda ta seta (koja ove video eseje čini još zanimljivijim)?

Svestan da je osećaj nostalgije neizbežan, i da ona jača čak i kroz svaku njegovu ironičnu opasku na temu sadašnjeg raspada i dezintegracije koju živimo, te svestan toga da "Put u budućnost" dolazi do kraja (kao serijal), Miljković se ne trudi da nostalgiju izbegava, već joj je daje na značaju, dubini i lepoti, ali je ne koristi kao glavnog pokretača i sredstvo za umiljavanje publici. Ne raznežuje se, već konstatuje šta je bilo vredno u jednom svakako boljem vremenu.

Epizoda nazvana "Nostalgija" je, uz priče o spomenicima Jugoslavije i intervjue sa Bracom Dimitrijevićem i Rašom Todosijevićem verovatno i vrhunac ovog serijala.

Kratki, fantastičan intervju sa Aleksandrom Genisom iz te nostalgične epizode, koji u deset minuta uspeva da definiše sav čemer umetnika-emigranata, šta je zapravo nostalgija i šta sve jedan umetnik mora da uradi da bi mogao da se posveti svom delu i svom jeziku je važna stanica ove serije i pola sata televizijskog programa koji ne bi trebalo da propustite, ako već nemate vremena ili živaca da odvojite nekih šest sati za kompletan serijal.

Ne želim da ponavljam reči iz preporuke za prvu sezonu serijala, a o tome koliko je važno postojanje ovakvog sadržaja ('contenta' :) na televiziji. Ova putovanja imaginarnim metroom sada su još važnija i dragocenija, zato što je naše društvo i razumevanje prošlosti i budućnosti za još godinu dana udaljenije od sveta i svega, te je stanica na kojoj se nalazimo još dalja od budućnosti ka kojoj bi se vredelo kretati. Zato bi "Put u budućnost" valjalo koristiti kao dragocenu mapu tog sveta koji sve slabije razumemo. Možda nam pomogne da lakše pronađemo bilo kakav izlaz iz ovog podzemlja, pa kada se konačno iz metroa budemo uz stepenice popeli ka suncu i svežem vazduhu nekog predgrađa, bićemo svesni da smo u predgrađu, gadno devastiranom, i na koju stranu bi valjalo hodati, ka budućnosti.


Sve epizode "Puta u budućnost 2" očekuju vas ovde > (prva epizoda je dole)

Više o prvom serijalu (i epizode) su i dalje ovde >

Čudo je šta dobro potkovan narator može da uradi u kratkom TV formatu, baratajući sa malo para, ali dobrom idejom.




Saturday 19 January 2019

Politikin Zabavnik i Dimitrije Ljotić

Dimitrije Mita Ljotić i ZBOR su, dakle, "brinuli o miru u Srbiji", spasavali masone iz logora, osuđivali pogrome Jevreja... dakle, stvarno su se trudili oko Srbije i uopšte nisu bili fašisti, nego im zla sila ubacila agente u pokret te su ga onda "delom vezali za sebe".

Nedostaje još da su bili baš bliski i neizmerno voleli kragujevčane.

Mrš.

Politikin zabavnik, 18. januar 2019, u okviru teksta Nemanje Baćkovića.
.
P.S. Reakcija na ovu svinjariju je konačno izazvala nekakvo
izvinjenje glavnog urednika Politikinog Zabavnika četiri dana kasnije, koji je najavio i da će se u narednom broju stvari razjasniti. Čekamo.


Sunday 9 December 2018

Gabrijel Garsija Markes: "S puta po istočnoj Evropi"



"Gvozdena zavesa nije zavesa niti je od gvožđa. 
Ona je rampa s motkom ofarbano crveno-belo 
kao reklame za frizerske salone."

(GGM, početak knjige, ulazak u Istočnu Nemačku)

Neophodno je znati nekoliko stvari pre no što se krene na put u društvu mladog novinara iz Kolumbije i njegovih prijatelja ka granici Istočne Nemačke, a zatim preko Čehoslovačke i Poljske do Sovjetskog Saveza i Mađarske 1957.  godine. 

Gabrijel Garsija je u tim danima još uvek 'samo' novinar, udaljen gotovo deceniju od pisanja prvih poglavlja "100 godina samoće". Magični realizam još uvek nije zaposeo njegovu dušu i tokom života u Evropi ga je, zapravo, zanimalo nešto drugo - a to je mogućnost stvaranja komunističkog društva, što nije za čuditi ukoliko imamo u vidu tadašnje stanje u njegovoj domovini. Predsednik Kolumbije Rohas Pinilja je upravo bio zbačen sa vlasti i odmenjen vojnom huntom, SSSR je započeo proces destaljinizacije, intervencija u Mađarskoj je upravo bila završena.

Markes je po opredeljenju bio komunista od rane mladosti (što je takođe važno za razumevanje ove knjige) i ovo putovanje je donekle bila i njegova potraga za magijom, odnosno dokazima da komunizam može da funkcioniše kao model državnog uređenja. Ipak, iza zavese je zatekao ne magični realizam već surovu realnost, ali kao ozbiljan novinar nije ustuknuo, već je počeo da beleži ono što vidi i promišlja uzroke i posledice.

Treća (manje važna, ali ipak...) činjenica je da su ovi eseji pisani za novine, odnosno Markes nije razmišljao da će se ikada skupiti u celinu i biti objavljeni kao knjiga. "S puta po Istočnoj Evropi" je objavljena tek 1983. - nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost i kada je svaka njegova reč dobila novu tržišnu vrednost a Markes je ovu knjigu u intervjuima nazivao piratizovanom, zato što je objavljena u ovom formatu mimo njegove volje. Ipak, kada je dobio priliku da interveniše na sadržaju "nije promenio ni reč", već je dodao i prvobitno neuvrštene tekstove iz istočne Evrope, svestan da su eseji dobri i da je u njima, ne malo puta, jasno sagledavao budućnost svake od ovih država.

Sad možemo da se upustimo u čitanje.
Da ne bih prepričavao njegove priče, prekucaću nekoliko fragmenata.
Izbor fragmenata će biti težak, zato što je svaka priča izuzetna, a eseji o Mađarskoj i Moskvi ("Najveće selo na svetu") su verovatno najbriljantniji delovi knjige.



*
(Istočna Nemačka)

"Naš prvi susret s proletarijatom istočnog sveta dogodio se sasvim neočekivano (...) Nikada neću zaboraviti ulazak u taj restoran, Imao sam utisak da sam se razbio o jednu stvarnost za koju nisam bio spreman (...) Nikada dotad nisam video toliku količinu patetike u jednom tako jednostavnom činu svakodnevnog života kao što je doručak. Stotinu muškaraca i žena ucveljenih lica, u ofucanoj odeći, jeli su obilate količine krompira i mesa i prženih jaja u potmulom ljudskom žamoru i u prostoriji prepunoj dima.

Naš ulazak je presekao žamor. Novonastaloj napetosti doprineli smo ja, gotovo nesvesan svojih brkova i svog crvenog sakoa na crne kvadrate, i Žaklin, svojim egzotičnim izgledom. Osećajući na koži stotinu skrivenih pogleda zaputili smo se u tišini koja je zavladala, prema jedinom slobodnom stolu pored izbledelog gramofona. Repertoar nam je bio blizak: mambo Peresa Prada, bolero Los Panćosa i, pre svega, ploče sa džezom.

Franko je proučavao goste s potištenim izrazom lica. Postoje trenuci kada se osećanja ne mogu prepričati niti objasniti. Ti ljudi su doručkovali ono što čini normalan ručak u ostatku Evrope, i to po bagatelnoj ceni. Ali oni su bili duboko nesrećni, ogorčeni, i jeli su bez trunke uživanja božanstven jutarnji obrok od mesa i prženih jaja.

Franko je popio poslednji gutljaj kafe i opipao bedra tražeći cigarete. Ali nije ih našao. Onda je ustao, sasvim očigledno krenuo ka najbližoj grupi i znacima zatražio cigaretu. U bučnom, kolektivnom ispoljavanju velikodušnosti jedva da sam uspeo da razaberem da su se to muškarci sa okolnih stolova utrkivali ko će pre da nam da kutiju šibica, cigarete i neotvorene paklice. Trenutak kasnije, srušivši se na zadnje sedište automobila koji je leteo prema Berlinu, Žaklin je izgovorila rečenicu za koju mislim da je bio jedini pravi komentar u tom trenutku: 
- Jadni ljudi."

*

(Fragment / Berlin (pre podizanja zida, prim. N)

"Što se dublje zalazi u Istočni Berlin, shvata se da postoji više razlika između dva sistema: reč je o dva suprotna mentaliteta s jedne i druge strane Brandenburške kapije. Retki netaknuti blokovi u istočnom sektoru još imaju oštećenja od artiljerije. Robne kuće su bedne, zaklonjene iza puškarnica postavljenih zbog bombardovanja i s robom lošeg dizajna i osrednjeg kvaliteta. Mogu se videti cele ulice s razrušenim zgradama na kojima je od gornjih spratova ostao samo okvir. Ljudi i dalje žive stisnuti na donjim spratovima, bez sanitarnih čvorova i tekuće vode, s rubljem koje se suši na prozorima kao u zabačenim delovima Napulja. Noću, umesto reklama koje preplavljuju bojama Zapadni Berlin, na istočnoj strani blista jedino crvena zvezda. Vrednost ovog mračnog grada je u tome što je on prava slika ekonomske stvarnosti zemlje. Osim Staljinovog bulevara.

Socijalistička replika procvatu Zapadnog Berlina je groteskni izgled Staljinovog bulevara kolosalnih razmera. On deluje deprimirajuće, kako zbog dimenzija tako zbog neukusa. Ne može se svariti zbog mešavine stilova, što odgovara arhitektonskom kriterijumu Moskve. Staljinov bulevar je ogromna panorama rezidencija što lične na kuće jadnih provincijskih bogataša, nagomilane jedna iznad druge, s neizmernim tonama mermera, s cvetnim kapitelima, životinjama, kamenim maskama i mučnim ulazima s kopijama grčkih statua napravljenim od armiranog betona.

Kriterijum onih koji su smislili ovu strašnu farsu je elementaran. Veličanstven Hitlerov bulevar bio je Unter Der Linden. Veličanstven bulevar socijalističkog Berlina - jeste Staljinov bulevar. U Zapadnom Berlinu podiže se grad za bogate, iste one koji su se pre rata sastajali u Unter Der Lindenu. Staljinov bulevar je rezidencija za 11.000 radnika. U njemu su restorani, bioskopi, kabarei, pozorišta, koji su svima pristupačni. Svaki od njih je dozlaboga nakinđuren (...) Nijedan radnik nigde na svetu, a po smešnoj ceni, ne živi bolje nego na Staljinovom bulevaru. Ali, spram 11.000 privilegovanih koji tu žive, postoji čitava masa ljudi nagomilanih u potkrovljima, koji razmišljaju - i to kažu otvoreno - da se novcem kojim su plaćene statue, mermer, pliš i ogledala mogao pristojno obnoviti ceo grad.

Izračunato je da bi Berlin, ukoliko izbije rat, odolevao dvadeset minuta. A ukoliko ne izbije, za pedeset, sto godina, kada jedan od ova dva sistema odnese prevagu, dva Berlina postaće jedinstven grad. Monstruozan trgovački vašar sačinjen od besplatnih uzoraka oba sistema."


*

(Fragment / U Staljinovom mauzoleju)

"Staljin je utonuo u san bez griže savesti. Ima jednostavno ordenje sa leve strane, kao tri pruge. Pošto ordenje ima male plave trake, koje se mešaju sa šinjelom, na prvi pogled stiče se utisak da nisu pruge već niz znakova. Morao sam da se napregnem da bih ih video. Zato znam da je šinjel iste teget boje kao i Lenjinovo odelo. Kosa - potpuno bela - deluje crveno pod svetlošću iz kovčega. Staljin ima živ, ljudski izraz, i nekakav podsmeh koji ne deluje kao obično grčenje mišića nego kao odraz određenog osećanja. Iz njegovog izraza izbija nekakvo ruganje. Sem podbratka, ništa ne odgovara njegovoj ličnosti. Ne izgleda kao medved. U kovčegu leži čovek spokojne inteligencije, dobar prijatelj, sa izvesnim smislom za humor. Telo je čvrsto, ali lagano, s nežnim dlačicama i brkovima koji jedva da su Staljinovi. Ništa me nije toliko impresioniralo kao finoća njegovih ruku, tankih i prozirnih noktiju. To su ruke žene."

*

Prekucano iz knjige "S puta po Istočnoj Evropi" (izdavač Sezambook, 2018, prevod sa španskog Biljana Isailović). Knjiga se može naći u "Beopolisu" >>


Korisni linkovi:

Izvod iz Markesove biografije, a iz vremena putovanja po Istočnoj Evropi >>


Intervju iz 1983, a u vezi sa komunizmom i ovom knjigom >> 


*