Showing posts with label fudbal. Show all posts
Showing posts with label fudbal. Show all posts

Friday 30 December 2022

Eduardo Galeano piše o Peleu (iz knjige "Fudbal - sjaj i tama")

Pele

Ime mu se spominje u stotinu pesama. Sa sedamnaest godina je bio svetski prvak i kralj fudbala. Imao je nepunih dvadeset godina kada ga je vlada Brazila proglasila državnim blagom i stavila zabranu na njegov izvoz.

Sa reprezentacijom Brazila osvojio je tri Svetska prvenstva, a sa Santosom dve titule klupskog prvaka sveta. I kada je premašio cifru od hiljadu golova nastavio je da trese mreže. Odigrao je preko hiljadu trista utakmica, u osamdeset zemalja, u silovitom ritmu bez predaha, postigao skoro hiljadu trista golova.

Jednom prilikom je zaustavio rat: Nigerija i Bijafra su sklopili primirje da bi ga gledali kako igra. A vredelo je i mnogo više od jednog primirja videti ga kako igra.

Kada bi se Pele dao u trk, kroz protivničke igrače je prolazio poput sečiva. Kada bi zastao, protivnici bi se izgubili u lavirintu njegovih nogu. Kada bi skočio, vinuo bi se u vazduh kao da se penje merdevinama. Kada bi šutirao slobodan udarac, protivnici bi se u živom zidu okretali licem prema golu, da bi mogli da vide gol.

Rodio se u sirotinjskoj kući, u jednom zabitom seocetu, a popeo se na sâm vrh slave i moći, tamo gde je crncima zabranjen prilaz. Van terena, nikome nije poklonio ni minut svoga vremena, i nikada mu iz džepa nije ispao nijedan novčić. Ali, mi koji smo imali tu sreću da ga vidimo kako igra, bili smo darovani nesvakidašnjom lepotom: trenucima koji su dostojni besmrtnosti i koji nam dopuštaju da verujemo da besmrtnost postoji.

Peleov gol

Bilo je to 1969. godine, Santos je na Marakani igrao protiv Vasko da Game.
Pele je u vihoru prešao ceo teren, ne dodirujući zemlju i izbegavajući protivnike u letu. A onda je fauliran, pred samim golom, kada je već gotovo uleteo u mrežu, sve s loptom u nogama.

Sudija je svirao penal, Pele nije hteo da šutira, ali ga je nateralo sto hiljada ljudi koji su uzvikivali njegovo ime.

Pele je na Marakani dao mnogo fantastičnih golova. Poput onog koji je postigao 1961. godine protiv Fluminenzea, kada je predriblao sedam igrača a onda i golmana. Ali, ovaj penal bio je nešto skroz drugačije: ljudi su osetili da je to bio sveti trenutak. Na stadionu je iznenada zavladao muk, kao po nekom naredenju.
Zaćutali su najbučniji navijači na svetu: niko nije govorio, niko nije disao, svi su iščezli. Ni na tribinama ni na tribinama više nije nikoga na osim Pelea i golmana Andrade.

Stajali su, potpuno sami: na beloj tački Pele sa loptom, a dvanaest koraka dalje, u čučnju, izmedu stativa, spreman na skok, Andrada.

Andrada se bacio, ali je samo uspeo da dotakne loptu. Pele ju je prosto zakucao u mrežu.
To je bio Peleov hiljaditi gol.
On je jedini igrač u istoriji profesionalnog fudbala koji je postigao hiljadu golova.

Potom su se navijači ponovo stvorili na tribinama, skočivši poput deteta van sebe od sreće, a noć je zablistala.

(iz knjige "Fudbal, sjaj i tama" Eduarda Galeana, objavio Beopolis, 2004.)


Friday 26 June 2020

You'll Never Walk Alone



Nisam očekivao da će se nakon trideset godina TO konačno desiti
pred praznim tribinama,

na tuđem stadionu,
dok gledam striming na telefonu,
u četvrtak uveče.
Ali, tu je! #YNWA

Sunday 2 September 2018

Osvaldo Sorijano: "Najduži penal na svetu"

Estrela Polar, tim iz priče. Izvor >>

Najfantastičniji penal za koji znam izveden je 1958. na jednom izgubljenom mestu u Dolini Rio Negro, u nedelju popodne, na praznom stadionu. Estrelja Polar - Polarna zvezda - beše jedan bilijar klub gde se i kartalo, birtija za pijandure u jednoj nepopločanoj ulici koja se završavala na obali reke. Imao je svoju fudbalsku ekipu koja je učestvovala u prvenstvu doline jer nedeljom inače nije bilo ništa drugo da se radi, dok je vetar razvlačio pesak sa nadstrešnica i polen sa imanja.

Uvek su to bili isti igrači ili braća istih igrača. Kad je meni bilo petnaest, oni su imali trideset i izgledali su mi stari kao Biblija. Dijas - golman - imao je skoro četrdeset , i sedu kosu koja mu je padala na čelo kao Indijancu araukanskog roda. U prvenstvu je učestvovalo šesnaest ekipa i Polarna zvezda je redovno bila ispod desetog mesta. Mislim da su 1957. završili kao trinaesti. Vraćali su se kućama uz pesmu, noseći u torbama uredno složene crvene dresove, jer je to bilo jedino što su imali. Počeli su 1958. pobedom od jedan prema nula nad timom Eskudo čileno, drugom očajnom ekipom.

Nikom to nije privuklo pažnju. Mesec dana potom, naprotiv, kad su već dobili četiri utakmice za redom i bili na čelu tabele, u dvanaest naselja doline već je o njima počelo da se priča.

Pobede su bile za po jedan gol, ali je to bilo dovoljno da večiti šampion, Deportivo Belgrano, tim u kojem su igrali Padin, Kontante Gauna i Tata Kardles, bude potisnut na drugo mesto sa bodom manje. O Polarnoj zvezdi se govorilo u školi, u autobusu, na trgu, ali niko nije ni pomišljao da bi na kraju jesenjeg dela prvenstva mogli da imaju dvadeset dva boda a mi - dvadeset jedan.


Tereni su bili prepuni ljudi koji su dolazili samo da ih vide kako već jednom propisno gube. Bili su spori kao lađe i teški kao zemlja, ali su dobro pokrivali svako svog igrača i drali se kao magarci kada nisu imali loptu. A trener - neki tip u crnom odelu, tankih brčića, s mladežom na čelu i ugašenim opuškom u zubima - jurcao je duž aut linije i podbadao ih štapom od trske kad su prolazili kraj njega. Publiku je to zabavljalo a mi - koji smo kao mlađi igrali subotom - nismo mogli sebi da objasnimo kako su pobeđivali kad su bili tako loši.

Davali su i primali udarce s takvom preciznošću i s takvim žarom da su na kraju izlazili s terena oslonjeni jedni na druge, dok je narod pljeskao na jedan prema nula i doturao im flaše vina ohlađene u vlažnoj zemlji. Noću bi slavili u javnoj kući Santa Ane, a Debela Zulema bi se žalila kako bi izjeli i ono malo što je imala u frižideru.

Bili su prava atrakcija i u njihovom mestu su im sve dopuštali. Stariji su ih skupljali po kafanama kad bi se napili i kad bi zadevali kavgu; trgovci bi im poklanjali tu i tamo neku igračku ili bombone za decu, a devojke su im dopuštale da ih u bioskopu miluju i iznad kolena. Van njihovog mesta niko ih nije shvatao ozbiljno, čak ni kada su pobedili Atletiko San Martin sa dva prema jedan. Usred euforije, kao i ostali, izgubiše u Barda del Medio i na kraju prvog dela šampionata prepustiše čelo tabele, kad im je je Deportivo Belgrano dao sedam golova i tako ih stavio na svoje mesto. Svi smo tada poverovali da su se stvari vratile u normalu.


Ali već sledeće nedelje pobediše sa jedan prema nula i nastaviše tu svoju litaniju mučnih, užasnih trijumfa i do prolećnog dela stigoše samo sa jednim bodom iza prvaka.

Poslednja utakmica je ušla u istoriju zbog penala.
Stadion je bio krcat, kao i krovovi okolnih kuća i čitavo mesto je očekivalo da Deportivo Belgrano, kao domaćin, u najmanju ruku ponovi onih sedam golova iz prvog dela prvenstva. Dan je bio svež i sunčan, a jabuke na drveću počele su da rude. Polarna zvezda je dovela pet stotina svojih navijača koji su na juriš zauzeli tribinu, pa su vatrogasci morali da potegnu šmrkove kako bi ih umirili.

Sudija koji je svirao penal zvao se Erminio Silva, padavičar i prodavac lutrije u lokalnom klubu. Svi su shvatili da stavlja na kocku svoj posao kad u četrdesetom minutu drugog poluvremena, kod rezultata jedan prema jedan, i dalje ne dosuđuje najstrožu kaznu, iako su se igrači Deportivo Belgrana naglavačke bacali u šesnaesterac da bi ga impresionirali. Sa nerešenim rezultatom domaći su osvajali prvenstvo i Erminio Silva je želeo da sačuva svoj ugled pa nije svirao penal jer nije bilo ni prekršaja.

Ali u četrdeset drugom minutu svi smo zinuli kad je leva polutka Polarne zvezde zabio gol iz slobodnog udarca sa velike udaljenosti i doveo goste u vođstvo od dva prema jedan. E, tada je Erminio Silva pomislio na svoj posao, pa je produžio utakmicu sve dok Padin nije prodro u kazneni prostor i čim mu se odbrambeni igrač približio - dunuo je u pištaljku. Tek tada je dunuo, prodorno, nekako ceremonijalno, i pokazao na penal. U to doba mesto za izvođenje penala nije bilo obeležno belom tačkom i trebalo je odbrojati dvanaest koraka. Erminio Silva nije uspeo čak ni da pokupi loptu jer ga je desni half Polarne zvezde, Kolo Rivero, uspavao jednim udarcem po nosu. Izbila je takva tuča da nije bilo načina da se teren raščisti, ni da se Erminio Silva probudi. S upaljenom lampom, šef policije je prekinuo utakmicu i uspostavio red pucanjem u vazduh. Te noći je vojna komanda zavela vanredno stanje ili tako nešto i poslala po specijalni voz da pokupi iz naselja sve one koji nisu ličili na meštane.


Prema ligaškom sudu koji se sastao u utorak, preostalo je da se odigra dvadeset sekundi posle izvođenja penala. Taj posebni meč između Konstantea Gaune i Gata Dijasa na golu zakazan je za sledeću nedelju, na istom stadionu, bez prisustva publike. I tako je taj penal potrajao čitavih nedelju dana i bio je - ako me niko ne uveri u suprotno - najduži u čitavoj istoriji.

U ponedeljak smo izostali iz škole i otišli u susedno mesto da pronjuškamo. Klub je bio zatvoren i svi muškarci su se okupili na terenu, između ograde od živice: čekali su u dugačkom redu da pucaju penale Gatu Dijasu, a trener u crnom odelu s mladežom na čelu, pokušavao je da im objasni kako to nije najbolji način da se isproba golman. Na kraju su svi pucali svoj penal i Gato je odbranio nekoliko jer su pucali u papučama i običnim cipelama. Jedan omanji, ćutljivi vojnik koji je bio u redu, nabio mu je gol špicem vojničke cokule tako da je gotovo pocepao mrežu.

Predveče su se vratili u mesto, otvorili klub i počeli da se kartaju. Dijas nije progovorio čitave noći; zabacivao je unazad svoju sedu, čvrstu kosu sve dok posle večere nije stavio čačkalicu u usta i rekao:

"Konstante ih puca u desnu stranu."
"Uvek", rekao je predsednik kluba

"Ali on zna da ja to znam."
"Onda smo propali."
"Da, ali ja znam da on zna", rekao je Gato.
"Onda se baci na levu i gotovo", rekao je jedan koji je bio za stolom.
"Ne. On zna da ja znam da on zna", rekao je Gato Dijas, ustao i krenuo na spavanje.
"Ovaj Gato je svakim danim sve čudniji", rekao je predsednik kluba kad ga je spazio tako zamišljenog kako polako korača.


U utorak nije došao na trening, niti u sredu. U četvrtak, kad su ga pronašli kako šeta po železničkoj pruzi, pričao je sam sa sobom, u pratnji nekog psa s potkraćenim repom.

"Odbranićeš ga?" upitao ga je nervozno jedan službenik fabrike bicikla.
"Ne znam. Šta će to da mi promeni u životu?" upitao je.

"Pa, svi ćemo da se proslavimo, Gato. Pomerićemo dupe tim pederima iz Belgrana."
"Ja ću da se proslavim kad plavojka Ferejra bude htela da me voli", reče i jednim zviždukom pozva psa da pođu kući.

U petak je plavojka Ferejra bila za tezgom galanterije, kad je u radnju ušao načelnik s buketom cveća i s osmehom širokim poput rasporene lubenice.

"Ovo ti šalje Gato Dijas i do četvrtka ima da pričaš da ti je momak."
"E jadničak", reče ona s grimasom. Cveće nije ni pogledala, mada je stiglo autobusom u pola jedanaest iz Neukena.

Uveče su zajedno išli u bioskop. U pauzi je Gato izašao da puši, a plavojka Ferejra je ostala sama, u polumraku, s tašnom u krilu, čitajući po stoti put program i ne dižući pogled.

U subotu popodne, Gato Dijas je zatražio da mu pozajme dva bicikla. Otišli su do reke, da prošetaju. U suton je hteo da je poljubi, ali je ona odvratila lice i rekla mu možda u nedelju uveče, na igranci, ako odbrani penal.

"A ja, kako da znam?" rekao je.
"Kako da znaš šta?"
"Da treba da se bacim na tu stranu."

Plavojka Ferejra ga je uzela za ruku i odvela do mosta gde su ostavili bicikle.

"U ovom životu nikad se ne zna ko koga vara", rekla je.
"A ako ne odbranim?" upitao je Gato.
"Onda znači da me ne voliš", odgovorila je Plavojka. Vratili su se u mesto.




U nedelju kad se pucao penal, iz kluba je krenulo dvadeset kamiona prepunih ljudi, ali ih je policija zaustavila već na ulazu u mesto i naterala ih da ostanu tu kraj puta i da čekaju na suncu. U to doba i na tom mestu nije bilo ni televizije ni radija niti bilo kakvog načina da se sazna šta se dešavalo na zatvorenom terenu, tako da su navijači Polarne zvezde uspostavili poštansku vezu između stadiona i druma.
Službenik fabrike bicikala popeo se na jedan krov odakle se video gol Gata Dijasa, i odande je prepričavao šta se dešavalo drugom momku koji je stajao dole na ulici, i potom prenosio to sledećem koji je stajao na dvadesetak metara od njega i tako sve dalje, dok svaka pojedinost ne bi stigla do mesta gde su čekali navijači Polarne zvezde.

U tri po podne, dve ekipe su izašle na teren. Bili su obučeni kao da će stvarno da igraju utakmicu. Erninio Silva je bio u crnom sudijskom dresu, iznošenom ali čistom, i kad su se svi okupili na sredini terena, otišao je do Kola Rivere koji ga je prethodne nedelje opalio i izbacio ga s terena. Još nisu bili izumeli crvenim karton i Erninio je pokazivao izlaz tunela za igrače odlučnim pokretom ruke o kojoj je visila pištaljka. Policija je, najzad, ozgurala Kola, koji je hteo da ostane i vidi izvođenje penala. Onda je sudija otišao do gola i - pritegnuvši loptu uz svoj bok - odbrojao dvanaest koraka i postavio je na mesto. Gato Dijas se očešljao i stavio briljantin, pa mu je glava sijala kao aluminijumska šerpa.

Mi smo ga gledali sa zida koji je opasavao teren, tačno iza gola, i kad se postavio na liniju od kreča i počeo da trlja ruke, krenuli smo s opkladama na koju će stranu pucati Konstante Gauna.

Na drumu su prekinuli saobraćaj i čitav svet je zavisio od tog trenutka jer je već deset godina kako Deportivo Belgrano nije izgubio nijedan kup, niti ijedno prvenstvo. Policija je takođe želela da sazna, tako da su dopustili da se lanac glasnika uspostavi duž tri kilometra, a vesti su se prenosile jedna za drugom, razdvojene tek kratkim uzdasima, koliko je trebalo da se uzme vazduh.

Tek u pola četiri, kad je Erminio Silva uspeo da upravnici klubova, treneri i drugi mesni faktore napuste teren, Konstante Gauna je prišao da namesti loptu. Bio je mršav i mišićav, a obrve su mu bile tako guste kao da mu lice dele nadvoje. Toliko je puta pucao taj penal - posle je pričao - da ga je ponavljao u svakom času svog života,  u snu ili na javi.

U četvrt do četiri, Erminio Silva je stao na pola puta između gola i lopte, stavio pištaljku u usta i dunuo iz sve snage. Bio je tako nervozan, a sunce mu je tako udaralo u potiljak, da je u trenutku kad je lopta poletela ka golu, osetio kako mu se oči prevrću i pao je na leđa, bljujući penu. Dijas je krenuo jedan korak i bacio se udesno. Lopta je poletela ka sredini gola i Konstante Gauna je smesta naslutio da će noge Gata Dijasa uspeti da je skrenu. Gato je pomislio na večernju igranku, na poznu slavu, na to da će neko već dojuriti da šutne loptu u korner jer je ostala da poskakuje u kaznenom prostoru.

Mali Mirabeli je stigao pre svih i šutnuo je u aut, u žičanu ogradu, ali Erminio Silva to nije mogao da vidi jer se u napadu padavice valjao po zemlji. Kad se čitava Polarna zvezda bacila na Gata Dijasa da proslavi, linijski sudija je s podignutom zastavicom otrčao do Erminija Silve i sa zida smo čuli kako viče: "Ne važi, ne važi!"

Radosna vest je krenula od usta do usta. Gatova odbrana i sudija u nesvesti. Svi koji su bili kraj puta tada su otčepili baloniće s vinom i slavlje je počelo, iako je ono "ne važi" stizalo preko glasnika koji su ga s grimasom užasa mucali.

Konačna odluka nije pala dok Erminio Silva, pokošen napadom, nije stao na noge. Prvo je upitao "šta se desilo?" i kad su mu ispričali, odmahnuo je glavom i rekao da treba ponovo da se puca jer on nije bio prisutan, a pravila kažu da utakmica ne može da se igra ako je sudija u nesvesti. Onda je Gato Dijas razdvojio one koji su hteli da tuku prodavca lutrije Deportiva Belgrano i rekao da treba požuriti jer su ga te večeri čekali jedan sastanak i jedno obećanje, pa je otišao i opet stao na gol.

Mora da je Konstante Gauna imao vrlo malo samopouzdanja jer je ponudio Padinu da puca i tek potom je otišao do lopte, dok je linijski sudija pomagao Erminiju da stoji uspravno. Napolju se čulo kako trube automobili navijača koji su već slavili, a igrači Polarne zvezde su počeli da napuštaju teren u pratnji policije.

Šut je bio ulevo i Gato Dijas se bacio na istu stranu s takvom elegancijom i sigurnošću kakvu nikad više neće postići. Konstante Gauna je pogledao u nebo i zaplakao. Mi smo preskočili zid i otišli da izbliza vidimo Dijasa, onako starog, kako posmatra loptu u svojim rukama, kao da je izvukao premiju na vašaru.

Dve godine potom, kad je Gato već bio prava olupina a ja drski momak, sreo sam se opet oči u oči s njim, na dvanaest koraka. Delovao mi je ogromno, tako pognut i na prstima, s tim dugim raširenoim šakama. Na jednoj mu je bila burma, ali ne od plavojke Ferejre, već od sestre Kola Rivere, isto toliko indijanke i isto toliko stare kao i on. Izbegao sam da ga pogledam u oči, promenio nogu i šutnuo levom, nisko, znajući da neće stići jer je već bio izgubio gipkost i već je teško nosio svoju slavu. Kad sam otišao da izvadim loptu iz mreže, podizao se sa zemlje kao isprebijan pas.

"Dobro je, mali", rekao mi je. "Jednog dana ćeš naokolo pričati kako si dao gol Gatu Dijasu, ali ti niko neće verovati."

*

Prekucano iz knjige "Otkačene priče Latinske Amerike", sa španskog i portugalskog izabrali i preveli Ljiljana Popović-Anđić i Branko Anđić, izdanje Geopotike, 2008.

Original/na španskom >>

Original čita Alehandro Apo, uz zvuke tanga >>

*

p.s. Osvaldo Sorijano je autor još jedne genijalne kratke priče o fudbalu "Galjando Peres, fudbalski sudija" >> . Tu ćeš otkriti zašto su svi gubili od Barda Del Medio, kluba koji se pominje i u ovoj priči.



Sunday 10 July 2016

Eduardo Galeano: Tri zapisa o fudbalu



"Piščevo priznanje"

I ja sam, kao svaki Urugvajac, hteo da budem fudbaler.
Bio sam odličan, čudesan igrač, ali samo noći, dok sam spavao, dok sam danju bio najsmotanija sajla koja se ikada pojavila na terenima u čitavoj zemlji.

I kao navijač, imao sam mnogo šta da priželjkujem. Huan Alberto Skjafino i Hulio Sezar Abadie igrali su za Penjarol, suparnički tim. Kao pravi navijač Nasionala, činio sam sve što je bilo moguće da ih omrznem. Ali, Pepe Skjafino je svojim izvanrednim dodavanjima gradio igru svoje ekipe kao da je teren posmatra sa najviše kule na stadionu, dok je Mrki Abadie klizio sa loptom po ivici, duž bele linije, jurcajući u čizmama od sedam milja, baškareći se, ne dotičući loptu i protivničke igrače, pa mi nije preostalo ništa drugo sem da im se divim, a čak bih poželeo i da im tapšem.

Prošle su mnoge godine i ja sam, naposletku, izgradio svoj identitet: ja sam samo prosjak koji vapi za dobrim fudbalom. Idem širom sveta po stadionima i sa šeširom u ruci molim:

- Dajte jednu lepu utakmicu, za ime Božje.


A kada vidim dobar fudbal, zahvalan sam i ne dajem ni pet para na to koji klub ili koja zemlja su mi podarili ovo čudo.


*

"Kami"

Godine 1930. Alber Kami je bio poput Svetog Petra koji je čuvao vrata u fudbalskom timu Alžirskog Univerziteta. Još kao mali, navikao je da bude golman, zato što je to bilo mesto na kojem su se najmanje habale cipele. Kami je bio iz siromašne porodice i nije sebi mogao da priušti luksuz da trči po terenu. Svake noći, baba bi mu pregledala đonove i udarala ga prutom ukoliko bi našla da su se pohabali.

Tokom svojih golmanskih godina, Kami je naučio mnoge stvari:

- Naučio sam da lopta nikada ne dođe s one strane s koje je očekuješ. To mi je mnogo pomoglo u životu, pre svega u velikim gradovima, gde ljudi obično nisu onako ispravni kako se pokazuju.

Takođe je naučio da pobedi a da ne umisli da je Bog, kao i da izgubi a sebe ne smatra bezvrednim, što su mudrosti koje se teško stiču. Naučio je i poneku tajnu o ljudskoj duši, pa je kasnije, u svojim knjigama, umeo da se otisne u opasno putešestvije po njenim lavirintima.


*

"Čovek koji je vetar pretvorio u gvožđe"

Eduardo Ćiljida je branio za Real Sosijedad iz baskijskog grada San Sebastijana. Bio je visok, mršav, izrazito osobenog stila. Barselona i Real Madrid već su bili bacili oko na njega. Pričalo se da će taj momak biti Samorin naslednik.

Ali, sudbina je htela drugačije: 1943. godine, napadač suparničkog tima po imenu Sanjudo*, koji se nije tako zvao bez razloga, iskidao mu je meniskus i još svašta pride. Nakon pet operacija kolena, Ćiljida je rekao zbogom fudbalu, pa mu nije preostalo ništa drugo nego da postane vajar.

I tako je rođen jedan od najvećih umetnika dvadesetog veka. Ćiljida radi sa teškim materijalima, koji ostaju zatrpani ispod zemlje, ali u njegovim moćnim rukama gvožđe i beton bivaju hitnuti u vazduh a tamo, u letu, otkrivaju druge prostore i stvaraju druge dimenzije. Ranije, dok se bavio fudbalom, Ćiljida je isto radio sa svojim telom.

*Sanudo (španski) - zloban, pakostan.

* * *


Sve prekucano iz knjige Eduarda Galeana - "Fudbal, sjaj i tama" (izdanje Beopolis >>, 2004, trebalo bi da još uvek ima nekoliko primeraka u knjižari.)

Eduardo Galeano bio je urugvajski pisac i novinar.
Pored ostalog, planeta ga pamti po rečenici: "We are all mortal until the first kiss and the second glass of wine.")
Još Galeanovih zapisa o fudbalu dostupno je (na engleskom) ovde >>


Thursday 12 June 2014

"Bekstvo u pobedu" (i o fudbalskom meču odigranom u Ukrajini, 9. avgusta 1942)

Na ključnom meču koji smo igrali na Svetskom prvenstvu 1982. u Španiji poveli smo u desetom minutu. 
O, sreće!

No, sudija Sorensen je u 17. minutu svirao nepostojeći penal u korist Španaca.
Pantelić je odbranio prvi šut Lopeza Ufartea sa jedanaest metara. 
O, sreće!

Ali, Sorensen traži ponavljanje penala, zbog "golmanovog preranog napuštanja gol-linije". 
O, nesreće! 
Ufarte iz drugog pokušaja pogađa, Španci odlaze u naredni krug prvenstva, a ja učim važnu lekciju o relativnosti pravde, i istrčavam u dvorište da pikamo fudbal na male golove u dvorištu zgrade prekoputa bioskopa Voždovac, ispred kojeg je na stubu plakat za novi film.

Majkl Kejn, Pele i Stalone proslavljaju pobedu obučeni u starinske fudbalske dresove, postavljeni iznad nacističkog orla, drugog najčešćeg simbola u filmovima koji su našoj generaciji tih godina prikazivani. 

"Bekstvo u pobedu" ("Escape to Victory") Džona Hjustona bio je film čiju priču bi svaki učitelj i pionirski vođa preporučio omladini tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Hrabri saveznički zarobljenici - logoraši pristaju da odigraju meč protiv jačeg tima -
reprezentacije nacista - da bi dokazali da su barem jednaki zlom osvajaču. Saveznici učešćem u meču riziku ne samo poraz, već i to što mogu postati deo propagande Trećeg rajha. Sledi poučak o timskom duhu i prijateljstvu, zatim bravure Osvalda Ardiljesa, Bobija Mura i drugih, i zatim neočekivani obrt. Iako gube na poluvremenu sa 0:4 - tim rešava da ne pobegne tokom odmora na poluvremenu iako su u mogućnosti.
Čast im to ne dozvoljava.

Vraćaju se na bojno polje, stižu do 3:4 da bi u poslednjim trenucima Bobi Mur nabacio loptu sa desnog krila Peleu koji makazicama izjednačuje na 4:4! 

Maks Fon Sidou ustaje i aplaudira iako je na drugoj strani, stadion eksplodira, metež, bekstvo u slobodu, 
kraj.

(Hjuston me doživotno kupio jednim običnim, jeftinim slowmotionom.
Ne znam koliko puta sam od tada gledao ovaj film, ali magija Peleovih makazica puštenih u slow motionu zapravo su momenat nakon kojeg sam počeo da gledam fudbal.)

Ali, to nije jedini razlog što sam ovaj film gledao mnogo puta. 

Iako mi je potpuno jasno da je "Bekstvo u pobedu" jedna od lošijih stvari koje je Hjuston snimio tokom karijere - svako novo gledanje bilo je sve zanimljivije.
Svaki put sam znao delić više o predistoriji ovog filma, o onome 
šta se odista dogodilo i odakle se ta priča zapravo dokotrljala do nas.

Istorija  beleži  ovu utakmicu pod imenom "Death match", i ona je zanimljivija od filma "Bekstvo u pobedu".


Eduardo Galeano u sjajnoj knjizi "Fudbal, sjaj i tama" (izdanje Beopolisa) navodi jednu verziju priče:


"Fudbal je i za naciste bio pitanje od državnog značaja. Jedan spomenik u Ukrajini podignut je u spomen na igrače Dinama iz Kijeva iz 1942. godine. U vreme nemačke okupacije, oni su počinili ludost porazivši na lokalnom stadionu Hitlerovu izabranu ekipu. A bili su upozoreni: "Ako pobedite - mrtvi ste." 
Ušli su u susret unapred se pomirivši sa porazom, tresući se od straha i od gladi, ali nisu mogli da suzbiju svoju želju za dostojanstvom. 
Kada se utakmica završila, svih jedanaest igrača bilo je streljano, onako u dresovima, na vrhu tribina."

Ovako ispričana priča o "meču smrti" decenijama je bila i zvanična verzija priče o meču, i onome što usledilo posle. Takva verzija priče plasirana je 1943. godine od strane vlasti SSSR-a, odmah nakon oslobođenja Kijeva od Nemaca. 


Šezdesetih godina, nakon smrti Staljina, ova priča je ponovo stavljena pod reflektore i od tada dobija drugačiji oblik, ali ne i konačni. Sudija još uvek nije svirao kraj.
O meču je snimljeno (najmanje) pet filmova. Za sada poslednji, planiran za premijeru 2012, zabranjen je >> od strane Ukrajinskih vlasti.


U knjizi "Fudbalom protiv neprijatelja" (Samizdat, 2007) Sajmon Kuper pominje da je u traganju za istinom došao do jednog od preživelih učesnika meča. Kuper kaže "on sad ima osamdeset i šest godina... ali mudro drži usta zatvorena." (Kuper je posetio Ukrajinu krajem osamdesetih godina XX veka)

Šta se zaista dogodilo tog 9. avgusta 1942 na gradskom stadionu u Kijevu pred 2000 gledalaca?


Tu priču možemo početi scenom u kojoj odred Hitlerovaca korača ulicom u Kijevu, ka pekari u kojoj od početka okupacije Ukrajine radi veći deo nekadašnjih fudbalera Dinama iz Kijeva, kluba koji su svojevremeno osnovali pripadnici tajne SSSR policije, poznate pod imenom "Čeka".

Nemački oficir prvi ulazi u pekaru.
Iz džepa na uniformi izvlači presavijeni list na kojem su imena Kuzmenka, Truševiča, Klimenka, Gončarenka i drugih bivših fudbalera. Okupator ih je sve odredio za tim koji će se pod imenom FK "Start" suprotstaviti izabranom, nepobedivom timu nemačkih oficira Luftvafea koji igraju pod imenom
"Flakelf".

Po nekim izvorima - odigrana su dva meča.
Prvi, odigran u julu 1942. između domaćih i nacista završio se pobedom pekara od 5:1.

Drugi, zakazan za 9. avgust trebalo je da dokaže superiornost arijevaca. 

Dvadeset i dva igrača izašlo je na teren oko kojeg je bilo 2000 gledalaca. 

Sudija meča, SS oficir, obratio se kapitenu Starta na njegovom jeziku: "Znam da ste dobar tim. Poštujte pravila, igrajte po pravilima, nemojte ih kršiti. Pozdravite vašeg protivnika u skladu sa njihovim pravilima."

Po komandi, Nemački tim je salutirao uz "Sieg Heil!"

Po komandi, ukrajinski igrači su podigli desnu ruku u visinu čela i uzvratili: "Fiz-kult-Hura!" - tada uobičajenim sovjetskim pozdravom koji je slavio fizičku kulturu.

Publika na stadionu bila je oduševljena tim gestom svojih fudbalera.

(I ta scena je tako filmska.)


Do poluvremena FK Start, odnosno ukrajinski tim je vodio sa 3:1.
Neki izvori tvrde da su ih pre početka drugog poluvremena posetila dva čoveka.
Jedan je bio izvesni Švecov, kvisling; a drugi SS oficir nepoznatog imena koji je ukrajince upozorio da će snositi konsekvence ukoliko ne prepuste pobedu nacistima.

Meč se završio rezultatom 5:3 za FK Start. 

Štaviše, odbrambeni igrač Klimenko je poslednji gol postigao tako što je najpre predriblao nemačkog golmana, a onda se okrenuo leđima i loptu poslao u gol - petom.


(Ovde bih ja iskoristio slowmotion, kao Hjuston.

Klimenko uzima loptu, zaobilazi golmana koji pada na zemlju nemoćan da ga zaustavi. Klimenko usporava, možda i pravi piruetu telom i loptom, okreće se leđima ka golu licem ka golmanu koji ga gleda sleđenog lica, a zatim - samo naizgled miran - petom gura loptu ka gol liniji svestan da je taj potez nogom istovremeno i korak u smrt.
Sudija označava kraj meča.

Čist film.)


Zvanična propaganda je nakon rata tvrdila da su nacisti streljali čitav tim nakon meča.

Priča, ipak ima nešto drugačiji tok.

Sedam dana nakon utakmice gestapovci su se zaputili u pekaru u kojoj su fudbaleri nastavili da rade. Svi su bili uhapšeni i poslati na ispitivanje, tokom kojeg su iz fudbalera pokušali da iznude priznanja da su kriminalci ili protivnici nemačke vlasti.

Nijedan od fudbalera nije potpisao priznanje. 

Jedan od njih, Nikolaj Korotki, umire tokom ispitivanja.

Preostala desetorica poslata su u radni logor Sirec.
Nakon napada ukrajinskih partizana na logor 1943, u vreme borbi za oslobođenje Ukrajine, komadant logora rešio je da strelja svakog trećeg logoraša. Tokom te odmazde streljani su, ne zato što su bili fudbaleri FK Starta - Truševič, Kuzmenko i Klimenko, isti onaj čovek koji im je gol dao petom.

Možemo nagađati da li mu je taj gol bila poslednja misao dok gleda ka puščanim cevima streljačkog voda.

O Gonračenku, Tiučevu i Sviridovskom se znalo da su uspeli da pobegnu iz logora.
O ostalim igračima ne znamo ništa.

Kada su Sovjeti ponovo osvojili Kijev 1943, verzija priče o meču postala je ona u kojoj je meč odigran u atmosferi straha od odmazde, sa nemačkim vojnicima postrojenim duž aut linija i psima, te da su nakon meča svi igrači pobedničkog tima - streljani.


Nakon rata snimljen je i film "Treće poluvreme" koji je pričao tu verziju priče. Film je, zvanično, videlo 32 miliona gledalaca u SSSR-u.

No, u vreme Brežnjeva, priča je dobila novi oblik: vrhovna odbrana SSSR-a posthumno je odlikovala streljane igrače medaljom za hrabrost, dok su preživeli odlikovani ordenom za zasluge u borbi, iako je KGB insistirao na tome da je sam meč predstavljao akt kolaboracije sa okupatorima. 1971. godine kraj stadiona na kojem je meč igran igračima je podignut i spomenik.


Kasnije izjave očevidaca i igrača dodatno su narušile zvaničnu verziju priče: igrači su tvrdili da nije bilo posete u poluvremenu, te da tokom meča nije bilo prisustva nemačkih vojnika kraj aut-linija.

U prilog toj verziji ide i ova fotografija snimljena pre početka meča. 

Ukoliko je autentična.


Čak pedeset godina nakon meča, a u vreme raspada SSSR-a, jedan od igrača - Gonračenko (jedan od onih koji su uspeli da pobegnu iz logora) ispričao je priču koja se nije podudarala sa zvaničnom. Tom prilikom je rekao i ovo: "Četvorica mojih saigrača stradala su ne zato što su bili sjajni fudbaleri... Stradali su kao i mnogi drugi građani SSSR-a dok su se dva totalitarna sistema borila jedan protiv drugog."

Pored filma iz pedesetih, istorija kinematografije beleži i mađarsku verziju filma "Dva poluvremena u paklu" (>>), koji je bio inspiracija Hjustonu za snimanje "Escape to Victory".

(Trivia: Hjuston je za snimanje filma izabrao stadion koji danas nosi ime Nandora Hidekutija, fantastičnog igrača Mađarske reprezentacije iz 1956. O njemu sa oduševljenjem i ljubavlju piše i Božo Koprivica u knjizi "Samo bogovi mogu obećati", a trebalo je da bude i deo eseja o fudbalu Danila Kiša koji je ostao nedovršen.)


Iako je od te utakmice prošlo više od sedamdeset godina - i dalje nije lako pričati o njoj.

Gore pomenuti ukrajinski film iz 
2012, baziran na netačnoj verziji priče - nije snimljen do kraja i zabranjen je za projekciju, planiranu u vreme odigravanja evropskog prvenstva 2012. godine. 
Stav državnog aparata bio je "moguće vređanje Nemačkog naroda neistinom".

Ipak, nakon toliko špartanja istorijom, delovima knjiga, kroz izjave svedoka i tekstove koji se bave ovim mečom, meni je na umu samo jedno.


Svi ti agenti tajne službe SSSR-a, Gestapo odredi, crni mantili KGB-ovaca koji urgiraju kod Brežnjeva da se igrači ne odlikuju - svi ti tipovi ostaju gotovo nevažni pred slikom jedanaestorice koji uzvikuju "Fiz-kult-hura!" stojeći naspram jedanaest oficira Luftvafea koji su ruke uzdigli u nacistički pozdrav.

Svi ti mračni tipovi su nebitni pred ludim, herojskim i bezobraznim potezom Klimenka koji ševa braniča više rase i loptu u gol šalje udarcem pete. To ne radiš na prijateljskom meču, to je ponižavanje protivnika.

Taj 
tajac koji traje dok se lopta kotrlja ka gol-liniji, smračeno lice SS oficira koji je organizovao meč i poklič 2000 ljudi koji proslavljaju gol - ta slika raspiruje strasti. 

Eduardo Galeano u onoj knjizi tvrdi da je gol - "fudbalski orgazam."

Kada gledamo fudbal, mi ne gledamo samo dvadeset i dva preskupo plaćena tipa koji guraju loptu tamo-amo po terenu trudeći se da je uguraju u mrežu.

Mi samo vrebamo potez koji niko nikada ranije nije uradio.
Čekamo potvrdu da i naizgled slabiji može da pobedi.
Učimo da je nepravda sastavni deo svega, pa i te igre u kojoj će čak i poraženi ustati sa stolice i aplaudirati pobedniku, svestan da je izgubio više od utakmice



.

Wednesday 4 May 2011

Osvaldo Sorijano: "Galjardo Peres, sudija"

(Nedavna smrt Ernesta Sabata i činjenica da su sve fudbalske utakmice u Argentini počinjale minutom ćutanja u znak poštovanja jednom piscu podsetila me i na ovu priču Osvalda Sorijana, sjajnog pisca, velikog obožavaoca fudbala, Kortasarovog pajtaša.)

Kad sam ja igrao fudbal u Patagoniji, ima tome više od dvadeset godina, sudija je bio pravi protagonista utakmice. Ako bi lokalna ekipa dobila, poklonili bi mu balon vina iz Rio Negra; ako bi izgubila, strpali bi ga u zatvor. Naravno da je češće dobijao balon, jer ni sudija ni gostujući igrači nisu bili samoubilački raspoloženi.

Jedan klub je u to vreme bio nepobediv na svom terenu – Barda Del Medio. Mesto nije imalo više od trista, četiristo stanovnika. Nalazilo se uklešteno između bregova, sa glavnom ulicom od sto metara, a nešto dalje su bila naselja od lepa, kao na Divljem Zapadu. Na obali reke Limaj nalazilo se igralište, okruženo pletenom žicom i drvenom tribinom za pedesetak osoba. Bila je to „loža“, za trgovce, gradske oce i popove. Ostali su gledali utakmicu sedeći na krovovima svojih „fordova“ ili na kabinama kamiona kompanije koja je gradila branu.

Svi smo mi bili pod uticajem čarobnog brazilskog stila svetskog prvaka, koga, međutim, niko nikada nije video kako igra: televizija još nije bila stigla u te krajeve, pa smo sve saznavali preko radija, od onih udaljenih i treperavih glasova koji su prepričavali utakmicu. I iz novina, koje su stizale sa četiri dana zakašnjenja, ali su donosile Peleovu sliku, crtež kako se postavlja četiri-dva-četiri, i vest o argentinskoj katastrofi u Švedskoj.

Ja sam igrao u Konfluensiji, klubu iz Sipoletija, sela koje je početkom veka osnovao jedan italijanski inženjer čiji spomenik se nalazi u glavnoj ulici. Ulice još nisu bile popločane, i da bi se u kišnu nedelju otišlo na fudbalsku utakmicu trebalo je nabaviti guseničare.
Konfluensija nikada nije stigla dalje od šestog mesta, ali katkad smo pobeđivali prvaka. To se dešavalo veoma retko, ali smo mu uterivali strah.

Toga dana je trebalo da igramo na terenu Barde Del Medio, a tamo niko nikada nije pobedio. „Velike“ ekipe su unapred otpisivale dva boda utakmice koju su morali igrati u tom paklenom mestu. Momci iz Barde Del Medio, rođaci Indijanaca i ilegalno doseljenih Čileanaca, bili su isto onoliko zli koliko i, kako smo to pretpostavljali, Holanđani i Šveđani. Dakako, tukli su kao da su u ratu. Za njih, koji su uvek gubili sa ogromnom razlikom kao gosti, bilo je nezamislivo da izgube kod kuće.

Prethodne godine smo ih pobedili na našem terenu sa četiri prema nula, a izgubili smo na njihovom dva prema nula, uz jedan penal i jedan velikodušan autogol Gomesa, našeg desnog beka. I niko se nije usuđivao da s njima ravnopravno igra, jer su kružile jezive legende o sudbini one nekolicine koji su se usudili da im daju gol na njihovom terenu.
Tako su sve ekipe, kada bi išle da igraju u Bardi Del Medio, to koristile da bi dale slobodno svojim najboljim igračima i isprobale nekog momčića iz nižih liga koji dobro gađa. Sve u svemu, utakmica je bila unapred izgubljena.

Sudija je stizao rano, ručavao za džabe, a zatim izbacivao najboljeg gostujućeg igrača; ako to ne bi bilo dovoljno, svirao bi penal pre no što istekne prvih sat vremena, i tribina bi se unervozila. Zatim bi otišao po svoj balon vina, i ponekad, ako bi se stvar završila sa puno golova, ostajao na igranci.
Onog nezaboravnog dana krenuli smo rano i poveli ekipu koju smo skrpili uz mnogo muke, jer niko nije hteo da izlaže svoje noge pogibelji na za šta. Ja sam bio veoma mlad i tek sam počeo da igram u prvoj ligi, pa sam hteo da svojim njuhom za gol zaradim mesto centarfora. Ostali momci su se pomirili sa sudbinom, i pošli kako bi posle ostali na igranci i okušali se pred devojkama sa salaša.

Posle masaže zelenim uljem, kad smo već bili obukli izbledele nebeskoplave dresove, sudija Galjardo Peres, strog čovek vrlo slabog vida, došao je u svlačionicu da proveri da li je sve u redu i da nam kaže da ne pokušavamo da pravimo nekakve gluposti. Bio je bez dva zuba, pa je pri govoru zaplitao, i brkao ono što govori sa onim što je hteo da kaže.
Odgovorili smo mu – i to iskreno – da je sve u redu i da se više potrudi da nam ne upropaste noge. Galjardo Peres je obećao da će upozoriti njihovog kapitena, Serhija Hiovaneljija, zloćudnog starog beka, koji se ritao kao magarac.

Nismo stigli ni da pozdravimo publiku koja nam je zviždala, kad mi je bek Hiovanelji prišao i rekao: „Pazi, mali, nemoj da se praviš pametan, o drvo ću da te obesim.“ Bacio sam pogled iza golova, kad tamo, ogolele od vetra, stoje zlokobne brbe o koje su tu i tamo besili nekog sudiju idealistu. Rekao sam mu da ne brine, obraćajući mu se sa „gospodine“. Hionvanelji, kome je jedan kapak bio spušten i izrovan nekim ožiljkom, klimnuo je sa odobravanjem i otišao da upozori ostale igrače iz navale.
Prvih pola sata igre bilo je manje-više mirno. Stekli su prednost nad nama, ali su pucali sa velike daljine, pa naš golman, Osorio Kecelja, nije mogao da propusti loptu jer bi to bilo skandalozno i svejedno bi nas linčovali, ali sada zato što smo kukavice. Onda su pogodili stativu, i Ramaljo Žgoljavko je izbacio nekoliko lopti u korner da bi oni došli i dali nam gol glavom.

Ali toga dana, na nesreću, nisu dobro gađali i nisu imali sreće. Svojski smo se trudili da ubacimo loptu u našu mrežu, ali nismo uspeli. Ako bi je Kocelja Osorio otpikao u kazneni prostor, oni bi je izbacili napolje. Ako bi naši bekovi popadali, oni bi šutirali nebu pod oblake ili golmanu u ruke.
Na kraju, već sit čekanja i sve nervozniji, Galjando Peres je izbacio dvojicu naših i dosudio dva penala za njih. Prvi je šutirao iznad prečke. Drugi je pogodio stativu. Toga dana, kako je sam sudija glasno rekao, ne bi dali gol ni trećeligaškom podmlatku. 
Problem je izgledao nerešiv, a tribina je ključala. Psovali su nas, pa čak i govorili da igramo prljavo. Sredinom drugog poluvremena počeli su da nas gađaju kamenicama.

Poslednjih pet-šest minuta ršum je postojao sve veći. Ramaljo Žgoljavko, kome je dosadilo da mu viču pederu, odbranio je jednu veoma visoku loptu, a ja sam se namestio iza Hiovaneljija, koji je išao unatraške vukući pete. Zajedno smo skočili, pa je od silne želje da me mune laktom, pogrešno udario loptu i pao. Tribina je zanemela, i neka praznina mi se zabijala u kosti dok sam vodio loptu prema njihovom golu, sam kao španski fratar. Golmančetu Barde Del Medio ništa nije bilo jasno. Ne samo da nisu mogli da daju gol nego ga je još i spopao neki tip koji je prišao s leva kao da otvara ugao odakle će da šutira. Onda je očajnički istrčao da me pokriva, svestan da, ako me ne bude zaustavio, za njega neće biti igranke, i možda će čak morati da mi pravi društvo na onom zloglasnom drvetu. On je uradio ono što je mogao, a ja ono što nisam smeo. Bio je visok, nosat, oštre kose, i nosio je žuti dres koji mu je majka bila oprala prethodne noći. Pokušao je da me urazumi, raširio ruke i naduo se kao jež ne bi ili što bolje pokrio mrežu. Tad videh – mladost, ludost – i da su mu noge krive kao banane, pa zaboravih na Hiovaneljija i na Galjarda Peresa, jer nazreh slavu.

Predriblao sam ga i dokačio loptu levom, kratko i nežno, đonom kopačke, kao baš zato da bi prošla kroz zagrade što su mu se pravile ispod kolena. Nosonja se navukao na dribling, pa se bacio na glavu, iz sve snage, ubeđen da je spasao čast i igranku Barde Del Medio. Ali lopta mu je prošla između članaka kao kap vode kad klizne kroz prste.
Pre nego što pođoh da je dočekam iza njegovih leđa, videh mu izbezumljeno lice, osetih šta znači tišina stratišta. Zatim, kao da ću celom svetu da usprkosim, udarih ga iz sve snage, krampom, pa odoh da slavim. Pretrčah više od pedeset metara, uzdignutih ruku, ali niko od mojih drugova ne priđe da mi čestita. Niko mi se nije primakao dok sam padao na kolena, gledajući u nebo, kao što je radio Pele na slikama u novinama.


Ne znam da li je sudija Galjardo Peres uspeo da potvrdi gol, jer je toliko sveta nagrnulo na teren i počelo da nas mlati, da je sve odjednom postalo vrlo zbrkano. Mene su pogodili u glavu masažerovim koferčetom, koje je bilo drveno, i kad se otvorilo, sve su se flašice rasule po zemlji, a ljudi su ih uzimali i udarali nas po glavi.
Pet-šest policajaca iz Barde Del Medio su stigli posle jedno pola sata, kad su nam sve kosti već bile samlevene, a Galjardo Peres u gaćama, umotan u mrežu koju su skinuli sa jednog od golova.

Odveli su nas u stanicu. Nas i sudiju Galjarda Peresa. Komesar, crnomanjast, sa kosom zalizanom briljantinom, crven kao rak, očitao nam je bukvicu o javnom redu i miru i sportskom duhu. Rekao nam je da smo nesnosne kavgadžije i naredio da nas odvedu da čupamo korov na obližnjoj ledini.
Dok se smrkavalo, morali smo rukama da čupamo travu, skoro goli, dok su nas ljutiti meštani Barde Del Medio špijunirali preko plota i opet nas gađali kamenicama, pa i ponekom praznom flašom.
Ne sećam se jesu li nam dali štogod za jelo, ali sve nas nagurali su u dve ćelije. Sudiju Galjarda Peresa, koji je izgledao kao očerupano pile, morali su da leče od modrica, drhtavice i astmatičnog napada. Buncao je, i u tom svom besmislenom bunilu brkao ovo igralište sa nekim drugim, ovu utakmicu sa nekom drugom, ovaj gol sa onim koji ga je koštao gornjih zuba.

U svitanje, kada su nas deportovali u nekom rashodovanom autobusu, bez prozora, pod kišom kamenica, naš golman, Osorio Kecelja, došao je da mi kaže kako njemu nikad ne bi dali takav gol. „Progutao je udicu, mamlaz“, rekao mi je, i zastavo na trenutak povijen, mašući rukama, pokazujući mi kako se brani takav gol.
Kad se probudio, na pola puta, Galjardo Peres me je prepoznao i pitao me kako se zovem. Još je bio u gaćama, ali mu je pištaljka visila oko vrata kao medalja.
- Nemojte mi više izlaziti na oči – reče mi, a pljuvačka mu se pojavi u uglovima usama. – Ako vas opet sretnem na igralištu, uništiću vas, budite sigurni.
- Svirali ste gol? – upitah ga.
- Jašta! – odgovorio je uvređeno, i izgledalo je kao da će se ugušiti – Za koga me vi držite? Vi ste razmetljivac i kavgadžija, ali je ono bila prava golčina, a ja sam častan čovek.
- Hvala – rekoh, i pružih mu ruku.
Napravio se da ne vidi i pokazao zube koji su mu nedostajali.
- Vidite? – reče mi – To je bio jedan Sivorijev gol iz ofsajda. Pa sad gledajte
gde je on, a gde sam ja. Bog ne voli fudbal, momče. Zato ovoj zemlji tako ide, usrano.

(sa španskog prevela Aleksandra Mančić Milić. Iz „Moderne svetske mini-priče“ (urednici Snežana Brajović i Milisav Savić, 1996.
Originalni tekst >>)

Tuesday 12 October 2010

Ekskluzivno! FIFA odredila kaznu za Srbiju!

„Čvrsto rešena da sankcioniše ponašanje navijača (iz) Srbije kako na međunarodnim, tako i na klupskim utakmicama u Evropi i samoj Srbiji - FIFA je nakon prekida meča Italija - Srbija u Đenovi na hitno sazvanoj sednici održanoj u Briselu donela odluku da srpske klubove kao i srpsku reprezentaciju od sada na utakmicama sa tribina mogu bodriti – isključivo žene!

„Znamo da je ovakva kazna neobična, ali je neobičan i slučaj nacije koja se tako uporno trudi da bude izbačena sa svih važnijih takmičenja! Još smo u vreme izricanja kazne FK Partizan pre tri sezone razmišljali o nekoj neobičnoj sankciji, koja će dugoročno imati zapravo pozitivan uticaj na razvoj sporta i fer-pleja u Srbiji, ali smo tada odustali, namereni da proverimo da li drakonske kazne uopšte utiču na navijače i njihove vođe. Kako se tokom pripremnih mečeva srpske reprezentacije ovog leta u Austriji pokazalo, te tokom ove večeri – takve mere ne pomažu i zato ćemo posegnuti za ovom neobičnijom merom – koja je, istovremeno i poraznija po srpske navijače.“ – izjavio je veoma visoki predstavnik FIFA obraćajući se javnosti na iznenadno zakazanoj konferenciji za medije – imenujući ovu akciju „Anti-iranskim scenarijom“, aludirajući na činjenicu da je u Iranu ženama strogo zabranjeno prisustvo na utakmicama.

Upitani šta očekuju od ovakve, krajnje neobične kazne – predstavnici FIFA su otkrili deo očigledno brižljivo pripremanog plana. „Žene će kao navijači delovati mnogo stimulativnije po igrače, više će se truditi“ – izjavili su predstavnici, dodajući da – „žene, kada spoznaju srž sportskog nadmetanja umeju da budu i emotivniji i glasniji navijači od muškaraca, ali nikada ne posežu za nasiljem“. Na dugoročnom nivou, očekuje se da ovaj potez olakšati i uvođenje ženskih sudija na mečeve, što je praksa koja je uzela maha u Evropi tokom proteklih sezona.

Tehnički aspekt ovog plana sadržan je u sledećem: s obzirom da je broj ženskih navijača na utakmicama srpske Superlige ionako zanemariv, u planu je priprema i štampa materijala koji će budućim navijačicama predstaviti ne samo pravila igre, njene zanimljivosti i razloge popularnosti, već i kompletne imovinske karte svih igrača, uz napomene koji od njih imaju perspektivu u Evropi, te očekivana primanja u naredne 4 sezone. Pored toga, glavni sponzor lige biće zamoljen da svoj poznati slogan promeni u „Žene znaju kako“, te će na svakoj utakmici biti deljeno besplatno bezalkoholno pivo. Radi udobnosti gledateljki, klubovima će biti naređeno – i to će biti vrsta finansijske sankcije prema našem sportu – da u narednih 6 nedelja, ili najkasnije do početka prolećnog dela sezone stadione opreme udobnijim sedištima, koja će biti zaštićena od vetra i kiše, postoje preporuke da su na ista montiraju i klasične „haube“, čime će posećenost stadionima svakako biti povećana.

Iz prostorija FSS na Terazijama još uvek nema zvaničnog stava prema ovoj odluci, ali se nezvanično može čuti da bi ova promena mogla biti iskorišćena za pokretanje šire marketinške akcije, čiji će promoteri biti žene fudbalera, kako onih aktivnih tako i onih koji su uveliko u penziji – svakako uz isticanje onih koje su tokom proteklih dana i nedelja jasno iskazale jasan stav prema navijačkim grupama – odnosno njihovim ciljevima.“ 

Izvor: Prešlicavanje :)

UPDATE, godinu dana kasnije:
Fudbalski savez Turske je ovo stvarno uradio >>

 

Monday 3 May 2010

Pisce na teren!

Sjajna knjiga „Fudbalom protiv neprijatelja“ Sajmona Kupera (Samizdat B92) kroz niz istorijsko-fudbalskih priča otkriva zašto se ova igra često pokaže idealnim poljem za iskazivanje političkih, kulturoloških, istorijskih ili buntovničkih stavova jedne nacije, bili to građani Evrope ili države koje smatramo pripadnicima „trećeg sveta“. Preplitanja istorijskih trenutaka, fudbalskih mečeva i stanja nacije, Kuper sa lakoćom svodi u jednu ravan, objašnjavanjući kako i zašto fudbal kanališe (ne)civilizacijske porive milijardi ljudi na Planeti, koji kroz igru čiji je cilj uguravanje lopte u tuđu mrežu pokušavaju da dokažu superiornost jedne nacije ili slabost druge; vidaju rane nastale otimanjem teritorije ratovima starih po čitav vek; osvajaju slobodu i iskazuju prkos prema represivnom sistemu u kojem žive. Rizikujući porugu od strane dela čitalaca, ali i onih koji nisu pažljivo gledali „Više od igre“ – fudbal kao sport nije lišen dubljih nivoa. Ipak, ne pokušavajte na tu temu da raspravljate sa samim igračima - jer je njihov ugao gledanja na stvar, da ne kažem – teren – često malo prizemniji.


Trenutno svakako ne tragam za „prustijanskim prikazom egzistencionalističkog fudbala“ (copyright – MP), ali ne mogu da žmurim na aktuelni konkurs za „slogan koji će pisati na autobusu reprezentacije“ koji, zapravo, otkriva mnogo više od kreativnih dometa poslenika u fudbalskim savezima 32 države čiji će fudbaleri istrčati na teren. U ovom trenutku, dakle, imamo na lageru preko 60 rečenica (svaka država – po dva predloga), koje bi trebalo da objasne, kažu i pokažu – za šta se bori ta grupa ljudi u autobusu, u šta veruju i koliko dobro misle o sebi. Iako ovo izgleda kao potpuno sporedna stvar, ne mogu da prećutim - zato što će određeni broj ljudi na osnovu autobusa sa onakvim ispisom, punog naših fudbalskih nada dobiti određenu informaciju/impresiju o tome ko su i šta su Srbi, tj. moj narod. Stručno, ovaj proces se zove – brendiranje.

Iskreno, nismo mi najgori - predloženi slogani mnogih reprezentacija fenomenalno sublimiraju mnoge strahove i nade čitavih nacija ili prosto komuniciraju ko od svih njih ima zrno smisla za humor. Između ostalih, u finalnom izboru za slogane koji će biti ispisani na autobusima koji budu zujali po Južnoj Africi su i ovi (ima kretenastih, ima sjajnih:)

Alžir: "Mi smo zeleni!"
Australija: „Wizards of Aus
Brazil: „Ceo Brazil je unutra!
Obala Slonovače: „Sunarodnici, osvojimo mir i FIFA Svetsko prvenstvo
Francuska: „Veruj u svoju srećnu zvezdu
Gana: „Afrička nada
Japan:„Duh samuraja nikada ne umire! Pobeda za Japan!
Severna Koreja: „1966. ponovo! Pobeda za Narodnu republiku Koreju!“
Holandija: „Čast svima, divljenje narandžastima
Paragvaj: „Albiroha nas čini velikim, a borbeni duh Guaranija nas čini nepobedivim
Južna Afrika: „Putnici: 48 miliona ponosnih Južnoafrikanaca
Španija: „Nada je moj put, pobeda je moja sudbina

Svačega tu ima: i vere u sreću (kakav auto-gol Francuza!), ali i više vere u sopstvene mogućnosti (Holandija, Gana); ima i moćnih (Brazil, JAR); i poziva na mir (Obala Slonovače) i moralno podobnih sa prizvukom nostalgije na vreme kada su već bili na prvenstvu (NDR Koreja), ima zabavnih (Australija) – kao i potpuno filozofskih (Španija), no - niko od plasiranih se nije ponašao kao je u Južnu Afriku poslao autobus pun Village People likova ili je na teren poslao istaknute predstavnika mladih gorana natreniranih za nastup na „Radosti Evrope“.

Tvoja i moja zemlja biće predstavljena publici jednim od ova dva slogana:
  • „Suviše vreli za protivnike - srpski orlovi“ („Too hot to handle - Serbian eagles!“)
  • „Igramo srcem, vodimo osmehom“ („Play with the heart, lead with a smile“)
U odnosu na ove slogane „Srce na teren“ zvuči kao govor Generala Maksimusa pred bitku sa varvarima a onaj lirski "For the Love of the Game“ kao da ga je Čerčil pisao, sve prebirući rukama po žicama lire.

Ne znam da li je konsultovan Savet za brendiranje Srbije?
U redu, to je Hyundai konkurs, ali ta rečenica predstavlja državu a ne južno-korejskog automobilskog giganta.

Ako je Savet raspušten – okupite ga, pojačanog sa dva-tri prevodioca i osobom koja će pokušati da objasni široj javnosti šta im je ono „vodimo osmehom“ (na engleskom zvuči potpuno nadrealno!), mogu i predstavnici dosadašnjeg žirija, svi zajedno.

Imamo li slobodu da predlažemo pamet... mislim, nove predloge - ako je žiri imao toliko loš materijal da je ova dva izabrao kao - najbolje?
Negde sam pročitao da će autor pobedničkog dobiti na poklon - Hyundai i10! Za ovo?

Ili - da se ne raspitujem preterano, još uvek smo bolji od Narodne Republike Koreje u kojoj je Veliki vođa naredio da nacionalna televizija ne prenosi utakmice Severne Koreje, već samo golove – i to iz utakmica u kojima je ta zemlja pobedila.
To nije sve: Vođa će dozvoliti da televizija emituje snimak samo ukoliko njegova država (njegova, lepo kažem) postane svetski prvak što je, naravno, ravno čudu.
Ali, ni to nije sve: Jong-il je zabranio da se obznani ime svetskog prvaka, osim ukoliko to ne postane – Severna Koreja.

Too hot to handle, dakle...
... bog te video.