Friday 29 March 2019

Erić, Dobrica

(pisala: Redakcija Betona, 2009 >>)


ERIĆ, Dobrica (1936, Donja Crnuća), dečji pesnik-samouk, seoski pevač, začinjavac srpske seoske slam poezije; oduvek je pisao pesme za živi nastup i pevanje, retko za čitanje. (Ko u osnovnoj školi nije slušao Erićeve pesme, slušao je oluju!) Bio je pesnik seoske idile, naivni poet anahronih bukolika i georgika. Pravio je velike turneje po osnovnim školama tokom sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Bio je autor Nolita i „redak zver“ u pesničkoj branši. Važio je za velikog prijatelja dece, seljaka, radnika i učiteljskog kadra koji je štedro preporučivao njegove knjige đacima. U njegovoj zvaničnoj biografiji piše da je završio četiri razreda osnovne škole u Vraćevšnici, kada je bacio bukvar i „oprobao sreću u raznim zanatima“, našavši se napokon u pesničkom. Od 1959. do danas, objavio je preko stotinu naslova. Njegove pesme su relativno brzo „sišle u narod“. Poseban vid implementacije erićevštine ostvaren je preko velikog hita Miroslava Ilića „Devojka iz grada“, koju je napisao niko drugi do slavuj iz Gruže. Prema usmenoj legendi, stihove pesme „Voleo sam devojku iz grada“ Dobrica Erić je dao čuvenom kompozitoru narodnog melosa Obrenu Pjevoviću, koji je potom uhvatio Miroslava Ilića za ruku i poveo ga u aleksandrovački „Diskos“, gde je ovaj snimio svoju prvu singlploču (1977). Ni Lepa Lukić nije ostala bez Erićeve podrške. Za nju je napisao stihove “Bluzo moja satkana od cveća”. Možda bi sve ostalo na toj razini da Dobrica Erić u turbulentnim osamdesetim nije učinio zaokret od pagansko-seoskog ka nacionalističkopravoslavnom pesničkom diskursu. Tako su se slike Vašara u Topoli pretopile u Plač voljene zemlje. Poznata je njegova Prkosna pesma (1993) koju je po priznanju čelnika SPS-a, “najviše voleo Slobodan Milošević u interpretaciji srpske heroine Ivane Žigon”. Ova pesma, nalik Baladi o Stojkovićima Ljubomira Simovića, predstavlja kvintesenciju srpskog inata i paradoksalnog (ne)priznavanja krivice. Slično odlomcima iz Simovićevog Kosovskog boja, koji su postali militaristička budnica, Erićevo pevanije je posredovanjem prkosne Ivane Žigon odjeknulo na mostovima tokom bombardovanja 1999, ali i na poslednjem ispraćaju Miloševića, te napokon na mitingu “Kosovo je Srbija”. Izlivanje erićevskog prkosa (Kriv sam što sam neko/ a ne niko i netko/ Kriv sam što u doba opšteg srbobrsta/ idem u pravoslavnu crkvu/ doduše poretko/ i što se krstim ovako/ s tri prsta!) postalo je deo folklornih mitingaških okupljanja, kao mantra koja se upućuje neprijatelju. Stoga ne čudi što je božanska interpretacija Ivane Žigon, u video klipovima koji se mogu naći na www.youtube.com, izmontirana sa slikama stelta F-117. Pevanje Dobrice Erića, bivšeg dečjeg pesnika, često se u javnosti koristi poput Teslinog tajnog oružja, obično u funkciji “odbrane Srbije”, “ometanja neprijateljskog osmatranja i izveštavanja”, “podizanja borbenog morala” i “pronicanja u skrivene neprijateljeve namere”. Dobrica Erić je jedno vreme radio kao glavni i odgovorni urednik Nolita, kada je pokrstio sve edicije, pravdajući to zahtevima narodne mobe, kako je on shvatao vođenje te kuće. U novembru je novi i odlučujući krug glasanja za dopisne i redovne članove SANU. Pored Mira Vuksanovića, R.P. Noga i Gorana Petrovića, u redu pred vratima Akademije, gurka se i rab božji, Srbin, sa prosedom bradom – Dobrica Erić. Lepo je na selu, ali je još lepše u Akademijinom zabranu.


No comments:

Post a Comment