Monday 30 June 2014

Šta čitati na Mediteranu ili o izboru knjiga za putovanje

"Požuri. Za koju nedelju, za koji dan, za koji čas,
Doći će prve jesenje kiše, otvoriće se prozori,
i videćeš isti suri predeo šta će ti reći:
Nigde nisi bio, ništa se nije dogodilo".
(Jovan Hristić, iz "Tri pesme o letu")

"Ne treba mešati knjige koje se čitaju na putovanju 
sa onima koje na putovanje navode." 
(Andre Breton, 
citat na početku "Grčkog leta" Žaka Lakarijera)


Kako biramo knjige koje ćemo poneti na putovanje? 
Zašto posezati samo za novim, među čijim koricama zapravo ne znamo šta se krije i možemo samo da nagađamo da li će nam prijati dok bube skrivene u makiji zriču ostani a miris smilja ti govori da si stigao kući (jer "moguće je, bez obzira na mesto rođenja ili prebivanja postati mediterancem. Mediteranstvo se ne nasljeđuje, već stiče", kaže Matvejević). 
Pakovanje muzike odavno nije problem - ali sa knjigama, onim pravim uvek bude muka, no ta muka je od one slatke vrste.
Dobro, slane.

I opet taj dan kada valja napraviti izbor između onih za koje znaš da ih vredi čitati samo na toploj steni, jednom godišnje i tih novih, koje bi trebalo da prošire pogled ka pučini.

A valja paziti i na jednu tehnikaliju: važno je da knjiga-za-poneti bude manjeg formata, laka za pakovanje, otpornih korica i dobrog poveza. Tu lekciju naučite dok jurite za vetrom nošenim stranicama Erlanda Lua po obalama Krita.


Još važnije, bilo bi dobro da knjige budu od one sorte kojima pauze ne smetaju. Pročitaš pasus, onda se zaletiš u vodu, skačeš, dremaš, voziš na drugu plažu, pronađeš novu zgodnu stenu i - nastaviš.

Najtanja i najstarija u koferu ponovo će biti "Sabrane pesme" Jovana Hristića, jedina knjiga koju posedujem u dva primerka. Stranice i korice tog putnog primerka već su pune neravnina od morskih kapi i zapalih zrnaca soli sa Lefkade, Kefalonije, Pilija i Sicilije i taj primerak je zaslužio da krene sa nama i na obalu na kojoj nisam bio predugo i na kojoj sam pre trideset godina čitao isključivo "Alana Forda".
Iako deluje krhko i kao da će je prvi jači nalet maestrala razleteti po celoj plaži - ovu knjigu, kao i Hristićevu "Terasu na dva mora" valja poneti sa sobom i čitati isključivo na toploj steni, slanih usana, dok se sunce spušta ka pučini.

U koferu će se ovoga puta naći i gore citirani Matvejevićev "Mediteranski brevijar", koju nisam čitao godinama. Izuzev Darela, nisam do sada otkrio nekoga ko o Mediteranu i moru piše sa toliko razumevanja i ljubavi.  

("Grci su imali više naziva za more: hals je sol, more kao tvar; pelagos je pučina, more kao prizor; pontos je more kao prostranstvo i put; thalassa je opći pojam (nepoznata porijekla, možda kretskog), more kao iskustvo ili događaj, kolpos znači njedro ili okrilje te na prisan način označava dio mora koje je obgrilo obalo: dragu ili zaljev; laitma je morska dubina, draga pjesnicima i samoubojicama. U tekstovima raznih pripovjedača ti se nazivi dodaju jedan drugom tako da, sastavljeni, umnažaju vlastita značenja: tvar-prisutnost, dubina-prostranstvo, put-pučina, prizor-događaj i tako u nedogled, kao što se i sami oblici mora dopunjuju i prelaze jedan u drugi. To odaje izobilje i bogatstvo iskustva koje su stari Heleni stekli živeći uz Mediteran, ploveći njime, slaveći ga i bojeći ga se.
(* * *) 
Razlikuju se oni koji more vide prvi put i koji ga prepoznaju, oni koji su ga ponovo ugledali i koji mu se vraćaju. Ponetko ga svaki put vidi kao prvi put: to ovisi o moru i o nama samima.")

Možda je trenutak i za ponovno čitanje Baretićevog "Osmog povjerenika", prava je prilika?

Na sreću, na policama još uvek imam dovoljno nepročitanih knjiga Tabukija i Kolakovskog, koje uvek valja poneti sa sobom. Ukoliko im pridružim nedavno kupljenu "Desolation Angels" Keruaka, jednog Bornstina ili Barikove eseje - biće to dovoljno hrane za glavu, koja se jede u off-line modu u kojem tišinu ne remeti ništa izuzev zrikavaca i talasa. A možda će se i u lokalnim knjižarama naći neko džepno izdanje lokalne istorije - neka knjiga koja ti svakoga dana otkriva istoriju tih komada uglačanog mermera ili zgrade na uglu, otkriva ti zašto je tu i kakve tajne zidovi kriju.

Zašto je, uopšte, važno dobro izabrati šta poneti?

Poneti pogrešnu knjigu na obalu je malo manje strašno nego otići na odmor sa pogrešnim društvom. I veće su šanse da tokom letovanja upoznaš neke ljude koje će ti prijati - nego što ima šanse da ćeš u lokalnoj novinarnici na stranom tlu pronaći nešto što možeš ili želiš da čitaš. 
(O pravu čitaoca da prekine sa čitanjem kada to poželi ćemo drugom prilikom. )
I zato pri biranju valja imati na umu da ima sjajnih pisaca i fenomenalnih knjiga koje čekaju na čitanje, ali koje nikako neće funkcionisati u tom okruženju - stena, talasi, sunce, so, zrikavci - i da bi valjalo birati pažljivo, makar to bilo rađeno onom metodom čitanja 99. stranice u knjizi, pre no što je ubaciš u kofer.

Jer, kada ćeš u narednih dvanaest meseci imati priliku da čitaš u off-line modu, neuznemiravan pozivima, e-mailovima i gomilom uglavnog besmislenog sadržaja sa mreže, kada ćete te knjige i ti biti ponovo nasamo?

Iskoristi trenutak, dragocen je.
.

Sunday 29 June 2014

Dejv Egers: "Krug" (preporuka!)

Nil Postman je pre gotovo trideset godina predstavio tezu >> da je Haksli bio precizniji u prognoziranju antiutopije od Orvela. Ipak, Orvel je i dalje prvo ime na koje pomislimo kada razmišljamo o nadziranom svetu u kojem živimo. To, možda i nije čudno: lakše nam je da prihvatimo ideju da nas sistem kontroliše zato što je takvim stvoren, nego da prihvatimo onu drugu, Hakslijevu, dobrovoljnu antiutopiju u kojoj smo osmehnuti saučesnici funkcionisanja sistema koji nas nadzire za naše dobro. 
Ne prija, sasvim sigurno, da mislimo o sebi - kao saučesnicima.

Ista nelagoda je možda razlog što serijal "Black Mirror" nije, još uvek, postao opšte mesto aktuelne pop-kulture. A ono što je Čarli Bruker briljantno uradio u svega šest (narativno nepovezanih) epizoda emitovanih na BBC-u 2012. i 2013. godine, kreirajući "svet-iz-veoma-bliske-budućnosti-koja-će-se-dogoditi-ukoliko-ne-pazimo" veoma je blisko temi kojom se Dejv Egers bavi u najnovijem romanu "Krug" koji je pre nekoliko dana objavila "Booka" >>.

Egersov "Krug" se dešava sada. 
Ukratko?
Najmoćnija svetska IT kompanija - Krug - locirana u predivnom kampusu u Kaliforniji zapošljava više od deset hiljada najblistavijih (mladih) umova sadašnjice, ujedinjenih u poslu kreiranja alata i rešenja koja će život stanovnika planete učiniti - boljim. 

Uglavnom sve što je potrebno da bi taj koncept uspeo je da beležimo, snimamo i delimo sa drugima ono što jesmo i što nam se dešava.
Zvuči poznato? 
Kreiranje tog boljeg sveta vodi, očekivano, ne samo ka umrežavanju svih, već i briše granicu između ličnog i javnog, prošlog i budućeg, poželjnog i neprihvatljivog, a sve pod tri jednostavne maksime (koje će nas, neminovno, ponovo podsetiti na - Orvela):

TAJNE SU LAŽI.

ŠEROVANJE POKAZUJE DA TI JE STALO.


PRIVATNOST JE KRAĐA.


Egersov "Krug" jeste idealni (aktuelni) presek tri romana srodne tematike, napisanih u prvoj polovini prošlog veka: Egersovom knjigu odjekuju i "Mi" Jevgenija Zamjatina (napisana još 1921.), Hakslijevog "Vrlog Novog Sveta" (1932.) te Orvelove "1984", napisane pre više od šezdeset godina. 

Bez obzira na to - "Krug" za čitanje preporučuju dva aspekta: 
Prvi je (zastrašujuće?) realistično Egersovo promišljanje funkcionisanja takvog sistema i novih izuma koji će sve što znamo (i ne znamo) i sve što jesmo - ujediniti u jedno, dostupno svima. 
(Hm, da li je jedan od tih izuma - i ovaj blog?)

Drugi je Egersovo umeće naracije: "Krug" ima stream koji besprekorno drži pažnju i raspaljuje očekivanja na nešto više od 400 stranica, sve do kraja.

I ukoliko je to - zaista - kraj.




Prvih trideset stranica knjige dostupno vam je - ovde >>
.

Saturday 21 June 2014

Na "Svetski dan muzike": preslušavanje najboljih pesama 2/4 2014

Jednom smo na ovom mestu već pričali o tome da "svetski dani" uglavnom postoje da bi se skrenula pažnja na ono što se smatra ugroženim. 

No, muzika je, sudeći po drugoj četvrtini ove godine, daleko od ugrožene vrste. 
Na nebu se još uvek pojavljuju spektakularne komete poput St. Paul & The Broken Bones >>, u orbite su se ponovo vratili i Damon Albarn >>, James, Chrissie Hynde (i posle toliko godina zvuči savršeno), Echo & The Bunnymen snimili su najbolji album u proteklih dvadesetak godina, kao i Tori Amos; Brian Eno & Karl Hyde (Underworld) objavili su zajednički album koji će biti preslušavan još mnogo puta, Boris Blank je sa Maliom snimio set koji vibrira poput radova njegovog matičnog benda Yello - a da bi se ovo proleće završilo spektakularno tu su ponovo i tUnE-YaRdS (vidi sliku :), Meshell Ndegeocello, The Black Keys >> i neka do sada manje poznata ili potpuno nepoznata imena:

Obratite pažnju na nove albume The Antlers, The DeSoto Caucus, Hamiltona Leithausera i Nicka Mulveya - kao i na do sada "objavljenu četvrtinu albuma" benda Artan Lili >>, jedinog našeg na ovoj listi. Pesma "Najbolje što znam" je pravo malo čudo.

Za kraj, tu je i album obrada pesama Lou Reeda koji je snimio Joseph Artur, na ovoj listi zastupljen obradom "Walk on the Wild Side".

Dvadesetak pesama objavljenih od marta do juna spremno je za preslušavanje.
U čast "Svetskog dana muzike" i prvog dana leta - Play!
.
UPDATE: Servis Grooveshark koji je omogućavao preslušavanje muzike zatvoren je 01. maja 2015. 
Brižljivo rekonstruisana i ponovo vraćena na mrežu - godišnja lista najboljih pesama 2014. očekuje vas ovde >> .
.
p.s. Najbolji spot 2/4 godine - bez obzira na novi spot benda OK Go ipak je:

.
.

Friday 20 June 2014

(Jutro, Kan)

Jutarnje sunce još uvek nije razbilo oblake iznad uvale nad kojom se mešaju glasovi galebova, golubova i kosova, i to je jedino što se čuje; jutarnje isporuke hrane, pića i svega što je potrebno već su prošle gradom oko pola sedam, pijačne tezge su otvorene ali još uvek nema gužve, pošten svet još uvek spava, ulice su puste i čistači će tek proći kroz grad, ponegde se vide tragovi sinoćnih žurki, nedogoreli tompusi i cigarilosi, poneka zaboravljena čaša rozea ostavljena na žardinjeri; nema previše toga za fotografisanje: fasade su identične i perfektno očuvane i izgledaju kao da su osmišljavane, pravljene i krečene u istom danu; nema grafita, nijedan grafički ili kontekstualni incident koje bi mogao da zabeležiš, zato se spuštam na plažu, skidam patike, prvi ostavljam trag u tek izravnatom pesku, stopala se raduju; na plaži pored rasklapaju stolice i suncobrane, onda donose udobne jastuke i zastore; evo i džogera koji se od osam sati pojavljuju na rivijeri iz svih pravaca i u neverovatnom broju; nema vetra, zato oblaci i dalje stoje nad zalivom, more miriše dovoljno primamljivo da se zatrčiš u hladnu vodu koja bistri glavu i priprema je za još dan u kojem će ti dokazani majstori pokazivati kako ideje - i dalje i uprkos svemu - mogu menjati svet, ali o tome više drugom prilikom.





Više fotografija (i jutarnjih i drugih) dostupno je 0vde >> 


Thursday 12 June 2014

"Bekstvo u pobedu" (i o fudbalskom meču odigranom u Ukrajini, 9. avgusta 1942)

Na ključnom meču koji smo igrali na Svetskom prvenstvu 1982. u Španiji poveli smo u desetom minutu. 
O, sreće!

No, sudija Sorensen je u 17. minutu svirao nepostojeći penal u korist Španaca.
Pantelić je odbranio prvi šut Lopeza Ufartea sa jedanaest metara. 
O, sreće!

Ali, Sorensen traži ponavljanje penala, zbog "golmanovog preranog napuštanja gol-linije". 
O, nesreće! 
Ufarte iz drugog pokušaja pogađa, Španci odlaze u naredni krug prvenstva, a ja učim važnu lekciju o relativnosti pravde, i istrčavam u dvorište da pikamo fudbal na male golove u dvorištu zgrade prekoputa bioskopa Voždovac, ispred kojeg je na stubu plakat za novi film.

Majkl Kejn, Pele i Stalone proslavljaju pobedu obučeni u starinske fudbalske dresove, postavljeni iznad nacističkog orla, drugog najčešćeg simbola u filmovima koji su našoj generaciji tih godina prikazivani. 

"Bekstvo u pobedu" ("Escape to Victory") Džona Hjustona bio je film čiju priču bi svaki učitelj i pionirski vođa preporučio omladini tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Hrabri saveznički zarobljenici - logoraši pristaju da odigraju meč protiv jačeg tima -
reprezentacije nacista - da bi dokazali da su barem jednaki zlom osvajaču. Saveznici učešćem u meču riziku ne samo poraz, već i to što mogu postati deo propagande Trećeg rajha. Sledi poučak o timskom duhu i prijateljstvu, zatim bravure Osvalda Ardiljesa, Bobija Mura i drugih, i zatim neočekivani obrt. Iako gube na poluvremenu sa 0:4 - tim rešava da ne pobegne tokom odmora na poluvremenu iako su u mogućnosti.
Čast im to ne dozvoljava.

Vraćaju se na bojno polje, stižu do 3:4 da bi u poslednjim trenucima Bobi Mur nabacio loptu sa desnog krila Peleu koji makazicama izjednačuje na 4:4! 

Maks Fon Sidou ustaje i aplaudira iako je na drugoj strani, stadion eksplodira, metež, bekstvo u slobodu, 
kraj.

(Hjuston me doživotno kupio jednim običnim, jeftinim slowmotionom.
Ne znam koliko puta sam od tada gledao ovaj film, ali magija Peleovih makazica puštenih u slow motionu zapravo su momenat nakon kojeg sam počeo da gledam fudbal.)

Ali, to nije jedini razlog što sam ovaj film gledao mnogo puta. 

Iako mi je potpuno jasno da je "Bekstvo u pobedu" jedna od lošijih stvari koje je Hjuston snimio tokom karijere - svako novo gledanje bilo je sve zanimljivije.
Svaki put sam znao delić više o predistoriji ovog filma, o onome 
šta se odista dogodilo i odakle se ta priča zapravo dokotrljala do nas.

Istorija  beleži  ovu utakmicu pod imenom "Death match", i ona je zanimljivija od filma "Bekstvo u pobedu".


Eduardo Galeano u sjajnoj knjizi "Fudbal, sjaj i tama" (izdanje Beopolisa) navodi jednu verziju priče:


"Fudbal je i za naciste bio pitanje od državnog značaja. Jedan spomenik u Ukrajini podignut je u spomen na igrače Dinama iz Kijeva iz 1942. godine. U vreme nemačke okupacije, oni su počinili ludost porazivši na lokalnom stadionu Hitlerovu izabranu ekipu. A bili su upozoreni: "Ako pobedite - mrtvi ste." 
Ušli su u susret unapred se pomirivši sa porazom, tresući se od straha i od gladi, ali nisu mogli da suzbiju svoju želju za dostojanstvom. 
Kada se utakmica završila, svih jedanaest igrača bilo je streljano, onako u dresovima, na vrhu tribina."

Ovako ispričana priča o "meču smrti" decenijama je bila i zvanična verzija priče o meču, i onome što usledilo posle. Takva verzija priče plasirana je 1943. godine od strane vlasti SSSR-a, odmah nakon oslobođenja Kijeva od Nemaca. 


Šezdesetih godina, nakon smrti Staljina, ova priča je ponovo stavljena pod reflektore i od tada dobija drugačiji oblik, ali ne i konačni. Sudija još uvek nije svirao kraj.
O meču je snimljeno (najmanje) pet filmova. Za sada poslednji, planiran za premijeru 2012, zabranjen je >> od strane Ukrajinskih vlasti.


U knjizi "Fudbalom protiv neprijatelja" (Samizdat, 2007) Sajmon Kuper pominje da je u traganju za istinom došao do jednog od preživelih učesnika meča. Kuper kaže "on sad ima osamdeset i šest godina... ali mudro drži usta zatvorena." (Kuper je posetio Ukrajinu krajem osamdesetih godina XX veka)

Šta se zaista dogodilo tog 9. avgusta 1942 na gradskom stadionu u Kijevu pred 2000 gledalaca?


Tu priču možemo početi scenom u kojoj odred Hitlerovaca korača ulicom u Kijevu, ka pekari u kojoj od početka okupacije Ukrajine radi veći deo nekadašnjih fudbalera Dinama iz Kijeva, kluba koji su svojevremeno osnovali pripadnici tajne SSSR policije, poznate pod imenom "Čeka".

Nemački oficir prvi ulazi u pekaru.
Iz džepa na uniformi izvlači presavijeni list na kojem su imena Kuzmenka, Truševiča, Klimenka, Gončarenka i drugih bivših fudbalera. Okupator ih je sve odredio za tim koji će se pod imenom FK "Start" suprotstaviti izabranom, nepobedivom timu nemačkih oficira Luftvafea koji igraju pod imenom
"Flakelf".

Po nekim izvorima - odigrana su dva meča.
Prvi, odigran u julu 1942. između domaćih i nacista završio se pobedom pekara od 5:1.

Drugi, zakazan za 9. avgust trebalo je da dokaže superiornost arijevaca. 

Dvadeset i dva igrača izašlo je na teren oko kojeg je bilo 2000 gledalaca. 

Sudija meča, SS oficir, obratio se kapitenu Starta na njegovom jeziku: "Znam da ste dobar tim. Poštujte pravila, igrajte po pravilima, nemojte ih kršiti. Pozdravite vašeg protivnika u skladu sa njihovim pravilima."

Po komandi, Nemački tim je salutirao uz "Sieg Heil!"

Po komandi, ukrajinski igrači su podigli desnu ruku u visinu čela i uzvratili: "Fiz-kult-Hura!" - tada uobičajenim sovjetskim pozdravom koji je slavio fizičku kulturu.

Publika na stadionu bila je oduševljena tim gestom svojih fudbalera.

(I ta scena je tako filmska.)


Do poluvremena FK Start, odnosno ukrajinski tim je vodio sa 3:1.
Neki izvori tvrde da su ih pre početka drugog poluvremena posetila dva čoveka.
Jedan je bio izvesni Švecov, kvisling; a drugi SS oficir nepoznatog imena koji je ukrajince upozorio da će snositi konsekvence ukoliko ne prepuste pobedu nacistima.

Meč se završio rezultatom 5:3 za FK Start. 

Štaviše, odbrambeni igrač Klimenko je poslednji gol postigao tako što je najpre predriblao nemačkog golmana, a onda se okrenuo leđima i loptu poslao u gol - petom.


(Ovde bih ja iskoristio slowmotion, kao Hjuston.

Klimenko uzima loptu, zaobilazi golmana koji pada na zemlju nemoćan da ga zaustavi. Klimenko usporava, možda i pravi piruetu telom i loptom, okreće se leđima ka golu licem ka golmanu koji ga gleda sleđenog lica, a zatim - samo naizgled miran - petom gura loptu ka gol liniji svestan da je taj potez nogom istovremeno i korak u smrt.
Sudija označava kraj meča.

Čist film.)


Zvanična propaganda je nakon rata tvrdila da su nacisti streljali čitav tim nakon meča.

Priča, ipak ima nešto drugačiji tok.

Sedam dana nakon utakmice gestapovci su se zaputili u pekaru u kojoj su fudbaleri nastavili da rade. Svi su bili uhapšeni i poslati na ispitivanje, tokom kojeg su iz fudbalera pokušali da iznude priznanja da su kriminalci ili protivnici nemačke vlasti.

Nijedan od fudbalera nije potpisao priznanje. 

Jedan od njih, Nikolaj Korotki, umire tokom ispitivanja.

Preostala desetorica poslata su u radni logor Sirec.
Nakon napada ukrajinskih partizana na logor 1943, u vreme borbi za oslobođenje Ukrajine, komadant logora rešio je da strelja svakog trećeg logoraša. Tokom te odmazde streljani su, ne zato što su bili fudbaleri FK Starta - Truševič, Kuzmenko i Klimenko, isti onaj čovek koji im je gol dao petom.

Možemo nagađati da li mu je taj gol bila poslednja misao dok gleda ka puščanim cevima streljačkog voda.

O Gonračenku, Tiučevu i Sviridovskom se znalo da su uspeli da pobegnu iz logora.
O ostalim igračima ne znamo ništa.

Kada su Sovjeti ponovo osvojili Kijev 1943, verzija priče o meču postala je ona u kojoj je meč odigran u atmosferi straha od odmazde, sa nemačkim vojnicima postrojenim duž aut linija i psima, te da su nakon meča svi igrači pobedničkog tima - streljani.


Nakon rata snimljen je i film "Treće poluvreme" koji je pričao tu verziju priče. Film je, zvanično, videlo 32 miliona gledalaca u SSSR-u.

No, u vreme Brežnjeva, priča je dobila novi oblik: vrhovna odbrana SSSR-a posthumno je odlikovala streljane igrače medaljom za hrabrost, dok su preživeli odlikovani ordenom za zasluge u borbi, iako je KGB insistirao na tome da je sam meč predstavljao akt kolaboracije sa okupatorima. 1971. godine kraj stadiona na kojem je meč igran igračima je podignut i spomenik.


Kasnije izjave očevidaca i igrača dodatno su narušile zvaničnu verziju priče: igrači su tvrdili da nije bilo posete u poluvremenu, te da tokom meča nije bilo prisustva nemačkih vojnika kraj aut-linija.

U prilog toj verziji ide i ova fotografija snimljena pre početka meča. 

Ukoliko je autentična.


Čak pedeset godina nakon meča, a u vreme raspada SSSR-a, jedan od igrača - Gonračenko (jedan od onih koji su uspeli da pobegnu iz logora) ispričao je priču koja se nije podudarala sa zvaničnom. Tom prilikom je rekao i ovo: "Četvorica mojih saigrača stradala su ne zato što su bili sjajni fudbaleri... Stradali su kao i mnogi drugi građani SSSR-a dok su se dva totalitarna sistema borila jedan protiv drugog."

Pored filma iz pedesetih, istorija kinematografije beleži i mađarsku verziju filma "Dva poluvremena u paklu" (>>), koji je bio inspiracija Hjustonu za snimanje "Escape to Victory".

(Trivia: Hjuston je za snimanje filma izabrao stadion koji danas nosi ime Nandora Hidekutija, fantastičnog igrača Mađarske reprezentacije iz 1956. O njemu sa oduševljenjem i ljubavlju piše i Božo Koprivica u knjizi "Samo bogovi mogu obećati", a trebalo je da bude i deo eseja o fudbalu Danila Kiša koji je ostao nedovršen.)


Iako je od te utakmice prošlo više od sedamdeset godina - i dalje nije lako pričati o njoj.

Gore pomenuti ukrajinski film iz 
2012, baziran na netačnoj verziji priče - nije snimljen do kraja i zabranjen je za projekciju, planiranu u vreme odigravanja evropskog prvenstva 2012. godine. 
Stav državnog aparata bio je "moguće vređanje Nemačkog naroda neistinom".

Ipak, nakon toliko špartanja istorijom, delovima knjiga, kroz izjave svedoka i tekstove koji se bave ovim mečom, meni je na umu samo jedno.


Svi ti agenti tajne službe SSSR-a, Gestapo odredi, crni mantili KGB-ovaca koji urgiraju kod Brežnjeva da se igrači ne odlikuju - svi ti tipovi ostaju gotovo nevažni pred slikom jedanaestorice koji uzvikuju "Fiz-kult-hura!" stojeći naspram jedanaest oficira Luftvafea koji su ruke uzdigli u nacistički pozdrav.

Svi ti mračni tipovi su nebitni pred ludim, herojskim i bezobraznim potezom Klimenka koji ševa braniča više rase i loptu u gol šalje udarcem pete. To ne radiš na prijateljskom meču, to je ponižavanje protivnika.

Taj 
tajac koji traje dok se lopta kotrlja ka gol-liniji, smračeno lice SS oficira koji je organizovao meč i poklič 2000 ljudi koji proslavljaju gol - ta slika raspiruje strasti. 

Eduardo Galeano u onoj knjizi tvrdi da je gol - "fudbalski orgazam."

Kada gledamo fudbal, mi ne gledamo samo dvadeset i dva preskupo plaćena tipa koji guraju loptu tamo-amo po terenu trudeći se da je uguraju u mrežu.

Mi samo vrebamo potez koji niko nikada ranije nije uradio.
Čekamo potvrdu da i naizgled slabiji može da pobedi.
Učimo da je nepravda sastavni deo svega, pa i te igre u kojoj će čak i poraženi ustati sa stolice i aplaudirati pobedniku, svestan da je izgubio više od utakmice



.

Friday 6 June 2014

Eksperiment Ištvana Erkenja ["Informacije i dezinformacije"]

Ištvanu Erkenju dvanaest godina nije bilo dozvoljeno da objavljuje.
Nakon što je 1941. godine, u 29. godini objavio prvi roman - "Okean igra" - po okupaciji Mađarske deportovan je u radni logor nadomak Moskve.
Po povratku iz zarobljeništva nastavlja da piše, ali mu je 1956. nakon revolucije zabranjeno da objavljuje. Tek 1968, Erkenj je objavio "Jednominutne novele" - zbirku priča punih gorkog taloga iskustva, koje je Erkenj, pretpostavimo, pisao šezdesetih godina prošlog veka, verovatno neuveren u to da će one ikada napustiti fioku njegovog radnog stola.
Erkenj je umro 1979. godine, a tek od 2004. godine jedno omladinsko pozorište u Budimpešti nosi njegovo ime. 

Pedesetak godina nakon objavljivanja, "Jednominutne novele" su i dalje neprijatno aktuelne te i dalje podsećaju na to da su neke stvari koje nas žuljaju i danas oduvek bile tu.

Sve je, zapravo, isto.

Ove dve povezane kratke priče to dokazuju.

*

INFORMACIJE I DEZINFORMACIJE

"Strastveni sam čitalac dnevnih listova. S radošću uzimam u ruke svakog jutra sveže novine i čitam ih od početka do kraja.
Na šta je usmereno moje interesovanje? Na sve što se dogodilo od jučerašnjeg dana, na događaje sa svih pet kontinenata. Budući da je ova ljubopitljivost svojstvena stotinama i stotinama miliona ljudi, s vremenom se razvio takav sistem informisanja koji je svojim pipcima obuhvatio čitav svet.
Kablovi, reporteri, telefoto-uređaji, sateliti, redakcije, štamparije, obasipaju nas sve zanimljivijim vestima. Ali taj sistem guta goleme sume novca. Ovih dana shvatio sam da sav taj galimatijas nije neophodan.
Kako se rodila u meni jedna takva spoznaja?
Proboravio sam mesec dana u inostranstvu. Ubrzo mi je počelo nedostajati jutarnje iščitavanje dnevne štampe. Krajem druge nedelje nabasao sam na jedne stare peštanske novine u koje smo nešto zamotali. Raširio sam ih i pročitao. Sutradan, a potom još nekoliko puta, ponovo sam pročitao te iste novine. Tako sam primetio da su stare vesti jednako zanimljive kao i sveže.
Ovo iskustvo me potaklo na razmišljanje. Ako stare vesti nisu nimalo dosadnije od novih, čini se da onda i nije naročito važno da li se doista dogodilo ono o čemu čitam. Sasvim je moguće da se moja ljubopitljivost može zadovoljiti i lažnim vestima.
Napravio sam pokus. Pokus je uspeo. U nastavku objavljujem nekoliko zanimljivih vesti koje sam za ciglo nekoliko časova, bez nekog naročitog napora, jednostavno izmislio. Nadam se da će ovi događaji koji se u stvarnosti nisu desili, zadovoljiti i radoznalost čitalaca. A to bi bio izuzetno značajan događaj.

VESTI SA SVIH KONTINENATA

PAPA UČI DA VOZI BICIKL

Na savet lekarskog konzilijuma, poglav katoličke crkve svakog jutra obilazi na biciklu tri puna kruga oko prostranog trga ispred bazilike Svetog Petra. Na ovoj zdravstvenoj šetnji, osim lekara, papu prate samo šestorica švajcarskih gardista koji ovom prilikom umesto tradicionalnih ali nezgrapnih šlemova nose savremene, bele motociklističke kacige. Građani Rima, turisti i hodočasnici, na kolenima prisustvuju jutarnjoj telesnoj vežbi svetoga oca pape.

SMRTONOSNI KROMPIRIĆI

Penzionerka iz Starog Budima, udovica pokojnog Lerinca Kovača, rođena Amalija Hart, sinoć je spremila sebi pečene kromopiriće za večeru. Jedva da je pojela prvi zalogaj, pritisnula je dlanove na želudac i preminula. Prilikom obdukcije osim zalogaja pečenog krompirića u želucu vremešne žene pronađena je još i jedna kitica visibaba, jedan fotografski uređaj marke KIJEV nabavljen na kredit i roman mađarskog realiste "Groblje olupina", Po mišljenju lekara moguće je da su i ovi neprikladni predmeti u određenoj meri doprineli nesrećnoj smrti gospođe Kovač.

MAĐARSKI KOSMONAUT

Po nekim još nepotvrđenim vestima, kapetan Konrad, drugi pilot američke vasionske letelice Džemini IV - mađarskog je porekla. Njegov otac prezivao se takođe Konrad i rođen je Sabadbaćanju i emigrirao je iz Mađarske, tadašnje zemlje "tri miliona prosjaka". Kapetan Konrad služio je u vazduhoplovstvu, i danas dobro govori mađarski, tokom dugotrajnog putešestvija u svemiru često je pevušio stari mađarski šlager Mon amur, mon amur, Kraljica si serca mog koji je još u detinjstvu od oca naučio.

POJEO SVOJU NOGU

Geza Mendelenji, referent nabavke u Otkupnom centru mleka i mlečnih prerađevina, u vrtu svoje kuće na periferiji Pešte, do kosti je oglodao meso s vlastite leve noge. Motiv ovog nesvakidašnjeg postupka: rđavi međuljudski odnosi na radnom mestu.

NOVO OBOLJENJE NAPADA LUBENICE

Drugarica Belinda Remeš, članica zemljoradničke zadruge Sloboda iz Kiškorpaša, probudila se danas, ranom zorom, na neko tiho jaukanje. Savesna radnica odmah je pošla u pravcu odakle su dopirali tihi jauci, pa je na zadružnoj njivi pronašla jednu lubenicu koju su nedugo zatim radnici hitne pomoći prevezli u sresku bolnicu.
Primarijus Bodrogi, šef hirurškog odeljenja, odmah je otkazao planirano turističko putovanje po Jugoslaviji kada je obavešten da je lubenica vlasništvo zadruge. Sva je prilika da će se preduzeti operacija. Telefon bolnice je stalno zauzet jer se okolne poljoprivredne zadruge neprestano interesuju za stanje bolesnika.

KOLEKCIONAR ILI DEVIZNI ŠPEKULANT

Sud je Jožefa Saboa Sederješija, američkog državljanina mađarskog porekla, stalno nastanjenog u Klivlendu, osudio na novčanu kaznu od hiljadu forinti jer je dokazano da je dotični ukrao čitav jedan kofer tablica s natpisom "Lift radi" iz ulaza raznih budimpeštanskih višespratnica. Sederješi je u svoju odbranu naveo da tablice nije prikupljao radi preprodaje, već isključivo za svoje potrebe, budći da je strastveni kolekcionar neobičnih predmeta.

PROCVAT INDUSTRIJE SPORTSKE OPREME

Juče je iskusne naftaše Prekodunavskog preduzeća za istraživanje nafte (Sekcija jug) zadesilo veliko iznenađenje. Kada su pomoću tornja u Šitelapocki dostigli bušotinu od 2200 metara, iznenada su zapazili snažan prodor zemnog gasa. Međutim, nakon erupcije gasa, nije usledio očekivani mlaz sirove nafte, umesto nje u visine šiknula neizmerna količina teniskih patika. Kontrolori kvaliteta obuće Dunav smesta su izašli na lice mesta i ustanovili da teniske patike iz utrobe zemlje u potpunosti odgovaraju standardima. Očekuje se da ćemo iz nalazišta blizu seoceta Šitelapocka moći da snabdemo ne samo domaće tržište, nego da ćemo biti u stanju da udovoljimo i odredbama spoljotrgovinskog sporazuma s Avganistanom

REVOLUCIONARNA PREVIRANJA U PARAGVAJU

U Asunsionu, glavnom gradu zemlje, nezadovoljni niskim primanjima, pripadnici 3. oklopnog bataljona opkolili su predsedničku palatu. Nakon kratkotrajnog puškaranja iz rezidencije je oteran desno orijentisani, proamerički, reakcionarni predsednik Lopes Buriljo, i na njegovo mesto je postavljeno progresivno orijentisani Aurelio Lapas. U trenutku zaključenja ovog izdanja stanovništvo glavnog grada veličanstvenom bakljadom proslavlja najnoviji poraz reakcije u Latinskoj Americi.

NOVA REVOLUCIONARNI PREVIRANJA U PARAGVAJU

Komanda paragvajskog vazduhoplovstva, nezadovoljna neblagovremenim isplatama prinadležnosti, spustila je u vrt predsedničke palate bataljon padobranaca. Nakon kratkotrajnog puškaranja uspeli su da svrgnu desno orijentisanog, proameričkog predsednika Aurelisa Lapasa, koji je na ovom položaju proveo jedva tri četvrt sata. Novi predsednik je progresivno Lopes Buriljo, čiju pobedu stanovnici Asunsiona proslavljaju veličanstvenom bakljadom koja u trenutku zaključenja ovog izdanja još traje.

*

Nadam se da gornje dezinformacija u potpunosti zadovoljavaju čitalačku glad za senzacijama. TIme bi odjednom postao izlišan čitav sistem informacija, zajedno sa satelitima, agencijama, kablovima, tele-foto uređajima.
Uštedeli bismo goleme svote novca. Mogli bismo otpustiti i saradnike novinskih redakcija jer bi se pisac ovih redova prihvatio da za skromnu platu snabdeva domaću štampu zanimljivim, na izgled svežim i autentičnim dezinformacijama."



(prekucano iz "Jednominutnih novela", Narodna Knjiga, 1977, prevod Arpad Vicko)
.
.

Monday 2 June 2014

Danilo Kiš: "Cenzura/Autocenzura"

(Delove ovog teksta sam citirao u vreme onog snega. Sada bi ga valjalo pročitati u celini, iznova.)

* * *

"U jeku poljskih događaja vezanih za ukidanje sindikata Solidarność, primio sam pismo sa pečatom NIE CENZUROWANO. 
Šta ove reči treba da znače? 
Njima se, valjda, želi reći da u zemlji odakle je pismo poslato nema cenzure. Ali to može da znači i to da su sva pisma bez te oznake podvrgnuta cenzuri, što bi svedočilo o selektivnosti zvaničnih organa, koji u neke građane imaju poverenja, dok drugima to poverenje ne ukazuju. To bi moglo, naravno, da se tumači i tako da je upravo pismo na kojem piše da nije cenzurisano prošlo kroz ruke kontrole. No, sve u svemu, taj mnogoznačni amblematični pečat govori nam o duhu cenzure, koji istovremeno želi da istakne svoju legitimnost i da se, kroz sopstveno poricanje, prikrije. 
Jer cenzura, ma koliko sebe smatrala istorijskom nužnošću i institucijom namenjenom zaštiti javnog reda i poretka, nerado priznaje svoje postojanje. Ona se ponaša kao nužno i privremeno zlo sistema u večnom ratnom stanju. Cenzura je, dakle, samo privremena mera, koja će se ukinuti onoga časa kada svi koji pišu, pisma ili knjige svejedno, budu punoletni i politički zreli, i kada starateljstvo države i vlasti nad građanima neće biti potrebno.

Pošto je, dakle, proizvod nužnosti, i stoga privremena, cenzura posmatra sebe kao već prevaziđenu, ukinutu. Stoga ona svoje postojanje ne priznaje i želi da se prikrije u okrilju demokratskih institucija koje vrše i druge funkcije (izdavačke i novinske redakcije i saveti) ili da se supstituiše u ličnosti direktorâ izdavačkih kuća i novina, urednikâ kolekcija, recenzenta, lektora itd. Ukoliko sumnjiva poruka promakne budnosti svih ovih supstituta cenzure – a oni vrše svoju dužnost mirne savesti jer oni nisu cenzori, nisu samo cenzori – onda postoji još jedna mera: slovoslagači koji će, kao najsvesniji deo radničke klase, odbiti da štampaju inkriminisani tekst. Ova naizgled demokratska mera jedan je od najciničnijih vidova prikrivanja cenzure. Ukoliko to nije ona kada se knjige ili tekstovi zabranjuju in extremis od strane sudskih organa – supstituta cenzure – a u ime javnog mnenja, tamo gde javnog mnenja nema.

U jedan od manje poznatih vidova cenzure treba svakako ubrojiti još i vrlo raširen fenomen takozvane prijateljske cenzure – koja predstavlja neku vrstu prelaza od cenzure ka autocenzuri – gde vam urednik, i sâm čovek od pera, savetuje da za vaše sopstveno dobro izbacite iz svoje knjige određene pasuse ili strofe. Ukoliko time nije uspeo da vas uveri u dobronamernost svog zahteva, on će se poslužiti moralnom ucenom, i svoje strahove svaliti na vašu savest: od vašeg gesta – da preuzmete na sebe prerogative cenzure i da je time prikrijete od javnosti – zavisi i njegova sudbina. Ili ćete, dakle, postati svoj sopstveni cenzor, ili ćete uništiti jednu karijeru i jednu egzistenciju. On će, zauzvrat, ne samo objaviti vašu knjigu, nego će i prećutati činjenicu da su se u njoj nalazila i takva mesta koja bi, da su objavljena, uništila i vas i njega.

Bez obzira na to koje će vidove da poprimi, cenzura je međutim samo spoljna manifestacija jednog patološkog stanja, signal jedne hronične bolesti koja se razvija uporedo sa njom – autocenzure. Nevidljiva a prisutna, daleko od očiju javnosti, potisnuta u najskrivenije predele duha, ona svoj posao obavlja efikasnije od svake cenzure. Mada se obe služe istim sredstvima – pretnjom, strahom i ucenom – autocenzura prikriva ili bar ne denuncira postojanje prisile. 
Borba sa cenzurom je javna i opasna, stoga herojska, dok je borba sa autocenzurom anonimna, usamljenička i bez svedoka, stoga u subjektu izaziva osećanje poniženja i stida zbog kolaboracionizma.

Autocenzura je čitanje svog sopstvenog teksta tuđim očima, gde vi sami postajete svoj sopstveni tužilac, sumnjičaviji i stroži od svakog drugog, jer vi u toj ulozi znate i ono što nikad nijedan cenzor neće otkriti u vašem tekstu, ono što ste prećutali i ono što nikad niste stavili na hartiju, ali što je, čini vam se, ostalo "između redova". Stoga tom imaginarnom cenzoru pripisujete i one osobine koje vi sami nemate, a svom tekstu značenja koja on ne sadrži u sebi. Jer taj vaš dvojnik prati vašu misao do apsurda, do njenog vrtoglavog kraja, tamo gde je sve subverzivno, gde je pristup opasan i kažnjiv.

Subjekt autocenzure je dvojnik pisca, dvojnik koji mu se naginje preko ramena i zaviruje mu u tekst in status nascendi, opominjući ga da ne počini kakvu ideološku nepodopštinu. I tom dvojniku-cenzoru nemogućno je doskočiti, on je kao Bog, svevideći i sveznajući, jer rođen iz vašeg sopstvenog mozga, iz vaših sopstvenih strahova, iz vaših sopstvenih fantazmi. Ali to rvanje sa svojim dvojnikom, ta intelektualna i moralna koncentracija ne mogu da ne ostave jasne tragove na rukopisu, ukoliko se ceo napor ne svede na jedan jedini moralni gest – na uništenje rukopisa i odustajanje od projekta. Ali i to odustajanje od borbe, i ta pobeda, izazivaju isti efekt: osećanje poraza i stida. Jer što god uradili, taj dvojnik uvek trijumfuje: ako ste ga prognali, on se smeje vašem strahu, kad ste ga poslušali, smeje se vašem kukavičluku.

Tako taj dvojnik pisca uspeva na kraju da načne i kompromituje svaku i najmoralniju osobu, onu koju cenzura nije uspela da skrši. Ne želeći da prizna svoje postojanje, autocenzura je sestra laži, duhovna korupcija.

Uspe li pisac da nadvlada radikalni potez samoponištenja, i da snagom talenta, koncentracije, hrabrosti i dovitljivosti nadmudri svog dvojnika-iskušitelja, tragovi te borbe ostaće vidljivi na rukopisu – u vidu metafore. To je dvostruka pobeda: ne samo što je tekst, uprkos iskušenjima, zadobio milost uobličenja, nego je tim lukavstvom, tim svođenjem ideje na metaforu (u etimološkom značenju prenošenja pravog smisla na figurativno), autocenzura skrenula misao u stilsku figuru, u polje poetika. Iz ovoga bi se mogli izvesti dalekosežni književnoistorijski i književnoteorijski zaključci, i ovim bi se merilom – preovlađivanja metafore – mogao protumačiti nastanak mnogih dela, u ruskoj avangardnoj književnosti dvadesetih godina, na primer. Autocenzura daje određenu boju i ton toj avangardi. Piljnjakova i Babeljeva proza, poezija Mandeljštamova i Cvetajeve, iz te borbe sa autocenzurom izvukle su maksimalne književne efekte. Gorka i tragična pobeda.

Autocenzura je negativan naboj stvaralačke energije, ona sputava i iritira i, u dodiru sa pozitivnim nabojem, može da ukreše varnicu. Tada pisac, prezrevši svoj strah, ubija svog dvojnika, i u toj moćnoj provali dugo gomilane opreznosti, srama i poniženja, metafore se raspadaju, perifraze se rasturaju, ostaje samo goli jezik činjenica, pamflet. Nema tu više vaš cenzor-dvojnik da išta otkriva između redova, tu sve piše crno na belo, do poslednjeg atoma vašeg nezadovoljstva. (U takvom će času napisati Mandeljštam svoju pesmu o Staljinu, onu drugu, koja je oslobođenje od autocenzure i od poniženja. Onu koja će mu doći glave.)

Pobeda moralnog principa ubija ili pisca ili delo.

Cenzurisano ja, koje je dugo trpelo tiraniju straha, uzima pamflet kao osvetnički mač. I upravo ova pobeda nad sopstvenim dvojnikom-cenzorom izjalovila je ne jednog pisca u emigraciji. Kao žrtve dugogodišnje autocenzure, oni su odjednom prešli onaj pedalj prostora koji deli umetnost od propagande; došlo je do onoga što Česlav Miloš naziva "sužavanje".

Kakav se iz svega može izvući zaključak? Da dugotrajno delovanje autocenzure dovodi neminovno do stvaralačkih i ljudskih katastrofa, ne manjih od onih koje nanosi cenzura; da je autocenzura opasna mentalna manipulacija sa dalekosežnim posledicama po literaturu i po ljudski duh."


(Danilo Kiš je pročitao ovaj tekst 16. oktobra 1985. u Budimpešti, na međunarodnom skupu u organizaciji Federation for Human Right
Preuzeto sa http://www.danilokis.org/cenzura_autocenzura.htm)