Showing posts with label Srbija. Show all posts
Showing posts with label Srbija. Show all posts

Saturday 9 March 2024

Dan kada sam ostao bez domovine

„Mržnja će nas uvek čekati na jednom bliskom, rodnom mestu“.
(Georgi Gospodinov, „Otadžbina“)

Negde u ovo doba dana pre 33 godine moja domovina (uskoro - „otadžbina“) je na zahteve jednog broja građana da manje laže – kao odgovor na ulicu poslala tenkove.

U isto vreme je prekinula program jedine gradske televizije koja je emitovala nemontirane snimke sa ulica Beograda (dakle, slike onoga kako jeste), a do večeri je ućutkala i jedini radio na kojem se moglo čuti šta jeste.

Tu domovinu je inače bilo sve teže voleti, ali od tog dana je bilo jasno da se od mene ljubav i ne traži.
Kada ti u 18. godini neko usmeri cev tenka u glavu, zaboraviš na ljubav.
I ja se od te večeri osećam kao čovek koji je nema domovinu.

Otadžbina (nekada - „domovina“) je i u budućnosti na zahteve da manje laže, krade i ubija nastavila da odgovara bornim vozilom, pendrekom, mržnjom i temeljnim zatiranjem svega u šta verujem i što mi je važno.
Bez obzira na to – ja sam se trudio da ispunim ono što je do mene: odsluži vojsku, plaćaj nerazumne poreze, baci papir u kantu, zasadi drvo, brini o društvu a ne svom dupetu, prijavi kvar, i šta sam već naučen da je red.

I evo nas, trideset i tri godine kasnije, u baš lošem odnosu.
Ona se svakodnevno baš trudi da ja dignem ruke od svega, ili – još bolje – odem, a ja nikako da odustanem od ideje da ova zemlja može bolje.


Saturday 16 December 2023

Izbori se! [mixtape]

 

„Pitanje je: Dokle će Jov trpeti? Koliko još toga treba da mu bude oduzeto dok ne shvati da su ti nepravedni postupci duboko neprihvatljivi? U kom će trenutku zapitati kome sve to koristi?
Ko je odgovaran za smrt njegove dece?
Kada je čovek obavezan da se brani od proizvoljnih odluka onih na vlasti?
Kolikih prava treba da budemo lišeni dok Jov ne kaže, „Sad je dosta“?
(Alberto Mangel)

*

Bučna koalicija: Artan Lili, Disciplin a Kitschme, Santigold, Dee-Lite, Horkestar (2x!), Straight Mickey & The Boys, Partibrejkers, Veliki prezir, Danijel Kovač i Boris Mladenović, Darkwood Dub, Foto, Plejboj, The Coup, The Specials, Dub Pistols, Konstrakta & Zemlja gruva, Del Arno Band, Bob Marley & The Wailers i Ekatarina Velika + Miloš Hammer, Eduardo Galeano, Predrag Voštinić, Milan Milišić, Alberto Mangel i Radomir Lazović.



Friday 15 December 2023

Before the ghost town, ili - hoćemo o politici?


Gledam kroz prozor ’redakcije’ u mrak, ređam pesme za miks, razmišljam koliko bi naša srca, noge i uši češće igrali od sreće kada bismo se više ‘bavili politikom’.
Jer, sve je politika.

U jednoj staroj, meni važnoj pesmi The Specials pevaju:

"This place is coming like a ghost town /
Bands won't play no more
”.


“Ghost Town” peva i o tome. Jedan grad doživljava ekonomski kolaps, zahvaljujući merama tadašnje Premijerke, i postaje mesto duhova, 'u kojem niko ne želi da svira'.
Malo stariji se verovatno sećaju kraja osamdesetih i početka devedesetih na ovim prostorima. Furiozni niz koncerata: The Pixies, The Stranglers, Gun Club, The Godfathers, Nick Cave & The Bad Seeds, Mega City 4, Dejvid Bouvi, Igi Pop, House Of Love, Suzan Vega, Sisters od Mercy, Bob Dilan... i onda, a zahvaljujući pogrešnoj politici – ništa.

Tišina.

*

U protekle dve godine u našem komšiluku svirali su Brus Springstin, The Killers, Fontaines D.C, Depeche Mode, Florence & The Machine, Nora Džons, Sigur Ros, Bonobo, Fatoumata Diavara, Gregori Porter. Uskoro u komšiluk dolaze i The National, Simple Minds, Air, Leni Kravic, Khruangbin, Sleaford Mods, The Smashing Pumpkins...

Mnogi koje bih voleo da slušam ovde, u toploj noći, pod našim parčetom zvezdanog neba.
Ali, zvezda nema.

Da, to što nam oni koje volimo dolaze u goste retko, ili nikada - ima veze sa politikom, i ekonomijom koja proističe iz te politike.
I, da – i na to možemo da utičemo u nedelju, na izborima.

Mislite o tome.
Poslednja strofa u pesmi "Ghost town" kaže:

“Can't go on no more,
The people getting angry

Sutra stiže predizborni, ljuti miks



Wednesday 24 May 2023

Kratki film o "duhovnom okrepljenju"


*napomena: Scenario za film je kratak, ali zahteva punu pažnju gledaoca, uvek otvoreno oko za detalj, nešto imaginacije, i razuma.

1 EXT / ŠIROKI PLAN / NEMAČKA, 1935.

U toj zemlji već dve godine postoje koncentracioni logori, a njom od te godine suvereno vlada Jedan Vođa, "Firer".
Bertold Breht je već pobegao iz te zemlje, i podelio sa svetom najpotresniju rodoljubivu pesmu ikada napisanu („O Nemačka, bleda majko / ala su te udesili tvoji sinovi / da među narodima sediš kao ruglo / ili kao užas.“)
Iz zemlje su pobegli i Tomas Man, Hana Arent, Gropius, Albert Ajnštajn, i još stotine hiljada ljudi.
Milionima beg neće uspeti.

2 EXT, UŽI PLAN, BEOGRAD, 1935.

Ne tako daleko od tog užasa, na ovdašnjim prostorima jedan čovek proklinje po skupovima, predavanjima i novinama Evropu, Jevreje, kao i sapun, teleskop, mikroskop, železnicu, parne mašine i druge dokaze progresa, koje On vidi kao neprijatelje.

(Da je sapun smatrao neprijateljem tvrdi i njegov kratkotrajni đak, Petar II Karađorđević, koji je odustao od njega kao učitelja iz higijenskih razloga.)

3 CLOSE UP, BEOGRAD 1935.

Zove se Nikolaj Velimirović, i vladika je Srpske Pravoslavne Crkve.

Napomena scenariste: u montaži možemo izbaciti detalje o ordenu koji je dobio od Hitlera 1934. za obnavljanje nemačkog groblja, kao i scene koje nam otkrivaju da je Nikolaj nekada bio ekumenista, te poznat i kao anglofil naklonjen protestantizmu, zato što ne pomažu razumevanju suštine priče.

4 ŠIRI PLAN, ENTERIJER, 1935.

U okviru projekta etabliranja „svetosavlja“ kao ideje (i termina koji je 1932. skovao Dimitrije Najdanović, kasnije pripadnik fašističkog pokreta „Zbor“ Dimitrija Ljotića) jedne večeri taj mrzitelj mikroskopa, železnice i sapuna u sali Kolarčeve zadužbine izgovara:

"Ipak mora se odati poštovanje nemačkom Vođi (Hitleru), koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jednom svetitelju, geniju i heroju." *

Reči "SVETITELJU... GENIJU... HEROJU... "odzvanjaju, dugo.

6 FAST FORWARD, 2003, mesec maj, 
Krupni plan dokumenta / odluke.
Srpska Pravoslavna Crkva proglašava Nikolaja Velimirovića za sveca.

7 INTERSEKCIJA, KRUPNI PLAN I GLAS MIRKA ĐORĐEVIĆA, 2016.

Mirko Đorđević: “Tužna je bila sudbina mladog Nemanjića a kako ga danas slave i ko ga slavi još je tužnije i ružnije.”

8 MONTAŽNA SEKVENCA, Brzo premotavanje, materijala je mnogo, teško je izabrati:

Na preskok vidimo kako se citatima N.V. u javnosti služe, i iza njegovog lika kriju - uglavnom baš, baš loši ljudi.

9 MONTAŽNA SEKVENCA, KLIPING/NASLOVI IZ MEDIJA, mesec maj 2023:

Narator: Srpska Pravoslavna Crkva poziva (po tonu saopštenja bi se više reklo: insistira) da u četvrtak, 25. maja učestvujete sa vašom decom u Spasovdanskoj litiji, na čijem čelu će biti “kivot sa moštima Svetog vladike Nikolaja, koji će izuzetno biti donet, radi utehe naroda u ovim teškim danima i radi duhovnog okrepljenja.”

10 MONTAŽNA SEKVENCA -
NARATOR PREKO SCENA PROPASTI ŽIVOTA U SRBIJI, 1982 – 2023, U KOJIMA VIDIMO I DELA I NEDELA PROMOTERA "DUHOVNOG OKREPLJENJA".

Narator: "Kako će se ovaj film završiti? Konačnim zaglavljivanjem trake u projektoru, koja će izgoreti? U bioskopsku salu će uleteti oni koji veruju da je i film đavolji izum?
Zatamnjenjem?
Ili postoji šansa da dođe do toliko željenog, i neophodnog preokreta?
Nastavak filma zavisi i od toga šta vama donosi “duhovno okrepljenje”.
Možda su to ipak ideje zemaljske pravde, slobode izbora, ravnopravnosti, jednakosti i saosećanja, a ne mošti jednog tipa koji je bio protiv svega navedenog, i kojeg sada stavljaju na čelo kolone."

11* Dodatak posle odjavne špice:

Navedeni citat o Hitleru Nikolaja Velimirovića prenet je iz publikacije “Nacionalizam Svetog Save” koju je u Beogradu izdalo Udruženje Srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke 1935.

(Slobodanka Ast će primetiti: “Indikativno je da su izdavači i urednici dela Nikolaja Velimirovića u kasnijim izdanjima ovaj pasus "preskočili.")

12 ISPIS:

Nije još
KRAJ.


Thursday 4 August 2022

"Olistavanje" mladica u Novom Sadu i Nikolae Čaušesku

Neverovatnom brzinom, mrežu su preplavile fotografije 'ozelenjavanja' u Novom Sadu, a za potrebe obeležavanja godišnjice 'Oluje'.

Ukoliko su fotografije isuviše zbunjujuće: privid zelenila stvoren je vanserijskom idejom privezivanja odsečenih zelenih grana na drvo koje je očigledno odavno prepušteno sebi i surovoj klimi.


Nema svrhe gubiti vreme na vivisekciju suludosti i pokvarenosti koje stoji iza ove ideje.

Biće dovoljno priložiti još jedan dokaz tvrdnji da svi sistemi zasnovani na lažima i prevari funkcionišu na isti način.
Novinar Džek Anderson (dobitnik Pulicerove nagrade 1972.) u okviru kolumne "Washington Merry-Go-Round" pisao je 1991. godine o životu u Rumuniji za vreme Čaušeskove vladavine.

Između ostalog, Anderson kaže:

Kompletan tekst o životu u društvu privida pod naslovom "Ceausescu left strange, sad legacy" (Sun-Journal, Maine, US.) dostupan je ovde >> 

Monday 4 April 2022

(Postizborno)

Razočaranje prvog post-izbornog dana donosi mnoga kriva srastanja,
i jedno baš važno.

To što komentatori na društvenim mrežama ulazak NDM_BGD u Gradski i Republički parlament smatraju "uvaljivanjem u fotelje i odbore" - a ne početkom gadne i krvave borbe sa organizovanim i brojnijim neprijateljem - govori mnogo o našem poimanju šta je "bavljenje politikom u Srbiji."

To nije čudno, nakon više decenija uveravanja građana da je politika "prljava stvar" 

Navijam iz sveg srca da ekipa iz Ne davimo Beograd to promeni.
Ta promena je suštinski važna. 
Vreme će pokazati da će ta bitka biti teža od borbe za slobodan, solidaran, zeleni Beograd.

Zato mi je važno da u toj borbi učestvujem, i pomažem koliko mogu.



Saturday 2 April 2022

Propagandno-psihološki mikstejp P:2/G:7/R:9 :: Wake Up and Live




Mixtape za sve koji se tokom proteklih meseci i nedelja nisu predali, nisu spavali ali nisu bili umorni, i nisu odustali od sebe i borbe za ideje u koje veruju.

Za one koji su sebi rekli „Moramo!“ i koji su uložili vreme, znanje i snagu da bez kalkulisanja šire optimizam, ideje i osmehe.
Za one koji će u nedelju, 3. aprila biti kontrolori i naša prva linija odbrane.

Napravljen je i za one koji sumnjaju da njihov glas nešto može da promeni.

Zato su se u ovom miksu okupili različiti glasovi: Aretha Franklin, Bob Marley, Arcade Fire, The Specials, SAULT, Ben Harper, Del Arno Bend, Joe Strummer, Ljubivoje Ršumović, Zoran Đinđić, The Roots, Straight Mickey & the Boyz, Staple Singers... čak i ceo jedan simfonijski hor i orkestar!
Svi su tu da bi te podsetili šta glasovi mogu da urade kada se okupe oko jedne ideje.




Wednesday 23 March 2022

Rade Radovanović: "Smeh pod vešalima - sve što ste želeli da ne znate o ratu na Kosovu"

Opet se 'prisećamo'.
Psujemo sve po spisku, ali su ti spiskovi i dalje nepotpuni.
Neka imena, već tradicionalno, nedostaju.

Neki pogrešno citiraju izjave, drugi preuveličavaju brojeve, treći umanjuju značaj odluka donetih u naše ime.

Zapetljani u koloplet emocija, sećanja i već stvrdnutih stavova ponovo nećemo stići do pitanja kako je došlo do ’toga’, za šta je ko kriv, i šta se sve dešavalo na teritoriji Srbije i Kosova i Metohije 1998. i 1999. godine.

„Smeh pod vešalima“ je knjiga koja može da ispravi nepravde i razjasni nejasnoće.
Podnaslov kaže: „Sve što ste želeli da ne znate o ratu na Kosovu“.

Rade Radovanović ovom knjigom otkriva događaje za koje nismo znali, stvari o kojima imamo delimično znanje, ili tek nagoveštaj.

Zahvaljujući ovoj knjizi možemo bolje razumeti i neke neočekivane odbleske i senke koje su se videle tokom bombardovanja u „izjavama zvaničnika“; između redova vesti i nepotvrđenim glasinama (a koje su naknadno potvrđene iskazima preživelih svedoka i sudskim presudama.)
 
Za pisanje i objavljivanje ovakve knjige nije dovoljna samo veština pripovedanja, hladna glava, čisto srce i spremnost za suočavanje sa činjenicama. Potrebna je izuzetna, beskompromisna hrabrost.
 
Hrabrost je, uz posedovanje dokaza, najvažnija odlika svake osobe voljne da se upusti u pretresanje i dijalog o tome šta se događalo krajem devedesetih u ’južnoj Srpskoj pokrajini’, ko su saučesnici u zločinu, i koje delove priče već dvadeset i tri godine odbijamo da čujemo.

Ukoliko ovo društvo ikada bude skupilo hrabrost za suočavanje sa sopstvenim ne/delima – jedan od koraka bi trebalo da bude štampanje i poklanjanje ove knjige svim građanima Srbije.

Uz knjigu bi trebalo ostaviti i najponizniju molbu da se ista pročita, uz napomenu da je njeno čitanje deo puta ka izlečenju, koliko god taj lek imao neprijatan ukus.

Požurite u knjižaru (ima još primeraka u Beopolisu >>), pročitajte “Smeh pod vešalima”, pričajte o njoj, prosleđujte dalje.

To će biti vaš doprinos 'da se ne zaboravi', i borbi da se vešala više nikome,
i nikada ne ponove.


Monday 31 January 2022

Ukazanje Svetog Save od kartona, leta gospodnjeg 2022.


"Tužna je bila sudbina mladog Nemanjića 
a kako ga danas slave i ko ga slavi još je tužnije i ružnije." 

Drugi dan kako gledam ovu fotografiju, i dalje ne znam da li da urlam od smeha ili bi trebalo da urlam od užasa, uplašen mračne budućnosti.

Sve što bi trebalo da znate o veri, poštovanju i odnosu prema 'svetinjama' je u ovom, jednom kadru: tu su kič, mrak, nadrealna spretnost našista da degradiraju svaki državni i verski simbol; materijal za serijal skečeva "održavajte distancu od dva Sv. Sava", neverica preživelih članova Pajtonovaca, i pakao.

O događaju i ukazanju Svetoga Save (Kartonskog?) ne bismo verovatno znali da se jedan poličar (na fotografiji bez maske) ovom fotografijom nije pohvalio na tviter nalogu stranke - poznate kao rasadnika većeg broja mračnjaka u novijoj srpskoj političkoj istoriji, koji uveliko pomažu Srbiji da se galopom vrati u srednji vek.

Fotografijom je, verujem, želeo da potvrdi da je privržen tradiciji ili da odaje počast svetitelju ili slično.

Šture vesti ne potvrđuju da li je i ova Svetosavska akademija održana 'pod pokroviteljstvom Predsednika Republike Srbije i Vlade Severne Makedonije, u organizaciji Srpskog kulturnog centra", kako su prethodne bile potpisivane, ali nemamo razloga da sumnjamo da je i ove godine bilo tako. 
Dostupni video snimak >> potvrđuje da je fotografija autentična, to jest da je sala tokom Svečane akademije bila puna Svetih Sava.

Iako znam da bi me to trajno oštetilo, voleo bih da popričam sa osobom koja se:

a) setila da napravi "Sveti Sava - Puna sala" cut-out to jest kartonske figure,
b) pomislila da je to dobra ideja,
c) hrabro podelila ideju sa drugima,
d) nije prsla u smeh kada je ideja odobrena.

Na novokomponovane pseudo-hrišćanske svinjarije uglavnom hladnokrvni Mirko Đorđević je pre deset godina sve rekao o estetskim i etičkim principima slavljenja "mladoga Nemanjića" (videti citat, gore), i od tada se stvari nisu promenile na bolje, nasuprot.

Mene pak zanima: da li je odred kartonskih figura prvog arhiepiskopa autokefalne SPC nakon događaja završio kraj kontejnera ili će kartonske Svete Save biti transportovane i na naredne skupove u regionu?

Zamislite taj kadar:
hodate ulicom, pored vas prođe mini-bus pun Svetih Sava.
Kakav helikopter i statua iz filma "Goodbye Lenin", kakvi bakrači, ovo je prava stvar.
Voleo bih da ja budem vozač tog mini-busa i snimam lica. Kakav bi to road-movie bio.

A mogu da se naprave i mrdalice, da mašu.


Sunday 21 November 2021

Ovde Radio Pingvin... (Audio vremeplov)


Davno sam zahvaljujući “Zabavniku” Vajte i Rusa koji se emitovao nedeljom prepodne naučio važnu lekciju iz fizike: ako bismo imali svemirski brod koji leti brže od svetla – kroz moćan teleskop bismo mogli da gledamo šta se u istoriji dešavalo na planeti Zemlji.

Meni je potreban svemirski brod koji leti brže od zvuka.

Usmerio bih sve njegove antene ka Planeti, i slušao (i snimao!) program koji se u Beogradu emitovao sa frekvencije 90.9 mHz, od 22. novembra 1991. do 15. maja 1995. godine. Ti snimci bi dokazali da su čuda uvek moguća.

Kako se udaljavamo od početka emitovanja programa Radio Pingvina, sve je teže prepričati kakav je to radio bio.

Na sreću - jedan deo više ne moramo da prepričavamo, zato što je nešto, ipak, sačuvano.

U ovom miksu se prepliću džinglovi, kao-reklame, “prave” reklame i neke od pesama koje su obeležile program Pingvina u prve tri i po godine njegovog postojanja. Od pesme kojom je počelo zvanično emitovanje programa, preko onih koje smo najčešće puštali, do malih omaža osmesima, glasovima i ljudima zahvaljujući kojima godine provedene na tom radiju pamtim kao najlepši posao na svetu, ikada i zauvek.

Da, tridesetogodišnjica je sutra.

Ali, nisam više mogao da čekam.

Hvala svima koji su mi pomogli da sakupim ovo blago.

(Roberte, pojačao sam bas.)



Tuesday 9 November 2021

Aida i Jelena, ostala imena nepoznata

Večeras, na kraju Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma nekoliko osoba u Srbiji imaju pravo da spavaju snom pravednika, zato što su ne samo rečima već i delima (i jajima) otvoreno i glasno stale na stranu pravde, slobode i čovečnosti.

To su Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, kao i osoba (ili osobe, ne znamo) koja/e su danas u Sremskoj Kamenici uspele da unište mural osuđenom ratnom zločincu. 

Mi, ostali, nemamo pravo na miran san.

Ali - Srbija je velikodušna.
Već sutra će nam dati novu priliku da polažemo test ljudskosti.

Nećemo ga svi položiti, znam.


Friday 17 September 2021

Saopštenje redakcije radio-stranice Prešlicavanje - ili kako je album Lenhart Tapes učinio da nema nove emisije

Drugarice i drugari, poštovani slušaoci,

Redakcija ove male radio-stranice je (u sastavu: Glava (komada 1), Par Ušiju (1), Par Ruku (1) i Srce (1) tokom proteklih dana vredno radila na izboru pesama za listu najdražih iz ¾ godine, koja je trebalo da bude emitovana ovog petka uveče.
U početku je sve išlo dobro.
Odbačene su pesme koje nisu odzvanjale glavom nakon dva emitovanja, zatim i one koje nisu zvale na peto ili šesto preslušavanje. Sa liste su sklonjene sve pesme koje preslabo utiču na centar za emitovanje endorfina ili dopamina, iako su na prvo slušanje možda i delovale na pridružene članove redakcije (Par Stopala (1) i Par Kukova (1). Par Stopala je iskoristio pravo prigovora u dva navrata, od kojih je jedan čak i uvažen!
A onda... se pojavio jedan novi album i (bonus) pesma koji su doveli u pitanje veliki deo urađenog posla.
Nakon prvog preslušavanja albuma i (sedam... osam...?) uzastopnih preslušavanja bonus pesme - Srce i Par Ušiju su ušli u koaliciju i predložili da se Glava zavetuje na tišinu dok ne osmisli najavu dostojnu celog albuma, i te pesme.
Par Ušiju je predložio da se umesto liste emituje ceo album, dva puta. Nova Koalicija (Srce i Par Očiju) je izašla sa radikalnim predlogom da se pesma „Baresha“ emituje u krug sve dok se slušaocima ne učini da ilustracija sa omota albuma igra u ritmu muzike, da bi dalji rad blokirao ultimativni zahtev Saveza Glave i Srca: da se iz tela izvuče jedan DNK lanac i da ga Ruke vrte kao konopac koji će Stopala preskakati, dok svi ne popadamo.
Bez obzira na različite stavove – svi članovi redakcije već peti dan neprestano slušaju samo taj album. Ostale pesme i albumi tiho čekaju po folderima i na policama da ih se neko seti - a svaki dalji rad na izboru najdražih pesama iz ¾ 2021 postao je nemoguć.
Novi sastanak redakcije Prešlicavanja zakazan za sledeći petak, kada će lista Najdražih pesama (valjda) biti emitovana.
Hvala na razumevanju.
*
Album „Duets“ Vladimira Lenharta, poznatog i kao Lenhart Tapes je zvučni spektakl kakav se ukazuje jednom u mnogo godina, a ovakav tretman ’naše’ muzike nije se pojavio od vremena kada je melodije, napeve i tekstove sa ovih prostora u sprave ubacivao Suba, i stvarao čudesne amalgame.
Ono što radi (i kako radi) Lenhart na svom profilu opisuje rečima “One guy, 4 walkmans. Goat and sheep dialogues, muslim chanting, loops, e-bow instructions, turbo-folk anthems, language lessons, satanist rituals, heavy metal guitar for beginners… “
Pop Depression // Pop Depresija u promotivnom materijalu navodi: “Za nas je ovaj album neka vrsta završene Vavilonske kule u kojoj svako i dalje priča i peva na svom jeziku, ali svi ti jezici i strofe stapaju se u jednu pesmu, jednu muziku, jednu ljubav.”
Na to se može dodati samo: jedna ljubav + drugi zvuk + treći svet = četvrta dimenzija.
Preslušajte singl “Baresha”, a zatim i album “Duets”.
Više puta.
Nakon preslušavanja možda otkrijete da više ne znate put do kuće,
ali vam to neće biti ni važno.

Pesma "Baresha": https://lenhartapes.bandcamp.com/album/baresha

Monday 19 April 2021

O kamenim kipovima, posečenim stablima i kraju jednog društva (iz "Kratke istorije napretka" Ronalda Rajta)

"Oko dva veka pre španske invazije Perua, jedna holandska flota u Južnim morima, dalje zapadno od Čilea i ispod južnog povratnika, naišla je na prizor koji nije bio ništa manje vredan strahopoštovanja, a bio je još neobjašnjiviji, od megalitskih građevina u Andima. 

Na Uskrs, 1722, Holanđani su uočili nepoznato ostrvo na kome uopšte nije bilo drveća i koje je bilo tako erodirano da su od njegovih golih brda pomislili da su dine. Zaprepastili su se kad su, dok su se približavali, ugledali stotine kamenih likova, neka visoke poput amsterdamskih kuća. (...)

Kapetak Kuk je kasnije potvrdio pustoš ostrva, jer nije našao "ni drva za gorivo, niti imalo pijaće vode da se ponese na brod". Opisao je malene kanue ostrvljana, načinjene od delova olupina prišivenih jedan uz drugi poput kože za cipele, kao najgore na Pacifiku. Priroda je, zaključio je, bila "krajnje štedljiva darovima na ovom mestu".

Velika misterija Uskršnjeg ostrva koja je iznenadila sve rane posetioce nije bila samo u tome što tako gorostasne statue stoje u tako malenom i udaljenom kutku sveta, već i u tome što je izgledalo kao da su statue tu postavljene bez ikakve opreme, kao da su spuštene na zemlju s neba. Španci koji su raskoši arhitekture Inka pripisali đavolu prosto nisu umeli da prepoznaju dostignuća jedne druge kulture. Ali čak ni naučni posmatrači nisu, u početku, mogli da objasne megalite sa Uskršnjeg ostrva. Likovi su stajali kao da se rugaju, prkoseći zdravom razumu.

Sad znamo odgovor na tu zagonetku, i on je strašan. Uprkos onome što je rekao kapetan Kuk, Priroda nije bila neuobičajeno škrta u svojim darovima. Izučavanja polena kraterskih jezera na ostrvu pokazla su da je ostrvo nekada bilo dobro snabdeveno vodom i puno zelenila, s bogatom vulkanskom zemljom na kojoj su rasle guste šume čileanske vinove palme, vrlo dobrog drveta koje može da dostigne veličinu hrasta. To nije promenila nikakve prirodna katastrofa: nikakva erupcija, suša, niti bolest. Katastrofa koja je pogodila Uskršnje ostrvo bio je čovek.

Rapa Nui, kako Polinežani zovu to mesto, naselili su, tokom petog veka, doseljenici sa Markiskih i Gambijskih ostrva koji su stigli u velikim katamaranima sa zalihama uobičajenih vrsta useva i životinja: pasa, kokošaka, jestivih zamoraca, šećerne trske, banana, slatkog krompira i dudovog drveta od čije se kore pravilo platno (...) Uskršnje ostrvo bilo je isuviše hladno za hlebno drvo i kokosovu palmu, ali bilo je bogato morskom hranom: ribom, fokama, delfinima, kornjačama i pticama što se gnezde na moru. Za pet ili šest vekova, broj stanovnika je porastao na deset hiljada - što je mnogo za 64 kvadratne milje. Izgradili su sela s dobrim kućama na kamenim temeljima i očistili najbolju zemlju za njive. Društveno, podelili su se u klanove i slojeve - plemiće, sveštenike, obične građane - a možda je postojao i nekakav vrhovni poglavica ili "kralj". Poput Polinežana na nekim drugim ostrvima, svaki klan je počeo da odaje počast svojim precima podižući impresivne kamene kipove. Klesali su ih u podatnoj vulkanskoj sedri kratera i podigni na postolja kraj obale. Kako je vreme odmicalo, taj kult kipova postajao je sve veći predmet takmičenja i preterivanja, dostigavši vrhunac za vreme poznog evropskog srednjeg veka, dok su kraljeve iz loze Plantageneta vladali Engleskom.




Svako pokolenje kipova bilo je veće od prethodnog, zahtevalo je više drveta, kanapa i radne snage da se dovuče do ahu, ili oltara. Drveće je sečeno brže nego što je moglo da niče, a taj su problem još više pogoršali doseljenički pacovi, koji su jeli seme i mladice. Do 1400. više nije bilo polena drveća u godišnjim slojevima kraterskih jezera: najveći i najmanji sisari na ostrvu zajedničku su uništili šume.

Možda mislimo da bi na tako ograničenom mestu, gde su, s visine Terevake, ostrvljani mogli da obuhvate čitaj svoj svet jednim jedinim pogledom, bile preduzete neke mere da se zaustavi seča, da se zaštite mladice, da se posadi novo drveće. Možda mislimo da bi, kako se drveće proređivalo, podizanje kipova bilo smanjeno, a drvo čuvano za osnovne svrhe kao što su pravljenje brodova i pozdanje krovova. Ljudi koji su oborili poslednje stablo mogli su da vide da je poslednje, mogli su da budu sasvim sigurni da više nikad neće nići nijedno drugo. I svejedno su ga posekli. Sav hlad je nestao iz zemlje, osim senki oštrih rubova koju su bacali okamenjeni preci, koje su ljudi voleli još više jer su se pored njih osećali manje usamljeno.

Tokom otprilike jednog naraštaja bilo je dovoljno starog drveta da se vuče veliko kamenje i ipak sačuva nekoliko kanua pogodnih za plovidbu po dubokoj vodi. Ali došao je dan kad je propao i poslednji valjan čamac. Ljudi su tada shvatili da će morske hrane biti jako malo i da - što je još gore - neće nikako moći da pobegnu. Njihova reč za drvo, rakau, postaja je najdraža reč u njihovom jeziku. Izbijali su ratovi oko starih dasaka i crvotočnih delića olupina. Pojeli su sve pse i gotovo sve ptice što se gnezde, i nepodnošljiva tišina ostrva produbila se kad su utihnule životinje. Jedino što je ostalo bili su moai, kameni divovi koji su progutali zemlju. A oni su i dalje obećavali povratak izobilja, samo ako ljudi ne izgube veru i ako im budu odavali još veće počasti. Ali, kako ćemo vas odneti do oltara?, pitali su klesari, a moai im odgovoriše da će, kad kucne pravi čas, oni sami odšetati tamo. Te se lupa alatki i dalje širila iz kamenoloma, a zidovi kratera su oživeli u likovima stotina novih divova, koji su postali još veći sad kada ljudi više nisu morali da ih prevoze. Najveći lik koji je postavljen na oltar visok je preko trideset stopa i težak osamdeset tona, najveći ikad isklesan dug je šezdeset pet stopa i težak preko dve stotine tona, što se može uporediti s najvećim kamenjem koje su napravili Inke ili Egipćani. Osim što se, naravno, nikad nije pomakao ni za milimetar.

Pred kraj, bilo je više od hiljadu moaija, jedan na svakih deset ostrvljana u njihovo zlatno doba. Ali to doba je prošlo - nestalo je s dobrom zemljom koju su oduvali neprekidni vetrovi a iznenadne, žestoke poplave sprale i odnele u more. Ljude je zavela ona vrsta napretka koja postaje manija, "ideološka patologija", kako je zovu neki antropolozi. Kada su Evropljani stili na ostrvu u osamnaestom veku, najgore je već bilo prošlo; zatekli su jednu ili dve žive duše po kipu, jadne ostatke, "male, mršave, strašljive i bedne", kako je to Kuk rekao. Sad nije bilo krovnih greda pa su mnogi živeli po pećinama; jedine građevine bile su kameni kokošinjci u kojima su danonoćno jedni od drugih branili taj poslednji izvor proteina koji nije bio ljudskog porekla. Evropljani su čuli priče o tome kako je klasa ratnika preuzela vlast, kako se ostrvo grčilo pod teretom zapaljenih sela, krvavih bitaka i ljudožderskih gozbi. (...)



Čak ni to nije bila najniža tačka. Između posete Holanđana 1722. i Kukove posete pedeset godina kasnija, ljudi su opet zaratili i međusobno, i po prvi put, sa precima. Kuk je zatekao moaije zbačene sa svojih postolja, naprsle i obezglavljene, a po ruševinama su bile hrpe ljudskih kostiju. Nema pouzdanog izveštaja o tome kako se ili zašto to dogodilo. Možda je otpočelo kao krajnje zverstvo između neprijateljskih klanova, kao što su evropske nacije bombardovale katedrale tokom Drugog svetskog rata. Možda je otpočelo kada su stranci u nezamislivo bogatim i opasnim plovećim dvorcima raspršili osamu ostrva. Ti posednici drveta bili su donosioci smrti i bolesti. Koškanja sa mornarima često su se završavala streljanjem urođenika na plaži.

Ne znamo tačno šta su zahtevni moai obećali ljudima, ali čini se verovatnim da je dolazak jednog drugog sveta možda razotkrio određene iluzije kulta kipova, te je opsesivno verovanje zamenjeno jednako opsesivnim razočaranjem. Šta god da mu je bio pokretački duh, uništavanje Rapa Nuija besnelo je najmanje sedamdeset godina. Svaki naredni strani brod nailazio je na sve manje uspravnih kipova, dok na kraju više nijedan div nije stajao na svom oltaru. Rušenje je sigurno izuzetno teško palo nekolicini potomaka graditelja. Temeljnost i promišljenost uništavanja ukazuju na nešto dublje od ratovanja između klanova: na narod gnevan na svoje bezobzirne očeve, na ustanak protiv mrtvih. 

Lekcija koju naš svet može da nauči od Rapa Nuija ipak je zabeležena."

(Prekucano iz knjige "Kratka istorija napretka", str. 69-74, Geopoetika, 2007, prevod Bojana Vujin)


Thursday 11 March 2021

11. mart, 2006 - 2021



Ovo su fotografije sa pomalo zaboravljenog skupa, održanog 18. marta 2006, a koje se danas pojavljuju po društvenim mrežama uz komentar "Ludaci slave Miloševićevu smrt".

Tog dana se oko tri hiljade ljudi (tvrdili su mediji) okupilo na Trgu, prošetalo Knez Mihajlovom i puštalo balone sa platoa kod Pobednika.

Okupili su se zahvaljujući SMS poruci koja je počela da kruži gradom dva-tri dana ranije i koja je glasila:

"Subota 18.3. u 15.00, Trg Republike.
Proleće tri dana pre roka.
Dođite da poželimo da nam se Milošević više ne ponovi.
Znak raspoznavanja, balon. Prosledi dalje."

*

Ne sumnjam da je bilo onih koji su slavili smrt tog jezivog tipa.
Njegova odgovornost za mnoge užase, smrti, proterivanja, spaljivanja, kao skrivanja ubijenih je ogromna.

Ali, on nije bio jedino odgovorno lice.
Za one koji su zaboravili - taj i takav tip je, u periodu od deset godina imao dovoljnu/većinsku podršku stanovnika tadašnje Srbije koji su tu podršku iskazivali na izborima u više navrata.

Umro je pre presude, ali i bez suđenja za stvari koje uradio svojim sugrađanima, što je dupla nepravda.

Zato nisam imao šta da slavim,
osim što smo tu, živi, uprkos njemu.

*

p.s. Petnaest godina je dovoljno da se pojavi nova generacija vaših sugrađana koja je uverena da je ovaj tip bio nekakav borac za slobodu, Srbiju, njene građane, i slično.
Svako vaše okretanje glave od takvih pizdarija pomaže toj ideji da ojača. Ako nastavimo da ćutimo pred budalama, za koju deceniju ćemo imati njega u mitologiji kao nekakvog novog Kraljevića Marka (koji je, uzgred, poginuo boreći se na strani Turaka), ili tako neko novo krivo srastanje - koje će postati deo našeg nacionalnog bića do kraja vremena.




Sunday 21 February 2021

"Dara iz Jasenovca" ili stav o filmu ≠ stav o Jasenovcu



Kada su u XIX veku putujuće pozorišne trupe igrale po Srbiji predstave o boju na Kosovu glumac koji je igrao Murata spavao je u štali, dok bi Miloša Obilića ugostio najbogatiji domaćin u selu.

Bilo je takvih nesporazuma i u Jugoslaviji: Zvonku Lepetiću su prilazili ljudi i terali ga u materinu zbog uloge ustaše u Zafranovićevoj "Okupaciji u 26 slika".

Sinoć emitovani film nas podseća da se istorijske činjenice i autorsko, to jest umetničko delo i dalje gledaju kroz isti cviker i mere istim spravama.
 
Autor, kao i glavni finansijer ovog filma to dobro znaju.

Zato je važno ponavljati: stav o filmu "Dara iz Jasenovca" ≠ stav o Jasenovcu.

Dodatno, stav o filmu je vrednosni, i ovaj film je, jednostavno, loš.

*

Pre podizanja zavese:
(tekstovi pisani pre premijere filma)

Ognjen Glavonić - "Kraj trke" >>
Dejan Kožul - "Nacionalističke strasti i filmska traka" >>

Nakon spuštanja zavese:

Zlatko Paković - " Šta vidimo gledajući film Dara iz Jasenovca" >>
Jerko Bakotin - "Od buke do bruke" >>




Friday 11 December 2020

Beograd: grad ili kasaba?

Zanimljivo je čitati po mreži komentare na ovu rečenicu Borisa Dežulovića, a zatim i na kompletan intervju >>, i onaj koji je usledio nakon reakcija >>.

Moja prva misao je bila: u pravu je.
Druga, gotovo istovremena, bila je:
A šta ja ni/sam uradio da Beograd ponovo bude dobar grad, i da on više nikome ne bude inspiracija za ovakve beleške?

I to je, 
valjda, 
sve što je važno.



Saturday 21 November 2020

Specijal za borbu protiv lažnih vesti, citata & zavera + poklon za slušaoce! :: Gimme Some Truth

Znam da sve te stvari neki dele iz neznanja, drugi iz poriva koji su za čika doktora – ali lažne vesti, citati podmenuti kao kukavičja jaja, teorije zavere, fejk-statistike, manipulacije dostojne Težine lonaca... to iskače na sve strane!

Da parafraziram Sorentina – to je Zombi apokalipsa: ugasiš tri žarišta podmetačina i lažnjaka, oni izrone na još trideset mesta,
pakao.

Jeste, bezopasno je i zabavno dok se bavimo lažnim citatima Stefana Nemanje, Andrića, Keruaka ili Zorana Radmilovića. Ali, kada dođemo do težih tema, a stav o njima formiramo na osnovu lažnjaka – ljudi se razboljevalju. Ili Odlepljuju. Ili bacaju hejt, uznemiravaju pošten svet, podižu čak i optužnice, kao što se nedavno desilo Fake News Tragaču koji je nanjušio mesto sa kojeg lažne vesti dolaze, pa ga nepostojeći Tanjug tužio.

Zato ovaj specijal za borbu protiv lažnih vesti – i poklon za saborce koji će se priključiti istrebljivanju štetnih sadržaja.

Evo ponude!

Šta bi bilo kada bi nas desetoro uzelo na sebe gašenje, polivanje, zalivanje... jednog, dva ili tri žarišta gluposti?

Kad naletiš na lažnjak - ti lepo klik, evo linka sa proverenom informacijom, ostaviš gde treba...
"Gospodine, preporučam vašoj pažnji ovaj tekst", "Ljubim ruke gospođo, budite ljubazni kliknite rukicom ovde, evo dokaza, argumenti vas demantuju, želim vam prijatan dan."

To je sve što bi trebalo da uradiš.  

Ako to uradiš, dojavi mi i - šaljem ti link sa miksom od dva sata muzike bez mog trtljanja, a koji će ojačati tvoj imunitet na gluposti i lažnjake, ojačati mišiće za borbu sa naivcima i ludacima, takve pesme sam birao. 
Ima i pesama koje nisu stale u ovaj online miks.

Možda ućutkamo i neku kapitalnu budalu zajedno.
Možda spasimo neku dušu.
I to uradimo pevajući.

Više detalja, i raskrinkanih lažnih vesti te čeka u emisiji,
kao i 
Bob Marley & The Wailers, David Byrne, Dub Pistols feat. Rhoda Dakar, Elvis Costello, Father John Misty, Heartless Bastards, Hor Čuperak i Koja, Janelle Monáe, John Lennon, Linton Kwesi Johnson, Lou Reed, Munk & James Murphy, Pet Shop Boys, PJ Harvey, Pokey Lafarge, R.E.M, Run The Jewels, Santogold, SAULT, The Burning Hell, The Coup, The Specials, The Style Council, Violent Femmes, Will Butler, YACHT, Yo La Tengo.


Ovaj podcast se re-emituje na RadioAparatu (online), Sun Radiju (online), Radiju Boom93 (FM, Požarevac) kao i na FatHipsteru.

Sunday 1 November 2020

"O pokojniku sve najlepše" ili zašto smrt nije razlog za prestanak razgovora o nedelima

"O mrtvima samo lepo" narodna je poruka koju bi valjalo uvek imati na umu - odgovara poznanik na moju konstataciju da bi normalno društvo završilo sa upokojenim Amfilohijem još u vreme kada je isti lagao o tome da je "duhovnik Danila Kiša" i kada je prekršio Kišovu želju da mu na grobu niko ne drži govor, da ne idemo dalje sa listanjem zlodela.

Mogli bismo sad ovde raspravljati o vrednostima koje promovišu 'narodne poruke', kao i o njihovoj relevantnosti, ali, na sreću ne moramo, jer ova izreka nije 'narodna mudrost' već jedna od mnogobrojnih varijacija Hilonove misli, čiji je najpoznatiji oblik lat. "De mortuis nihil nisi bonum".
Hilonova zaostavština je inače krcata opštim mestima dostojnih srednjeg veka, i zato se njime više ne bih bavio, ali ću se poslužiti jednim drugim filozofom, Aristotelom.

Taj filozof, po naše razumevanje sveta važniji i doveka aktuelniji je pak svojevremeno zapisao: "Prijatelj mi je Sokrat, učitelj moj, no veća mi je prijateljica istina"
(Servantes je kriv što nam je ova misao najpoznatija u obliku "Drag mi je Platon, ali mi je draža istina.")

Sokrat ili Platon, nebitno je - ja bih se u ovom slučaju držao Aristotela.

Mrtvi, kao i živi, zaslužuju pijetet svojim delima, a smrt ne donosi aboliciju.

Čovek čija dela ovih dana komentarišemo apsolutno zaslužuje da se o njemu govori sve, dakle i istina. Negiranja zločina, družba sa bašibozlucima, saučesništvo u zlodelima, kletve pripadnicima druge vere i 'rečenični složaji' (što bi rekao pokojni profesor Štajnberger) poput "otpalo mu meso sa kostiju"... sve to nisu dela i govor dostojni duhovnika.
O tome se mora govoriti, dokle god Grupa Građana kojoj je pripadao ima bilo kakav uticaj na naše živote.

Zato bi o njemu valjalo govoriti glasno i jasno, a sa željom da se nikada ne nađe među onima na koje bi trebalo da se ugledamo, i to će biti za dobro te Grupe Građana.
Eto paradoksa.


Saturday 6 June 2020

Prilog za raspravu o lektiri, životu i delu Desanke Maksimović



"Svojim govorima u mnogim ljudima (Slobodan Milošević) je probudio potrebu da se bore, prenuo u njima uspavano rodoljublje, zanemarene dužnosti, naročito se često vraćajući na decu, na našu odgovornost da joj zemlju ostavimo slobodnom i bezbednom, da naše mlade ne ostavimo slepim kod očiju. Milošević svom dušom želi da nam narod ne bude preveden žedan preko vode, neuk pored nauke, sirot pored bogatog tla, pored tolikog napretka u Evropi, da ne očama zaostao.

Sve njegove govore odlikuje mir kojim misli izražava. Njegovi zahtevi, ili ako hoćete saveti, narodu – i kad su izrečeni sa žestinom, odišu nekom skrivenom blagošću i pravdoljubljem. Mnogo je ljudske i naučne istine u Miloševićevom ubeđenju da narodi koji su sa istih njiva želi pšenicu, hleb jeli, sa istih reka i izvora žeđ utoljavali, udisali ozon iste planine, na tom bar što im je od prirode zajedničko, mogu graditi prijateljstvo, ili bar biti takvi susedi koji jedni drugima pristojno nazivaju dobro jutro i slobodno se gledaju u oči."

(Desanka Maksimović, sa korica knjige "Godine raspleta" Slobodana Miloševića, 1989.)

Navedeni citat nije i ne može biti razlog njenog prisustva ili odsustva iz lektire, ali je važno da to što je napisano ne bude zaboravljeno.

Da, znam da je bila u ozbiljnim godinama.

*
Ukoliko vam je njena poezija važna i draga, i želite da se prenosi dalje kroz vreme, srca i prostor – čitajte je, delite, volite, snimajte audio-knjige, tako knjige ostaju u životu.

Kada je u Hrvatskoj najavljena reforma lektire, mladi pozorišni reditelj Lovro Krsnik tokom 100 dana 60 minuta naglas čitao knjige ispred Vlade Republike Hrvatske.

U naše vreme u obaveznoj lektiri nije bilo Kiša, Markesa i Harmsa, ali nas to nije sprečilo da ih sami otkrivamo.
Zapravo, zbog toga su nam bili još draži i važniji.

A da je naše poimanje ideja pravednosti, poštenja i lepote bilo uokvireno isključivo knjigama iz tadašnje lektire, možda se ne bih ni setio ovog njenog doprinosa u etabliranju tiranina.

Gospođu Desanku više volim da pamtim kao prijatnu i milu ženu, koja mi je uz osmeh dala autogram i malu posvetu u pionirskoj knjižici, negde u zimu 1981, ali me ni taj njen osmeh ne sprečava da se svega sećam.