Sunday 27 July 2014

Korčula - Hvar - Mostar (crtice)

Dok ponovo otkrivam toponime na mapi otoka počinjem da verujem u istinitost one teorije - da su imena sela, rtova i zaliva koje su svojevremeno savesni kartografi beležili u mape zapravo bile rezultat trenutnog nadahnuća meštana okupljenih oko činovnika države koja je u tom trenutku smatrala Dalmaciju svojim posedom. Tako je možda najlakše objasniti (i zapamtiti) niz imena: Ražnjić, Žrnovo, Pupnat, Zavalatica, Prižba, Grščica, Proizd, Vela Pržina, Privala... 
Korčulani su verovatno bili izuzetno nadahnuti Plavcem ili Pošipom dok su smišljali sva ova imena.



Siguran sam, naravno, da se iza svakog od ovih imena krije zanimljiva priča ili mit - ali je moja glava bila željna sunca, soli i zrikavaca, a imena nakon prvog skoka u more i nisu više bila važna - mesta smo počeli da pamtimo po šiframa: "uvala-sa-belim-peskom-na-dnu", "ona-gde-se-parkiramo-u-šumi", "severno-od-Blata"; "neudobne-stene"; "ona-blizu".
Plaže su stenovite i ne mame na fotografisanje već na kupanje: more je na svakoj tački ostrva besprekorno: čisto, prozirno, dovoljno toplo i mirno.

Otočani su prijatni i druželjubivi, a kuća u kojoj smo bili smešteni u centru grada redefinisala je listu životnih planova.




Grad Korčula je i dalje prijatan i zadivljujuće tih i pust posle jedanaest sati uveče, sve do sedam-osam ujutro, kada se stariji okupe u kafiću na obali ili u bašti starog hotela "Korčula". 


* * *

Za razliku od Korčule koja je dosledna u svojoj otmenosti, Hvar je preuređen tako da je sve na usluzi gostima - i onima koji beže od skupljih kafića i ležaljki i koji prave sendviče sa salamom na klupi u parku, što je sasvim uobičajena scena na ostrvu, kao što su uobičajena i specijalna mesta na plažama pod baldahinima i uz prisustvo ličnog poslužitelja.

No, grad je i dalje prijatan za bazanje, plivanje i sedenje trgu do večernjih sati, kada počne da menja svoje lice i postaje centar glasne zabave.

* * * 

Vožnja kroz Mostar do Starog mosta otkriva previše toga.
Na parkingu nedaleko od Starog mosta dočekuje nas najpre ovaj... grafit.




U prodavnicama suvenira uz predivno oslikane marame, tanjire, nakit i bakroreze prodaju se i čaure, u raznim veličanama. 
Red ibrika, red metaka.

Mladić od dvadesetak godina stoji na mostu držeći se za ogradu sa spoljne strane i licitira koliko smo spremni da mu platimo da bi skočio u Neretvu.

Sa minareta se čuje muzejin.
Iz kafića nedaleko od mosta čuje se Child in Time.
Nedaleko od njega čiča koji prodaje instrumente prebira tradicionale.
Plakati najavljuju koncerte kojekakvih i sutrašnje skokove sa mosta, 448. po redu.

Iako je sunce visoko a dan vreo, uživamo u ćevapima dok gledamo oblake uz Neretvu; utrkivaćemo se sa njima sve do Beograda; vozeći od Mostara preko Tuzle ka Županji, vijugavi drum će isparavati pred našim očima satima, dok će kiša usporavati ionako sporu vožnju a munje osvetljavati mrku šumu sa obe strane našeg puta; no, dokle god je ispred nas asfaltirani komad druma i GPS signal je stabilan - sve je u redu - ne spuštam stopalo sa papučice, sa zvučnika počinju "Riders on the Storm", u brdima smo u kojima je prozor sa upaljenim svetlom znak ohrabrenja da ćemo imati kome da pokucamo na vrata ukoliko kijamet postane neprijatan za dalju vožnju; žurimo, žurimo, žurimo kroz kišu, iako je spisak razloga za povratak kući neprikladno kratak.

* * *

Nekoliko korisnih praktikalija:

  • Hrana je supermarketima tek nešto skuplja nego u Beogradu, tako da je uzimanje apartmana sa kuhinjom sasvim praktično rešenje. Postoje i sasvim pristojni restorani u kojima se može odlično jesti za iste novce kao u Grčkoj, na primer.
  • Ukoliko naručujete lignje u restoranu, napomenite da li je želite očišćenu ili ne :)
  • Parking se, naravno, naplaćuje, gdegod je to moguće. U centru Korčule je cena 25 kuna na sat (3.3 EUR), ali je parking na bregu iznad grada, kod Svetog Luke (groblje), na desetak minuta hoda od centra i dalje besplatan. Oko plaža ima mesta (u julu) za parkiranje i "sa strane".
  • Na čitavom otoku smo otkrili svega tri benzinske pumpe: prva je kod pristaništa trajekta iz Orebića (kod Lumbarde), druga u Smokvici (selo na sred otoka), treća u Veloj Luci. Putevi su u odličnom stanju, a sa kraja na kraj otoka vam ne treba više od sat vremena (45 km).
  • Ne nosite suncobrane na plaže u gradu Hvaru.
  • Centar Hvara pokriven je besplatnim wi-fi signalom.
  • Ukoliko putujete automobilom kroz Bosnu, razmenite negde usput novac - na pumpama ne primaju evre.
  • U Mostaru ih primaju. Ukoliko vam je potrebna - menjačnica koja radi subotom popodne je na samom početku pešačke zone (istočna strana grada)
  • Možda je putovanje trajektom od obale do Trpnja na Pelješcu kraće, ali je vožnja preko Pelješca - lepša.
  • GPS u bilo kom obliku (može i smartphone aplikacija) nije samo korisna alatka već u nekim trenucima i jedini vid ohrabrenja da vredi nastaviti voziti baš tim putem :)
  • Ukoliko putujete po danu, ruta preko Zvornika, Sarajeva, Mostara i Metkovića je zaista uživanje. Put preko Županje i Tuzle je samo naizgled brži, jer su gužve na graničnim prelazima u špicu sezone neverovatne.
.

Sunday 13 July 2014

Jedna za putovanje (preslušavanje)

Fotografisano 2011, 966 km od Beograda
Slušanje muzike-sa-radija tokom vožnje ka obali slično je putovanju preko agencije, paket aranžmanu: neko drugi (tek si mu čuo ime, kao i radio voditelju) određuje kada ćeš i šta da radiš, odnosno slušaš - a ti se praviš da ti je to sasvim u redu, iako bi možda baš u tom trenutku zakočio kraj druma; divio se predelu; legao u travu; spustio se niz kamenjar ka jezeru i zagazio u hladnu vodu... Ili bi preskočio pesmu koja se upravo čuje iz zvučnika i slušao sledeću, onu koja bolje leži tom delu puta.

Zato mi je pakovanje muzike za kilometre koji su pred nama važno, koliko i izbor knjiga ili broj majica u koferu. (Ne preterujem :)

Ovog leta pred nama će se odmotavati kilometri koje sam nekada znao u krivinu
Sada se sećam ponekog zavoja i odmorišta; sećam se visoravni na kojoj je uvek bilo hladno; proplanaka usred šume; sumraka u kojem se more još uvek ne vidi ali je pesma zrikavaca sve glasnija, mešaju se slani vetar i slatki miris voća koje prodaju kraj puta koji vodi ka trajektu.

Tako se i na putnoj listi ove godine našlo svašta: i hitovi koji su se mogli čuti sa radija pre tridesetak godina; onda gitare; zatim etno-kutak; našlo se mesta i za tipove poput Khaleda, u čast onoj sceni vožnje iz "Intimnog dnevnika", ima tu i par stvari koje ću možda želeti da čujem kada pukne pogled ka pučini. 
I gomila pesama koje nisam slušao odavno, onako kako zaslužuju - sa oba uha i čiste glave.

Ovo na listi je tek "delić atmosfere" - neke pesme na koje želim da vas podsetim, za onaj dan kada budete pakovali muziku za put, 
za one kojima je putovanje važnije od cilja.

Crveno...
Žuto...
Srećan put :)

* * *

UPDATE: 
Servis Grooveshark koji je omogućavao preslušavanje muzike zatvoren je 01. maja 2015, što je učinilo da su neke od lista, poput ove, nepovratno izgubljene.
Sačuvane i rekonstruisane liste dostupne su na ovom linku >>

* * * 

Tuesday 8 July 2014

Muscle Shoals: gradić iz kojeg dolazi dobra muzika [preporuka]



"Moja pra-pra-prabaka je bila indijanka, pripadala je plemenu koje se zvalo Eukhi. Njeno pleme je ovu reku zvalo Nun-hse, reka koja peva. Verovali su da je u reci živela devojka koja im je pevala i štitila ih.

1839. godine moja pra-pra-prabaka preseljena sa ovih obala, gde je danas Masl Šouls, Alabama.

Odveli su je u indijanski rezervat, danas je tamo Maskogi, Oklahoma. 
Kada je stigla tamo, pričala je, tamo nije bilo pesama.
Hodala je obalama reka ne bi li čula - pesmu.
Njen narod više nije mogao da peva, nisu više mogli ni da igraju.
Nisu više mogli da održavaju svoje rituale.
I postali su narod tužnih ljudi.

Zato je ona rešila da se vrati kući. 
Krenula je peške.
Trebalo joj je pet godina.
Želela je da se vrati reci koja peva.
Velike brane koje su podigli utišale su devojku u reci koja peva, ali ukoliko se zavučete u one tihe kutke na obali i oslušnete - čućete njenu pesmu."

(Rik Hol, osnivač "FAME" Studija, Muscle Shoals, Alabama

Teško je razgraničiti da li je za uspeh muzičkog studija u gradiću Masl Šouls u Alabami (11.000 stanovnika) zaslužnija reka-koja-peva (sada nazvana - Tenesi) ili - Rik Hol koji je odrastao na njenim obalama i koji je nizom tragedija ostao bez svih članova porodice što ga je okrenulo ka jedinoj ljubavi koja ga nije ostavila - muzici.

To prepuštanje muzici kao jedinoj strasti, izazvalo je niz zemljotresa koji i danas odzvanjaju našim srcima i glavom i mrdaju nam stopala i kukove, samo što do danas nismo znali da sve te fantastične pesme nastale ili bile snimljene u gradiću u kojem su šezdesetih popreko gledali i crnu braću koja je dolazila na snimanje u Fame studio, ali su bili još neprijatniji prema hipicima, te su tako u jednoj pauzi za ručak Duanne Allman i Wilson Pickett ostali u studiju umorni od pogleda lokalnog kafedžije i počeli da džemuju, i tako, zapravo, stvorili tzv. southern rock. 
A ovo je samo jedna od priča iz te male kuće u Alabami.

"Muscle Shoals" je od one vrste filmova koja dokazuje da su slučajnosti i neočekivani spojevi ono što, zapravo, pokreće svet. 
Primer? 
Da Rik Hol nije u komšiluku čuo tipa koji peva bolesnicima u lokalnoj bolnici, taj tip, Percy Sledge možda nikada ne bi stao pred mikrofon i otpevao "When A Man Loves A Woman". Taj snimak je Rik pustio legendarnom Jerry Wexleru preko telefona, koji ne samo da je pristao da distribuira singl, već je u Rikov studio odmah poslao Wilson Picketta, koji sa Rikom kao producentom i bandom belih muzičara pravi neke od najljućih snimaka u istoriji soula - "Land of 1000 dances" i "Mustang Sally". Zvuk koji je Rik dobijao u svom malom studiju i masna svirka njegovih drugara iz komšiluka čine da se na vratima uskoro pojavljuje Aretha Franklin i snima "I never loved a man"... 
Tragajući za mestom u kojem nastaje taj zvuk, na ulazu u grad konačno se pojavljuju i The Rolling Stones, koji u Masl Šoulsu snimaju "The Sticky Fingers". 
Kit Ričards se i danas pita kako bi "Jumping Jack Flash" zvučao da su ranije znali da taj studio - postoji.


Bez obzira na fantastičan broj trivia podataka ove vrste, "Muscle Shoals" nije film namenjen isključivo onima koje takvi detalji privlače kao što plamen privlači noćne leptire. 
Ovo je, pre svega, film o upornosti i posvećenosti ideji, a onda i preplitanjima sila koje su stvorile neke od najlepših pesama soula i rok-end-rola, ili učinile da zvuče kako niko nije očekivao - iako oni koji su bili u gluvoj sobi ili za miks-pultom u tim trenucima nisu znali da će njihovi glasovi i sviranje odzvanjati u istoriji sveta - u koju su zakoračili sa mesta nimalo glamuroznog i rokerskog, sa obale reke-koja-peva na severu Alabame, u vreme dok pesme berača pamuka još uvek odzvanjaju poljima.

I kada sledeći put budete čuli: "Now Muscle Shoals has got the Swampers/
And they've been known to pick a song or two..." - u jednoj strofi "Sweet Home Alabama", znaćete da su ti stihovi posvećeni muzičarima iz ove priče.

Gledati što glasnije :)


.