Monday 13 April 2020

Eduardo Galeano ili pet komada o životu i smrti

U njegovim rečima najčešće tražim utehu i ohrabrenje u danima kada sistem prevaziđe sva moja očekivanja. Na petogodišnjicu njegove smrti biram drugačijih pet komada i prekucavam celu rečenicu o vinu, poljupcu i besmrtnosti, koja je postala poznata u nešto svedenijem, nesavršenom obliku.






OD BLATA SMO*

Prema verovanju starih Sumera, svet je zemlja između dve reke, a takođe između dva neba.
Na gornjem nebu žive bogovi koji naređuju. Na donjem nebu, bogovi koji rade.
I tako je i bilo, sve dok se donjim bogovima nije smučilo da dirinče, te je tako izbio prvi štrajk u svetskoj istoriji.
Nastala je panika.

Da ne bi umrli od gladi, gornji bogovi umesiše od blata žene i muškarce i postaviše ih da rade za njih.
Žene i muškarci rođeni su iz blata sa obala reka Tigris i Eufrat.

Od takvog blata sačinjene su i knjige koje o tome govore.

Prema kazivanju tih knjiga, umreti znači vraćati se blatu.

+

TALES*

Pre dve hiljade šest stotina godina u gradu Miletu jedan rasejani mudrac po imenu Tales šetao je noću i tako uhodeći zvezde, ponekad bi upao u bunar.

Radoznali Tales doznade tako da ništa ne umire, da se sve menja i da ničeg nema na svetu što nije živo, te da je na početku i na kraju sveg življenja voda. Ne bogovi, nego voda. Zemljotresi nastaju jer se more pokreće i remeti zemlju, ne zato što Posejdon opet nešto besni.

I ne vidi oko zbog božanske milosti, nego zato što ono odražava stvarnost kao što reka odražava krošnje na obali. Pomračenja se dešavaju zato što Mesec zaklapa Sunce, ne zato što bi se Sunce
sklanjalo od srdžbe sa Olimpa.
Tales, koji u Egiptu beše naučio da misli, bez greške predskaza pomračenja, bez greške izmeri udaljenost sa koje su brodovi pristizali sa pučine, i uspe da tačno izračuna visinu Keopsove
piramide na osnovu senke koju baca. Pripisuje mu se najslavnija teorema, i još četiri, a čak kažu da je otkrio elektricitet.

Ali možda je njegov veliki podvig u nečem sasvim drugom: u tome što je umeo da živi kao što je živeo, bez prekrivača religije; bez utehe.


+

NALET VETRA**
U meni zviždi vetar.
Nag sam. Vlasnik ničega i nikoga, čak ni svojih izvesnosti, svoje sam lice na vetru, nasuprot vetru, i vetar sam koji udara moje lice.

+

DIGITALNI TRAGOVI**
Rodio sam se i rastao pod zvezdama Južnog krsta. Gdegod da pođem, one me progone. Pod Južnim krstom, krstom blistavla, proživljavam godišnja doba svoje sudbine.
Nemam nikakvog boga. Da ga imam, tražio bih od njega da mi ne dozvoli da doživim smrt: još uvek ne. Nedostaje mi još mnogo toga da propešačim. Ima mesecâ na koje još uvek nisam uzlajao i sunaca na kojima se još uvek nisam zapalio. Još nisam zaronio u mnoga mora ovog sveta, kojih, kažu, ima sedam, ni u sve rajske reke, kojih je, kažu, četiri.

U Montevideu se nalazi jedan dečko koji objašnjava:
- Ja ne želim nikada da umrem, jer želim doveka da se igram.

+

PROSLAVA**

Sunce je bilo blago, vazduh čist, a nebo bez oblaka. Utonuo u pesak, pušio se glineni lonac. Na putu od mora do usta, škampi su prolazili kroz ruke Zea Fernanda, majstora ceremonije, koji ih je kupao u blagoslovenoj vodi od soli i belog i crnog luka.

Bilo je dobrog vina. Sedeći u krugu, mi prijatelji smo delili vino i škampe i more koje se, slobodno i bleštavo, otvaralo pod našim nogama.

Ta radost je, dok se dešavala, bila sećanjem pamćena i snom snivana. Ona se nikada neće okončati, kao ni mi, jer smo mi smrtnici do prvog poljupca i do druge čaše, i to svak zna, ma koliko malo znao.

+

* - prevod Silvija Monros-Stojaković (časopis "Gradina", 2008.)
** - prevod Dubravka Sužnjević ("Knjiga zagrljaja", Službeni glasnik 2017.)

Još Galeanovih zapisa:

"Knjiga zagrljaja" (fragmenti) >>

"Knjiga zagrljaja, još jednom" >>
Tri zapisa o fudbalu >>


No comments:

Post a Comment