Showing posts with label čuda. Show all posts
Showing posts with label čuda. Show all posts

Thursday 4 August 2022

"Olistavanje" mladica u Novom Sadu i Nikolae Čaušesku

Neverovatnom brzinom, mrežu su preplavile fotografije 'ozelenjavanja' u Novom Sadu, a za potrebe obeležavanja godišnjice 'Oluje'.

Ukoliko su fotografije isuviše zbunjujuće: privid zelenila stvoren je vanserijskom idejom privezivanja odsečenih zelenih grana na drvo koje je očigledno odavno prepušteno sebi i surovoj klimi.


Nema svrhe gubiti vreme na vivisekciju suludosti i pokvarenosti koje stoji iza ove ideje.

Biće dovoljno priložiti još jedan dokaz tvrdnji da svi sistemi zasnovani na lažima i prevari funkcionišu na isti način.
Novinar Džek Anderson (dobitnik Pulicerove nagrade 1972.) u okviru kolumne "Washington Merry-Go-Round" pisao je 1991. godine o životu u Rumuniji za vreme Čaušeskove vladavine.

Između ostalog, Anderson kaže:

Kompletan tekst o životu u društvu privida pod naslovom "Ceausescu left strange, sad legacy" (Sun-Journal, Maine, US.) dostupan je ovde >> 

Monday 31 January 2022

Ukazanje Svetog Save od kartona, leta gospodnjeg 2022.


"Tužna je bila sudbina mladog Nemanjića 
a kako ga danas slave i ko ga slavi još je tužnije i ružnije." 

Drugi dan kako gledam ovu fotografiju, i dalje ne znam da li da urlam od smeha ili bi trebalo da urlam od užasa, uplašen mračne budućnosti.

Sve što bi trebalo da znate o veri, poštovanju i odnosu prema 'svetinjama' je u ovom, jednom kadru: tu su kič, mrak, nadrealna spretnost našista da degradiraju svaki državni i verski simbol; materijal za serijal skečeva "održavajte distancu od dva Sv. Sava", neverica preživelih članova Pajtonovaca, i pakao.

O događaju i ukazanju Svetoga Save (Kartonskog?) ne bismo verovatno znali da se jedan poličar (na fotografiji bez maske) ovom fotografijom nije pohvalio na tviter nalogu stranke - poznate kao rasadnika većeg broja mračnjaka u novijoj srpskoj političkoj istoriji, koji uveliko pomažu Srbiji da se galopom vrati u srednji vek.

Fotografijom je, verujem, želeo da potvrdi da je privržen tradiciji ili da odaje počast svetitelju ili slično.

Šture vesti ne potvrđuju da li je i ova Svetosavska akademija održana 'pod pokroviteljstvom Predsednika Republike Srbije i Vlade Severne Makedonije, u organizaciji Srpskog kulturnog centra", kako su prethodne bile potpisivane, ali nemamo razloga da sumnjamo da je i ove godine bilo tako. 
Dostupni video snimak >> potvrđuje da je fotografija autentična, to jest da je sala tokom Svečane akademije bila puna Svetih Sava.

Iako znam da bi me to trajno oštetilo, voleo bih da popričam sa osobom koja se:

a) setila da napravi "Sveti Sava - Puna sala" cut-out to jest kartonske figure,
b) pomislila da je to dobra ideja,
c) hrabro podelila ideju sa drugima,
d) nije prsla u smeh kada je ideja odobrena.

Na novokomponovane pseudo-hrišćanske svinjarije uglavnom hladnokrvni Mirko Đorđević je pre deset godina sve rekao o estetskim i etičkim principima slavljenja "mladoga Nemanjića" (videti citat, gore), i od tada se stvari nisu promenile na bolje, nasuprot.

Mene pak zanima: da li je odred kartonskih figura prvog arhiepiskopa autokefalne SPC nakon događaja završio kraj kontejnera ili će kartonske Svete Save biti transportovane i na naredne skupove u regionu?

Zamislite taj kadar:
hodate ulicom, pored vas prođe mini-bus pun Svetih Sava.
Kakav helikopter i statua iz filma "Goodbye Lenin", kakvi bakrači, ovo je prava stvar.
Voleo bih da ja budem vozač tog mini-busa i snimam lica. Kakav bi to road-movie bio.

A mogu da se naprave i mrdalice, da mašu.


Monday 19 April 2021

O kamenim kipovima, posečenim stablima i kraju jednog društva (iz "Kratke istorije napretka" Ronalda Rajta)

"Oko dva veka pre španske invazije Perua, jedna holandska flota u Južnim morima, dalje zapadno od Čilea i ispod južnog povratnika, naišla je na prizor koji nije bio ništa manje vredan strahopoštovanja, a bio je još neobjašnjiviji, od megalitskih građevina u Andima. 

Na Uskrs, 1722, Holanđani su uočili nepoznato ostrvo na kome uopšte nije bilo drveća i koje je bilo tako erodirano da su od njegovih golih brda pomislili da su dine. Zaprepastili su se kad su, dok su se približavali, ugledali stotine kamenih likova, neka visoke poput amsterdamskih kuća. (...)

Kapetak Kuk je kasnije potvrdio pustoš ostrva, jer nije našao "ni drva za gorivo, niti imalo pijaće vode da se ponese na brod". Opisao je malene kanue ostrvljana, načinjene od delova olupina prišivenih jedan uz drugi poput kože za cipele, kao najgore na Pacifiku. Priroda je, zaključio je, bila "krajnje štedljiva darovima na ovom mestu".

Velika misterija Uskršnjeg ostrva koja je iznenadila sve rane posetioce nije bila samo u tome što tako gorostasne statue stoje u tako malenom i udaljenom kutku sveta, već i u tome što je izgledalo kao da su statue tu postavljene bez ikakve opreme, kao da su spuštene na zemlju s neba. Španci koji su raskoši arhitekture Inka pripisali đavolu prosto nisu umeli da prepoznaju dostignuća jedne druge kulture. Ali čak ni naučni posmatrači nisu, u početku, mogli da objasne megalite sa Uskršnjeg ostrva. Likovi su stajali kao da se rugaju, prkoseći zdravom razumu.

Sad znamo odgovor na tu zagonetku, i on je strašan. Uprkos onome što je rekao kapetan Kuk, Priroda nije bila neuobičajeno škrta u svojim darovima. Izučavanja polena kraterskih jezera na ostrvu pokazla su da je ostrvo nekada bilo dobro snabdeveno vodom i puno zelenila, s bogatom vulkanskom zemljom na kojoj su rasle guste šume čileanske vinove palme, vrlo dobrog drveta koje može da dostigne veličinu hrasta. To nije promenila nikakve prirodna katastrofa: nikakva erupcija, suša, niti bolest. Katastrofa koja je pogodila Uskršnje ostrvo bio je čovek.

Rapa Nui, kako Polinežani zovu to mesto, naselili su, tokom petog veka, doseljenici sa Markiskih i Gambijskih ostrva koji su stigli u velikim katamaranima sa zalihama uobičajenih vrsta useva i životinja: pasa, kokošaka, jestivih zamoraca, šećerne trske, banana, slatkog krompira i dudovog drveta od čije se kore pravilo platno (...) Uskršnje ostrvo bilo je isuviše hladno za hlebno drvo i kokosovu palmu, ali bilo je bogato morskom hranom: ribom, fokama, delfinima, kornjačama i pticama što se gnezde na moru. Za pet ili šest vekova, broj stanovnika je porastao na deset hiljada - što je mnogo za 64 kvadratne milje. Izgradili su sela s dobrim kućama na kamenim temeljima i očistili najbolju zemlju za njive. Društveno, podelili su se u klanove i slojeve - plemiće, sveštenike, obične građane - a možda je postojao i nekakav vrhovni poglavica ili "kralj". Poput Polinežana na nekim drugim ostrvima, svaki klan je počeo da odaje počast svojim precima podižući impresivne kamene kipove. Klesali su ih u podatnoj vulkanskoj sedri kratera i podigni na postolja kraj obale. Kako je vreme odmicalo, taj kult kipova postajao je sve veći predmet takmičenja i preterivanja, dostigavši vrhunac za vreme poznog evropskog srednjeg veka, dok su kraljeve iz loze Plantageneta vladali Engleskom.




Svako pokolenje kipova bilo je veće od prethodnog, zahtevalo je više drveta, kanapa i radne snage da se dovuče do ahu, ili oltara. Drveće je sečeno brže nego što je moglo da niče, a taj su problem još više pogoršali doseljenički pacovi, koji su jeli seme i mladice. Do 1400. više nije bilo polena drveća u godišnjim slojevima kraterskih jezera: najveći i najmanji sisari na ostrvu zajedničku su uništili šume.

Možda mislimo da bi na tako ograničenom mestu, gde su, s visine Terevake, ostrvljani mogli da obuhvate čitaj svoj svet jednim jedinim pogledom, bile preduzete neke mere da se zaustavi seča, da se zaštite mladice, da se posadi novo drveće. Možda mislimo da bi, kako se drveće proređivalo, podizanje kipova bilo smanjeno, a drvo čuvano za osnovne svrhe kao što su pravljenje brodova i pozdanje krovova. Ljudi koji su oborili poslednje stablo mogli su da vide da je poslednje, mogli su da budu sasvim sigurni da više nikad neće nići nijedno drugo. I svejedno su ga posekli. Sav hlad je nestao iz zemlje, osim senki oštrih rubova koju su bacali okamenjeni preci, koje su ljudi voleli još više jer su se pored njih osećali manje usamljeno.

Tokom otprilike jednog naraštaja bilo je dovoljno starog drveta da se vuče veliko kamenje i ipak sačuva nekoliko kanua pogodnih za plovidbu po dubokoj vodi. Ali došao je dan kad je propao i poslednji valjan čamac. Ljudi su tada shvatili da će morske hrane biti jako malo i da - što je još gore - neće nikako moći da pobegnu. Njihova reč za drvo, rakau, postaja je najdraža reč u njihovom jeziku. Izbijali su ratovi oko starih dasaka i crvotočnih delića olupina. Pojeli su sve pse i gotovo sve ptice što se gnezde, i nepodnošljiva tišina ostrva produbila se kad su utihnule životinje. Jedino što je ostalo bili su moai, kameni divovi koji su progutali zemlju. A oni su i dalje obećavali povratak izobilja, samo ako ljudi ne izgube veru i ako im budu odavali još veće počasti. Ali, kako ćemo vas odneti do oltara?, pitali su klesari, a moai im odgovoriše da će, kad kucne pravi čas, oni sami odšetati tamo. Te se lupa alatki i dalje širila iz kamenoloma, a zidovi kratera su oživeli u likovima stotina novih divova, koji su postali još veći sad kada ljudi više nisu morali da ih prevoze. Najveći lik koji je postavljen na oltar visok je preko trideset stopa i težak osamdeset tona, najveći ikad isklesan dug je šezdeset pet stopa i težak preko dve stotine tona, što se može uporediti s najvećim kamenjem koje su napravili Inke ili Egipćani. Osim što se, naravno, nikad nije pomakao ni za milimetar.

Pred kraj, bilo je više od hiljadu moaija, jedan na svakih deset ostrvljana u njihovo zlatno doba. Ali to doba je prošlo - nestalo je s dobrom zemljom koju su oduvali neprekidni vetrovi a iznenadne, žestoke poplave sprale i odnele u more. Ljude je zavela ona vrsta napretka koja postaje manija, "ideološka patologija", kako je zovu neki antropolozi. Kada su Evropljani stili na ostrvu u osamnaestom veku, najgore je već bilo prošlo; zatekli su jednu ili dve žive duše po kipu, jadne ostatke, "male, mršave, strašljive i bedne", kako je to Kuk rekao. Sad nije bilo krovnih greda pa su mnogi živeli po pećinama; jedine građevine bile su kameni kokošinjci u kojima su danonoćno jedni od drugih branili taj poslednji izvor proteina koji nije bio ljudskog porekla. Evropljani su čuli priče o tome kako je klasa ratnika preuzela vlast, kako se ostrvo grčilo pod teretom zapaljenih sela, krvavih bitaka i ljudožderskih gozbi. (...)



Čak ni to nije bila najniža tačka. Između posete Holanđana 1722. i Kukove posete pedeset godina kasnija, ljudi su opet zaratili i međusobno, i po prvi put, sa precima. Kuk je zatekao moaije zbačene sa svojih postolja, naprsle i obezglavljene, a po ruševinama su bile hrpe ljudskih kostiju. Nema pouzdanog izveštaja o tome kako se ili zašto to dogodilo. Možda je otpočelo kao krajnje zverstvo između neprijateljskih klanova, kao što su evropske nacije bombardovale katedrale tokom Drugog svetskog rata. Možda je otpočelo kada su stranci u nezamislivo bogatim i opasnim plovećim dvorcima raspršili osamu ostrva. Ti posednici drveta bili su donosioci smrti i bolesti. Koškanja sa mornarima često su se završavala streljanjem urođenika na plaži.

Ne znamo tačno šta su zahtevni moai obećali ljudima, ali čini se verovatnim da je dolazak jednog drugog sveta možda razotkrio određene iluzije kulta kipova, te je opsesivno verovanje zamenjeno jednako opsesivnim razočaranjem. Šta god da mu je bio pokretački duh, uništavanje Rapa Nuija besnelo je najmanje sedamdeset godina. Svaki naredni strani brod nailazio je na sve manje uspravnih kipova, dok na kraju više nijedan div nije stajao na svom oltaru. Rušenje je sigurno izuzetno teško palo nekolicini potomaka graditelja. Temeljnost i promišljenost uništavanja ukazuju na nešto dublje od ratovanja između klanova: na narod gnevan na svoje bezobzirne očeve, na ustanak protiv mrtvih. 

Lekcija koju naš svet može da nauči od Rapa Nuija ipak je zabeležena."

(Prekucano iz knjige "Kratka istorija napretka", str. 69-74, Geopoetika, 2007, prevod Bojana Vujin)


Tuesday 12 January 2021

"Staljin/Tramp/Hitler je bio dobar, jer mogao je da... ali nije!"



Malo stariji možda pamte knjigu Jurija Borjeva “STALJIN u anegdotama”, objavljenu u Jugoslaviji 1991. godine. U njoj se, uz mnoge ‘anegdote’ koje su produbljivale shvatanje života pod krvožednim tiraninom nalazila i ova, u koju je spakovano sve što o odnosu tirana i naroda morate da znate:

Da bi se gostujućoj stranoj delegaciji pokazalo kako se živi (i voli!) u SSSR-u, organizovan je nekakav narodni skup na kojem je bio prisutan i Josif Visarionovič. Staljin je prilazio ljudima, rukovao se sa njima i gladio dečije glavice.

Jedna žena-apartčik objašnjavala je gostima: “Vidite kako je drug Staljin dobar čovek. On miluje svu decu, a da hoće – mogao bi da ih pobije.”

*

Nikada nećemo saznati da li je ova anegdota inspirisana stvarnim događajem.

Ali, nakon mnogo čitanja i slušanja, znamo da je bila moguća.
Pod Staljinom je sve bilo moguće.

Sada znamo da takvo razmišljanje, pak, živi i dalje.

Taj pogled na svet možete sresti u rečenici “Volim Rusiju zato što nas nikada nije napala”

Odnedavno je tu i nova krilatica: “Tramp je dobar, nije pokrenuo nijedan rat.”

Zašto da se tu zaustavimo?

Hajde da uštedimo vreme mudrijašima za naredne pokušaje abolicije zločinaca:

“Hitler je bio dobar! Nije granatirao Pariz, a mogao je!”

“Putin je dobar! Mogao bi da ubije sve novinare koji ukazuju na njegova zlodela, a ubijeno je tek njih nekoliko!”

“Pinoče je bio dobar. I voleo je kulturu! Mogao je da muči Viktora Haru danima, ali ga je ubio ubio već četvrtog dana po preuzimanju vlasti!”

“Milošević je bio dobar, mogao je da...... “ (ne znam šta prvo da izaberem)

“Fil Kolins je dobar! Mogao je da snimi i latino-chillout verziju “Another Day in Paradise 2020 remix”, ali nije”. 

U redu, uozbiljiću se...

*

Nadam se da vam je jasno koliko je takav pogled na svet, za početak, duboko snishodljiv.

Zatim, da se bazira na totalnom ignorisanju činjenica i debelom nerazumevanju višeslojnosti problema.

Konačno, ovakvi silogizmi otkrivaju totalnu defokusiranost, i mudri su koliko i prepričavanje “Imena ruže” Umberta Eka kao knjige o prvom seksualnom iskustvu jednog mladog iskušenika.

Čitajte, 

istražujte, 

prevrćite problem, 

jbmmumiša.

I “razmišljajte, makar i na silu”.


Saturday 21 November 2020

Specijal za borbu protiv lažnih vesti, citata & zavera + poklon za slušaoce! :: Gimme Some Truth

Znam da sve te stvari neki dele iz neznanja, drugi iz poriva koji su za čika doktora – ali lažne vesti, citati podmenuti kao kukavičja jaja, teorije zavere, fejk-statistike, manipulacije dostojne Težine lonaca... to iskače na sve strane!

Da parafraziram Sorentina – to je Zombi apokalipsa: ugasiš tri žarišta podmetačina i lažnjaka, oni izrone na još trideset mesta,
pakao.

Jeste, bezopasno je i zabavno dok se bavimo lažnim citatima Stefana Nemanje, Andrića, Keruaka ili Zorana Radmilovića. Ali, kada dođemo do težih tema, a stav o njima formiramo na osnovu lažnjaka – ljudi se razboljevalju. Ili Odlepljuju. Ili bacaju hejt, uznemiravaju pošten svet, podižu čak i optužnice, kao što se nedavno desilo Fake News Tragaču koji je nanjušio mesto sa kojeg lažne vesti dolaze, pa ga nepostojeći Tanjug tužio.

Zato ovaj specijal za borbu protiv lažnih vesti – i poklon za saborce koji će se priključiti istrebljivanju štetnih sadržaja.

Evo ponude!

Šta bi bilo kada bi nas desetoro uzelo na sebe gašenje, polivanje, zalivanje... jednog, dva ili tri žarišta gluposti?

Kad naletiš na lažnjak - ti lepo klik, evo linka sa proverenom informacijom, ostaviš gde treba...
"Gospodine, preporučam vašoj pažnji ovaj tekst", "Ljubim ruke gospođo, budite ljubazni kliknite rukicom ovde, evo dokaza, argumenti vas demantuju, želim vam prijatan dan."

To je sve što bi trebalo da uradiš.  

Ako to uradiš, dojavi mi i - šaljem ti link sa miksom od dva sata muzike bez mog trtljanja, a koji će ojačati tvoj imunitet na gluposti i lažnjake, ojačati mišiće za borbu sa naivcima i ludacima, takve pesme sam birao. 
Ima i pesama koje nisu stale u ovaj online miks.

Možda ućutkamo i neku kapitalnu budalu zajedno.
Možda spasimo neku dušu.
I to uradimo pevajući.

Više detalja, i raskrinkanih lažnih vesti te čeka u emisiji,
kao i 
Bob Marley & The Wailers, David Byrne, Dub Pistols feat. Rhoda Dakar, Elvis Costello, Father John Misty, Heartless Bastards, Hor Čuperak i Koja, Janelle Monáe, John Lennon, Linton Kwesi Johnson, Lou Reed, Munk & James Murphy, Pet Shop Boys, PJ Harvey, Pokey Lafarge, R.E.M, Run The Jewels, Santogold, SAULT, The Burning Hell, The Coup, The Specials, The Style Council, Violent Femmes, Will Butler, YACHT, Yo La Tengo.


Ovaj podcast se re-emituje na RadioAparatu (online), Sun Radiju (online), Radiju Boom93 (FM, Požarevac) kao i na FatHipsteru.

Monday 9 November 2020

Karl Segan: rokenrol i srpsko-hrvatski na 18 milijardi kilometara od Zemlje

Na današnji dan rođen je čovek koji je, između ostalog, poslao rok-en-rol u svemir.

Karl Segan je bio član tima koji je birao zvuke i muziku za "Zlatne ploče" koje će Vojadžer 1 poneti na put u Kosmos 1977. godine. Kritikovan da je uvrštavanje pesme "Johnny B. Goode" Čaka Berija uz dela Baha, Mocarta i Betovena neprikladno i "adolescentsko ponašanje", Segan je na to odgovorio da "na Zemlji živi mnogo ljudi koji se ponašaju kao adolescenti". 

"Kosmička poruka u boci", kako je Segan nazivao je trenutno na više od osamnaest milijardi kilometara od Zemlje. Na drugoj zlatnoj ploči se među porukama snimljenih na 55 jezika nalazi i "Želio vam sve najlepše sa naše planete" na srpskohrvatskom. To je najdalje što smo do sada dobacili - i Čak Beri, i mi.

Sve što je Segan radio je nemoguće zaokružiti u dva-tri pasusa. Na koji god deo karijere da se fokusiram, to će biti "pale blue dot" u moru stvari koje je pisao, objašnjavao, snimao ili govorio. Ponovno listanje njegovog "Kosmosa" gotovo četrdeset godina nakon prvog čitanja izaziva istu količinu oduševljenja i ohrabrenja da varvari, ravnozemljaši, negatori nauke i piromani svega što im nije jasno ne mogu i neće pobediti.

A možda nam i obožavaoci Čaka Berija iz dalekog svemira dolete, da pomognu u borbi.



Saturday 31 October 2020

"Nazdravimo svim ludacima. Svim neprilagođenima..." i onima koji znaju da taj tekst nije napisao Džek Keruak.


Počinjemo anegdotom sa Karaburme,
da bismo stigli 
do pogrešnog citata, Keruaka i Stiva Džobsa.

Ima tome petnaestak godina.

Draga prijateljica, u to vreme koleginica u oglasnoj (tj. "reklamnoj"/"advertising"/"marketinškoj") agenciji uspela je da zakaže intervju sa najbriljantnijim novinarom kojeg je Jugoslavija ikada imala. Intervju je organizovan za potrebe njenog fakulteta, ali je razgovor počeo njegovim pitanjem:

- "A čime se vi, inače bavite?"
- "Radim u advertajzing agenciji."
- "Crno dete, nisi neki pošteniji posao mogla da nađeš?!"


Da, ljude koji rade u oglasnoj industriji često tako gledaju.


*

Društvenim mrežama neumorno kruži jedna pesma - o neprilagođenima, pobunjenicima, nezgodnima, rušiteljima granica, slobodi, i tako dalje.

A onda je neko negde nekada toj pesmi dopisao još dva besmislena, suvišna reda (na samom kraju) a kao autora potpisao - Džeka Keruaka.

Ali, tu sjajnu i lepo oblikovanu odu o slobodi koja odzvanja glasnije i snažnije kada joj dodamo Keruakovo ime, napisao je "po zadatku" (brifu) jedan kreativac, zaposlen u marketinškoj agenciji. "Plaćenik", misle neki od vas, "čovek koji ubeđuje ljude da kupe ono što im ne treba" misle mnogi.

Tekst je napisan za potrebe brenda Apple, odnosno Stiva Džobsa, a taj spot – "Think different" - jedan je od najpoznatijih u istoriji oglašavanja (neki tvrde da je prva reakcija Džobsa na tekst bila - "Ovo je sranje.")

Njegovo ime je Rob Siltanen.

To sam želeo da znate. Da Keruak nije autor te pesme i da je jedan od najlepših tekstova o slobodi, rušenju granica i "drugačijem" koji tako rado i često delite po društvenim mrežama - napisao jedan "zli, marketinški um", "korporativni rob", i šta se već sve pripisuje oglasnoj industriji.

I želeo sam da vas podsetim da reklame mogu biti poezija.

Uostalom, i dodavanje imena Džeka Keruaka je tek samo "marketinški trik", kojim se na tekst skreće dodatna pažnja.

Ovo je Robov original:

“Here's to the crazy ones. The misfits. The rebels. The troublemakers. The round pegs in the square holes. The ones who see things differently. They're not fond of rules. And they have no respect for the status quo. You can quote them, disagree with them, glorify or vilify them. About the only thing you can't do is ignore them. Because they change things. They push the human race forward. And while some may see them as the crazy ones, we see genius. Because the people who are crazy enough to think they can change the world, are the ones who do."

Ovo je ta reklama:




Tuesday 5 May 2020

Ruski doktori ispadaju kroz prozor a u dvorištu odvode Danila Harmsa




Kažu vesti* po internetu:
Kako koji ruski doktor ili doktorka dignu glas zbog uslova u kojima se bore protiv epidemije,
tako ispadnu kroz prozor.
Danas - već treći.

Da, kao u onoj Harmsovoj priči u kojoj bakice ispadaju kroz prozor "usled svoje preterane radoznalosti."

Da ponovimo: "usled svoje preterane radoznalosti".

Postoje ljudi koji i dalje veruju da je Danil Harms pisao o apsurdima.

Majka Rusija je dobro znala da je Harms zapravo bio realista, i zato ga je preko domara njegove zgrade jedne večeri poznog leta 1941. pozvala da siđe "na trenutak" u dvorište, i odvela ga u kućnom rublju i papučama, zauvek.

U to vreme nijedna od njegovih priča iz "Slučajeva" nije bila objavljena.
Ali, majka je znala.
I evo sada, ponovo nije nežna prema deci koja se bore za nju.

I to bi, uglavnom, bilo sve.


*

Wednesday 20 November 2019

Dobro veče Srbijo, ovo su vesti za 20. novembar 2119. godine

Fotografija >>
Poštovani gledaoci, dobro veče, ovo su najvažnije vesti za 20. novembar.

Zahvaljujući glasovima srpske manjine u Skupštini Srbije danas je izglasan novi set zakona koji će ubrzati intergraciju naše zemlje u Evroatlantsko-Afričku Uniju. Najviše rasprave je izazvao Predlog zakona da se svaki građanin može samovoljno isključiti sa interneta na trideset minuta ili dva puta dnevno po petnaest minuta. Protivnici ovog predloga zakona iz pro-Evroazijskih stranaka isticali su u raspravi pogubnost takve ideje i podsetili da je sličan zakon koštao vlasti Vladimira Putina Prvog koji je morao da se povuče sa mesta Predsedijera Ruskog carstva nakon 70 godina vladavine i prepusti funkciju sinu, Vladimiru Putinu Prvorođenom. Jedanaest poslanika je glasalo za usvajanje predloga ovog zakona, dok su četiri poslanika bila protiv. Ostalih sedamstotina osamdeset i pet poslanika je i dalje nedostupno organima gonjenja.

Srbska Pravoslavna Crkva danas je objavila da će ponovo omogućiti građanima Srbije da obrađuju njihove njive i imanja a po reprogramiranim uslovima za kulučenje. Porez na korišćenje njihovih polja od sada će iznositi 80% od stvorene vrednosti, što je za 3% manje no ranije. Vlada Srbije pozdravila je ovu odluku i istakla da su nova radna mesta najvažnija, te je na račun SPC uplatila novih milijardu bitkoina za završetak Hrama Svetog Save. Taj novac biće iskorišćen za izgradnju digitalizovanog heliodroma na placu koji je dat na korišćenje SPC nakon rušenja zgrade Narodne biblioteke na Vračaru 2027. godine.

Građani će se ove subote oprostiti od poslednjeg živog drveta Topole u Srbiji, koje će Gradsko zelenilo Novog Sombora i Vršca već u nedelju poslati na oporavak u Sofiju, odnosno susednu Severoistočnu Makedoniju u kojoj ova vrsta ima veće šanse za oporavak. Podsećamo da je ova vrsta postaja ugrožena zahvaljujući Pokretu Mamika koji je početkom prošlog veka tvrdio da je ova vrsta potomak Protopole koja je rasla nedaleko od groba Pavla Rakovičkog, te da njeno lišće ima lekovita svojstva kada njeno lišće stavi na glavu u noći punog meseca. Ova vrsta drveta se nikada nije oporavila, a Pokret Mamika je tokom vremena izumro zbog nevakcinacije. 

Pobednik ovogodišnjeg takmičenja u traženju dobrih vesti je Pavle Petrović, student iz Novog Bora, koji je izdržao čak 77 sati čitajući i tražeći po svetu neku dobru vest. Njegov poslednji rival zaspao je posle 64 sata, izjavivši prethodno da ga je napustila sva nada, dok je Petrović primajući medalju izjavio "Bio sam toliko zgrožen pročitanim da nisam mogao da zaspim". Petrović je objavio da će dobijenu nagradu uložiti u promenu pola i vrste i da će od sada biti ženka delfina.

Od ostalih vesti izdvajamo: Članovi pokreta za rehabilitaciju Vojvode Momčila Bajagić-Đorđevića danas su ponovo demonstrirali pred Prvim Crkvenim Sudom i javnosti predočili nove dokaze da Bajagić i Đorđević nisu bili jedna ličnost, iako istoričari i dalje sumnjaju u to.

Premijera filma "Boj na Marici" o borbi Devet Jugovića, Petra Petrovića Njeguša i Žikice Jovanovića Španca protiv Zmajčeka u kvalifikacijama za Evroatlantsko prvenstvo biće održana večeras u bioskopu u Kalemegdanskoj Gondoli, poslednjem čudu srednjovekovne srpske arhitekture. Oni koji su imali priliku da pretpremijerno pogledaju film tvrde da će budući kandidat za Oskara ispraviti viševekovnu nepravdu nanetu Žikici Jovanoviću – Špancu. Važan segment ovog filma posvećen je utakmici u kojoj je Španac dobio ovaj nadimak, kada je igrajući za Real Madrid postigao het-trik protiv Istočne republike Nemačke, 27. marta 1941.

Vreme sutra: u prepodnevnim časovima očekuju se kisele kiše praćene burom, dok za poslepodne meteorolozi najavljuju razvedravanje praćeno tajfunom. Podsećamo vozače da ovakve vremenske prilike izazivaju čudno ponašanje robota-vozača autobusa na liniji 95 i da ne polaze na put bez preke potrebe.

Ovo je bio Dnevnik za 20. novembar 2119, želimo Vam prijatno veče uz naš program.


Wednesday 5 June 2019

Slava autorima "istorije na bilbordima"





"... Na 127 lokacija građani Beograda i naši gosti moći će da se podsete slavnih događaja i ličnosti iz srpske srednjovekovne istorije. Na ovaj način slavimo našu slavnu prošlost, ali i Beograd i Srbiju (...) a mlađe generacije će možda nešto i naučiti."
(Iz najave kampanje "Slava Beogradu, Slava Srbiji", ovih dana)

Korisno je podsećati se slavne prošlosti, kad je ima.
Sagledaš šta su preci radili, uporediš njihovo i sopstveno delo, inspirišeš se i odlučiš da budeš bolji i pokušaš da nadmašiš prethodnike. 

Učiti istoriju sa bilborda takođe može biti korisno, ali je nešto teže. Istorija nije nabrajanje datuma i imena, već nauka. Fuko je tvrdio da istoričar ima znanja koja mu omogućavaju da objasni genezu današnjih fenomena, da pokaže šta je sve uticalo na to da sadašnjost bude baš ovakva kakva je, a istoriju možemo "posmatrati kao proces" (tvrdi Dubravka Stojanović). 

Zato je još teže događaje i dela slavnih predaka skraćivati na po jednu rečenicu, što je uslovnost formata bilborda. A najteže je kada onaj kojem je zapala ta neprijatna dužnost da strašne i slavne događaje skrati na prostoprošireni iskaz ignoriše kontekste, ili ne zna šta skraćuje, u ovom slučaju postoje obe mogućnosti.

Za ovu priču nisu važni stvarni razlozi postojanja ove "kampanje".
Važnije je šta se krije u njenim delovima, da li su ti delovi slučajno ili namerno pogrešni - i to će nam možda i rasvetliti stvarne razloge njenog stvaranja.

Brzi prelet preko dvadesetak različitih bilborda koji čine ovu kampanju otkriva ozbiljne greške, nekoliko zanimljivih previda ili namernih krivih srastanja. U kampanji se pojavljuju jedan do prekjuče nepostojeći vladar; jedan izmišljeni junak epskih pesama koji je za slavu Srbije i slavu Beograda konkretnim delima učinio isto koliko i Huan iz Bajagine pesme "Tekila Gerila"; tu je i Miloš Obilić koji je u istoriju upisan naknadno; zatim jedan vladar koji je Papi Inoćentiju III pisao "kao svom duhovnom ocu"; bitka koju je teško okarakterisati kao slavnu, te jedna u kojoj je Despot Stefan Lazarević učestvovao kao turski vazal - što nije činio za slavu Srbije, već da bi Srbiji omogućio eventualni mali predah i dokazao odanost sultanu Bajazitu I ("ne voljom, nego po nuždi", tvrdi Kontanstin Filozof).



Da ne dužim:

"Despot Stefan Nemanja" nije postojao. Postojao je Stefan Nemanja (Veliki župan, vladao 1166 - 1196), kao što je postojao i gore pomenuti Lazarević, koji je imao titulu despota, u periodu od 1402. do 1427. (po nekim izvorima ta titula je bila dvojna, odnosno data i od Ugara i od Turaka). Zanimljivo - na mreži se mogu naći svi delovi kampanje, osim ovog "oglasa", koji je verovatno sklonjen sa stranice kad je pukla bruka, ali je dostupan ovde >>.

Boško Jugović takođe nije postojao (nije, dakle, "ličnost iz srpske istorije", videti najavu). Ovaj Jugović postoji samo u pesmi, te se teško mogao boriti za slavu Srbije, a još manje Beograda, koji u vreme njegove 'borbe' nije pripadao Srbiji. Ukoliko je 'ideja kampanje' ipak bila umešati međ' slavne heroje i neke mitske junake - gde nam je Kraljević Marko? Da nije Marko nepoželjan zbog činjenice da je poginuo kao Turski vazal u borbi sa Vojvodom Mirčetom na Rovinama, 1395? 

Stefan Prvovenčani ima važno mesto u istoriji Srbije i loze Nemanjića, ali nam bilbord ne govori mnogo o tome da je za vreme borbe za presto, i u strahu od napada brata Vukana pisao Papi Inoćentiju III tražeći mu da ovaj "pošalje krunu". Da bi dokazao privrženost papi Stefan je, po svemu sudeći, iz doma isterao i ženu, grčku princezu Jevdokiju ("oterao je golu, samo u košulji").
Koliko su ta dela slavna, mogli bismo raspravljati.

Bitka na Marici se takođe teško može nazvati slavnom, i to ne samo zato što se završila strašnim porazom i pogibijom Kralja Vukašina i Uglješe Mrnjavčevića. Sve što joj je prethodilo - a to su međusobne borbe i čarke srpskih velmoža, potpuna nezainteresovanost srpske vlastele sa severa da se pridruže u "odbacivanju dolazeće Turske sile", brzoplete pripreme i noćni prepad u kojem su izgubili glave je pre slika mentaliteta srpske vladajuće kaste, odnosno onoga što su srpske velmože spremne da (u)rade zarad prevlasti, i danas.

Tu je, konačno i bitka kod Angore u kojoj je Despot Stefan Lazarević, prema svim izvorima, pokazao neverovatnu hrabrost boreći se 1402. za Bajazita a protiv Tamerlana, te bismo i o tome koliko je ta borba bila za slavu Srbije mogli da raspravljamo. Despot Stefan je učinio neka druga hrabra dela. Borba u statusu vazala nije najslavnija stvar koju je za života učinio.
(Da, Despot Stefan je prvi sa ovog spiska u čije vreme je Beograd bio srpski, dok je prethodno navedenima Beograd bio važan koliko i mnoga druga pogranična mesta Ugarske, ili bilo koje susedne zemlje.)

Bavim se ovim "detaljima" zato što me ozbiljno boli jetra od krivih srastanja i trenutaka u kojima iz slavne istorije uzimamo samo ono što nam "odgovara" (za šta?) i u količini koja nam odgovara.
Rezultate takvog "cut-up" postupka u tumačenju istorije možete videti odlaskom do prozora ili do ogledala, a to što vidite kroz staklo ili u staklu je, između ostalog delo i zbrda-zdola nabacanih mitova u kojima je "Branković izdao" (nije), "Mi smo jeli zlatnim viljuškama dok su oni prstima" (nismo), "Kosovo je oduvek bilo srpsko" (nije), ili - ako se zagledamo u noviju istoriju - Slobodan Milošević je bio "dobar" (nasuprot).


Svi ti "stavovi", odnosno stvari u koje većinski verujemo nisu samo pitanje percepcije, odnosno (ne)prihvatanja istorijskih činjenica, već nam tako više "odgovara", iako krivi našu sliku o nama samima.

U društvu koje "učiteljicu života" svakodnevno siluje - netačnosti, nejasnosti i nedorečenosti u ovoj kampanji samo pomažu budućim krivim srastanjima, te za neku deceniju možemo očekivati da se na nekim novim, budućim bilbordima pojavi i "ulje-na-hologramu" sa likom Vladimira Jugovića, "jednog od Jugovića koji je sa osmoro braće leta gospodnjeg 995 stigao do papskoga Rima i tamo nakon strašnog boja sa vitezom Ajaksom, najjačim iz zle Ered-divizije milošću božijom dodirnuo Sveti Gral i poljubio ga, dok mu je okupljana masa klicala - "Juven-tus", što je na starolatinskom značilo: "slava mladiću", mada se istoričari glože da li je slovo "m" veliko il' malo.

Nije smešno.

I ukoliko se nešto sa tih bilborda i "nauči" - to, dakle, ili neće biti tačno, ili neće biti jasno, ili će biti pogrešno shvaćeno, pa neka je i besplatno.
Autori svega ovoga su, čini se, savršeno svesni da je "istorija proces", i da bi taj proces valjalo iskoristiti za dodatno sluđivanje sadašnjice.

*

"Ukoliko istoriju posmatramo kao proces, onda su prošlost i sadašnjost samo njegove etape. Tačnije, one se i ne mogu odvojiti. Sadašnjost bez svoje prošlosti ne bi bila ovakva kakva je. Prošlost se bolje razume tek kad se vidi do čega su u sadašnjosti doveli njeni prepleteni tokovi. Sadašnjost i prošlost osvetljavaju jedna drugu, pisao je Fernan Brodel. „Istorija, nauka o prošlosti, nauka o sadašnjosti“, pisao je Lisjen Fevr. Svako bavljenje prošlošću u stvari je traženje tumačenja sadašnjosti. Zbog toga ću još jednom citirati reči tvorca društvene istorije, Lisjena Fevra: „Istorija razume i omogućava da mi razumemo. Istorija – odgovor na pitanja koje čovek danas sebi neizbežno postavlja. Objašnjenje zamršenih situacija u kojima se čovek neće više tako slepo batrgati ako im zna poreklo. (...) Tako će oni delovati na svoju epohu. Tako će oni pružiti najdragocenije elemente rešenja za probleme koji muče ljude njihovog vremena“.
(Dubravka Stojanović, "Ulje na vodi")


p.s. Moje razumevanje i znanje o istoriji Srbije zasnovano je na čitanju tekstova i knjiga Georgija Ostrogorskog, Vladimira Ćorovića, Radivoja Radića, kao romana o junacima srednjovekovne Srbije poput onih koje je pisao Slavoljub Nastasijević, a koje sam čitao kao klinac (usred komunizma, majku mu!) Ukoliko sam čitao pogrešnu literaturu - izvolite, otvoren sam za nove, verodostojne istoričare i izvore.

p.p.s. Više materijala iz kampanje dostupno je ovde >>


p.p.p.s Ovaj osvrt na kampanju je vredan čitanja >>


Saturday 19 January 2019

Politikin Zabavnik i Dimitrije Ljotić

Dimitrije Mita Ljotić i ZBOR su, dakle, "brinuli o miru u Srbiji", spasavali masone iz logora, osuđivali pogrome Jevreja... dakle, stvarno su se trudili oko Srbije i uopšte nisu bili fašisti, nego im zla sila ubacila agente u pokret te su ga onda "delom vezali za sebe".

Nedostaje još da su bili baš bliski i neizmerno voleli kragujevčane.

Mrš.

Politikin zabavnik, 18. januar 2019, u okviru teksta Nemanje Baćkovića.
.
P.S. Reakcija na ovu svinjariju je konačno izazvala nekakvo
izvinjenje glavnog urednika Politikinog Zabavnika četiri dana kasnije, koji je najavio i da će se u narednom broju stvari razjasniti. Čekamo.


Friday 7 October 2016

Imamo problem ako vi nemate problem sa filmom "Houston, we have a problem"

Nemam problem što na plakatu-najavi za film bolje vidite jednog Tita protiv pet američkih Predsednika i tako previđate rečenicu "Myth or Reality?"

Nemam problem što niste svi prepoznali Božidara Smiljanića kao 'Inženjera Ivana Pavića', kao ni njegovu 'ćerku' - odnosno glumicu Branku Šelić. 

Ta 'paralelna' radnja je u ovom filmu ionako motor rakete koji ne radi, već samo bljuje dim da bi se zabašurile slabosti ove priče.

Nemam problem ni što vam nije problematična scena u kojoj Tito 'gleda' reklamu za Yugo za američko tržište, inače snimljenu 1986/7. 
Imam problem sa argumentom od publike sa mreže: "Prototip Yuga je napravljen 1980, Tito ga je video".


Imam problem i sa onima koji veruju da Slavoj Žižek priča kako se priča o "jugoslovenskom svemirskom programu" skrivala od vas decenijama,
zato što ne priča o tome.


Većina problema koje, pak, imam sa ovim filmom i namerama njegovih autora je raketno-inženjerski precizno definisao Sloba Vujanović u tekstu na mislitemojomglavom >> i ja ih neću ponavljati. 

Dodao bih da imam utisak da autori ovog filma ne prave pseudoistorijski bosanski lonac sa zlim namerama kao, na primer Malagurski, što im je plus.

Najveći problem koji imam ipak je broj ljudi koji veruju da je sve to "stvarno bilo", "kao što smo videli u filmu".

Očekivano je da ovaj film raspaljuje maštu i dodatno opušta inače nekritički odnos prema državi koja vam očigledno nedostaje od glave do pete ili od poda do plafona, zato što je, eto, imala neku tehnologiju, industriju, inženjere, podzemne aerodrome (vojne, ne za potrebe "svemirske agencije", frižidere koji su radili po trideset godina i onakvog Predsednika.


To je sasvim u redu i autori su sasvim sigurno računali i na to.
No - i ja sam odrastao u toj državi, i dalje je smatram jedinom državom u kojoj sam živeo (ovo drugo nisu države) i jedinom domovinom koju sam imao - ali, ni tada, kao ni danas, ne verujem da smo bili, ono, treća najjača vojska na svetu i nekakva sila.


Imam, dakle, problem što živim okružen prevelikim brojem ljudi koji su za protekle dve-tri decenije morali da razviju kritički odnos prema onome što vide na ekranu a nisu - 
te bez problema prihvataju i ovu priču kao 100% tačnu. 

Zato i prolazimo poput Lajke.
Ukoliko se ne sećate, to je onaj nesrećni pas iz SSSR-a lansiran u kosmos 1957, 

da je niko ne pita ima li ona nešto protiv toga da se ne vrati.
Ali je to je bilo za više ciljeve.

Ovaj film je pokazna vežba zaluđivanja gledalaca. 

Zato je vredan vašeg vremena.
(Dobro, i zbog kadra u kojem Bora Jović aplaudira Titu.)

Možda malo kritičkog gledanja pomogne da evoluiramo do šimpanze Hame. 


Njega su nakon leta oko planete vratili kući.





p.s. Uzgred, izvorna rečenica je glasila: "Houston, we've had a problem" :)

Monday 15 August 2016

Spomenik?

flipboard.com

Aktuelna 'inicijativa' za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću, nije prva od 5. oktobra 2000. godine. 
U septembru 2011. je ista ideja predstavljena odbornicima skupštine opštine Prokuplje, ali se od realizacije ideje odustalo. Ne verujem da je odustajanje bilo zbog negativnih reakcija u javnosti (bilo ih je, ne preterano glasnih). Veća je verovatnoća da su predlagači izračunali da bi novce za spomenik možda bilo bolje uložiti u sopstveno blagoutrobije, biznis, automobil, treći sprat kuće. Iskustvo mi kaže da se iza ideja poput ove obično krije takav soj ljudi.

Možda nove inicijative ne bi bilo da se pre pet godina malo glasnije podviknulo na lokalu, 
a svakako bi bila opšte prepoznata kao totalno bizarna da su pre petnaest godina neke stvari stavljene na svoje mesto na opštem nivou.

Nismo i nisu, 
eto nas opet na početku.

Najlakše je boriti se protiv ove ideje argumentima koji dolaze iz ličnog.
Ali, u ovom slučaju to nije ni potrebno. 

Prepričavanje toga kako nam je život postao tužan devedesetih godina, reminscencije susreta sa tenkovima na ulici ili priče kako su izgledali rafovi 1993. bi ovoga puta trebalo ostaviti sa strane.
Uostalom, ima ljudi koji su tokom devedesetih živeli sjajno, nikad bolje.

Nema potrebe za potezanjem ličnih argumenata - jer toliko je konkretnih brojeva o opštim zlodelima, zabeleženih odluka ili izjava koje bi trebalo da imaju veću težinu od svakog našeg ličnog, gorkog sećanja na imenovanog.

Hladne glave, da se prebrojimo.
Imamo, dakle, pred sobom ideju da se podigne spomenik čoveku koji je dva puta uhvaćen sa rukama u vreći punoj glasačkih listića (te dve krađe su dokumentovane, o 300.000 glasova sa Kosova na izborima 1997. se više i ne priča); suočeni smo sa idejom da se podigne spomenik čoveku koji je naredio barem jedno kidnapovanje i ubistvo; čoveku koji je direktno ugurao ili pomagao da se njegova zemlja umeša u četiri rata i sva četiri izgubio, od čega je dva negirao a poslednji proglasio pobedom?

Da izvinete, već ovo je više nego dovoljno da se priča o spomeniku koji bi slavio navedenog odmah završi, a ovo je tek deo od velikih stvari koje je za vladavine priredio, praveći opštu štetu.

"Spomenik" je, po definiciji, "objekat podignut u znak sećanja na osobu ili događaj ili kao znak slavljenja osobe ili događaja."

Ja nemam ništa protiv podizanja istog, 
naravno u znak sećanja.

Srbiji je potreban barem jedan spomenik koji će nas podsećati na to da smo deset godina proveli pod vladavinom čoveka koji je dokazani lopov, ubica i lažov.

I većinski smo glasali za njega, a ta činjenica baca na ovo društvo senku strašniju od svakog spomenika.

S tim u vezi - može spomenik, ukoliko na njegovom postolju piše: "Ne ponovilo se".

Ili ukoliko i njemu obojimo ruke u crveno, a na postolju se ukleše ono ovde omiljeno "Da se ne zaboravi."

Ili se postavi žičana ograda, da nas podseti na ono što je činio.

Ili se postavi u Batajnici, kraj masovne grobnice koja je tamo otkrivena.

A mogla bi da se uradi i interaktivna instalacija, koja bi se premeštala od grada do grada: uđete u prazan supermarket, u kojem ima da se kupi imalin, recimo sirće i možda "Step" sok, dok radnice ubrzano menjaju cene tih proizvoda u još više milijardi a Njegov hologram kruži prostorom i veselo otpozdravlja uz "Volim i ja vas", ili "Sankcije su izazov za našu privredu" ili "Srbija nije u ratu", dok se sa zvučnika čuju snimci iz "Dodatka dnevnikovog dodatka".

Verovatno je cela ova šamšulacija verovatno štos i dimna bomba, da imamo oko čega da se nerviramo.
Što ne znači da bi trebalo okrenuti drugi obraz.
Verovatnije je to da oni
koji promovišu ovu ideju taj isti spomenik vide kao jedan od načina da se njihova nedela takođe zaborave. Ne može jednostavnije: samo valja uzidati nedela u temelje tog čuda i kao da ništa nije ni bilo.
Ako nastavimo da ćutimo i na kraju se taj spomenik stvarno uspravi, 
a bez gore predloženih poruka, 
ostaje vam da po spomeniku ostavite što više hrane za ptice. 
Ali slaba je to satisfakcija za sva sranja koja su tada padala po našim glavama.
I još uvek rominjaju.

Sunday 10 April 2016

Monti Pajton uživo u Srbiji! (i kako sam prestao da se smejem)

"Ministarstvo ludog hoda", vajar Mića Stajčić, 2012, Beograd.















.
Vjerojatno je to humor koji mi ne možemo shvatiti 
i prihvatiti kao nešto smiješno.”
(Najava prvog emitovanja "Letećeg cirkusa Montija Pajtona" u Jugoslaviji, 

"Krutost je komična - smeh je korektiv." 
(Anri Bergson)

Mogli bismo se smejati citatu iz magazina iz sedamdesetih i teoretisati kako u ono vreme ta vrsta humora nije bila lako razumljiva – no sticajem okolnosti i gotovo pedeset godina kasnije, otkrivam da mi je - iz godine u godinu - Monty Python sve manje smešan.
Možda zato što živim u Srbiji.
Vremenom (nevremenom) Pajton-skečevi postali su ozbiljna stvar.
Neki od njih – čak i surova proročanstva o budućnosti.
Nama su ti njihovi skečevi - svaki dan.
 


Čudesan je obrt u kojem smo se prvi suprevodilac i adaptator "Letećeg cirkusa Monti Pajtona" iz 1971, osoba citirana na početku ovog teksta i ja našli na istoj strani, a iz različitih razloga. 

Pretpostaviću da njoj ništa tu nije bilo smešno zato što su Pajtonovci smeh zaista koristili kao korektiv, odnosno "socijalnu sankciju" protiv krutosti, rigidnosti društva i tada dominantne vrste ponašanja (citiranog Bergsona Kliz često koristi u intervjuima)

Meni, pak, verovatno više nije smešno zato što je ono što je ismevano u međuvremenu prevazišlo komediju, zatim i tragikomediju, te u nekim slučajevima postalo i tragedija u kojoj je glavni usud nas koji se nalazimo u tim pričama - to što smo ovde.

Radi daljeg razvoja skice - evo nekoliko Pajton skečeva koji, uklanjanjem pojedinih umetničkih detalja - poput kostima ili scenografije (ili divna preterivanja u izrazu) - jesu vesti iz Srbije, danas.


"Flats Built By Hipnosis" ili o Beogradu na vodi.




"Face the Press" ili o političkim intervjuima. 

(Ključni citat): "In your plan, 'A Better Britain For Us', you claimed that you would build 88,000 million billion houses a year in the Greater London area alone. In fact, you've built only three in the last fifteen years. Are you a bit disappointed with this result?"



"How to do it" – koji zapravo najviše liči na Srbiju (i naše medije) danas. 





"People's Front of Judea"/Life of Brian ili o opoziciji.



"Blackmail" ili o tabloidima. (obrisan klip sa YT)...


"Black Knight" ili o spoljnoj politici Srbije.
Mi smo taj u crnom.



"Knights that say "NI" 
ili o čuvarima ideje da Kosovo NIje nezavisno.



Onaj sa kandidovanjem Hitlera na izborima u Engleskoj, kao i "Election Night Special" u kojoj Silly Party pobeđuje ostavljam za drugu priliku.

P.S.

(Nakon uvida u način na koji su članovi grupe Monti Pajton pisali i kreirali kalambure (Knjiga "Monti Pajton govori" (izd: Plato) i serijal "Monty Python: Almost the Truth") možemo zamisliti scenu: neko iz grupe donosi na radni sastanak tekstove za novu turneju Pajtonovaca po svetu - naslove i vesti iz Srbije kao ideje, ali ostatak grupe odbija te ideje kao preterane ili neprihvatljivo burleskne) 

- Džone, pogledaj ove tekstove...
- Good lord! Kad smo ovo smislili? Ko je ovo pisao? Čep, dok se lečio od alkoholizma? Teri, ti si? Erik?
- Džone, ovo su isečci iz novina... iz jedne države u Evropi...
- Well, well, well... Bolji su od nas! Bastards! Onda nema svrhe da i tamo gostujemo. Njima ovo uopšte neće biti smešno. 

I stvarno, nije smešno.