Sunday, 31 May 2015

Dizalica #2 [playlista]

Sa izložbe "Živeo život"
Jedini razlog zbog kojeg vam naslov ove playliste nisam izgovorio već ga kucam na ekran je taj što ovo čudo tehnologije - Yeti Microphone košta nerazumno više na teritoriji Srbije nego u prodavnicama širom sveta.

Dok taj problem (da - "problem", ne - "izazov") ne bude rešen, a zato što mi se ne priča u mikrofon telefona kao što se i vama ne sluša muzika sa mono tranzistora, koliko god on bio dizajniran poput ovog Telefunkena na fotografiji - evo nove playliste, skrojene sa željom da u narednih sat vremena ne pomislite na tu istu Srbiju.


Ona ionako retko misli na vas, a kada to i čini - to je zato što joj nešto treba.

I ume da je nervira kada je neko samovoljno dobro raspoložen a ne po njenoj želji.

Zato:


Laid Back, 

Kraak & Smaak, 
Plantlife, 
Chromeo, 
Basement Jaxx, 
Solange,
Sheila E,
Brooklyn Funk Essentials,
Dream Warriors,
Isaac Hayes,
Roy Ayers,
ponovo Roy Ayers, ali uz Nuyorican Soul,
najnoviji St. Germaine,
Earth, Wind & Fire u remiksu Todd Terjea,
i stav Statlera i Waldorfa o svemu tome.




p.s. Prva Dizalica dostupna je na ovom linku >>


Friday, 29 May 2015

Petkovača [playlista]

Savamala, 2013.

Sunce,
petak,
razmrdavanje glave i facijalnih mišića,
na radost čekića, uzengije i Eustahijeve tube,
pesme koje možda nikada niste čuli, 
iako su neke od njih možda i starije od vas.

Tri, 
četir'
Play!




Tuesday, 26 May 2015

Preparations for A Journey [putnička playlista]

Blez Sandrar je od nemogućnosti iskrcavanja na ostrvo kraj kojeg prolazi stvorio poeziju ("ostrva na koja se nikada neću iskrcati/Bacam svoju odeću preko ograde jer bih žarko želeo da odem do vas") a Judita Šalanski je napisala fantastični "Atlas zabačenih ostrva" >> koristeći verovatno iste stihove kao navigaciju (podnaslov: "pedeset ostrva na kojima nikad nisam bila i na koja nikada neću otići"). 
Uostalom - i Karl Maj je ispisao stotine živopisnih stranica nikada ne zakoračivši na američko tlo, a Kant je sve shvatio a da za života, tvrde, nije napustio rodni Kenigsberg.

U kišnim danima poput ovog izgleda ti neverovatno da je leto blizu, stigne te nemogućnost putovanja, pomišljaš kako ti talasi neće dozvoliti iskrcavanje na ostrvčić, glavom ti prolaze 
Hristićevi stihovi, 
odlomci Pola Valerija, 
onaj Kamijev pasus o Mediteranu,
odlomci iz Darelovih knjiga, 
Lakarijeovo "Grčko leto".

Preostaje ti da zažmuriš,

putuješ muzikom, 
oko sveta
za dva sata.




Tuesday, 19 May 2015

"Kako se pravi dobar radio?" (promocija knjige Ane Martinoli)



Čudna je sprava taj radio...


Da nema budućnost - predviđali su mu još na početku

Lord Kelvin, jedan od autora verovatno najvećeg broja pogrešnih procena budućnosti - ali i Predsednik britanskog Kraljevskog društva navodno je izjavio da "Radio nema budućnost", iako se radio - tek pojavio.

Dejvid Sarnof, jedan od prvih tipova koje bi mogli nazvati medijskim tajkunima, je po nekim izvorima 1921. na pitanje da li bi ulagao u radio izjavio:"Bežična muzička kutija nema nikakvu komercijalnu vrednost – ko bi platio da pošalje poruku nikome određenom, tj. svima istovremeno?" 
Za razliku od Lorda Kelvina, naknadno je revidirao svoj stav. 
I dopravio stanje na računu.

Radio je trebalo da utihne pojavom televizije.

Očekivalo da će postati nevažan širenjem Mreže i pojavom raznih digitalnih platformi.

No, čak i ovde i bez obzira na to što je "na našem FM nebu" ponuda sve mršavija - radio je u Srbiji u 2014. godini svake nedelje slušalo više od 4.000.000 ljudi.
(Poređenja radi - BBC 2 svake nedelje prati 15.000.000 slušalaca, više sati dnevno!)

Šta ovaj medij čini specifičnim? 
Možda njegova nesavršenost, koja zapravo to nije - jer za razliku od televizije ili mreže - radio ostavlja prostor za maštanje.

Može li radio da opstane bez ljudi, glasova, autora poput onih zbog kojih smo nekada menjali dnevni raspored, bežali sa časova ili ostajali budnima? 

Gde su ti ljudi?

I gde su - novi?

Da li je budućnost ovog medija podcast?

A kako se dogodilo da većina stanica u Srbiji vrti istih 300 pesama u krug? 
Istraživanja tvrde - mi smo to tražili, većinski.

Kako napraviti dobar radio? 

Ovo su neke od tema o kojima će se u petak od 19 časova pričati u "Parobrodu".

Povod je sjajan: promocija knjige Ane Martinoli koja je godine rada, lična i tuđa iskustva, podatke, trendove, primere i procene budućnosti precizno, profesorski :) sistematizovala u knjigu - "Kako se pravi dobar radio" (Samizdat B92/FDU)

Zato što sam imao čast & priliku da pročitam napisano - želim da znate da ovu knjigu ne bi trebalo posmatrati i čitati kao "udžbenik", već i kao koristan "how-to" - i za one koji su već posvećeni radiju ili to planiraju - ili su zaljubljenici.

"Kako se pravi dobar radio" pruža, dakle, sve što je potrebno da se zna. 
A da li će pročitano i naučeno biti pretočeno u uspeh zavisi - kao i uvek - od dve stvari: posvećenosti i maštovitosti - odnosno kreativnosti u pronalaženju i privlačenju publike koja je i dalje željna stvari koje čine da nam je radio i dalje važan, i tako - drag.

Vidimo se u Parobrodu u petak >>!

Sunday, 17 May 2015

"Svetla u podrumu duše" (Joy Division/Ian, 35 godina)

Na sreću - i za razliku od drugih važnih knjiga, poput Keruakove "Na putu","Darme lutalice", "Oktoberfesta" Branka Dimitrijevića ili Oklopovog "CA Bluesa" koje sam uz dosta muka ponovo nabavljao - crna knjiga ostala je u mom posedu i vremenom postala najstarija knjiga koju posedujem a koju sam birao i kupio sâm, od džeparca, u "Srećnoj galeriji" SKCa.

Godišnjica Ianove smrti vratila me (pažljivom) listanju stranica na kojima su verovatno svi koji su je pozajmljivali ostavljali tragove: podvlačeći stihove drvenim olovkama, flomasterima, čak i penkalima, zaokružujući značenja i ostavljajući posvete (koje, naravno, nisam i neću fotografisati i objavljivati) jedni drugima, znajući da će u nekom trenutku knjiga ponovo doći do one ili onoga kojem je podvučeni stih ili pesma "namenjena".

Knjigu prevoda pesama Iana Kertisa - "Svetla u podrumu duše" objavio je Niški SKC 1988.
Snažno nas je zgrabilo, iako nismo znali kako zvuči muzika koja ih je pratila, o čemu je već bilo reči na drugom mestu >>.

I umesto da smo čitali i naizust učili neku ozbiljnu poeziju za školske časove jezike - mi smo otkrivali i naizust učili Iana.
Imali smo petnaest-šesnaest godina i verovali smo da nam je sve jasno, izuzev onoga što je učinio sa nepune dvadeset i tri.

Sutra je trideset i pet godina od kako je Ian rešio da ode.
Kada su ga pronašli na gramofonu se još uvek vrteo Igi Pop, "The Idiot".

* * * 

Nekoliko treptaja kasnije,
osvrneš se, 
shvatiš da si uveliko nadživeo godine onih koji su te vodili kroz odrastanje.










p.s. Ukoliko ste propustili odličan dokumentarac o Joy Division:




Friday, 15 May 2015

Noćurak [preslušavanje]

Aleksandra >>

Noćne smene na radiju bile su najslađe.

Sve je moguće i ništa nije obavezno.

Oko pola tri ujutro ponekad pozvoni telefon, glas sa druge strane pita "kako se zove ova pesma?", i onda znaš da neko zaista sluša, putuje sa tobom, 
ton po ton, 
sve do jutra, volan je u tvojim rukama.

Play.



p.s.
Rekonstrukcija lista koje su nestale gašenjem Groovesharka je u toku i dostupne su na ovom delu bloga >> :)

Sunday, 3 May 2015

Mark Tven: "Novinarstvo u Tenesiju" (1869)

(Fenomenalna kratka priča, objavljena u zbirci pod naslovom "Novinarstvo u Teneeseyu i druge priče" (Biblioteka "Evergreeen", Zagreb 1982, sjajan prevod Zlatka Crnkovića; vredna ponovnog čitanja)

"Liječnik mi je radi zdravlja preporučio južnu klimu, pa sam otputovao u Tennessee i zaposlio se u "Jutarnjoj slavi i ratnom pokliku" okruga Johnson kao zamjenik urednika. Kad sam se javio na dužnost, zatekao sam glavnog urednika kako sjedi zavaljen na stolici na tri noge, s nogama na stolu od borovine. U sobi je bio još jedan stol od borovine i još jedna osakaćena stolica, jedno i drugo napola zatrpano novinama, izrescima i listovima rukopisa. Bijaše tu i drven sandučić pijeska posut opušcima cigara i ižvakanim duhanom, i peć kojoj su vratašca visila na gornjem stožeru. Glavni je urednik imao na sebi crni sukneni redengot s dugačkim skutima i bijele platnene hlače. Čizme mu bijahu malene i lijepo ulaštene. Nosio je košulju ukrašenu čipkama, velik prsten pečatnjak, visok ovratnik zastarjela kroja i karirani vratni rubac kojemu se krajevi visili. Moda iz doba oko 1848. Pušio je cigaru i tražio u mislima neku riječ, a mrseći rukom kosu dobrano se bio raščupao. Bio je strašno namrgođen, pa pomislih da smišlja neobično zamršen uvodnik.

Reče mi da uzmem ostale novine, da ih prelistam i sastavim »Duh štampe u Tennesseeju«, sažimajući u tom članku sve što mi se čini da je u njima zanimljivo.

Napisao sam ovo:

Duh štampe u Tennesseju
Urednici polutjednika "Potres" očito su u zabludi što se tiče željeznice Ballyhack. Kompanija ne kani ostaviti Buzzardville po strani. Naprotiv, ona ga smatra za jednu od najvažnijih točaka na toj pruzi i, prema tome, nikako ga ne želi omalovažiti. Gospodi će iz Potresa, naravno, biti drago da isprave tu pogrešku.

Cijenjeni gospodin John W. Blossom, vrsni urednik "Groma i bojnog zova slobode" iz Higginsvillea, doputovao je jučer u naš grad. Odsjeo je kod Van Burena.

Primjećujemo da je naš kolega iz "Jutarnjeg urlika" u Mud Springsu upao u zabludu posumnjavši da je izbor Van Wertera gotova stvar, ali će bez sumnje otkriti svoju pogrešku prije nego što ovo upozorenje stigne do njega. Jamačno su ga zavarali nepotpuni izborni izvještaji.

Drago nam je pribilježiti da grad Blathersville pregovara s nekom gospodom iz New Yorka da poploče* tako reći neprohodne ulice u tom gradu Nicholsonovim pločnikom. "Dnevni hura" umješno podupire taj korak i čini se da vjeruje u konačni uspjeh.


Predao sam rukopis glavnom uredniku da ga primi, dotjera ili baci u koš. Pogledao ga je i smrknuo se. Preletio je očima stranice, a izraz mu lica postade zlokoban. Nije bilo teško vidjeti da nešto nije u redu. Uskoro je skočio i viknuo:

— Grom i pakao! Mislite li vi da ću ja tako govoriti o toj bagri? Mislite li da će moji pretplatnici podnijeti takvu limunadu? Dajte mi pero!

Nikad u svom životu nisam vidio nijedno pero da tako zlobno škripi i drlja, ni da tako nesmiljeno ruje ponečijim glagolima i pridjevima. Kad je bio u jeku posla, netko je kroz otvoreni prozor pucao u njega i narušio simetriju mog uha.

- Ah - reče on - to je ona hulja Smith, iz Moralnog vulkana, trebao je jučer doći. - Pa trgne iza pasa mornarički revolver i opali. Smith klone, pogođen u kuk. Pogodak omete Smitha, koji je baš drugi put gađao, pa on osakati jednog stranca. To sam bio ja. Ostao sam tek bez jednog prsta.

Tada glavni urednik nastavi precrtavati i umetati. Baš kad je završio, ručna granata sletje niz dimovod i raz-nese peć na tisuću komadića. Međutim, nije nanijela nikakve druge štete osim što je meni jedan zalutali komad izbio dva zuba.

- Peć je potpuno upropaštena
- reče glavni urednik.


Rekoh da mi se čini da jest.

- Ama, nije važno, neće nam ni trebati pri ovakvom vremenu. Znam tko je to učinio. Uhvatit ću ja njega. Dakle, evo kako je trebalo napisati taj članak.

Uzeh rukopis. Bio je sav išaran, isprekrižan i nadopunjen, tako da ga ni rođena majka, da ju je imao, ne bi prepoznala. Sad je ovako glasio:

Duh štampe u Tennesseju

Oni okorjeli lašci iz polutjednika "Potres" očito se trude da podvale plemenitom i viteškom narodu još jednu od svojih gnusnih i odvratnih laži o najslavnijoj zamisli devetnaestog stoljeća, željeznici Ballyhack. Ideja da će Buzzardville biti ostavljen po strani ponikla je u njihovim trulim mozgovima - ili, bolje reći, u onoj žabokrečini koji oni smatraju za mozgove. Bolje će im biti da povuku tu laž ako žele spasiti svoje pokvarene gmazov-ske lešine od bičevanja koje su tako obilato zaslužili.

Ono magare, Blossom, iz "Groma i bojnog zova slobode" u Higginsvilleu, opet je ovdje, nabija ognjište Van Burenovima.

Primjećujemo da je ona budalasta hulja iz "Jutarnjeg urlika" u Mud Springsu, sklon kao i obično lažima, objavio da Van Vester nije izabran. Bogomdano je poslanje novinarstva da širi istinu, da iskorjenjuje zablude, da odgaja, produhovljuje i uzdiže ton javnog morala i vladanja, te da čini sve ljude blažima, ćudorednijima, milosrdnijima i u svakom pogledu boljima, i pobožnijima, i sretnijima; pa ipak, taj gadni nitkov kalja svoj visoki poziv neprestano šireći laži, klevete, prljavštine i prostote

Blathersville želi nekakav Nicholsonov pločnik - a potrebniji su mu zatvor i ubožnica! Zamislite pločnik u bijednu gradiću koji se sastoji od dvije pamučare, jedne kovačnice i one bijede od novina, "Dnevnog hura!" Ona gnjida, Buckner, koji ureduje "Hura", naklapa o tom poslu po svom običaju glupavo, vjerujući da govori pametno.
 


- Eto, tako se piše - oštro i točno. Od pekmezastog novinarstva meni se smuči.

Nekako u to vrijeme dolete kroz prozor opeka, uz silan trijesak, i dobrano me tresne u leđa. Povukoh se izvan domašaja - osjetih da smetam.

Šef reče:

- To je sigurno pukovnik. Očekujem ga već dva dana. Začas će biti ovdje.

Imao je pravo. Pukovnik se pojavio na vratima časak kasnije, s kuburom u ruci.

Reče:

- Gospodine, imam li čast govoriti s kukavicom koja uređuje ovaj šugavi list?
- Imate. Sjedite, gospodine! Pazite na stolicu, nema jedne noge. Čini mi se da imam čast govoriti s pokvarenim lažljivcem, pukovnikom Blatherskiteom Tecumsehom?

- Točno, gospodine. Treba da izravnam neke račune s vama. Ako nemate drugog posla, možemo početi.

— Morao bih dovršiti jedan članak O ohrabrujućem napretku moralnog i intelektualnog razvitka u Americi, ali ima vremena. Počnite!
Oba pištolja grunuše u isti mah. Urednik ostade bez jednog uvojka, a pukovnikovo tane završi svoju karijeru u mesnatom dijelu mog bedra. Pukovnikovo lijevo rame bijaše malo potkresano. Iznova opališe. Ovaj put obojica promašiše, ali ja dobih svoj dio, pogodak u ruku. Nakon trećeg pucanja oba su gospodina bila lakše ranjena, a meni je hitac raznio zglob na prstu. Tada rekoh da bih htio izići u šetnju jer je posrijedi privatni posao, a ja sam toliko delikatan da se neću više upletati. Ali me oba gospodina zamoliše da ostanem na svom mjestu, uvjeravajući me da im nimalo ne smetam.

Tada su porazgovarali o izborima i o ljetini dok su ponovo punili pištolje, a ja se latih previjanja svojih rana Ali domalo opet živo pnpucaše, a svaki hitac pogodi nekog - međutim, valja napomenuti da je pet od šest zapalo mene Šesti je smrtno ranio pukovnika, koji pripomene, pokazujući profinjen smisao za humor, da će se sad morati oprostiti s nama jer ima posla u gradu Tada se raspita gdje je pogrebnik i ode

Urednik se okrene meni i reče:

— Očekujem goste na ručak pa se moram spremiti. Učinit ćete mi uslugu ako izvršite korekturu i primite stranke

Lecnuh se malo pri pomisli na primanje stranaka, ali bijah toliko omamljen od pucnjave koja mi je još zvonila u ušima da se nisam sjetio da išta kažem.

On proslijedi:

— Doći će Jones u tri sata - izbičujte ga! Gillespie će možda navratiti nešto prije - izbacite ga kroz prozor! Ferguson će biti ovdje oko četiri - ubijte ga! To će biti sve za danas, čini mi se. Ako budete imali vremena, možete napisati žučljiv članak o policiji - dobro iske-fajte glavnog inspektora. Volovske su žile pod stolom, oružje je u ladici, municija tamo u kutu, šarpija i zavoji gore u pretincima U slučaju nesreće, otiđite dolje, kLancetu, kirurgu. On oglašuje kod nas - a mi se zato liječimo kod njega.

I ode. Protrnuh. U iduća tri sata bio sam u tako strašnim opasnostima da sam posve izgubio svoj duševni mir i svu svoju veselost. Gillespie je navratio i bacio mene kroz prozor. Jones je stigao točno na vrijeme, a kad sam se spremio da ga izbičujem, preoteo mi je posao. U susretu s jednim neznancem, koji nije bio predviđen u programu, ostao sam bez skalpa. Jedan drugi neznanac, po imenu Thompson, načinio mi je od odjeće jadnu i kukavnu hrpu dronjaka. I najposlije, stjeran u kut i opkoljen bjesomučnom gomilom urednika, varalica, političara i ukoljica koji su divljali i psovali i mahali oružjem oko moje glave, dok nije posvuda u zraku sve sijevalo od blijeska čelika, baš sam podnosio ostavku na svoj položaj kad stiže glavni urednik, a s njim skupina ushićenih i oduševljenih prijatelja. Tada nastade takav metež i pokolj da ga nijedno ljudsko pero, pa ni čelično, ne bi moglo opisati. Ljude su ubijali, probadali, raščerečivali, dizali u zrak i bacali kroz prozor. Slijedila je kratkotrajna provala mračnog bogohuljenja protkanog zamršenim i mahnitim ratničkim plesom, a onda je svemu bio kraj. Nakon pet minuta zavladala je tišina, a okrvavljeni urednik i ja sjedili smo sami nad krvavim ostacima što su ležali na podu oko nas.

On reče:

- Zavoljet ćete ovo mjesto kad se priviknete na nj.

Odvratih:

- Morat ću vas zamoliti da mi oprostite; mislim da bih mogao nakon nekog vremena pisati kako vi želite; čim bih stekao malo prakse i naučio jezik, vjerujem da bih mogao. 

Ali, da vam kažem po istini, takva snaga izraza ima svoje nezgodne strane, i čovjek je izložen smetnjama. Vidite i sami. Svrha je snažnog pisanja, bez sumnje, uzdizanje čitalaca, ali ja opet ne volim privlačiti toliku pažnju koliku ono izaziva. Ja ne mogu pisati na miru kad me ometaju koliko su me danas ometali.Prilično volim ovo mjesto, ali ne volim da me ostavljate ovdje da primam stranke. Doživljaji su neobični, priznajem, pa i zabavni, u neku ruku, ali nisu pravedno raspodijeljeni. 

Jedan gospodin puca u vas kroz prozor a osakati mene; jedna bomba padne niz cijev na peći u vašu čast a vratašca od peći sjuri meni niz grlo; jedan prijatelj navrati da izmijeni komplimente s vama i toliko me izrešeta mecima da mi koža ne može držati na okupu osnovne elemente; vi odete na ručak, a Jones dođe sa svojom volovskom žilom, Gillespie me izbaci kroz prozor, Thompson ždere svu odjeću s mene, a jedan me posve nepoznat čovjek skalpira tako lako i slobodno kao da me poznaje ne znam otkad; i za nepunih pet minuta dođu sve bitange iz zemlje u punoj bojnoj opremi i smrtno me, onako jadna, uplaše svojim tomahavcima. 

Sve u svemu, nikad u svom životu nisam proveo ovako uzbudljiv dan kao danas. Zbilja, vi mi se sviđate, i sviđa mi se kako se mirno i prisebno objašnjavate sa strankama, ali, znate, ipak nisam navikao na to. Južnjačko je srce odviše impulzivno, južnjačka je gostoljubivost odviše širokogrudna prema strancu. 

Članak koji sam ja danas napisao, a u čije ste hladne rečenice vi svojom majstorskom rukom ulili vatreni duh tennesseejskog novinarstva, uzbunit će još jedan osinjak. Doći će sva ona rulja urednika, doći će gladni i htjeti da nekog pojedu za doručak. Moram se oprostiti s vama. Odbijam da prisustvujem tim svečanostima. Došao sam na Jug radi zdravlja, a otići ću iz istog razloga, i to naglo. 

Novinarstvo je u Tennesseeju odviše uzbudljivo za mene.

Nakon toga se raziđosmo žaleći što se rastajemo, a ja se nastanih u bolnici."