Tuesday 27 April 2021

James: "Beautiful Beaches" (kakva pesma!)

Tako je, doktore, dobro ste me razumeli – iste simptome sam primetio i pre više od trideset godina, kada sam čuo „Those who find themselves ridiculous, sit down next to me...”

Nekoliko godina kasnije se isto dogodilo kada sam prvi put čuo “Tommorow”. Jednom sam vrištao u mikrofon uz njihovu pesmu, nisam znao da je regler podignut, sve je otišlo u etar, a inače nisam sklon podizanju glasa.
Jeste, već trideset godina neke od tih pesama uzimam svakodnevno kao pomoćna lekovita sredstva, one jače koristim kao lek.

Postoji i jedna koju slušam samo jednog dana u godini, na dan ćaletove smrti, stvari su uz nju podnošljivije.

I evo, u nedelju ujutro sam prvi put čuo njihov novi singl, koji sam od tada uneo intra-ušno barem dvadeset puta, što znači da sam stotinu minuta proveo slobodan, plivajući u slatkom, omamljujućem endorfinu.
 
Ne, doktore, ne žalim se na bolove, nego me zanima - možete li da otkrijete, uradite neke analize, ili još bolje - ako imate možda i diplomu muzičke škole – otkrijte mi šta se to nalazi u tim pesmama, šta mi rade ti ljudi, da znam da ih konzumiram još više.

Možete da počnete od ove nove.
Ako vam se ništa ne desi, proverite sebi puls, možda ga nema.


Friday 23 April 2021

Beograd u Aprilu, 2021 :: Noćurak



Umesto dva stabla i male zelene površine, ispod našeg prozora se od pre nekoliko dana nalazi jedan novi spomenik, mnogo betonskih ploča, sada još manja zelena površina, i šest mladica koje će biti nekakav hlad za otprilike deceniju.

Seča ta dva stabla, izgled spomenika, čuda koja su već podignuta po gradu i planovi za nove spomenike - sve to me podsetilo na priču o kamenim kipovima i propasti ljudi na Uskršnjem ostrvu. 
Potresna je, i poučna.
(Cela priča te očekuje u prethodnoj objavi na blogu.)

Alu, mi više nemamo vremena da budemo pesimisti, ili depresivni.

Večeras podrška stiže od Eduarda Galeana, Gorillaz, Dragana Babića, Black Pumas, The Specials, Sretena Ugričića, Bouvija, Majkla Kivanuke, Manic Street Preachers, Sault, Risaunda, Saramaga, TheThe, µ-Ziq... i drugih čije pesme i reči su tu da te podsete zašto je borba važna, kako se bori i kako da sledeći april u Beogradu bude bolji.



Monday 19 April 2021

O kamenim kipovima, posečenim stablima i kraju jednog društva (iz "Kratke istorije napretka" Ronalda Rajta)

"Oko dva veka pre španske invazije Perua, jedna holandska flota u Južnim morima, dalje zapadno od Čilea i ispod južnog povratnika, naišla je na prizor koji nije bio ništa manje vredan strahopoštovanja, a bio je još neobjašnjiviji, od megalitskih građevina u Andima. 

Na Uskrs, 1722, Holanđani su uočili nepoznato ostrvo na kome uopšte nije bilo drveća i koje je bilo tako erodirano da su od njegovih golih brda pomislili da su dine. Zaprepastili su se kad su, dok su se približavali, ugledali stotine kamenih likova, neka visoke poput amsterdamskih kuća. (...)

Kapetak Kuk je kasnije potvrdio pustoš ostrva, jer nije našao "ni drva za gorivo, niti imalo pijaće vode da se ponese na brod". Opisao je malene kanue ostrvljana, načinjene od delova olupina prišivenih jedan uz drugi poput kože za cipele, kao najgore na Pacifiku. Priroda je, zaključio je, bila "krajnje štedljiva darovima na ovom mestu".

Velika misterija Uskršnjeg ostrva koja je iznenadila sve rane posetioce nije bila samo u tome što tako gorostasne statue stoje u tako malenom i udaljenom kutku sveta, već i u tome što je izgledalo kao da su statue tu postavljene bez ikakve opreme, kao da su spuštene na zemlju s neba. Španci koji su raskoši arhitekture Inka pripisali đavolu prosto nisu umeli da prepoznaju dostignuća jedne druge kulture. Ali čak ni naučni posmatrači nisu, u početku, mogli da objasne megalite sa Uskršnjeg ostrva. Likovi su stajali kao da se rugaju, prkoseći zdravom razumu.

Sad znamo odgovor na tu zagonetku, i on je strašan. Uprkos onome što je rekao kapetan Kuk, Priroda nije bila neuobičajeno škrta u svojim darovima. Izučavanja polena kraterskih jezera na ostrvu pokazla su da je ostrvo nekada bilo dobro snabdeveno vodom i puno zelenila, s bogatom vulkanskom zemljom na kojoj su rasle guste šume čileanske vinove palme, vrlo dobrog drveta koje može da dostigne veličinu hrasta. To nije promenila nikakve prirodna katastrofa: nikakva erupcija, suša, niti bolest. Katastrofa koja je pogodila Uskršnje ostrvo bio je čovek.

Rapa Nui, kako Polinežani zovu to mesto, naselili su, tokom petog veka, doseljenici sa Markiskih i Gambijskih ostrva koji su stigli u velikim katamaranima sa zalihama uobičajenih vrsta useva i životinja: pasa, kokošaka, jestivih zamoraca, šećerne trske, banana, slatkog krompira i dudovog drveta od čije se kore pravilo platno (...) Uskršnje ostrvo bilo je isuviše hladno za hlebno drvo i kokosovu palmu, ali bilo je bogato morskom hranom: ribom, fokama, delfinima, kornjačama i pticama što se gnezde na moru. Za pet ili šest vekova, broj stanovnika je porastao na deset hiljada - što je mnogo za 64 kvadratne milje. Izgradili su sela s dobrim kućama na kamenim temeljima i očistili najbolju zemlju za njive. Društveno, podelili su se u klanove i slojeve - plemiće, sveštenike, obične građane - a možda je postojao i nekakav vrhovni poglavica ili "kralj". Poput Polinežana na nekim drugim ostrvima, svaki klan je počeo da odaje počast svojim precima podižući impresivne kamene kipove. Klesali su ih u podatnoj vulkanskoj sedri kratera i podigni na postolja kraj obale. Kako je vreme odmicalo, taj kult kipova postajao je sve veći predmet takmičenja i preterivanja, dostigavši vrhunac za vreme poznog evropskog srednjeg veka, dok su kraljeve iz loze Plantageneta vladali Engleskom.




Svako pokolenje kipova bilo je veće od prethodnog, zahtevalo je više drveta, kanapa i radne snage da se dovuče do ahu, ili oltara. Drveće je sečeno brže nego što je moglo da niče, a taj su problem još više pogoršali doseljenički pacovi, koji su jeli seme i mladice. Do 1400. više nije bilo polena drveća u godišnjim slojevima kraterskih jezera: najveći i najmanji sisari na ostrvu zajedničku su uništili šume.

Možda mislimo da bi na tako ograničenom mestu, gde su, s visine Terevake, ostrvljani mogli da obuhvate čitaj svoj svet jednim jedinim pogledom, bile preduzete neke mere da se zaustavi seča, da se zaštite mladice, da se posadi novo drveće. Možda mislimo da bi, kako se drveće proređivalo, podizanje kipova bilo smanjeno, a drvo čuvano za osnovne svrhe kao što su pravljenje brodova i pozdanje krovova. Ljudi koji su oborili poslednje stablo mogli su da vide da je poslednje, mogli su da budu sasvim sigurni da više nikad neće nići nijedno drugo. I svejedno su ga posekli. Sav hlad je nestao iz zemlje, osim senki oštrih rubova koju su bacali okamenjeni preci, koje su ljudi voleli još više jer su se pored njih osećali manje usamljeno.

Tokom otprilike jednog naraštaja bilo je dovoljno starog drveta da se vuče veliko kamenje i ipak sačuva nekoliko kanua pogodnih za plovidbu po dubokoj vodi. Ali došao je dan kad je propao i poslednji valjan čamac. Ljudi su tada shvatili da će morske hrane biti jako malo i da - što je još gore - neće nikako moći da pobegnu. Njihova reč za drvo, rakau, postaja je najdraža reč u njihovom jeziku. Izbijali su ratovi oko starih dasaka i crvotočnih delića olupina. Pojeli su sve pse i gotovo sve ptice što se gnezde, i nepodnošljiva tišina ostrva produbila se kad su utihnule životinje. Jedino što je ostalo bili su moai, kameni divovi koji su progutali zemlju. A oni su i dalje obećavali povratak izobilja, samo ako ljudi ne izgube veru i ako im budu odavali još veće počasti. Ali, kako ćemo vas odneti do oltara?, pitali su klesari, a moai im odgovoriše da će, kad kucne pravi čas, oni sami odšetati tamo. Te se lupa alatki i dalje širila iz kamenoloma, a zidovi kratera su oživeli u likovima stotina novih divova, koji su postali još veći sad kada ljudi više nisu morali da ih prevoze. Najveći lik koji je postavljen na oltar visok je preko trideset stopa i težak osamdeset tona, najveći ikad isklesan dug je šezdeset pet stopa i težak preko dve stotine tona, što se može uporediti s najvećim kamenjem koje su napravili Inke ili Egipćani. Osim što se, naravno, nikad nije pomakao ni za milimetar.

Pred kraj, bilo je više od hiljadu moaija, jedan na svakih deset ostrvljana u njihovo zlatno doba. Ali to doba je prošlo - nestalo je s dobrom zemljom koju su oduvali neprekidni vetrovi a iznenadne, žestoke poplave sprale i odnele u more. Ljude je zavela ona vrsta napretka koja postaje manija, "ideološka patologija", kako je zovu neki antropolozi. Kada su Evropljani stili na ostrvu u osamnaestom veku, najgore je već bilo prošlo; zatekli su jednu ili dve žive duše po kipu, jadne ostatke, "male, mršave, strašljive i bedne", kako je to Kuk rekao. Sad nije bilo krovnih greda pa su mnogi živeli po pećinama; jedine građevine bile su kameni kokošinjci u kojima su danonoćno jedni od drugih branili taj poslednji izvor proteina koji nije bio ljudskog porekla. Evropljani su čuli priče o tome kako je klasa ratnika preuzela vlast, kako se ostrvo grčilo pod teretom zapaljenih sela, krvavih bitaka i ljudožderskih gozbi. (...)



Čak ni to nije bila najniža tačka. Između posete Holanđana 1722. i Kukove posete pedeset godina kasnija, ljudi su opet zaratili i međusobno, i po prvi put, sa precima. Kuk je zatekao moaije zbačene sa svojih postolja, naprsle i obezglavljene, a po ruševinama su bile hrpe ljudskih kostiju. Nema pouzdanog izveštaja o tome kako se ili zašto to dogodilo. Možda je otpočelo kao krajnje zverstvo između neprijateljskih klanova, kao što su evropske nacije bombardovale katedrale tokom Drugog svetskog rata. Možda je otpočelo kada su stranci u nezamislivo bogatim i opasnim plovećim dvorcima raspršili osamu ostrva. Ti posednici drveta bili su donosioci smrti i bolesti. Koškanja sa mornarima često su se završavala streljanjem urođenika na plaži.

Ne znamo tačno šta su zahtevni moai obećali ljudima, ali čini se verovatnim da je dolazak jednog drugog sveta možda razotkrio određene iluzije kulta kipova, te je opsesivno verovanje zamenjeno jednako opsesivnim razočaranjem. Šta god da mu je bio pokretački duh, uništavanje Rapa Nuija besnelo je najmanje sedamdeset godina. Svaki naredni strani brod nailazio je na sve manje uspravnih kipova, dok na kraju više nijedan div nije stajao na svom oltaru. Rušenje je sigurno izuzetno teško palo nekolicini potomaka graditelja. Temeljnost i promišljenost uništavanja ukazuju na nešto dublje od ratovanja između klanova: na narod gnevan na svoje bezobzirne očeve, na ustanak protiv mrtvih. 

Lekcija koju naš svet može da nauči od Rapa Nuija ipak je zabeležena."

(Prekucano iz knjige "Kratka istorija napretka", str. 69-74, Geopoetika, 2007, prevod Bojana Vujin)


Sunday 11 April 2021

The Antlers: "Green To Gold"



Danima preslušavam i uživam u albumu 'Green to Gold', prvom koji su The Antlers snimili nakon sedam godina.

Omamljen zvukom i slikama, nisam bio siguran samo u jedno: da li je ovaj album 'zvuk' kasnog proleća, ili celog jednog lenjog leta?

On zvuči kao sunčani dani; svuda su cvrčci i zrikavci, stihovi upućeni suncu ('keepin’ bright, bright, bright...'), ali i oni o oslobađanju i potrazi za mirom ('... for just one sec, free me from me.')

Zahvaljujući pokretnim slikama, sada imam odgovor.
"Green to Gold" je od pre nekoliko dana 'oslikan', od početka do kraja, i taj video će vam doneti možda najprijatnijih 48 minuta ovog vikenda.

Jer ovaj album jeste leto,
i lenjost,
i sloboda,
i ljubav.

Uživaj.


Ozbiljnija recenzija albuma >>


Saturday 10 April 2021

Noćurak kasetaš :: New Gold Dream/s :: mixtape



Tri dana sam proveo slušajući, bez pauze & u krug, delove (ili celu) jednu te istu pesmu iz osamdesetih.
Tri dana, na poslu.
Ipak, nije nam bilo kao junacima genijalnog filma „Late Night Shopping“.
Do kraja trećeg dana snimanja kadrova ekipa je zviždukala ili pevušila tu pesmu, niko nije poludeo, dobro smo se zabavljali.
To me podsetilo da postoje pesme koje nemaju rok trajanja, i koje se nikada neće izlizati. I dalje se radujem tim pesmama, iako ih znam ’u šum’. Znam koliko traje odjek činele posle prelaza na bubnju, kako je ’obojena’ klavijatura, gde je producent ostavio ’ukras’ u trećem planu i gde je gitaristi ispala trzalica.

Takve sam birao za ovaj mixtape: Prefab Sprout, Style Council, Simple Minds, Talk Talk, Japan, New Order, Billy Bragg, Suzanne Vega, Lloyd Cole & The Commotions, The The, Psychodelic Furs... svi oni te čekaju u miksu koji traje 100 minuta.
Toliko je nekad moglo da stane na nedostižnu, retku, ’zlatnu’ Maxell High Bias XL II.

A kada je ’mixtape’ – nema priče, jer ko još troši dragoceni prostor na kaseti za najave voditelja.



(Cover: reklama „Maxell tapes: Break the Sound Barrier“, 1982. 
U glavnoj ulozi: Peter Murphy)


Tuesday 6 April 2021

O 6. aprilu, Biblioteci, Hitleru i generalu Leru

Juval Noa Harari u „Sapijensu“ podseća na važnost i vrednost priča za našu vrstu. Da ne prepričavam poglavlja posvećena tom fenomenu (pročitajte celu knjigu, više puta) – skratiću: Priče su ono što svaku veću ljudsku zajednicu drži na okupu.

One su univerzalni „lepak“. Svaki majstor-amater zna da postoje stvari koje nikakav lepak ne može da reši. Dvokomponentni, montaž-kit, barsil... ništa ne radi, i onda se sjuriš do prve prodavnice i uzmeš ’bilo koji super-lepak’ kojim takođe ne uradiš ništa, osim što ulepiš barem tri prsta (!!!) a predmet lepljenja ostane zamrljan do kraja vremena, i neupotrebljiv. Svakog 6. aprila 1941. ovde se na mreži pojavi uvek isti neadekvatan, loš lepak kojim bi naše ozbiljno naprslo, i inače krhko nacionalno biće valjalo da bude malo dopravljeno. To je ona priča o generalu Leru koji je „priznao da mu je Hitler naredio da bombarduje Narodnu biblioteku 6. aprila 1941... Zato što je u toj ustanovi sačuvano ono što je vekovima činilo kulturni identitet tog naroda.” To nije čak ni lepak, već mešavina lošeg brašna i vode.
Lažnjak. Radoslav Grujić (1878-1955), teolog i istoričar, upravnik Muzeja Srpske crkve i dopisni član SANU u svom svedočanstvu o bombardovanju Beograda priča: “Biblioteka je pogođena jednom zapaljivom bombom, najviše dvema koje su prošle kroz krov u zadnjem delu zgrade. Vatra je dugo tinjala pod krovom. Projektile je bilo moguće neutralisati ako se zatrpaju peskom koji je blagovremeno dopremljen u Narodnu biblioteku Srbije, ali, nažalost, u tim dramatičnim trenucima nije bilo nikoga ko bi to učinio. Razarajući požar rasplamsao se 6. aprila oko 18 sati. Budući da tokom tog, kao i svih narednih dana, niko nije pristupio njegovom gašenju, on je u potpunosti utihnuo tek 9. aprila.” Dakle, “jedna zapaljiva bomba, najviše dve”. Ne pričamo o bombama od 600 kilograma koje bi zbrisale ceo Kosančićev venac, već “štapićima” dužine 50 centimetara. Iz jednog aviona je, tvrdi Branislav Gajić, izbacivano do 1200 takvih štapića, od kojih su “jedna, najviše dve” pala na krov Narodne biblioteke i uzrokovala požar koji niko nije ugasio zato što je kapija bila zaključana. Sve to možda više govori o nama i organizaciji u tadašnjoj Jugoslaviji - nego o Hitleru i Leru čiji su bombarderi imali za cilj nešto drugo, na donjem Kalemegdanu. Hitler je, naravno, imao jezive ideje šta sve želi da nam radi - sam ili uz pomoć ovdašnjih kolaboranata u vidu raznih “srpskih majki” i ostalih bašibozluka. U moru dokazanih i dokazivih mračnih namera, na prvi pogled zvuči idiotski dopisivati izmišljotine. No, kada ta i takva, izmišljena priča počne da se koristi da bi se dodatno podcrtalo da smo oduvek bili nekakav "golemi trn" u oku raznim osvajačima, i kada ona postane potka za tirade o “spaljenim knjigama sa zabranjenom istorijom Srbije” i sličnim ... sranjima..., onda stvari postaju jasnije. Ekipa zadužena za širenje mitomanije je u kolektivnoj svesti već napravila zgarište strašnije od onog koje je ostalo od biblioteke na Kosančićevom vencu pre 80 godina. U našoj kolektivnoj svesti uskoro više ništa - i nikada - neće moći da bude izgrađeno na zdravom temelju, već će nam preostati samo zalivanje betonom. Da se vratim na početak - lepljenje nacionalnog bića lažnim i neadekvatnim lepkom ne može dati valjane rezultate. Ostaće nam ulepljena tri prsta, a ono što ste lepili biće ružno, i nefunkcionalno. * Koristan tekst Branislava Gajića o tom bombardovanju (kao i onom 1944) >> Svedočanstvo Radoslava Grujića je dostupno u tekstovima istoričara Dejana Ristića.