Monday, 30 October 2017

Doni Mekaslin ili Ukazanje Lazarevo u Sava Centru 30/10/2017


Doni Mekaslin počinje uvodnu temu 'Lazarusa' na saksofonu,
ja se raspadam.

Naravno da Doni zaslužuje da se o njemu piše i misli ne samo kao saksofonisti-čiji-je-bend-svirao-na-poslednjem-Bouvijevom-albumu,
ali ja to trenutno ne umem da pišem,
raspao sam se.


Sunday, 29 October 2017

Propoved u Areni: Nick Cave & The Bad Seeds, 28/10/2017


Nedeljama nakon izlaska "The Skeleton Tree" sam se pitao zašto kreće na turneju i kako je to moguće slušati uživo i ostati čitav.
Nakon gledanja "One more time with a feeling" >> sam počinjao da nazirem, 

od večeras verujem da razumem.

Tokom prve tri pesme kretao se binom poput zatvorenika.
Na trećoj je počeo da komunicira sa prvim redovima publike, više je dodirujući nego pričajući.
Nakon tri groma - "From Her To Eternity", "Tupela" i "Jubilee Street" usledila je "The Ship Song" tokom koje sam, valjda, shvatio. 


Pred nama je bio čovek koji je, nakon svega što je prošao, pun gneva i pun ljubavi. 

Taj gnev, izgleda, može da ispusti samo tako što će stati pred publiku i pevati, dodirivati je. Lepiće na sebe poglede, uzdahe, uzvike i dlanove publike poput pijavica i puštati krv, jedino tako može da smanji količinu otrova u sebi.

Ali taj otrov, to što iz njega izlazi, to u nama izaziva oduševljenje i ljubav.

Ona svita koja mu se pridružila na bini tokom bisa i poslednja pesma koju je otpevao - Push the Sky Away - uverile su me da je pred nama bio Propovednik koji zna prirodu svih demona.
Ukrotio ih je i zarobio u instrumentima The Bad Seeds. Kada je potrebno, na jedan njegov mig ili pokret ruke ti demoni izlete napolje i izvrište se, ali će na drugi pokret njegove ruke ućutati, zato što je red na njega da nam kaže nešto o ljubavi i izdržljivosti.
I podeli usput poneki autogram između pesama uz komentar - 'You're fuckin' awesome'.


Mi koji smo večeras bili, 
mi smo spaseni.


Friday, 27 October 2017

Noćurak radi kao kišobran [emisija]

Kako se približavamo suncu, tako je na ovoj polulopti sve hladnije, sve je više magle, oblaka i kiše.
Zato je i večerašnji Noćurak napravljen da ga koristiš kao ćebe, šal, kišobran ili 'cloudbuster'. 
Biće večeras pesama koje rasteruju oblake u glavi.

A-ha (opa! :)
Carla Bruni
Charlotte Gainsbourg
Cousteau
Darkwood Dub
David Bowie
Destroyer
Elvis Costello
Emily Haines & The Soft Skeleton
Erlend Oye
Frank Sinatra
Glen Hansard
Grace Jones
Haustor
Hiss Golden Messenger
Johnny Nash
KT Tunstall
Laura Marling
Leonard Cohen
Melanie De Biasio
Nick Cave & The Bad Seeds
Roxy Music
Seamus Fogarty
The Ink Spots & Ella Fitzgerald
St. Vincent
Suzanne Vega
The House Of Love
Warhaus





Friday, 20 October 2017

Džulijan Barns: "Širom otvorenih očiju" (eseji o umetnosti)


"Dega je verovao da reči nisu neophodne: hm, hi, ha, i sve je rečeno." 

(strana 201.)

Pred sam kraj knjige, na izlazu iz galerije nakon duže šetnje kroz dela Žerika, Manea, Sezana, Degae, Braka, Magrita, Oldenburga i drugih umetnika 19. i 20. veka Džulijan Barns citira Floberovu rečenicu: "Objašnjavati jednu umetničku formu sredstvima druge je monstruozno. Nećete naći nijednu dobru sliku u svim muzejima sveta kojoj je potreban komentar. Što je više teksta u vodičima galerija, to je slika lošija". Ipak, tri reda kasnije navodi da je sam Flober ostavio dosta ličnih beleški o slikarstvu u pismima i dnevnicima, dajući tako i sebi ohrabrenje i opravdanje za pisanje o slikama.  

"Širom otvorenih očiju" (originalni naslov je, ipak, bolji: "Keeping an eye open") je zbirka eseja o umetnosti koje je Barns pisao u rasponu od gotovo dvadeset i pet godina. Svega jedan nam je bio ranije dostupan - a to je izuzetan tekst o Žerikoovom "Splavu Meduze", prvi put preveden u okviru njegove "Istorije sveta u 10 1/2 poglavlja" (Geopoetika, 1994), no u novom prevodu, većem formatu i sa kvalitetno štampanim reprodukcijama finalnog dela i skica za nju ovaj esej postaje ono zbog čega je pisan: uvodni tekst kustosa ili vodiča kroz izložbu koji zna sve o svakom detalju slike, razlozima postojanja određenih zahvata i njihovim značenjima - ali vodiča koji je svestan (ne)znanja okupljene grupe (čitaoca) te će pričati o onome što je zaista važno, što će držati pažnju i što će nam pomoći da razumemo.

Zato ovu knjigu valja otvoriti poput vrata Galerije ili Muzeja u koji je odavno trebalo ući, čitati poput višesatne šetnje u društvu tipa čija će nam svaka rečenica držati oči širom otvorene i izazivati želju da se nastavi do naredne prostorije - iako priča o delima čijeg značaja do pre petnaest minuta nismo bili ni svesni. 

Iako je sigurno imao i mogućnost i da ovu knjigu-izložbu postavi drugačije - Barns bira teži put i tokom te ture kroz devetnaesti i dvadeseti vek piše o autorima koja su mu očigledno lično važni, ne osvrćući se na to da li su i najpoznatiji. Kada se pak posvećuje autorima o kojima bismo morali da imamo osnovno predznanje, širi nam vidik usmeravajući diskretna svetla na dela koja su značajna za razumevanje uticaja umetnosti na nas:

"Premalo verujemo, a estetički znamo previše; stoga, mi ponovo stvaramo, iznalazimo nove vrste zadovoljstava u umetničkim delima (...) Ono što je bitno je sačuvani objekat i naša reakcija na njega. Provere su jednostavne: da li ta dela privlače oko, uzbuđuje intelekt, podstiču um na razmišljanje i pokreću srce; sem toga, da li se primećuje koliko je prisutna veština? Danas veliki deo moderne umetnosti uznemirava samo oko i nakratko intelekt, ali ne uspeva da zaokupi um i dušu. Možda, da upotrebimo staru dihotomiju - lepo retko sadrži značajnu dubinu (O ovoj temi, uzgred budi rečeno, trebalo bi da pratimo ne Kitsa već Larkina: "Uvek sam verovao da je lepota u lepoti, istina u istini, da nije sve u tome da znate sve na svetu niti da je potrebno da znate".) Jedno od trajnih zadovoljstava koje nam pruža umetnost leži u njenoj sposobnosti da nam se približi iz neočekivanog ugla i da nas navede da naglo zastanemo čudu." (str. 184)




Ovih sedamnaest eseja, pisanih po narudžbini za New York Review of Books, Guardian, Modern Painters i druge publikacije moj-gladni-ali-za-likovnu-umetnost-ne-baš-istrenirani-mozak podsećaju i na fenomenalnu BBC-jevu seriju "How Art Made the World" Najdžela Spajvija ali i to koliko nam ovakvi naratori/vodiči/kustosi/putokazi nedostaju a čiji bi doprinos u preživljavanju ovog raspada sistema bio dragocen i lekovit po oči, glavu i srce. 
Ono što Barnsa preporučuje za jednog od tih idealnih vodiča nije samo njegovo znanje i opipljiva ljubav, odnosno naklonost prema nekim delima ili autorima, već i njegov nenametljiv pristup, koji odlikuje one kojima je sve jasno, ali koji vam neće saopštiti to sve, već ukazati na to koje putokaze vredi pratiti da bi nam se svet otkrio, u velikom formatu.

"Kada iznova stanem ispred meni poznate slike nakon nekoliko godina, hvatam sebe kako mrmljam: "Da, svakako", ili "Dobro", ili "Tako je". Ili ponekad: "Sada počinjem da shvatam". Kao što i ove banalne reči mog odobravanja govore, moje stalno druženje s njegovim (Hodžkinovim) slikama, i moja sve veća preokupiranost njima i udubljenost u njih, retko kada mogu da se pretoče u suvisli komentar. Svakako, mogu da govorim o naslovima i da razmišljam o tome kako je slika nastala, o tome koliko je slična ili drugačija od neke druge; mogu da opišem šta vidim ispred sebe poput književnika koji vodi beleške s puta. Ove slike se obraćaju mom oku, duši i mom umu - ali ne delu ume koji može to da artikuliše. Uglavnom, ja im se obraćam u onoj idealnoj tišini o kojoj govori Brak. One se opiru rečima - bar rečima koje prenose ono što se dešava u meni kada ih gledam. Ne mislim da je ovo važno, sem u društvenom smislu. Jedino što je bitno je da se ono što se desi, desi se, i da se ponavlja, i da se ponavlja iznova i iznova kroz godine.
Pa, dosta je bilo reči."



(Prekucano iz "Širom otvorenih očiju", 

prevod Nikole S. Krznarića, Službeni Glasnik, 2017 >>, strane 184, 201, 210.)


Friday, 6 October 2017

Noćurak te greje [emisija]


Večeras nam trebaju 
pesme koje greju.

Po abecednom redu:

Andrew Bird, 
Barry Adamson & Nick Cave, 
Bedouine, 
Charlotte Gainsbourg, 
Dan Auerbach, 
David Bowie, 
Don Bryant, 
Iggy Pop, 
Iron & Wine, 
Jay-Jay Johanson, 
Leonard Cohen, 
Lizz Wright, 
Melanie De Biasio, 
Mocky, 
Norah Jones, 
Pretenders feat. Neil Tennant, 
R.E.M.
Rufus Wainwright, 
Shawn Colvin, 
Son Little, 
The War On Drugs, 
Thomas Dybdahl, 
Tindersticks, 
Tom Petty & The Heartbreakers, 
Valparaiso feat. Phoebe Killdeer & Howe Gelb, 
Van Morrison.




Thursday, 5 October 2017

Milan Milišić: "Unutrašnje stvari" (fragmenti)


Pošten i zlonamjeran (1976)

Dužnost je umjetnika da bude pošten i zlonamjeran, za razliku od običnog, uglavnom dobronamjernog i nepoštenog svijeta. 

*

Smeće (1976)

Količina smeća koju jedno društvo proizvodi je upravo proporcionalna sa napretkom.
Količina smeća koju pojedina proizvodi je upravo proporcionalna s njegovim napretkom.
Ili, što više smeća proizvodite, to ste napredniji.
Ili, što više smeća proizvodite, dalje ćete dogurati.
Ako se taj trend nastavi, jednoga dana u idealnom društvu proizvodit će se isključivo smeće (Loše zaključivanje. Treba reći: nelimitirane količine smeća.)

Budući proizvođači smeća imajte razumjevanja za našu nerazvijenost.

*

Otoci (1976)

More je ona vrsta samoće koju samo otok može prekinuti, a da nam ne bude neugodno, da se ne moramo odreći svojih misli. Kopno je zaglušuje; nemoguće je smiriti i produžiti njeno trajanje. Kao stari, tih prijatelj, otok se smješta u prostor koji za njega izdvajam.
Otok puši i ćuti.

*

Otoci 2 (1976)

Otok se ne da. Njegova duša je dostupna samo luđacima, ubojicama i pticama.
Sad znam: na otocima vlada eho onog stanje koje - u nekoj apsolutnoj prirodnoj nemoći zbližava ljude: stanje zemljotresa, poplava, zaraza... Taj osjećaj karantina u nekom sunčanom velu, ta ovisnost o prirodi s jedne i ljudskom naporu s druge strane gradi duhovne zidine otoka. Što dalje od kopna, otok je bliži bogu.


*

Pogledaj, Dubrovnik! (1982)

Jedan od najsigurnijih načina da uopće ne vidite Dubrovnik je da dolazite ljeti; važan odnos između figure čovjeka i arhitekture Grada poremećen je. Hrpa prolaznika zaklanja vam pogled na pojedinca i na zgrade, na prozore, vrata. Njihova otvorena usta, volti njihovih očala za sunce, njihova gola ramena... sve je to onaj višak koji prikriva suštinu prostora koji je Dubrovnik. To je onaj, najzlorabljeniji klik-klak pogled sa istočne strane: svedeni otvori Gradske kafane, nekadašnjeg Arsenala, srezane kamene pačetvorine ribarcnice iz austrijskog vremena i zbijeni volti Kapetanije. Među njima gotovo se ne primjećuju prava vrata gradska, ona što vodi prema Sponzi i ona prema Gospi. Izmiče čist kubizam masa zidina, onaj kubističi skut grada od sjevernog brida Gradske kafane do Revelina i mase istočnog mosta.

Tek ako očistite svoj pogled od tih nanosa novije povijesti, tek tad osjetite osnovnu masu grada kao monolitni kamen s otvorima - bužama - počinjete polako sagledavati Dubrovnik, tu kameni razbrijalicu u čijoj je formi sve vječito i u čijoj je suštini sve uvjetno. 

Nasuprot ograničenog broju načina da se Dubrovnik ne vidi, postoji bezbroj načina da se Dubrovnik vidi. U takvim prilikama svaki put sam zapanjen, kao putnik došao izdaleka i slučajno tu zatečen jasnošću iskaza. 

Takav je primjerice pogled iz jutarnjeg aviona na Grad što leži kao hladna kamena računalica na zategnutoj plohi modrog damasta. Ovu plohu para nečujeno jedan motorin, netko tko je rano pošao skupiti mreže i ne pomišljajući da je živi element slike koju netko iz visine promatra. Tek kad zvuk avionskog motora prospe na njega sjeme svojih decibela, kad nadjača zvuk njegovog "Albina" ili "Tomosa", on podiže glavu i zaklanja dlanom oči od niskog jutarnjeg sunca. Misli onih u brodu aviona i onih u barci zatrepere načas u istom prostoru, u prividnoj konfrontaciji razmjene se iz svoji različitih brzina i nakana, a onda pažnju skrene nešto drugo, san Grada opet nadjača jutro, avion sklizne iz ovog svjeta lakim trzajem kao da je poslednji kojim se zmija izvlači iz košuljice.

*

Mršavljenje (1984)

U 10 jutros sam bio debeo kao odvratna životinja. Nisam mogao podnostiti ogromni nabubreli trbuh pred sobom; kilaža me rušila.
A onda sam pio vino, pušio i mršavio. Pitanje odlučnosti. Oko 12 sam se već osjećao bolje. U 1 sam mogao u kupatilu stati na vagu s prašnjavim prozorčićem. U 2 sam otvorio novu kutiju cigareta i pio poslednji ostatak vina. Bio sam elegantan, da ne kažem vitak.

*

Ljudi zastaju pred izlozima (1986)

Ljudi zastaju pred izlozima, 
I pažljivo motre,
Možda bi se štogod moglo kupiti za kuću
Nešto jeftino,
A da unapredi život.

*

Kako nas... (1989)

Kako nas smrt umije iznenaditi, kao da je posljednje što bi se moglo očekivati da se dogodi živu čovjeku. 

*

O nacionalizmu (1990)

Sukob je zajednička kob, SU-KOB!
U suštini nacionalizama je vjerski rat.
A vjerski rat - što je?
Djetinjasto otimanje za naklonost Božju.



*

Tamo gdje... (1987)

Tamo gdje sam unajmio odjelo za maturalnu
Unajmitu ću i frak za svoj pogreb.

*

Mogao bih (1987)

Mogao bih uskoro umrijeti
Jer nemam pametnijeg posla
Slušajući zaglušenu eksploziju
Svake mrvice kruha koja pada na pod.

Dubrovnik u plamenu, Pavo Urban
*

Milan Milišić rođen je 6. jula 1941. u Dubrovniku. 
Objavio je nekoliko zbirki pesama, bavio se novinarstvom i prevođenjem. Prevodio je pesme Roberta Frosta, preveo nekoliko drama Harolda Pintera, sa Meri Milišić je preveo 'Hobita' Dž. R.R. Tolkina. 
Milan Milišić je poginuo 5. oktobra 1991. od granate koja je tokom napada na Dubrovnik pala na njegov stan.

"Razgovarali smo nekoliko dana prije pogibije telefonom. Do tada je radio kao dramaturg u dubrovačkom kazalištu i oporo se šalio s tim kako su mu, usprkos tome što nije bilo većeg Dubrovčanina od njega, dali otkaz zato jer je nije bio pravovjeran i poželjnih krvnih zrnaca. Danas na godišnjicu njegove smrti u Kazalištu održavaju komemoracije i drže dirljive govore. Da nije poginuo, ti isti bi se potrudili da ga zaborave, kao što danas zaboravljaju da su ga upravo oni otjerali." (Pero Kvesić)

*

Zapisi prekucani iz knjige "Unutrašnje stvari", Prosveta, 2008, priredila Jelena Trpković.
Knjiga kupljena za 100 dinara pre tri godine u "Geci Konu".