Friday 27 April 2018

Noćurak o promenama i novim počecima :: Changes & New Beginnings

Neko će se ovog petka konačno dokotrljati do kuće i shvatiti da nešto mora da menja. 
Neko drugi će, razmišljajući o toj promeni, procenjivati za koliko bi pristao da pređe na tamnu stranu, iako je inflacija i ljudi se jeftino prodaju.
Nekima je lakše. Biće dovoljno da promene ulici kojom hodaju do posla, otkriće da u uličici pored kuće neko glasno sluša Šopena u osam ujutro i dani će im dobiti drugačiju boju.
Neko je već rešio da sve promeni i ovih večeri odlučuje o tome šta će spakovati u kofere: koji komadi odeće, knjiga, prošlosti i ličnih stvari su dovoljni da bi i u novoj kući na drugom kraju sveta sve bilo kao kod kuće, da promena prođe bezbolnije.
Promena je dobra. To znači da se ne plašiš.
Ovaj Noćurak je izdžikljao da te podseti da uvek nešto možeš da promeniš.
Neke pesme u večerašnjoj emisiji nisu samo o promenama, ali ih je dobro čuti u vreme kada se donose važne odluke.
Dan nakon snimanja ove emisije, shvatio sam da i mene čekaju.

Howlin' Wolf, Bettye LaVette obrađuje Dylana, Curtis Harding, Michael Kiwanuka, J.J.Cale, Johnny Cash, Wilco, Teenage Fanclub, David Bowie, Paul Weller, Black Box Recorder, Pulp, The Temper Trap, Prefab Sprout, The Style Council, Beck, Charles Bradley, The Beatles, Neil Young, Van Morrison, Jim James, R.E.M, Supergrass, Bright Eyes, The Smiths, Joni Mitchell, The Barr Brothers, The Rolling Stones




Friday 13 April 2018

Aprilski Noćurak :: Džez i Džek Keruak [emisija]



Noćurak od večeras ima špicu! 

Ukoliko prepoznaješ šta se sve čuje u špici – a svaka kriška zvuka je izvučena iz pesama i filmova – evo i nagrade: ona ili onaj ko uspe da prepozna sve deliće i dojavi mi, ustupam joj/mu jedan čitav Noćurak,
ispunjavam muzičke želje, može i knjiga :)
Večerašnji Noćurak je napravljen od aprila, džeza i Keruaka. 

Sviraju i soliraju: 
Betty Carter, 
Bill Evans, 
Caterina Valente & Chet Baker, 
Cécile McLorin Salvant, 
Clifford Brown, 
Herlin Riley, 
Jack Kerouac, 
Lou Donaldson, 
Miles Davis, 
Slim Gaillard, 
Toots Thielemans...

Idemo!






Monday 9 April 2018

Istanbul (crtice i sličice)

Foto: Aleksandra >>
Bili smo prekratko da bismo sebi mogli da kažemo da smo upoznali grad, to je sigurno nemoguće i za mnogo duže vreme. 
Prepešačili smo tek tridesetak kilometara lunjajući potezom od Sultanahmeta odnosno Aja Sofije do trga Taksim; izgubili se svega dva puta u uličicama oko Velikog Bazara; probali tek nekoliko vrsta kolača i premalo puta bili probuđeni jutarnjom molitvom. Uspeli smo da ga onjušimo, dobijemo osmehe dobrodošlice i pozive da dođemo ponovo. Od prvog susreta verovatno ne bi trebalo ni tražiti više.
Zato, neka ovoga puta sve stane u nekoliko fotografija i dve-tri sličice.

*

U grad ulazimo kasno, pre poslednje molitve, mrak je već pao na Istanbul tako da kroz prozore samo naziremo koliki je ovaj grad, ogroman.

Konačno, stižemo u prijatni Alilass Hotel na Sultanahmetu, spuštamo kofere i otvaramo vrata terase sa pogledom na Bosfor.

Iznad kvarta se u sledećem trenu pomešaju mujezini sa Aja Sofije i Plave Džamije, a iz hostela sa druge strane ulice nekoliko trenutaka kasnije počinju prvi udarci "She's lost Control", bas Pitera Huka se prepliće sa glasovima mujezina, galebovi se razbuđuju i pevaju, ja i dalje gledam ka Bosforu i shvatam da mi se zvuk ovog grada dopada i da mi prija, iako ga još nisam ni upoznao.

*

Sedimo u malom i simpatičnom Magnaura restoranu u koji odlazimo na preporuku momka iz hotela (koji nas i najavljuje tako da nas na ulazu čeka mali špalir osmeha), uživamo u zalogajima dok nam beskrajno simpatični Glavni Široki Osmeh & Visoka bela kragna objašnjava zašto je Duško Tošić važan, kako se u Turskoj pokazuje ko je "peder" a ko sila (Fenerbahče - Bešiktaš), srećan je što uspeva da nas nasmeje, brine o nama kao da smo mu stalni gosti već nedeljama, a njegov mladi konobar se pojavljuje i nestaje tačno kada je potrebno.

Shvatam koliko smo se odvikli od nenametljive ljubaznosti, koliko nam prija što su svi oko nas blago ili široko nasmejani i shvatam da ću pamtiti Istanbul po izuzetno ljubaznim ljudima.

Naš vodič kroz Aja Sofiju je mlada žena blago azijatskih crta i sticajem okolnosti nas dvoje smo joj cela grupa. Govori engleski uz čudan akcenat na koji se brzo navikavamo. Kada niže imena sultana i osvajača to čini sa mešavinom ponosa i blagog zazora. Kada pominje Ataturkovu odluku da Aja Sofija više ne bude mesto molitve već muzej njen glas se menja u duboko poštovanje. Ne zvuči kao neko ko izgovara isti tekst ko zna koliko puta dnevno. Neka naša pitanja je iznenade ali se zbog njih upušta u detalje koji nam otkrivaju zašto je Mehmedu toliko bilo stalo da bude Osvajač i da ga svi poštuju.

Tek kada smo se rastali shvatam da je nisam pitao za ime, 
budala.



Na putu od Sultanahmeta ka mostu Galata dva puta uspevamo da se izgubimo u lavirintu uličica: prvi put zbog skretanja ka Velikom Bazaru koji je mnogo manje strašan od očekivanog, drugi put zato što Nebojša ne rotira navigacionu mapu na telefonu a trebalo bi da to čini. Upadam u lokale i pitam za pravac, mlađi ne znaju odgovor, tako se moje pitanje prenosi u jedan - dva - tri - četiri koraka sve do najstarijeg u marketu koji će nam ljubazno pokazati pravac ali pokušati da nas odgovori od ideje da idemo peške.

- "It's impossible to walk that long!". 
- Ali to je samo nekoliko kilometara!
- Take a tram. It's easier.



Nagrada za sve hodače-istraživače su strašne poslastice.
Gdegod da uđeš: veliku poslastičarnicu nedaleko od Taksima ili malu 'porodičnu' radnju nedaleko od Plave Džamije - svaki zalogaj je kako treba, svaka stvar koju izabereš toliko dobra da si srećan što si baš to izabrao, iako sve vreme znaš da si otkrio tek mrvicu onoga što te čeka ili ti se nudi.

Izgleda da je takav čitav ovaj grad.
Vratićemo se.
Zanimljivo - bez obzira na neprekidnu buku, sirene, trube, glasove, lud saobraćaj, helikoptere, muziku, mujezine - ni u jednom trenutku mi nije zujalo u glavi.
Tinitus, izgleda, imam samo u Srbiji.


Bolje fotografije su kod Aleksandre >>


Sunday 1 April 2018

Aleksej Slapovski: "ANTIAPSURD ili knjiga za one koji ne vole da čitaju"


Apsurdno je da sam ovu knjigu otkrio sa deset godina zakašnjenja.  Apsurdnije je to što je nisam tražio. Negde sam video najavu prevoda jedne novije knjige Slapovskog, pitao u knjižari prvi put, raspitivao se u drugoj i trećoj nadajući se da ću je kupiti u prvoj zato što (apsurd?) volim da kupujem samo u toj jednoj; nekoliko dana kasnije se ponovo vratio, a Željka je odšetala do jednog ugla i donela mi ovu, objavljenu 2007, uz rečenicu "ako ga je Logos objavio, onda je on to stvarno."

Čitao sam je sa uživanjem, 
četrdesetak kratkih priča,
jurio kroz nju,
vičući (u sebi) još, još apsurda i antiapsurda!

I shvatao da je ne-prisustvo Harmsa na naslovnoj stranici apsolutno primereno.

Ne znam koliko je još primeraka ove knjige ostalo u Beopolisu >> i da li se u međuvremenu konačno pojavila i ta novija ali sam siguran da bi ti bilo dragoceno da požuriš i uzmeš jedan primerak, iščitaš i staviš na policu da ti svetli u ovom mraku i podseća da nisi
sama/sam
jedina/jedini
žedna/žedan
antiapsurda.


Pokušaću da te ubedim u to ovoga puta prekucavajući "teoretski predgovor" u kojem autor definiše šta je apsurdno a šta antiapsurdno, šta je život, Rusija, danas, a šta smo mi.

*
"Ljudi su gori nego što misle o sebi
i bolji nego što bi to želeli."

A. Slapovski, Iz nenapisanog

TEORETSKI PREDGOVOR

Često me pitaju šta je to antiapsurd, zato sam odlučio da odgovorim. (U stvari, niko me ne pita, ali meni se sviđa ta retorička figura.)

U životu, kao što je poznato, ne postoji ni apsurd, ni antiapsurd. Kad kažemo: "to je apsurdan predlog", posredi je nešto sasvim drugo. Najčešće to znači da nam predlog ne odgovara. Ili nam se nesviđa. Ili ga jednostavno ne bismo rado prihvatili. I tome slično.

A šta je to "apsurdan postupak"? Na primer, šef nam naredi da za jedan uradimo dan posao koji treba raditi tri dana. Ogorčeni smo, pola dana idemo okolo i govorimo kolegama: "Apsurd"! Zatim se prihvatamo posla i uradimo ga za preostalo pola dana. Pa gde je tu apsurd? Šef je postupio glupo, ali na svoj način razumno: ako nam daš tri dana, mi ćemo i raditi tri dana, ako nam daš jedan, uradićemo za dva. To što je dosta i pola dana, takođe nije apsurd, već posebno umeće življenja u Rusiji - da se nemoguće učini mogućim, samo da nas ostave na miru.

Ili: muž napušta mladu i lepu ženu i odlazi starijoj s troje dece. Po navici govorimo: "Apsurd"! A stvarno - to je ljubav.


Ili: žena porani, ide frizeru i dva sata se šiša i farba, manikira i pedikira, zatim ide u prodavnicu, kupuje novu odeću, zatim se vraća kući i počinje da tu odeću deo po deo proba, dva sata leži u kadri i kupa se u mirisnoj vodi, bira najlepše rublje, na kraju, predveče, spremna je: blistava, lepa, pobednica. Stiže on. Ona mu na pragu govori "Oprosti, više se nećemo viđati"! I zalupi mu vrata! Zatim sedi nepomično ceo sat, ne odgovara na zvonjenje i razmazuje po licu lepotu na koju je utrošen ceo dan. Apsurd? Nikako, samo obična životna priča (istinita, uostalom).
Itd. Primera je mnogo.
Kraće, apsurdom u životu nazivamo ono što nam se čini neobičnim, čega, reklo bi se, ne bi trebalo da bude. Ali pošto u životu biva sve, onda su naše tvrdnje neosnovane i apsurdne. 

Znači, u životu nema apsurda, ima ga samo u umetnosti.
U stvari, nema ga ni tamo. Dramski pisci i filmadžije, posebno, izmislili su komediju apsurda, a to je isto kao da kažemo: komediju komedije.
Mada neke razlike postoje. Ide čovek ulicom, spotakne se, pada, licem pravu u baru, vikne, ustane - komedija. Svi se smeju. Ide čovek ulicom, pada licem u baru, okreće se na stranu, nalakćuje se i kaže: "Meni bez šećera, ali s mlekom"! - komedija apsurda.

Apsurd u umetnosti imamo onda kada se neko ponaša ili nešto zbiva onako kako se ne očekuje, kako nije uobičajeno.
Umetnik na slici prikazao ljude za stolom s nogama naviše - apsurd. Ili jorgovan ima zelene cvetove. Ili brod plovi nebom. To isto na filmu. To isto u književnosti.

Na primer, kod klasika ruskog apsurda Danila Harmsa, gotovo istovremeno kroz prozor ispada osamnaest baba, a Koškin tek onako ubija Moškina. To je apsurd. Cilj je - ponuditi čitaocu nešto drugačije od onog što je ponudila okoštala književnost, a ujedno i život. Jer okoštala književnost je dozvoljavala da kroz prozor padne samo jedna baba, maksimum dve, i to sa ozbiljnim socijalno-psihološkim motivima. Ubistva se takođe dozvoljavalo, ali ono je moralo imati svoj razlog, morala se desiti u određenim okolnostima i moralo je imati posledice. I to je dosta za ceo roman (v. Zločin i kazna). Oponiranje životu sastojalo se u aluziji da ako desetine baba ne ispadaju svakog dana kroz prozor, ne znači da žive dobro. I s ubistvima nije bilo mnogo bolje, mada su tada ubijali, kako su mislile narodne mase, kako treba i koga treba.

Prolazile su godine. Apsurd se širio, ušao u modu. Gotovo je da cela umetnost dvadesetog veka, želeći da ide u korak s vremenom, težila apsurdu.

Ali, u sadašnjoj Rusiji to se pretvorilo u svakodnevno, otrcano. Zašto? Zato što je naš život na granici vekova postao apsurdan (Ne plašite, sećam se svoje tvrdnje da u životu nema apsurda, ali mi ne govorimo o životu uopšte, već samo o životu u Rusiji, u kojoj ima svega, onda kada nema ničega.) 

Prikazivati apsurd pomoću apsurda je apsurd! S umetničke tačke gledišta sasvim neproduktivno. zato sam u nekim svojim delima došao do metoda antiapsurda.
Šta je to? 

Objasniću.
18 baba pada kroz prozor, to je apsurd.
Jedna baba, ali rumena, zdrava, vesela, pomalja se kroz prozor i maše unuku rukom prateći ga u škoču, to je antiapsurd.
Koškin tek onako ubija Moškina.
Koškin tek onako daje Moškinu sto rubalja, to je antiapsurd.

Vi ćete reći: to nije istina! U životu se tako nešto ne dešava! U životu babe kroz prozor prete svojim unucima i viču na njih da će ih istući ako opet zalepe za pod njihove papuče i ako se vrate s jedinicama! U životu Kokošini tek onako ubijaju desetine i stotine Moškina, o tome više ni novine ne pišu, dosadilo im!

Nemam ništa protiv. I sam sam rekao: u životu je apsurd postao norma. Ali umetnost, po mom mišljenju (i to ne samo po mom), ne odražava, već preobražava život.
Postali su mi zanimljivi normalni ljudi - zato što ih u životu smatraju nenormalnima. I to, zapravo, nije ništa novo, književnost su oduvek interesovali neobični karakteri, a normalni ljudi sada deluju kao strašni originali. Objašnjenje je jednostavno: normalnog je sada manje nego nenormalnog, zato ono i izgleda nenormalno.
Ovde se, istina, postavlja drugo pitanje: a šta je uopšte norma?
Ali na ovo pitanje na datoj etapi razvoja života i umetnosti ne mogu da odgovorim.

1. maj 2005.

(Prekucano iz knjige "Antiapsurd" Alekseja Slapovskog, prevod Novice Janjuševića, objavio "Logos", 2007.)