Tuesday 26 August 2014

Zamisli da Hulio danas proslavlja 100. rođendan u Latinskom kvartu...



Zamisli kakav bi to svet bio u kojem Hulio Kortasar danas proslavlja stoti rođendan negde u Latinskoj kvartu, srećan što konačno ne živi od pozajmica i što ga više niko ne pita zašto je "Blow Up" tako različit od njegove priče; treća cigareta oduševljenja mu dogoreva u ustima, 
predveče je ali u klubu već pršte bi-bap improvizacije, 
jednim okom prati Peraltu koji se i dalje skriva od Estevesovog sina, 
drugo oko ne pomera sa ulaza na kojem će se valjda uskoro pojaviti Maga, 
hronopije rade šta im je volja, seljaci iz Solentinamea su slobodni, 
zamisli.
.

Sunday 24 August 2014

"Finding Vivian Maier" (priča o 100.000 slučajno pronađenih fantastičnih negativa i jednoj tajnovitoj ženi)

Ovu priču bi trebalo započeti fotografijama Vivian Majer, nastalim tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka.




Na poslednjoj u nizu, u odrazu ogledala vidimo Vivian Majer, tajnovitu autorku ovih (i još preko 100.000) fotografija, koje je stvarala malom Rolleiflex kamerom na ulicama Njujorka, Čikaga i Los Anđelesa.

Sjajne su, zar ne?

No, istorija ovih fotografija, život Vivian Majer i upornost koju je Džon Maluf, klinac iz Čikaga uložio da bi ih učinio dostupnim javnosti čine ove fotografije još dragocenijim i pojačavaju kontrast na njima.

Jer niko pre njega nije imao uvid u negative i dokumentaciju Vivian Majer.
Niko o njoj zapravo nije ni razmišljao kao o umetnici.
Vivian Majer je po zanimanju bila - dadilja.

I čuvala je te desetine hiljada razvijenih i nerazvijenih fotografija i slajdova u skrivenim boksovima i kutijama koje su se sticajem okolnosti našle na maloj aukciji nakon njene smrti i koje je, slučajno (ima li u ovoj priči uopšte slučaja ili je u pitanju sudbina namenjena tim fotografijama?) kupio u druge svrhe, oduševio se zatečenim a onda shvatio da niko ne zna za Vivian Majer - umetnicu, već su ga svi tragovi kojima raspolaže vodili ka nekadašnjoj deci koju je Vivian čuvala kao dadilja, i koji je pamte kao fantastičnu, no čudnu ženu koja se nije odvajala od aparata -  i koja im nikada nije pokazala nijednu napravljenu fotografiju.

Dokumentarac "Finding Vivian Maier" razotkriva dodatne tajne ove fantastične priče, koja je ispričana isključivo zahvaljujući posvećenosti Džona Malufa, koji je povezivao delove slagalice, otkrivao putokaze, te onda i putovao, pričao i snimao sve ljude do kojih je uspeo da dođe a koji je sećaju Vivian. Uloženi napor je, za sada, rezultirao činjenicom da su fotografije Vivian Majer konačno stigle tamo gde su od početka i zasluživale da budu: u ugledne galerije i do očiju i srca publike koja je radove Vivian prihvatila i pre no što su istoričari umetnosti stigli da je uvrste među velikane fotografije, kojima Vivian pripada. 

Iako možda uopšte nije želela da se među njima nađe.

Ukoliko budete u prilici - svakako pogledajte.


.

Sunday 17 August 2014

Artan Lili, omiljeni novi "domaći" bend

Pisanje o novom omiljenom domaćem bendu je, naravno, idealna prilika da se napravi još jedan osvrt na šta naša scena liči i zašto na istoj vrede svega tri-četiri benda od kojih nijedan nije osnovan pre manje od 15 godina - ali bi ta priča postala i ostala besmislena, puko teoretisanje

Jer scenu ne čine samo autori, već i publika: slušaoci, obožavaoci, evangelisti.
Ukoliko njih nema, muzika se gasi.

(Uzgred, da li ste primetili koje pesme su najglasnije odjekivale Beogradom a sa bine BeerFesta ovih dana, tj. noći?)

Artan Lili je bend zbog kojeg je vredelo preslušavati novu domaću muziku. 
Prvi susret sa njima bio je, naravno, na listi Diskomera Studija B - kada sam prvi put čuo "Najbolje što znam": odličan rif, gitara, glas, bubanj i bas dobro skockani, uvod-strofa-refren-strofa-kratki solo-kraj; nema kompromisa, hladnokrvan tekst na čijem dnu leži gorki talog iskustva ali i prkos, rešen da izraste iznad korova.
("Uspeh nikad neće sam/radim najbolje što znam")


Tragajući za odgovorom zašto nisam ovo čuo još ranije i odakle (bre) dolazi ovaj zvuk otkrio sam pesmu "Džoni">> , prvu koju je bend uradio: četiri minuta odavno nedostajuće štroke koja podseća i na rani Obojeni program, ali u njoj ima mnogo više od toga i to podsećanje je za svaku pohvalu; da bi se nakon toga na bandcamp stranici benda >> pojavilo i "Srce" -  pesma koju može da napiše i odsvira samo onaj kome je sve jasno ali bez obzira na to i dalje nastavlja da se bavi ovakvom muzikom u ovakvoj Srbiji, što je vrhunski čin ljubavi i samopožrtvovanja na koji nisu svi bili (ili još uvek nisu) spremni.

Ok, dosta hvalospeva.

Na stranici benda imate mogućnost da preslušate, te da za malu naknadu i preuzmete za sada postavljenih pet pesama - čime se pretplaćujete i za narednih sedam koje će činiti debi-album benda, kada budu postavljene na stranicu.

I nadam se da će se to dogoditi što pre i da bend neće odustati.

Činjenica da su snimci Artan Lili na YouTubeu do sada preslušavani gotovo 30.000 puta je dokaz da publika postoji. 
I da smo željni poštenih pesama.

* * *

"Srce, o, moraš da ga imaš
Dušo moraju ti biti tople ruke
Da ne uplašim se kada me dirneš
Da mi jednom, jednom bude malo bolje

Razmišljam da se preselim u veliki grad
Par sati metroom do posla i nazad
Da se zanosim da nešto veliko spremam
Da zaradim za vreme kojeg posle nemam

O, da se preselim u veliki grad
Unaokolo idem, ne poznajem nikog
I razmišljam o svetu i kuda se kreće
Čovek bez ljubavi u društvu bez sreće."


(Artan Lili, "Srce")



.

Tuesday 12 August 2014

Bebel Gilberto: "Tudo" [preslušavanje]


Uz prve prave letnje dane do ušiju i srca stiže i novi album Bebel Gilberto, nenajavljena četrdesetominutna muzička siesta, u kojoj se svaki zvuk lepi za uši i srce poput smole za prste a glas Bebel podseća kako leto može biti lepo; podseća me na to čak i kada peva na jeziku koji ne razumem.

Bez obzira na to da li peva sopstvene pesme ili obrade - kojih na albumu ima nekoliko - "Tudo" otkriva nekoliko sjajnih, osvežavajućih kriški egzotike koje bi se mogle naći i na njenom i dalje najboljem albumu "Tanto tempo" koji je 1999. snimala sa Mitrom Subotićem Subom: pored sjajne naslovne pesme i "Novas Ideias" koju je napisala i otpevala sa Seu Jorgeom, među obradama je i "Harvest Moon" Neil Younga, koja u njenoj izvedbi dobija drugačiju dubinu.

Spustite roletne, 
hladno piće u čašu, 
zaboravite gde ste: 
"Tudo" Vam je dostupan za preslušavanje na NPR stranicama.

Sunday 10 August 2014

Glupi avgusti

Photo >>
Umesto avgustovske vreline koja topi asfalt već zagrejan od julskih vrućina i pomera pse lutalice u senke drveća, prašinu parkova i tamo gde prodavci češće polivaju platoe, umesto da pomera ljude na obalu reke ili negde dalje; mlitavo leto posadilo je ljude u poluhlad ispred prodavnica ili kioska, ponekom stavilo i flašu u ruku, ne gledaju se međusobno i ne pričaju, zagledani u ništa, poput pasa uvereni da ne mogu da utiču na sopstvenu budućnost i da zavise isključivo od gospodara.
.

Sunday 3 August 2014

"Sto godina samoće" (str. 252-253)

Hannes Wallrafen, "Dan u Makondu"
"Jednog petka, u dva popodne, svet je obasjalo sunce, blagotvorno crveno i oštro kao prašina cigala, i gotovo sveže kao voda, i kiša više nije padala deset godina. Makondo je bio u ruševinama. 
Na ulicama u kaljugama ostali su komadi slupanog nameštaja, kosturi životinja prekriveni crvenim krinovima, poslednje uspomene na horde došljaka, koji su pobegli iz Makonda tako ošamućeni kao što su i došli. Kuće sagrađene nabrzinu u jeku groznice banana bile su napuštene. 
Kompanija banana razgolitila je svoja naselja. Od starog žicom opasanog grada ostale su samo ruševine. Drvene kuće, hladovite terase, gde su provodili mirna popodneva u kartanju, izgledale su sravnjene sa zemljom jednim proračunskim vetrom koji je godinama kasnije trebalo da zbriše Makondo sa lica zemlje. Jedini ljudski trag koji nije izbrisao proždrljivi dah, bila je jedna rukavica Patricije Braun u automobilu koji je bio potpuno obrastao puzavicama. 
Čarobni predeo koji je istraživao Hose Arkadio Buendija u vreme osnivanja, i gde su potom uspevale plantaže banana bio je močvara puna istrulelog korenja, na čijem se dalekom horizontu mnogo godina mogla videti tiha morska pena. Tuga je obuzela Aurelijana Drugog prve nedelje kada je obukao suvu odeću i zaputio se da obiđe selo. Oni koji su preživeli katastrofu, isti oni koji su već živeli u Makondu pre nego što je bio zahvaćen uraganom Kompanije banana, sedeli su nasred ulice uživajući u prvom suncu. Još im se na koži zadržalo zelenilo algi i miris buđi, posledice kiše, ali u dubini srca izgledali su zadovoljni što su ponovo stekli selo u kome su se rodili. Turska ulica bila je ponovo ona nekadašnja, iz vremena kada su Arapi u papučama i sa alkama u ušima obilazili svet razmenjujući papagaje za koještarije i našli u Makondu dobru oazu da se odmore od svoje hiljadugodišnje skitačke navike. 
Usled kiše roba u dućanima se raspadala, a ona u izlozima bila je išarana mahovinom, tezge izbušene crvotočinama a zidovi izjedeni vlagom, ali Arapi treće generacije sedeli su na istim mestima i na isti način kao njihovi očevi i njihovi dedovi, ćutljivi i neustrašivi, ne hajući za vreme ni za katastrofe, ni manje živi ni više mrtvi nego što su bili, posle epidemije nesanice i trideset dva rata pukovnika Aurelijana Buendije. Neobična je bila snaga njihova duha pred uništenim kockarskim stolovima, srušenim šatrama, strelištima i uličicama u kojima su se tumačili snovi i pogađala budućnost, tako da ih je Aurelijano Drugi, sa svojom poznatom ozbiljnošću, pitao kojim su tajanstvenim sredstvima pribegli da izbegnu brodolom u oluji, koga đavola su uradili da se ne utope, a oni su mu, jedan po jedan, od vrata do vrata, odvraćali nekim prepredenim osmehom i sanjalačkim pogledom, i svi, bez prethodnog dogovora, dali su mu isti odgovor:
— Plivajući."

(Gabriel Garsija Markes, "100 godina samoće")
.