Showing posts with label intervju. Show all posts
Showing posts with label intervju. Show all posts

Sunday 26 June 2022

ŽIŠKA podkast, o sloganima ;)

Mogao bih da vam privučem pažnju najavama poput "Kako se piše dobar slogan?", "Kako saopštiti istinu o proizvodu u tri reči na kreativan način?", "Zašto su slogani poput 'Sve na jednom mestu' besmisleni?" i sličnim bombastičnim 'obećanjima'.

Može i ovako: "Uživajte u spektru emocija koje se smenjuju na licu Gorana Jankulovskog (sagovornik, levo ;) dok čitam 'U sanduku Đurđević Radiše, živ čovek ne može da diše...'? :)

Ili: "Od 'Think different' preko 'U sve se meša' do 'Diamond is Forever' i 'Šta će vam kesa bez mesa' - otkrijte kako nastaju slogani koji postaju večni?"

Ova epizoda Žiška podkasta je o svemu tome. 
Uživao sam ;)



Wednesday 29 September 2021

O kreativnosti, reklamama, brendovima i trendovima (#DigiTalk)


Da li je posao kreativnog direktora da žonglira četiri pomorandže na gliseru koji juri ka vodopadu, ili je ipak važnije da ume da sluša, prepoznaje ideje i pomaže im da porastu?

Šta je uopšte ta „ideja“?

Ko je stariji i važniji – ideja ili tehnologija?

Mogu li kreativci da rade bez dobrih uvida u podatke?

Kako su se pravile kampanje u vreme pre pojave mobilnih telefona i zašto je nekada za produkciju spota bilo važno znati gde je najbliža kafana?

Na početku razgovora nisam verovao da ćemo tako lako uspeti da pretresemo mnoga planirana pitanja na temu kreativnosti, oglašavanja, trendova i brendova. 
Ali, Vladimir Kovač je sjajan domaćin i vešt voditelj koji je učinio da pričam sa uživanjem o svemu, uprkos mukotrpnom radnom danu, teškoj nedelji i trusnoj godini. 




Saturday 23 June 2018

Suba :: Cross Radio / B92 [emisija iz 2002.]


Specijalna emisija o Mitru Subotiću Subi, emitovana u okviru Cross Radija/Radija B92 u aprilu 2002. godine.

O Subi i njegovoj muzici govore: Zoran Janjetov, Bebel Gilberto, Petar Janjatović, Darko Rundek, Slobodan Tišma, Katia B, Peca Popović, Jovanka Zlatković, Goran Vejvoda, Marina Perazić.



Dodaci:

Blog o Subi >>
Izbor Subine muzike od 1983. do 1999. >>
Reizdanja Subinih albuma >>



Sunday 17 June 2018

Senke su sve drugačije (o knjizi "Idoli i poslednji dan")



"Ljubav nema početak. Misao o lepoti nema početak, zvuk nema početak, detinjstvo nema početak. Sve se skupi najednom, onda kada to niti očekujemo niti zaslužujemo, i desi se. Tako se desila i ova naša beogradska, zagrebačka, ljubljanska, pulska priča. Ona nema početak zato što bi onda morala da se završi, da ima jasan kraj nakon kog će početi da bledi, a ova priča nikada nije izbledela". 

(Ana Marija Grbić, početak knjige "Idoli i poslednji dan")

"Ako u ovoj knjizi tražite neku opštu istinu nećete je naći. 
U njoj ima nekih šest, sedam, osam istina i to je nekako jedino prirodno." 
(sa promocije knjige >>)

U društvu koje je već dugo lišeno organizovanog studioznog i pasioniranog pisanja o pop-kulturi pojava svake nove knjige posvećene muzici je važan događaj. U prethodnoj rečenici svesno koristim reč 'organizovano': premali prostor koji je u medijima ostavljen nekolicini autora tužno podseća na to koliki je nekada bio taj prostor i koliko nam kvalitetni autorski tekstovi nedostaju

Uprkos svima i svemu, s vremena na vreme sevne čudo.
Prošle godine je objavljena verovatno najbolja dokumentarna knjiga-o-muzici-i-epohi na ovim prostorima ("Ogledala Lune" >>) a nešto ranije "Rundek, između" >> pokojnog Ante Perkovića koja je pokazala kako se o muzici može pisati i sa muzičarima intimno pričati. Ove dve pominjem zato što su izuzetne, te su postavile nove standarde scene na koju je sada stupila "Idoli i poslednji dan".

Ana Marija Grbić se upustila u priređivanje ove knjige naoružana hrabrošću i ljubavlju prema pesmama Idola. Svesna da nije 'savremenik' benda (rođena je u godini objavljivanja "Poslednje mladosti u Jugoslaviji" Šapera i Krstića), da ne želi da proživljava tuđe uspomene kao ni da uranja u arhive, u uvodu otkriva da će se 'njen glas čuti što manje'. Takođe otkriva da je Krstić odustao od učešća u knjizi tokom autorizacije intervjua, te da smatra da priča o Idolima ne može biti zaokružena u jedinstvenu celinu. 
Iako je taj stav potpuno legitiman, zbog njega ova knjiga najviše 'trpi', odnosno nije dovoljna za razumevanje fenomena Idola. 

Sledi zanimljiva vožnja kroz karijeru Idola, pričana kroz poglavlja od strane Šapera, Zdenka, zatim dva člana Idola čiji su iskazi dragoceni zato što do sada nisu mnogo pričali – a to su bubnjari Kokan Popović i Boža Jovanović. Tu je i Branko Isaković koji je odmenio Kolara dok je ovaj bio u vojsci i koji otkriva neke zaboravljene kreativne ekscese benda, a sliku svojim pričama upotpunjuju i legendarni urednik 'Jugotona' Siniša Škarica, Goran Vejvoda, Nebojša Pajkić, genijalni pokojni Mile Pile Miletić (isečak iz intervjua koji je radio Nebojša Ristić), Petar Janjatović, Mihajlo Pantić, Dragan Papić i Boris Miljković
Kako Ana Marija Grbić nije uspela da intervjuiše Vladu Divljana pre smrti, njegov 'glas' se čuje kroz isečke iz nekoliko (premalo!) intervjua, prvenstveno iz 2003. i 2009. 

Zato što je Krstić na kraju odbio da njegovi odgovori budu deo knjige - on je sveden samo na ponavljanje ". . ." (doslovno, tri tačke). U nekim momentima je taj zahvat čak i zabavan, ali u nekim unosi konfuziju, zato što priređivač vodi priču dalje oslanjajući se na neke Krstićeve stavove ili iskaze koji su iz knjige očigledno izbačeni u poslednji čas. No, nakon Krstićeve izjave "Najbolje pesme Idola sam ja napisao" (2010 >>) te onakvog 'oproštaja' od Vlade Divljana (2015), te tri tačke ja, ipak, razumem kao zauzimanje stava. Nadam se da jesu.


U tom metežu glasova i informacija koje se često 'ne slažu' postoji nekoliko momenata u kojima je stav priređivača (ili barem dokument - arhiva, stari intervjui članova benda) ipak bio neophodan, ali ne samo zbog zauzimanja pozicije, već i zato što se odnos nekadašnjih Idola prema onome što su nekada radili očigledno promenio tokom godina. Oni malo stariji verovatno pamte intervjue koje su Vlada Divljan, Zdenko, Krstić i Šaper davali povodom desetogodišnjice razlaza benda (Vreme Zabave, 1994 >>), kao i Vladine intervjue po povratku iz Australije (1996), u kojima je bilo kojekakvih iskrica, odnosno gorčine - koja je vremenom promenila boju (što se najviše oseća kod Zdenka).

Ana Marijin 'glas' se u knjizi zaista jedva čuje i funkcioniše poput urednika vesti koji kratkim pasažima povezuje snimljene iskaze bez izražavanja stava, ali odsustvo komentara, kao i nekih važnih faktografskih elemenata koji će definisati kontekst u kojem su se neke stvari odvijale, pak, čini ovu knjigu zanimljivom prvenstveno onima koji imaju određena predznanja o Idolima, što je, ipak, šteta.


"Idoli i poslednji dan" je, kada sve ode u fadeout, knjiga vredna čitanja, bez obzira na manjkavosti.

Dolazeća premijera filma o Vladi koji priprema Mladen Matičević bi možda mogla da bude iskorišćena za neko dopunjeno izdanje ili ozbiljniju knjigu u kojoj bi se našla i arhiva intervjua, Krstićev ugao gledanja jer je on, na stranu jeftine provokacije koje sada izvodi, bio važan deo te priče.
Neka se senke i menjaju s godinama, važno je znati kakve su i kolike u određenom trenutku.

Idoli zaslužuju da priča o njima bude zaokružena.
To neće biti lak posao zato što što su Idoli bili jedinstven, multi-medijalni i neponovljivi pop-kulturni projekat/fenomen koji ne bi trebalo pamtiti samo po pesmama, iako su neke od njih najlepši komadi pop-muzike komponovani i otpevani na našem jeziku, ikada.

*

p.s. I lepo je konačno znati da je onaj zvuk tramvaja u "Rusiji" snimljen kod Očne klinike :)

*

Monday 18 September 2017

Nema tišine i nema predaje! [intervju]


Veliko hvala Jovani Svirac na strpljenju, vremenu i izuzetno prijatnom razgovoru o muzici, radiju, medijima i oglašavanju.


Intervju je dostupan na stranicama portala Pancevo City >>



Saturday 26 November 2016

Radio Aparat! (intervju sa Cecom, Anom i Skočom)

Iako je emitovanje programa počelo pre tek nešto više od deset dana, online Radio Aparat je do ovog trenutka zabeležio više od 55.000 slušanja. Do tog broja stigli su zahvaljujući muzici, priči i preporukama "od klika do klika" putem društvenih mreža (bez "sponsored" reklama) - što je najbolji dokaz da ima dosta glava i stopala gladnih drugačije, "neformatirane" priče i muzike.

U protekle dve godine te glave, srca, stopala i parovi ušiju preživljavali su slušajući uglavnom podkaste; lutajući poput šerpasa po mreži, ponekad nalazeći nešto malo radosti u preživelim oazama na FM skali. 
Konačno - Radio Aparat je proradio: sa 'živim' programom radnim danima od 10 prepodne (vikendom od podneva) do večernjih sati, eklektičnim muzičkim izborom i do sada najozbiljnijom online autorskom ekipom.

Zato što se emituje "u realnom vremenu" te slušalac ne može da bira kada će tačno šta da sluša kao na podkastima - Radio Aparat je u naše živote vratio i pomalo zaboravljen, sladak osećaj koji potiče još iz vremena kada su aparati bili masivniji, sa jednim ili dva zvučnika i nekoliko okruglih tastera na sebi – vraća osećaj da ćemo, ukoliko ne slušamo redovno i pažljivo - propustiti neku dobru stvar, nešto novo ili neočekivanog gosta.

Zato što Radio Aparat zaslužuje slušanje i zato što mi je zabavnije da ostavimo pisani trag nego da pravimo audio intervju o svemu ovome  - razmenjujem mejlom pitanja i odgovore sa prva tri glasa Radio AparataSvetlanom Đolović - Cecom, Anom Vučković i Vladimirom Skočajićem – Skočom, te blagim skraćenjem nekih odgovora pravim miks njihovih priča i stavova. 


Ana, Ceca, Skoča (fotografije Dušana Bauka)


Neću vas pitati zašto ste se upustili u ovu avanturu - već šta očekujete od Radio Aparata?


Ceca: Volela bih da se slušaocima, a i nama poniženim i obeshrabrenim radijskim ljudima, vrati vera i ushićenost prema ovom genijalnom mediju. Volela bih da 'milenijalci' upoznaju i zavole čari i lepotu komunikacije glasom i muzikom.

Skoča: Očekujem da Radio Aparat bude radio koji će se odnositi sa poštovanjem prema muzici koja se pušta, ali i prema slušaocima. Znam da postoje ljudi koji vide mnogo dalje od singlova, blokbastera i bestselera. Njima se ovaj radio obraća, pre svih.

Ana: Želim da ne robujemo ni vremenu ni formi, i tako hvatamo one momente prosvetljenja, kada od opštih razgovora o novoj knjizi i kišovitom danu dolazimo do viših sfera i filozofija. Nećemo puštati jednu te istu muziku, očekujem pravu meru onoga što te iznenadi. Znači, i fina rutina i faktor iznenađenja. Ne znam da li očekujem, ali volela bih da se upravo takav životan i spontan, sadržajan, a nonšalantan pristup dopadne slušaocima.

Kontakt i odnos publike i online radija je drugačiji od nekadašnjeg. Šta bi, u idealnim uslovima, Radio Aparat trebalo da postane i znači slušaocima za šest meseci, godinu dana, pet godina?

Ana: Ovo je i za nas velika avantura. U idealnim razvoju situacije, naš radio bi trebalo da postane navika onih koji vole raznoliku muziku i razgovore sa nekim finim svetom. Ljudi imaju svoje navike, a mi treba da im ponudimo nešto zbog čega će ih promeniti i na poslu, na primer, slušati nas, a ne svoju listu ili neki drugi radio.

Skoča: Nadam se da će Radio Aparat postati radio koji će ljudima značiti na sličan način na koji je meni značio radio kada sam bio klinac. Istina, koliko je to moguće u ovo vreme interneta.

Ceca:
Najviše bih volela da dožive Aparat kao deo svoje ekipe, zajednice, porodice, u najširem i najtoplijem značenju. Volela bih da se svi zajedno setimo koliko je radio plemenit medij i koliko nam je danas slobodan (free form) i uređivan (neformatiran) radio - potrebniji nego ikad.

Snaga raznih 'FM' (od sad ćemo ih tako zvati) stanica je u predajnicima i "formatiranju" programa koji se "prilagođava željama slušalaca i povećava obrt sredstava klijenata" (da citiram jednog od vlasnika). Šta 'Radio aparat' razlikuje? Koje sile su na vašoj strani?

Skoča: To što je to jedina radio stanica u Srbiji na kojoj možete čuti Rajana Adamsa, Ajzaka Hejsa, Bena Vota, Yo La Tengo, Morphine, Dereka Bejlija, War on Drugs i Otomo Jošihidea. Na primer.

Ceca: Poštovanje ličnosti onoga ko uređuje i vodi program. Poštovanje kreacije, individualnosti, ali ne u onom ekscentricnom smislu - 'jao, što su ludi' ili 'što su prepametni' - već u smislu da se nečija strast i posvećenost cene i da će to kad-tad osvojiti slušaoce.

Ana: Razlikuje ga spontanost u pristupu i pravljenju programa, što opet nije neki haos i kakofonija, već sloboda da neko ko ima novu izložbu, knjigu ili najlepšu terasu u gradu ušeta u naš radio i o tome govori. Kao žurka na kojoj se slobodno upoznaješ sa nekim ili priđeš kompu i pustiš pesmu.

U proteklim danima smo čuli glasove i muzičke izbore Cece, Ane i Skoče te znamo da se "iza stakla" krije i Dušan Bauk. Kako stvari funkcionišu dok je regler za mikrofon spušten? Ko je zvanično "urednik", ko brine o programskoj šemi, ko o tehnici? Ovakav format sigurno funkcioniše drugačije od "prave" radio stanice?


Ceca: Postoji podela zaduženja ali se trudimo da svi koji rade budu u toku i sa 'umetničkim' i tehničkim aspektom programa.

Skoča: Sve što trenutno čujete na radiju je rezultat našeg međusobnog dogovora.

Ana: Svakome od nas troje dana je potpuna sloboda u kreiranju tih nekoliko sati.

A kako planirate da izdržite ovaj tempo rada? :)

Ana: Na žalost ili sreću, nemam stalni posao, već nekoliko honorarnih i u stalnoj sam jurnjavi. Jurnjava i stres se završavaju kada sednem za mikrofon, onda sve polako. Nižu se pesme i rečenice, možda baš zato što znam da nigde ne moram tih nekoliko sati.

Skoča: Gde je ljubav i naloženost, izdržavanje nije problem. A dugo nisam bio na nešto ovoliko naložen kao na Radio Aparat.

Ceca: Ideja je bila da krenemo i da se kod ljudi javi želja prvo da učestvuju kao publika, te ubrzo da se uključe i kao kreatori programa. Dakle - uskoro očekujte emisije starih i novih radio-lica.

Radio Aparat postoji kratko vreme i, za sada, nema reklama. Kako će ovo opstati? Ko će plaćati struju, zamenu kablova, kafu za autore i kartu za prevoz? Daško i Mlađa su neočekivano brzo sakupili novac za početak rada sakupljanjem donacija slušalaca? Vaši planovi?

Ceca: Mi smo deo "Kolektiva arhitekata" koji se nalazi u galeriji "Kolektiv", pošto je primarna ideja da ovo bude community radio u javnom prostoru, pa smo na neki način i deo jednog 'umetničkog' eksperimenta. Za sada smo ovde u Savamali, za kasnije ćemo da vidimo.

Ana: Kafe uvek ima, a što se tiče bus-plusa, ja kao zvanično nezaposlena to zadovoljstvo plaćam (samo) jednom 'Vajfert-novčanicom' već dugo, tako da za to ne brinem. Videćemo kako će se stvari razvijati.

Skoča: Videćemo u danima pred nama. Što kaže pesma jednog nobelovca "the answer my friend is blowing in the wind".

Radio aparat, kroz izlog. Fotografija: prešlicavanje

Opcija saradnje sa drugim autorima za koji su se slušaoci već raspitivali preko chat-a na stranici Radio Aparata? Autori emisija iz drugih gradova a koji su tokom privatizacije ostali bez frekvencije?

Ceca: Vidi gore :)

Skoča: Otvoreni smo sa saradnju svake vrste. Na šta tačno mislim, otkrićete u mesecima pred nama.

Ana: Bilo bi lepo da nas bude više, da bude veselije i različitije. Ja sam stari eklektičar, volim i džigericu i morske plodove, i narodnjake i zabavnjake, volim da cveta 1001 cvet. No, isto tako, nije mi dovoljno da delim nečiji ukus, da bi mi bio zanimljiv i da bih ga slušala. Ali kvantitet - I guess - rađa kvalitet.

(Napomena, Bojša: u međuvremenu je Radio Aparat počeo da re-emituje emisije Ivana Lončarevića – "PopDepresija", a uskoro će se početi re-emitovanje "Prešlicavanja" :)

Voleo bih da mi svako od vas napiše 5 pesama koje u ovom trenutku zaslužuju heavy rotation - i na Radio aparatu i na FM skali?

Ceca: Elohim - Hallucinating, Childish Gambino - Redbone, Artan Lili - Samo ja, Imelda May - Call me, El. Org - Istok zapad sever jug... I Triko – Avgust!

Skoča: Cass McCombs - Bum Bum Bum, Norah Jones - Don't Be Denied, Hope Sandoval & the Warm Inventions feat. Kurt Vile - Let Me Get There, Alex Izenberg - To Move On, Michael Kiwanuka - Love & Hate.

Ana: Ja sam hardcore eklektična, volim previše različitih stvari. Neke od njih nisu za Radio-aparat, ali ono što jeste su npr. Yuna Live Your Life, Telegram – Dobrim danima, Gaslamp Killer – Nissim, Little Ann – Deep Shadows, Todd Rundgren – I Saw The Light. 


(Ko ne zna ove stvari neka ih vreba na Aparatu, prim. Bojša)

Kako slušaoci mogu da vam pomognu u ovoj fazi rada? Da donose čaj, kafu, kolačiće i energetska pića ili postoji još neki način.


Ana: Tako što će nam dati priliku i slušati radioaparat.com

Ceca: Da nam daju šansu - prvo slušanjem, onda i aktivnim učestvovanjem u programu na najrazličitije načine, dogovoricemo se :)

Skoča ćuti, valjda odlučuje između kolača i kafe.


*

Ukoliko se registruješ na ovom linku >> može se pratiti i chat, a n
ajave programa, setova i gostiju na Radio aparatu očekuju te i na facebook stranici Radio Aparata - odnosno - ovde>>

Širi
vibracije
dalje! 




Friday 12 September 2014

"Magi bi bila radosna da ovo ogledalo drži u rukama"

Prošle su gotovo tri godine od prvog izdanja knjige Lidije Nikolić "Osećanja.O.Sećanja.", jedinstvene duografije koja je usmerila novo svetlo na život i rad Margite Stefanović, ali je iznela na videlo i dosta ličnog iz Lidijinog života, što je zahvat koji zahteva ne malo odvažnosti. Zato sam osvrt na ovu knjigu svojevremeno i naslovio "O. Odvažno" >>, ne znajući da će vremenom taj tekst biti i jedan od najčešće korišćenih za promociju knjige po Srbiji i regionu, na šta sam bio ponosan kao tinejdžer kome je objavljena prva kratka priča.

Konačno smo se upoznali, godinu i po dana kasnije. Lidija govori kao što piše: brzo odgovara na svako moje pitanje, ali u tom brzom hodu pažljivo bira reči, tako da svaka stvar i svako čudo dobija pravo ime. Ne zaboravlja gde smo stali pre tri digresije do kojih smo stigli u dva koraka i "mirno se osvrće na godine prošle", da parafraziram jedan Milanov stih.

Uprkos obimu, nimalo senzacionalističkom pristupu priči o Margiti i ne maloj ceni knjige - "Osećanja.O.Sećanja" postala je, po tiražu, književni incident! Treće, nedavno objavljeno izdanje, koristim kao povod za mali intervju sa Lidijom, u kome razotkrivamo tajni i javni život ove knjige, koja, sada je sasvim jasno, nije poslednje što će Lidija napisati o Margiti.
Pitanja i odgovore smo danima razmenjivali mejlovima. Reč "duografija" pojavila se u poslednji čas. Ne znam kako se nisam setio pre - jer, "dvojinu su stari sloveni imali u rečniku".

Promocija knjige "Osećanja. O. Sećanja", SKC, foto: Ivan Miljojković
Gotovo tri godine su prošle od predstavljanja prvog izdanja knjige „Osećanja. O. Sećanja.“, o kojoj se već dosta pisalo u čitavoj regiji. Imajući u vidu način na koji si ispričala priču o Margiti i sebi, ali i obim i cenu knjige - da li si očekivala da će ona doživeti i treće izdanje?

Odavno sam izrazila bojazan da „to neće nikoga zanimati – moje dragocene uspomene, koje nemaju prođu u svetu skandala i trača.“ Međutim, čitaoci su me razuverili. Najčešće „gutajući Veliku Knjigu“ za jednu noć, da bi joj se potom vraćali više puta. Problem cene, velike za čitaoca, a male spram opreme knjige, rešavali su često na dirljiv način – kupovinom „zajedničkog“ primerka koji je išao od ruke do ruke, putujući sve dalje i dalje... Kao male, Magi i ja maštale smo da obiđemo svet kao kamiondžije... Obišle smo ga kao junaci ove knjige, koja je stigla ne samo u Zagreb, Skoplje, Ljubljanu, Podgoricu, Sarajevo i Novi Sad, već i u Požegu, Bar, Vinkovce, Kikindu, Velenje, Sanski Most... Potom još mnogo dalje – u London, Njujork, Pariz, Brisel, Lajpcig, Toronto, Dubai... Ko je tako nešto mogao očekivati?

„Osećanja. O. Sećanja“ je svakako najličnija knjiga o jednom važnom, sjajnom imenu jugoslovenske rock'n'roll scene. S obzirom da je sve to lično sada doprlo do velikog broja čitalaca - da li si zažalila što si izvrnula dušu i prostrla je pred javnošću, onako kako to niko do sada nije uradio?

Svesno sam to uradila, i nije mi prvi put. Za moju knjigu „Biti ničiji“, gospodin Slobodan Mašić je pre 20 godina rekao: „Potrebna je velika hrabrost da se napiše ovakva knjiga... Jer hrabrost je pokazati ljudima svoju dušu.“ U ovom slučaju, bila je potrebna još veća smelost, jer sam se drznula da zavirim i u tuđu dušu. Sa željom da Sećanjem pobedim Zaborav. Cena je bila previsoka... Onaj junak Stevana Pešića koji se obreo u paklu, čuo je ovakav razgovor svojih pratilaca: „Drugo ime za Pakao je Zaborav.“ „Ali pravo ime Pakla jeste Sećanje.“

Od onih koji su bili bliski sa Margitom - koji ljudi su ti tokom rada na ovoj knjizi bili najveća podrška?

Mnogi su mi pružili podršku, ali pomoć koja je za mene bila od neprocenjivog značaja, došla je nenadano od čoveka koga ni do danas nisam srela, s obzirom da živi u Americi. Srđan Vejvoda, saradnik EKV-a i Margitina ljubav iz mladosti, bio mi je tokom rada na knjizi ono što je šerpas smelim putnicima po Himalajima. Dakle, vodič kroz Margitinu prošlost, misli i osećanja, njena pisma, zabeleške, uspomene i fotografije. Uz njegovu pomoć, uspela sam da obavim posao koji inače na Zapadu, po njegovim rečima, radi ekipa od bar 20 ljudi!

Margita Stefanović, foto: Srđan Vejvoda

Kakve su bile reakcije onih koji su Margitu poznavali?

Na vest o izlasku knjige, reditelj Miloš Radović, naš prijatelj i komšija, poslao mi je poruku: „Divno je što ćeš objaviti knjigu o Margiti. Ne znam ko bi to mogao bolje.“ Nakon čitanja rukopisa, Srđan Vejvoda mi je napisao: „Uspela si u nameri da joj podigneš spomenik i nemoj da sumnjaš u to! Uradila si nešto što niko drugi nije u stanju da uradi, jer jedino si je ti znala na način kao niko drugi.“ Odmah po objavljivanju knjige, stigli su i utisci glumca Svetozara Cvetkovića Cveleta: „Jutro sam proveo razmazujući štampana slova na pročitanim stranicama istorije naših života koja nosi njeno ime – Magi. Hvala ti Lidija na tragu istine koji ostavljaš za sobom.“ Rok-kritičar, novinar i pisac Peca Popović objavio je u „Blicu“ svoje utiske sa promocije: „Istinito, prijateljski i potresno. Nema patetike kad se dere sopstvena duša i prekopava srce. Što god se čini iz ljubavi, uvek se događa izvan običnog.“ Zorica Bajin Đukanović, pisac i fotograf, rekla je nakon čitanja: „Sigurna sam da bi Magi bila radosna da ovo ogledalo drži u rukama.“ Naš drug iz detinjstva Dejan Radovanović, istoričar umetnosti, kaže za knjigu: „Steže grudi, pa ne da disati...“ Firči, bivši bubnjar EKV-a, dao je u svom intervjuu ovakav odgovor: „Nisam upoznao novu stranu Margite, ali mi je prijao emotivni pristup Lidije Nikolić, kojoj treba odati ogromno priznanje za knjigu.“ Margitin fan Bojan, kaže: „Neprestano iznova čitam – tražim propušteno – sve je kako treba...“

U vreme dok je Ekatarina Velika svirala po Jugoslaviji, postojao je mit da je zagrebačka publika naklonjenija bendu od beogradske? Na kakav je odziv knjiga naišla u Hrvatskoj?

Nakon gostovanja u Skoplju, predstavila sam drugo izdanje knjige na mini-turneji u Hrvatskoj – u Vinkovcima, Zagrebu, Rijeci i Puli. Nažalost, ne i u Šibeniku, gde su me više puta zvali. Skoro dve godine nakon toga, knjiga je još uvek na listi 10 najčitanijih knjiga u Prvoj glazbenoj knjižari Rockmark u Zagrebu. Od brojnih utisaka i doživljaja sa gostovanja u Hrvatskoj, koju beogradski mediji nisu propratili, izdvojiću jedan... Nakon promocije u Vinkovcima, negde pred ponoć, na pustom trgu, jedan mladi čovek mi je krenuo u susret i uzviknuo izdaleka, raširenih ruku: „Šta da vam kažem... Svi volimo Magi!!!“

Da li je bilo i negativnih kritika i kako se sa njima nosiš?

Nakon svih priznanja koja su mi odali publika i mediji, osvanuli su, jedan za drugim, u istom tonu, negativni prikazi tri zagrebačka rock kritičara i novinara. Moja knjiga i monodrama proglašene su za „još jednu rundu nekrofilije za precenjeni bend“, „zbirku bizarnih detalja iz života Margite Stefanović“, „dovođenje jednog nesretno završenog života na nivo Severininog pornića“ i „iskorišćavanje prijateljstva za ostvarivanje materijalne dobiti.“ Na ove tekstove nisam imala potrebe da reagujem, s obzirom da je to učinila zagrebačka publika, uz podršku beogradskih čitalaca – stotinak komentara u samo jednom danu! Nije problem u tome što je knjiga loše ocenjena, nego što je „kritičari“ nisu pročitali!

Izlog knjižare Zepter, foto Mile Škarić. 

Da li je i kako ovo izdanje izmenjeno u odnosu na prethodna dva? 

U napomeni na kraju knjige, ovako sam objasnila zašto smo se odlučili da treće izdanje štampamo u celosti latinicom: „Zemlje u kojoj sam se rodila, u kojoj sam se igrala, u kojoj sam odrasla – više nema. NEMA. Kraj.“, zapisala je u svom dnevniku Margita Stefanović, 1991. godine, nakon raspada SFRJ. „Pišem, mislim i govorim na jeziku koji više ne postoji...“, dodala je kasnije, misleći na srpskohrvatski, koji je bio naš maternji jezik. „Opet mešam ćirilicu i latinicu...“, primetila je, čitajući sopstvene beleške ispisane pismom, koje nikad nije ni postojalo. Zapisujući svoje misli, Margita se poigravala smislom i besmislom, koristeći naizmenično ćirilična i latinična slova, u istoj reči, rečenici, redu, stihu ili pasusu. Njene beleške, ovekovečene u knjizi „Osećanja. O. Sećanja., u tom smislu su prenete doslovce onako kako su izvorno izgledale. Mnogi zapisi posvećeni njoj, od pisama i posveta, preko intervjua, do čitulja, takođe su u prvom i drugom izdanju ove knjige štampani, kao i u originalu, ćirilicom. Čitaoci iz raznih krajeva „zemlje koja više NE POSTOJI“, ostali su, nažalost,  uskraćeni za ove delove knjige. Otuda se rodila ideja da se u trećem izdanju odstupi od originala i čitava knjiga štampa samo latiničnim pismom, kako bi bila u celini dostupna i razumljiva širem krugu čitalaca. Ukoliko je to uopšte moguće, s obzirom na sumnju koju je Margita Stefanović izrazila rečima: „Tugu ne možemo ni u slova ni u reči ni u molitvu...“

Gde i kako do knjige mogu doći oni koji su odrastali uz muziku Ekatarine ili tek sada otkrili Margitin rad, a ne žive u Srbiji?

To je sve vreme veliki problem, ali ga polako rešavamo... Nažalost, knjige još uvek nema u prodaji u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, ali je čitaoci mogu naručiti preko sajta distributera Makart, koji je i suizdavač trećeg izdanja (www.makart.rs). Primerci drugog izdanja još se mogu naći u knjižari RockMark u Zagrebu. Za Bosnu i Hercegovinu porudžbine idu i preko knjižara Sladaboni (knjizarakulturabl@gmail.com) ili „My Book“ u Banja Luci, a u Sarajevu i Tuzli je u prodaji u knjižarama u Mercator centru. Za Crnu Goru knjiga se može naručiti preko firme „Miba Books“ ili knjižare u Herceg Novom (knjizaraso@gmail.com). Firma Serbica Book (office.ns@serbica.com) prima porudžbine iz Kanade i Amerike.

Da li je trećim izdanjem „Osećanja. O. Sećanja.“ priča o Margiti završena? Ili je to samo početak neke nove knjige?

Pričom o Magi i našoj generaciji bavila sam se i u knjizi „Mamin dnevnik“, objavljenoj prošle godine u „Pčelici“, koja je namenjena tinejdžerima i svima onima koji su to bili davnih 70-ih godina. Sada završavam knjigu koja je neka vrsta nastavka knjige „Osećanja. O. Sećanja“. S obzirom da sam priču o Margiti i Sebi već ispričala, ovo će biti knjiga o Margiti i Drugima. Dilemu da li je sve rečeno ili bi još nešto trebalo dodati, koju sam imala na samom početku pisanja nove knjige, sa radnim naslovom „Post scriptum“, razrešila sam onoga časa kada mi je jedna prijateljica podarila cedulju koju je dobila od Magi... Prvo što mi je palo u oči, bile su dve reči, ispisane krupnim slovima, Margitinom rukom: Post scriptum!
Neko nas posmatra, zar ne?



Godišnjica Margitine smrti je za nekoliko dana.
.

Thursday 13 February 2014

SveJEdno? (Intervju sa Igorom Brakusom, kandidatom za gradonačelnika Beograda)

Tokom proteklih dana kroz svakodnevne razgovore počela su da provejavaju pitanja:
Hoćemo da glasamo? 
Za koga? 
Ali, zašto?
I nekako se uvek u desetoj sekundi razgovora o izborima pojavi ime Igora Brakusa.
A u petnaestoj sekundi iskoči i pitanje: 
"On se stvarno kandidovao? To nije zezanje?"

Igor je još pre nekoliko meseci koristeći društvene mreže prvi put objavio fotografiju u stavu političara uz poruku "Jeste sveJEdno".
Gostovanje u "24 minuta" kod Zorana Kesića >> delovalo je kao da je zezanje. 
Ili nije?
Konačno - nedavno objavljena fotografija na kojoj Igor predaje nadležnom organu dokumentaciju za registraciju pokreta na čijem je čelu - označila je početak prave kampanje.

Intervju sa Igorom pravim iz tri razloga. 
Prvi razlog je potpuno ličan. Njegova kandidatura trenutno je jedini razlog zbog kojeg bih na dan izbora otišao do izbornog mesta. Drugi razlog je sličan: previše ljudi koje poznajem i koji bi glasali za njega i pokret SveJEdno još uvek nije načisto da li je pokret zaista u izbornoj trci za skupštinu grada Beograda, dok je treći operativne prirode: 16. februara pokret počinje sakupljanje potpisa koji će kandidaturu pokreta učiniti stvarnom. 

Ukoliko 1500 ljudi potpiše podršku pokretu, izbori za gradonačelnika i gradsku skupštinu dobiće, svakako, drugačiji ton.

Intervju je urađen e-mail prepiskom.
Vreme slanja odgovora koje sam dobijao govori mi da ni ovaj kandidat - ne spava, već neprekidno bdi nad planovima za budućnost Beograda :) 

N.K: Edi Izard je najavio da će se kandidovati za gradonačelnika Londona 2020. Komičar i muzičar Džon Gnar, je nedavno postao gradonačelnik Rejkjavika. Bepo Gril je u Italiji krenuo istim putem. Kada si pre nekoliko meseci objavio da ćeš se kandidovati za gradonačelnika, gotovo svi su verovali da je u pitanju zavitlancija. Ipak, pre nekoliko dana si i ozvaničio pokret "Jeste sveJEdno" i tako najavio učešće u borbi za mesto gradonačelnika i gradski parlament. 
Zašto se, Igore, upuštaš u takvo nadmetanje?

I.B: Jednostavno želim da posle 42 godine života uradim nešto korisno za, pre svega sebe, a onda i sve druge ljude kojima je postalo sve sveJEdno. Ceo život me (tj. nas) drndaju jedni te isti ljudi, koji su svojim političkim delovanjem u poslednjih stotinjak godina na ovim prostorima pokazali kako je zaista sve sveJEdno. Postoji oko deset miliona razloga zašto ne bi prosečan srpski glasač glasao za bilo kojeg mog (našeg) protivnika, ali teško da možete da nadjete bar jedan objektivan razlog zašto ne biste glasali za moje bliske prijatelje i mene koji nismo nikada bili članovi nijedne političke partije i nismo uradili ništa loše u svojim životima, te shodno tome nemamo ni materijalno blagostanje, za razliku od ovog kvazi-političkog polusveta koji se dobrano obogatio na patnji i sunovratu prosečnog beogradskog odnosno srpskog birača.

Radio 021 te u jednom intervju najavio kao satiričara - političara? Iz iskustva znamo da političar satiru, ali ih to ne čini i satiričarima. Zašto bi ti bio izuzetak? Ukoliko si zaista političar. Ili nisi?

Nisam ja političar. Imam suviše moralnih skrupula da bih sebe mogao da nazovem tom nepopularnom imenicom. U Srbiji je, nažalost, takvo stanje stvari i sveJEdnosti da biti političar znači biti prodavac magle. Ovde niko nikada nije uradio ama baš ništa u interesu naroda. Ali, sve je to stvar hronične gluposti ljudi na ovim prostorima. Uvek smo birali pogrešne da nas vode, što ne znači da smo ikada imali one prave u ponudi. Jeste sveJEdno.

Ti si, da potvrdimo - zvanično, stvarno, potpuno legalno i legitimno kandidat pokreta "Jeste sveJEdno" za gradonačelnika Beograda, a pokret pledira da osvoji 15 mesta u Gradskoj skupštini?

Da. Ovo bi sve trebalo da bude legitimno. Pokušaćemo da prikupimo oko 1500 potpisa 16. Februara na Office pabu, kod Hotela Jugoslavija, pa da izadjemo na crtu Gradskoj izbornoj komisiji, koja mora da proveri verifikovane potpise i odobri ili ne odobri naš izlazak na izbore. Pojedincu ili grupi gradjana je daleko teže da reši mnogobrojne birokratske probleme, nego partijama koje sve imaju svoje Opštinske odbore, ali mi se ne predajemo. Čak i stavka od 50 dinara po svakom verifikovanom potpisu nije nepremostiva prepreka, jerbo ćemo tražiti od svakog ko se potpiše za nas da tu sumu novca donira u kutiju

Da ponovim još jednom, za one sa lošijim kartama. Ti se kandiduješ da vodiš grad?

Apsolutno. Sa mojom ekipom koju sam simbolično nazvao “Pravi ljudi na pogrešnom mestu” verujem da mogu biti veoma uspešan kao gradonačelnik. Uostalom, u Beogradu, kao i u Srbiji je sve sveJEdno…ako ne uradiš ništa onda bude zašto ništa nisi uradio, ako uradiš nešto onda bude zašto si to uradio, a ako si slučajno uradio nešto jako kvalitetno, korisno i bio, ne daj Bože, uspešan onda te rastrgnu. Uspeh se na ovim prostorima ne prašta.

Dobro,  drago mi je da smo to raščistili. U politiku uskačeš iz stolice radio-voditelja. Tvoje emisije su, tokom svih ovih godina slušale stotine hiljada ljudi, mada bi bilo u redu reći i - milioni. Šta ti je do sada donela radijska slava? Potencijalne glasače svakako zanima i tvoja imovinska karta? Da li su ti čiste i ruke i srce i račun u banci?

Nikada nisam imao novca. Večiti problem mi je da skupim za stanarinu. Slična situacija je i sa mojim drugarima, koji su u ovom Pokretu sa mnom. Svi zajedno da se skupimo ne bi imali da kupimo ni polovnu "peglicu" od naših uštedjevina. Ceo život radim na radiju, a zapravo nikada nisam sopstvenu “legendarnost” i navodnu “slavu” umeo da naplatim kako treba. Kažu mi da živim u Americi, imao bih sto hiljada dolara mesečno. Ne živim u Americi. Ni ne treba mi. Cenim, ako bih možda imao novca, ne bih imao prelepu i predivnu suprugu, koja me trpi već deceniju i više, a to nema cenu.

Intervjue koje si dao od početka kampanje, pa i nastup u "24 minuta" završavao si rečenicom: " razmislite, da li postoji i jedan razlog zašto ne biste glasali za mene ili JESTE SVEjeDNO.“ No, politika je takva, a glasači, iako znaju da je potpuno svejedno šta ko obećava pre izbora a šta radi posle - očekuju nekakvu ponudu. Besplatne karte za kupalište na Adi za sigurne glasače, garantovano mesto za sedenje na Kalemegdanu za aktiviste...?

Obećavam da ćemo, ako udjemo u Skupštinu grada Beograda, raditi svim srcem na uspostavljanju normalnog kulturnog modela u prestonici.

Fotografija: Novosti

Pominjani Džon Gnar je postao gradonačelnik Rejkjavika nudeći u okviru programa  "besplatne peškire na svim bazenima, novi Diznilend Park, Islandski parlament bez droga do 2020. godine, kao i polarnog medveda za zoološki vrt u glavnom gradu Islanda." Naša javnost je, za sada, čula delove tvoje ponude, među kojima je zamena mesta Aerodroma i Luke Beograd, što je verovatno lakše ostvariti nego završiti Prokop ili napraviti Beograd na vodi. Šta se još nalazi na listi tvojih prioriteta, odnosno, šta nudiš građanima kao razlog da glasaju za tebe?

Na svakih 150 metara u gradu Beogradu napravićemo po jedan minijaturni kulturni centar popularni MKC…to će biti prostorije minijaturne kvadrature, ali će ih biti u buljucima.

Ipak, pored ideja poput zamene mesta Aerodroma i Luke, jedno od poslednjih saopštenja pokreta donelo je i određeni zaokret ka ozbiljnijim temama, a to je bavljenje kulturom. Zašto ulaziš u "ozbiljan teren"? Ili ćeš se temom kulture baviti na drugačiji način? Uvođenje drakonskih mera za one koji zalepe žvaku na sedište u bioskopu? Solidarni porez od kojeg će se kupovati knjige onima koji nisu pročitali nijednu duže od mesec dana?

Kultura je problem koji moramo rešavati iz korena. Da počnemo od recimo kulturnog ophodjenja u svakodnevici. Toga više nema. Beograd 60tih i 70tih, pa i većim delom 80tih je bio drugačiji grad. Šta nam se to dogodilo da dodjemo do ovoga šta sada imamo? Ovde nije najveći problem u nedostatku finansijskih sredstava za kulturu. Nije tačno da nema novca. On se samo nenamenski troši. Postoje interesne grupe “ja tebi ti meni” koje vršljaju po sadašnjem, kao što su vršljale i u prošlim sistemima. Vlast bi trebalo da najviše pažnje usmeri ka obrazovanju i kulturi, jer je u uzdizanju tih kategorija direktan spas našeg bivstvovanja na ovim prostorima.

Kako, zapravo, donosite odluke u okviru Pokreta šta je vaš program?

Spremili smo se samo za delovanje u Skupštini. Imamo tri kuglice. “Za”, “Protiv” i “Uzdržan”. Izvlačimo kuglice pa koja izadje. Ionako je sveJEdno.

Fotografija: Novosti

Ok, gradonačelnik si, ulaziš prvi put u Kabinet, pozivaš sekretaricu i prva molba ili naređenje za nju su?...

U okviru akcije “STOP NEPOTIZMU” sekretarica će biti moja supruga. Zbog izuzetnih moralnih skrupula ovde neću navesti koja će biti moja prva molba za nju u Kabinetu.

Koje kvalitete će morati da imaju tvoji najbliži saradnici u Gradskoj kući?

One koje i inače imaju. Da budu pošteni i da nisu nikada uradili ništa loše. Ja saradjujem isključivo sa najkvalitetnijim ljudima.

Neki ćemo na dan izbora otići do izbornog mesta samo da bi zaokružili ime tvoje liste na listiću za gradske izbore. Čime tim vernim glasačima garantuješ da nećeš njihov glas iskoristiti za privatno bogaćenje, stupanje u neprikladne koalicije i neprirodne odnose sa drugim političarima?

Ne postoje garancije. Ali, moji, tj. naši glasači to znaju. Njima je ionako sve sveJEdno.

Završna reč potencijalnim glasačima?

Ako Gradjanski pokret “JESTE SVEjeDNO” kojim slučajem prikupi 1500 potpisa, pa onda kojim neverovatnim slučajem pređe cenzus, dobićete u Gradskoj skupštini zabavu kakvu odavno niste videli, jer jeste sveJEdno.

* * * 


Aktivnosti kandidata i pokreta "SveJEdno" možete pratiti i na njegovom FB profilu >>.

Sakupljanje potpisa za Pokret počinje u nedelju, 16. februara na splavu Office, kod hotela "Jugoslavija" u podne i trajaće do osam sati uveče.
Meteorolozi kažu da će biti lep dan.
.

Wednesday 4 July 2012

“Svirali smo osam sati dnevno” - Joao Parahyba, intervju: o sebi, Subi i Milanu

Iako je prošlog leta nastupio u Novom Sadu na EXIT Suba Stageu i predstavio publici Suba Connection Band, Žoao i ja se nismo upoznali.
On je stigao od Sao Paula do Novog Sada brže nego ja iz Beograda. 


Naša prepiska, pak, traje već neko vreme. Žoao je bio taj koji nam je pre nekoliko godina kao poklon-iznenađenje poslao u to vreme nepoznat i neobjavljen Subin snimak - „Ipanema".

Žoao svira već četrdeset godina.
Svirao je sa legendama poput Dizija Gilespija, ali je meni, za ovu priču, bilo važnije vreme koje je provodio sa Mitrom Subotićem Subom i Milanom Mladenovićem.
Sa obojicom je radio na “Angel’s Breath” projektu, jednom od najboljih albuma devedesetih godina snimljenih (i) na srpskom jeziku. Sa Subom je sarađivao na „Sao Paulo Confessions”, ali i na mnogim drugim projektima.
Neki od tih snimaka još uvek su neotkriveni. Jedan će postati dostupan za preslušavanje danas, zahvaljujući njemu (vidi link na kraju teksta)

Ovaj „intervju” je nastao razmenom e-mailova proteklih dana.

Neki od odgovora koje mi je Žoao poslao govore da bi zapravo najbolje bilo otići u Sao Paulo i pričati sa njim danima.
Verujem da ga to ne bi zamaralo.
Njegova energija je neverovatna.

Tvoja muzička karijera počela je pre više od 40 godina. Svirao si sa legendama brazilske muzike, zatim imenima poput Earla Hinesa, Michel Legrandom, Bebel Gilberto, čak i Dizzy Gilespijem. Iza tebe je mnogo urađenog, trenutno radiš na nekoliko projekata... Šta te inspiriše da sutra ustaneš i nastaviš dalje?

To je privilegija koju imam kao muzičar. Ja sam, zapravo, još uvek isti onaj momak koji je u osamnaestoj godini rešio da bude muzičar. Recept je jednostavan: u životu radi ono što voliš. Čuvaj dete u sebi i neguj radoznalnost deteta. Nemoj prestajati da sanjaš. Tako uspevam da prebrodim i teške trenutke.

Koliko znam, trenutno sviraš sa dva benda: Komanche's Groove Band i Parahyba Jazz Quartet. Tu je i rad u Suba Connection Bandu, sa kojim si nastupio i na Exitu prošle godine. Kada spavaš?

Kada mi nadahnuće dopusti.
(Napisao je: „When Passion give me a break”. Ne mogu a da ne ostavim ovu rečenicu u originalu :)

Suba Connection Band je imao fenomenalan nastup u Novom Sadu. Kakav je bio osećaj svirati pod svodom Novog Sada, grada u kojem je Suba rođen?

Najpre, moram da kažem da je Suba bio fantastičan ambasador, predstavnik Srbije. Zahvaljujući njemu ja i sada imam iskrenu, bezgraničnu emociju prema Novom Sadu i Jugoslovenskoj kulturi uopšte.
On je došao u Brazil niotkuda i počeo da se upoznaje sa neverovatnim brojem ljudi, neprekidno pričajući o muzici, prijateljstvu i emocijama kao takvim. Za čoveka koji je došao iz države koja se upravo urušila – meni je to bilo neverovatno. On je učinio da mi osećamo iskrenu ljubav prema njegovoj zemlji i njegovom narodu. Naš nastup u Novom Sadu bio je prilika da uzvratimo tim ljudima tamo, to je bio naš mali gest pažnje. Istovremeno, to je početak otkrivanja nekih novih strasti i osećanja.

Suba i ti ste sarađivali godinama. Kako ste se upoznali? Šta je bila prva stvar koju ste napravili zajedno?

Ah, ta priča je tako poetična... To je bio početak devedesetih. Suba je u Sao Paulo stigao dva dana nakon što je sleteo u Brazil. Kao pasionirani zaljubljenik u ritmove zamolio je mog prijatelja da ga upozna sa nekim perkusionistom. Ušao je u moj dom u podne. Počeli smo da pričamo i pričali smo i pričali smo i pričali smo, on mi je puštao neke njegove snimke, ja njemu neke moje... I tako do šest sati ujutro! Kada je izašao iz stana... ne umem to da objasnim... ali delovalo mi je kao da se poznajemo od rođenja.

Nastanak „Sao Paulo Confessions” je za mene potpuna misterija. Na snimcima čujem različite slojeve zvuka, koji su, sasvim sam siguran, rezultat dugotrajnog studijskog rada. Kako je nastajao taj album?

Kao što rekoh – od kako smo se upoznali, mi smo počeli da radimo zajedno. Počeli smo u studiju koji smo napravili u garaži i u kojem smo počeli da pravimo muziku. Prva stvar na kojoj smo radili bio je projekat koji smo nazvali „Memoria Mundi”. Pokušali smo da obuhvatimo ceo svet. Da objedinimo sve i da stvorimo muziku u kojoj ćeš, dok je slušaš, prepoznati i srpsku i brazilsku, arapsku, kinesku, indijansku, arhaičnu... Da objedinimo sve te iste teme i identične stvari. Zatim smo počeli da radimo kompozicije za neke prijatelje, zatim za moj prvi album „Kyzymba”, onda Tacianin album, te na Angel’s Breath albumu sa Milanom. Bili smo zajedno, svirali i komponovali po osam sati dnevno, trudeći se da pronađemo nove puteve, nove ekspresije. Ima tu jedan kuriozitet: ja sam uglavnom dolazio u studio ujutro oko 8 sati, stvarao i beležio neke ideje, onda bi Suba ušao u studio i sve to demontirao, uništio, i iz toga kreirao – nove ideje. Onda smo zajedno od tog Frankenštajna pravili nove ideje ;) To je bio težak rad, koji je trajao nedeljama, ali bismo na kraju uvek uspeli da pronađemo način – kako ćemo početi pesmu..

Verujem da ste u to vreme napravili gomilu snimaka i da mnogi nisu završili na albumu?

Naravno... Jedna od Subinih osnovnih karakteristika je da kompozicija nikada nije gotova, da je uvek živa i da se uvek kreće ka promeni.

Bio si jedan od ključnih članova ekipe koja je radila „Angel’s Breath” album.

Ne znam da li je to tužna priča... ili je zapravo sjajna? Ne znam! Ja sam srećan što sam bio tamo, sa njima... Milan i Suba su bili kao braća. Kada je Milan došao, bilo je dirljivo gledati ponovni susret njih dvojice. Kao da su ponovo u Novom Sadu.
I sve teče lako i glatko – i priča i muzika, zaista je bilo neverovatno.
To vreme koje je Milan proveo kod nas u Sao Paulu ličio je istovremeno na vreme opraštanja dva prijatelja... ali, sa druge strane, toliko je bilo lako snimati taj album.
Svi smo radili fantastično brzo, disali kao porodica, ne možeš da zamisliš kako je išlo.
Bili smo poput grupe tinejdžera koja uživa u zabavi."

Ti si nam prvi otkrio (i hvala ti!) mnoge za nas nepoznate snimke iz tog vremena... Tvoj snimak “Kies” >> na kojem si radio sa Milanom i Subom jedan je od njih. Kada je nastala ta stvar?

U vreme kada je Milan došao u Sao Paulo ja sam radio na mom prvom albumu... Milanu se sve to veoma dopalo. Rekao sam mu da bih želeo da u to utkam duh afrobrazilskih verovanja, malo Majlsove trube... I prepustio njemu da unese i nešto svoje, sa njegovog podneblja... To je sve, to je taj snimak.

Koliko znam – ekipa brazilskih prijatelja priprema film o Subi. Ja pak znam sjajnog reditelja koji pokušava da snimi svoje viđenje te iste priče, iz njegovog ugla... Kada ćemo mi u Srbiji moći da vidimo brazilsku verziju priče?

Taj san smo počeli da sanjamo 2009, i još uvek radimo na tome. Naravno, morali smo da prihvatimo da između našeg sna i finalizacije tog filma stoji i nedostatak para, da je kriza i da se stvari odvijaju sporije no što smo želeli... Ali... Trudimo se: imamo oko 90% materijala koji smo želeli, no sada nam predstoji mnogo sati montaže. Nadam se da ćemo imati dobrih vesti u vezi sa tim projektom u naredne dve godine.

Budući planovi Suba Connection Banda >>? Ima li šanse da ponovo svirate u Srbiji? Album, možda?

To je pitanje na koje nemam odgovor.... Želimo, ne znamo kada ćemo. To je već u božijim rukama ;)

Suba Connection Band, uživo, Exit 2011. Via:  http://modernserbia.wordpress.com
.Za kraj, želim ti da pedesetogodišnjicu bavljenja muzikom proslaviš – u Srbiji!
.
Radim na tome. Upravo završavam novi album, Brazilski Jazz. Čućete ga uskoro. Nadam se da ću odsvirati jazz koncert u Novom Sadu.
Hvala vam na pažnji i šaljem vam milion dobrih želja i pozitivnih vibracija. Samo napred!
. 
. . . 
. 
Za kraj ove priče, snimak za koji do pre nekoliko dana nisam znao da postoji.
Žoao i Suba, na prvom zajedničkom projektu: Memoria Mundi Project.
To je ona priča sa početka intervjua o obuhvatanju sveta muzikom. 
Ovaj snimak zove se "Snake".
Premijera.
.
*

(UPDATE: snimak "Snake" sada je dostupan samo u okviru ovog miksa,
https://www.mixcloud.com/nebojsa-krivokuca/rex-ilusiviimitar-suboti%C4%87-suba-files/
na 42. minutu)