Saturday 24 May 2014

U lice cenzuri (zajednički apel)

"U danima kada, usled nemara, nesposobnosti i neodgovornosti vlasti, hrabri i humani građani preuzimaju funkcije države i pomažu unesrećenima iz poplavljenih i ugroženih područja – vlast troši vreme i energiju na kršenje slobode izražavanja, napadajući i gaseći internet stranice koje pozivaju na odgovornost.

Za samo nekoliko dana, privremeno su onesposobljeni blog „Druga strana“ i portal „Teleprompter“, a obrisan je ceo blog Dragana Todorovića na portalu „Blica“ nakon što je Todorović preneo tekst u kome se navode razlozi za ostavku Aleksandra Vučića. Prinuđeni smo da pretpostavimo da će sličnih primera cenzure biti i ubuduće.

U nedostatku snažne parlamentarne opozicije, uz mali broj štampanih i elektronskih medija koji kritikuju vlast, vlada Aleksandra Vučića i njeni pomagači napadaju kritičku misao na internetu, gušeći slobodu izražavanja. Suočena s neugodnim pitanjima i činjenicama koje joj ne idu naruku, vlast pribegava sili, čime dokazuje da nema argumente kojima bi odbranila svoje postupke.

Zahtevamo da vlast odmah prestane da napada slobodu izražavanja, da prestane da ometa rad kritički opredeljenih internet stranica, te da počne da odgovara na pitanja koja joj javnost sa neospornim pravom postavlja.

Zahtevamo da vlast poštuje i sva ostala prava i slobode, kao i vladavinu prava.

Zahtevamo da se odmah objave imena stradalih u poplavama.

Zahtevamo transparentno raspolaganje doniranim novcem.

Zahtevamo da moralno, prekršajno i krivično odgovaraju svi predstavnici vlasti, bez obzira na to na kom se nivou nalaze, za svaki život koji je mogao biti spasen da oni nisu bili nemarni, nesposobni i neodgovorni, i za svu uništenu imovinu koja je mogla biti zaštićena da su oni reagovali adekvatno.

Zahtevamo kraj cenzure i početak odgovornosti."

Blogovi i stranice:

Akuzativ
Aleksandar Sekulić – 2389
Aleksandar Šurbatović
Alжirska pisma
Ana Milanović
Angelina Radulović – Piskaralo
Anita Mitić
Biljana – Samokazem
Belgrade Edt Culture
Bob Lebowski (Slobodan Vladuša)
Boban Stojanović
Boris Drenča - b92 blog
Bozóki Antal
Bozóki Antal (hon)lapja
Ch3d4 (Vojislav Bajakić)
Constrictoria Boa
CRZ Blog
cult – B92 blog
Danubius forum
Dario Hajrić – Sistem i lom
Dejan Pešić
DJ Ivica
Dokona popadija
Dopisi iz Diznilenda
Đorđe Bojović
Džunglica
Edis Đerlek
Euterpaspeaks
FCBK
Ivana Ćirković – Organ Vlasti
Ivy Jbte
Iz glave radio
Izvan kuhinje
Jelica Rogić
Just Bloggin’
Kriza identiteta
Leksikon YU mitologije
Liceulice
Logaritam
Loose Ends in Economics
Luka Božović
Mahlat
Marko Marjanović – Pošteno mu sudite pa da ga streljamo
Mesec, suncokret i ostale priče
Milica Čalija – blog
Milja Lukić
Miloš Đajić
Miloš Sečujski – B92 blog
Mojporrtal.org
Mr Black
Ne verujem u muk istine
Nebojša Knežević – yzmaya
Negoslava’s Blog
Nemam ime, imam komentar
Nenad Duda Petrović
Nešto sasvim neizvesno
Nikola Ćupas – blog
Nikola Kolja Krstić
Novi Sad 2020
Novinarizmi
Novosadsko ubrojčavanje
Od svega po malo
Osmi dan
Ostavite Teslu na miru
Pagankawebshtizza
Panonska revija ludosti
Parunova reč
Pavle Ćosić
Pavle Mihajlović – Tržišno rešenje
Pećko pivo
Peščanik
Politiks tejps
Popovsko Dokonisanje
Prešlicavanje
Pressburger Csaba
RainDog po treći put među blogerima
Random Code and Beauty of Organic Entities
Raša Karapandža
Sajber Vanderlast
Sandra Simonović
Sara Radojković
Savesna
Spookyludila
Staša Koprivica – 100 lisica
Strahinja Krstić
Troblog
Urošević Ladislav – koordinator Ubuntu zajednice Srbije i FLOSS aktivista
Vazda nešto
Veličković::Blog
Velimir Mladenović – B92 blog
Vladan Slavković – Kraljevo online
VladanBa’s Blog
Vladimir Greblaher – Zovitemeishmael
Vladimir Milutinović – Dvogled
Whatever… Nevermind
While Sleepwalking…
Žarka Radoja – Kontrapress
Žarko Ptiček
Žene sa Interneta

Organizacije i pokreti:

Beograđani protiv prohibicije
Centar za praktičnu politiku
Centrar za marginu
Fondacija Dokukino
Građanske inicijative
Kuća ljudskih prava i demokratije
Mreža za političku odgovornost
Share Fondacija / Share Defense
Udruženi građani za Srbiju (#Udruzeni)

Građanke i građani:

Admir Smajović
Aleksandar Atanasijević
Aleksandar Jovičić
Aleksandar Kezić
Aleksandar Kokotović
Aleksandar Lučić
Aleksandar Stanojković
Aleksandar Živadinović Ćupas
Aleksandra Anokić
Aleksandra Đerić
Aleksandra Jensen
Aleksandra Sokolović
Aleksandra Tomić
Ana Bellotti
Ana Čiča
Ana Kerečki
Ana Manić
Ana Marković
Ana Petrović
Anđela Milivojević
Anica Spasić
Biljana Kovačević
Biljana Kukić
Biljana Marinković
Biljana Mladenović
Biljana Stepanov
Bojan Cvejić
Bojan Radović
Bojana Jevtović
Bojana Miković
Bojana Selaković
Boris Bašić
Boris Lučić
Boris Sijerković
Boško Hadžić
Branislava Nestorov
Branka Dobrić
Dalibor Stojičić
Dana Selaković
Danica Nikolić
Danijel Milošević
Danijela Pejatović
Danijela Rafailović
Danijela Ranković
Danijela Tasić
Darko Vlahović
Dejan Košanin
Dejana Stevkovski
Denis Lazetić
Dijana Hinić
Dimitrije Petković
Đorđe Mančev
Đorđe Trikoš
Dragan Popović
Dragana Kostadinović
Dragana Pećo
Dragana Zlatičanin
Dražen Zacero
Dubravka Nikolić
Dubravka Velat
Dunja Lazić
Đurđa Đukić
Dušica Petrović
Duško Jerkov
Dževid Sadović
Edita Miftari
Emina Kovačević
Filip Perić
Fismir Jahiu
Goran Zarić
Gordana Šajinović
Irina Zahar Hinrichs
Iva Jović
Ivan Lukić
Ivan Popović
Ivan Stanojević
Ivan Stevanović
Ivan Tot
Ivan Vlajić
Ivana Jakovljev
Ivana Mirčetić
Jasmina Lazić
Jasmina Milojević
Jasmina Radovanović
Jelena Jovanović
Jelena Kandić
Jelena Milojković
Jelena Paligorić
Jelena Petrović
Jelena Radanović
Jelena Simić
Jelena Stević
Jelena Tot
Jelisaveta Manojlović
Jelisaveta Mikulić
Jovana Gligorijević
Jovana Jakovljević
Jovana Kolarić
Jovana Pavlović
Jovana Polić
Jovana Prusina
Jovana Radovanović
Jovana Sikimić
Jovana Tripunović
Jovana Vujičić
Jovana Vukić
Katarina Tadić
Ksenija Stojanović
Lav Kozakijević
Lazar Marjanović
Lazar Milovanović
Leopold Rollinger
Ljiljana Bukvić
Ljubica Turudić
Ljubomir Medaković
Luka Rajić
Maja Mićić
Maja Stojanović
Maja Vasić-Nikolić
Maja Vrtarić
Marija Avramović
Marija Đelić
Marija Janković
Marija Maša Bojičić
Marija Milosavljević
Marija Penezić
Marija Radovanović
Marija Stanojčić
Marija Vukosavljević
Marijana Toma
Marina Andromarta Bogojević
Marina Ristanović
Marina Stamenković
Marina Ugrinić
Marko Bogunović
Marko Mitrović
Marko Vidojković
Mašan Minić
Mikaela Smičković
Milan Cvijić
Milan Đukić
Milana Ninković
Milanče Milosavljević
Milena Dragićević
Milica Jovanović
Milica Stojanović
Miljenko Dereta
Milomir Sekulić
Miloranka Ilić
Miloš Avramović
Miloš Dašić
Miloš Janković
Miloš MIhajlović
Miloš Nikolić
Miloš S. Nikolić
Mina Ilić
Mirjana Drašković-Ivica
Mirjana Miočinović
Mirko Rudić
Miroslava Marjanović
Mladen Manojlović
Momir Pejatović
Nada Likar
Natalija Marjanović
Nataša Agbaba
Nataša Mijatović
Nataša Nikolić
Nataša Robulović
Nebojša G. Mirković
Nenad Nikolić
Nenad Vukadinović
Nikola Adžić
Nikola Ristić
Nikola Tomić
Nina Savić
Ognjen Đerić
Olga Gligorović
Peđa Mitrović
Petar Tančić
Radina Vučetić
Radmilo Marković
Rajma Isljami
Ratko Femić
Robert Čoban
Sandra Popović
Sanja Jović
Sanja Zrnić
Sara Dereta
Saška Karamarković
Selma Lazović
Slavica Slatinac
Slavica Stojanović
Slobodan Joksimović
Slobodan Srdić
Snežana Čongradin
Snežana Marković
Sofija Mandić
Sofija Marjanović
Srđan Dinčić
Stefan Aleksić
Stefan Ćorić
Stefan Jovanović
Stefan Šparavalo
Stevan Đekić
Stevan Ristić
Tatjana Radunović
Teodora Tomić
Uroš Jovanović
Vanesa Nikolić
Veljko Radunović
Veselin Nasufović
Vesna Đukanović
Vesna Mićanović
Vesna Miletić
Vesna Pešić
Vesna Vasiljević
Višnja Filipović
Vladimir Marović
Vladimir Stojanović
Vukan Simonović
Vukašin Obradović
Žarko Canić
Žarko Ogrizović
Zdravko Janković
Željka Pantelić
Zoran B. Nikolić
Zorica Filipović
Zorica Šćepanović


(ovaj tekst je postavljen istovremeno na blogovima, ličnim profilima i stranicama potpisanih, 24. maja 2014 u 19h. Inicijalna lista potpisnika proširena je 24h nakon objave teksta novim imenima. 
Spisak i dalje raste i dostupan je na ovom linku >>
.


.

Friday 23 May 2014

"Sto godina samoće" (str. 232-236)

Hannes Wallrafen >>

"Odmah, čim su se prikazali u Makondu, vojnici su odložili puške na stranu, posekli i ukrcali banane i pokrenuli vozove. Radnici, kojima je bilo već dosta čekanja, odbegli su u šumu nemajući drugog oružja sem svojih radnih mačeta, i počeli su da vrše sabotaže. Zapalili su hasijende i magacine, digli šine da bi onemogućili saobraćaj vozova, koji su počeli da otvaraju sebi put mitraljeskom vatrom, i posekli telegrafske i telefonske žice. Kanali za navodnjavanje su se obojili krvlju. 
Gospodin Braun, koji je bio živ u elektrifikovanom kokošarniku, sklonjen je iz Makonda sa svojom porodicom i porodicama drugih njegovih zemljaka i odveden na sigurnu teritoriju pod zaštitom vojske. Situacija je pretila da se pretvori u neravnopravan i krvav građanski rat, kada su vlasti uputile apel radnicima da se sastanu u Makondu. Apelom je bilo objavljeno da će vojni i civilni šef oblasti doći narednog petka da intervenišu u sukobu. 

Hose Arkadio Drugi bio je u masi koja se sakupila na stanici u petak ujutru. Učestvovao je na jednom sastanku sindikalnih vođa i dobio zadatak da se zajedno sa pukovnikom Gavilanom pomeša s masom i da je usmerava prema okolnostima. Nije se osećao dobro, u ustima je osetio neku gorčinu, kao od šalitre, čim je primetio da je vojska postavila mitraljeska gnezda oko malog trga i da je utvrđeni grad Kompanije banana zaštićen artiljerijskim oruđima. Oko dvanaest, čekajući voz koji nije dolazio, više od tri hiljade ljudi, radnika, žena i dece preplavilo je prostor pred stanicom i tiskalo se u susednim ulicama koje je vojska zatvorila redovima mitraljeza. 

Sve to ličilo je više na vašar nego na doček. Preselili su vašarske šatre i točionice iz Turske ulice, te su ljudi tako lakše podnosili dosadno čekanje i žarko sunce.

Malo pre tri sata pronela se vest da će službeni voz doći tek sledećeg dana. Umorna gomila je pustila uzdah očajanja. Jedan poručnik se tada popeo na krov stanice, gde su bila četiri gnezda sa mitraljezima uperenim u gomilu, i dao znak za tišinu. Do Hosea Arkadija Drugog bila je jedna bosa, veoma debela žena, sa dvoje dece između četiri i sedam godina. Uzela je u naručje mlađeg i zamolila Hosea Arkadija Drugog, iako ga nije poznavala, da podigne drugo da bi bolje čulo. Hose Arkadio Drugi stavio je dete na ramena. 


Mnogo godina kasnije to dete će stalno ponavljati, a niko mu neće verovati, da je videlo poručnika kako kroz trubu sa nečijeg gramofona čita Ukaz broj četiri vojnog i civilnog šefa oblasti. Bio je potpisan od strane pukovnika Karlosa Kortesa Vargasa i njegovog sekretara, majora Enrika Garsije Isasa, i u tri člana od osamdeset reči objavljivao je da su štrajkači čopor razbojnika i ovlastio vojsku da ih poubija iz mitraljeza. Pročitan je Ukaz uz zaglušujuće zvižduke protesta, a jedan kapetan je zamenio poručnika na krovu stanice i kroz gramofonsku trubu dao znak da hoće da govori. Gomila je ponovo zaćutala.
— Gospođe i gospodo — reče kapetan tiho, polako i malo umorno —
imate pet minuta da se povučete.

Žviždanja i dvostruku jači uzvici ugušili su znak trube koji je objavljivao početak datog roka. Niko se nije pomakao. — Prošlo je pet minuta — reče kapetan istim tonom. — Još jedan minut i otvorićemo vatru. Hose Arkadio Drugi, sav u ledenom znoju, spustio je dete sa ramena i predao ga ženi. »Ove rogonje su u stanju da pucaju«, šapnula je ona. Hose Arkadio Drugi nije imao vremena da govori, pošto je u tom trenutku prepoznao promukli glas pukovnika Gavilana, čiji je uzvik propratio ženine reči. Opijen napetošću, veličanstvenom i dubokom tišinom i, osim toga, ubeđen da niko neće pokrenuti tu uplašenu masu opčinjenu smrću, Hose Arkadio Drugi propeo se iznad ljudi koji su stajali pred njim i, prvi put u svom životu, podigao glas.
— Rogonje — viknu. — Poklanjamo vam minut koji je preostao.

Na kraju njegovog uzvika dogodilo se nešto što u njemu nije izazvalo strah, nego izvesne halucinacije. Kapetan je izdao naređenje za vatru i četiri mitraljeska gnezda odmah su mu odgovorila. Ali sve je ličilo na farsu. Izgledalo je kao da su mitraljezi napunjeni nekakvom ujdurmom pirotehnike, pošto se čulo njihovo otežano štektanje i videli njihovi usijani ispljuvci, ali se nije primećivala m najmanja reakcija, nijedan glas, nijedan uzdisaj među zgusnutom masom koja je izgledala skamenjena i trenutno neranjiva. Iznenada, sa jedne strane stanice jedan smrtni krik rasplinuo je čaroliju.

— Aj, majko moja.

Jedna seizmična sila, vulkanski tresak, kataklizmična rika eksplodirali su usred mase sa neizrecivom razornom snagom. Hose Arkadio Drugi jedva je stigao da podigne dete,
dok je majka sa drugim nestala u uspaničenoj masi. Mnogo godina kasnije dete će još pričati, iako su susedi verovali da je stari izlapeo, da ga je Hose Arkadio Drugi podigao iznad svoje glave i prepustio se da ga vuku, tako reći, kroz vazduh kao da plovi u panici mase prema susednoj ulici. Uzdignuti položaj deteta omogućio mu je da vidi kako u tom času razularena masa stiže već do ugla i kako red mitraljeza otvara vatru. 
Nekoliko glasova kriknulo je istovremeno.

— Bacite se na zemlju! Bacite se na zemlju! 

Prvi redovi su to već učinili, pokošeni mitraljeskim rafalima. Preživeli, umesto da se bace na zemlju, pokušali su da se vrate natrag, i tada je panika zadala jedan aždajski udarac i u zbijenom talasu poslala ih protiv drugog zbijenog talasa koji se kretao iz suprotnog pravca, odbačen sledećim aždajskim udarcem iz suprotne ulice, gde su mitraljezi takođe pucali bez prestanka. Bili su opkoljeni, okrećući se u ogromnoj vrtešci koja se malo-pomalo sužavala prema svom epicentru pošto su njene ivice sistematski sečene unaokolo, kao kad se ljušti crni luk, nezasitim i metodičnim noževima mitraljeza. Dete je videlo jednu ženu kako kleči, raširenih ruku, u jednom praznom prostoru koji je bio tajanstveno nepristupačan mecima.
Tu ga je ostavio Hose Arkadio Drugi u trenutku kad je pao lica oblivenog krvlju, pre nego što je džinovska gomila sravnila prazni prostor, ženu koja kleči, svetlost visokog sušnog neba i kurvinski svet u kome je Ursula Iguaran prodala toliko životinjica od karamela. Kad se Hose Arkadio Drugi probudio, ležao je na leđima u pomrčini. Primetio je da putuje nekim beskrajnim i tihim vozom, da mu je kosa slepljena od suve krvi i da ga bole sve kosti. Osetio je neodoljivu potrebu za snom. U želji da spava dugo, zaštićen od straha i užasa, smestio se na onu stranu koja ga je manje bolela, i tek tada je otkrio da leži na mrtvima. Nije bilo ni jednog slobodnog mesta u vagonu, osim u glavnom hodniku. Mora da je prošlo dosta vremena od pokolja, pošto su leševi imali temperaturu gipsane statue u jesen, i izdržljivost skamenjene pene, a oni koji su ih smestili u vagon imali su vremena da ih slože po istom redu kao kad utovaraju grane banana. Pokušavajući da pobegne od ružnog sna, Hose Arkadio Drugi vukao se od jednog do drugog vagona u pravcu u kome se kretao voz, i pri kratkotrajnoj svetlosti koja je prodirala izmedu dasaka dok su prolazili kroz uspavana sela video je mrtve muškarce, mrtve žene i mrtvu decu, koji će biti bačeni u more kao trule banane. Prepoznao je samo ženu koja je prodavala osvežavajuća pića na trgu i pukovnika Gavilana koji je oko ruku još nosio obavijen pojas sa mavarskom srebrnom kopčom kojim je pokušavao da prokrči put kroz paniku, Kad je došao u prvi vagon, iskočio je u mrak i ostao ispružen u jarku dok je voz prošao. Bio je to najduži voz koji je ikada video, sa gotovo dve stotine teretnih vagona, sa po jednom lokomotivom spreda i pozadi a trećom u sredini. Nije uopšte bio osvetljen, čak ni crvenim i zelenim signalnim svetlima, i kli- zio je kroz noć potajno kao lopov. Na vagonima su se ocrtavale tamne siluete vojnika sa postavljenim mitraljezima. Posle ponoći sručio se snažan pljusak. Hose Arkadio Drugi nije znao gde je iskočio, ali je znao da bi hodajući u suprotnom pravcu od kretanja voza stigao u Makondo. Posle tri sata hoda, mokar do kostiju, sa strašnom glavoboljom, ugledao je prve kuće u svetlosti zore. Privučen mirisom kafe, ušao je u kuhinju gde je jedna
žena bila nagnuta nad ognjištem sa detetom u naručju.

— 'bar dan! — rekao je iscrpen. — Ja sam Hose Arkadio Drugi Buendija.

Izgovorio je celo ime, slovo po slovo, da bi se uverio da je živ. Dobro je učinio, jer žena je pomislila da je priviđenje kad je na vratima ugledala iznemoglu spodobu, pocrnelu, glave i odeće isprljane krvlju i obavijenu oreolom smrti. Ona ga je poznavala. Donela je ogrtač da ae utopli dok mu se rublje suši na ognjištu, zagrejala mu vodu da opere ranu, koja je bila samo rasečena koža, i dala mu čistu krpu da previje glavu. Potom ga je poslužila kafom bez šećera, kao što su joj rekli da piju Buendije, i raširila rublje bliže vatri. Hose Arkadio Drugi nije progovorio dok nije popio kafu.

— Mora da je bilo oko tri hiljade — šapnu.

— Šta?

— Mrtvih — objasnio je on. — Mora da su ubili sve koji su se nalazili na stanici.

Žena ga sažaljivo odmeri pogledom.

— Ovde nije bilo mrtvih — reče. — Od vremena tvog strica, pukovnika, nije se ništa desilo u Makondu.

U tri kuhinje, u kojima se zadržao Hose Arkadio Drugi pre nego što je stigao kući, rekli su mu isto: »Nije bilo mrtvih«. Prošao je preko staničnog trga i video šatre nagomilane jedne na druge, i ni tu nije našao nikakav trag pokolja. Ulice su bile puste pod upornom kišom, a kuće zatvorene, bez znakova života u njima. Jedina vest o ljudima bila su prva zvona za jutarnje bogosluženje. Kucnuo je na vrata kuće pukovnika Gavilana. Jedna bremenita žena, koju je već mnogo puta video, zatvori mu vrata pred nosom.

— Otišao je — rekla je uplašena. — Vratio se svojoj zemlji.

Glavni ulaz na elektrifikovanom kokošarniku bio je kao i obično pod stražom dvojice mesnih policajaca, koji su izgledali kao okamenjeni pod kišom, u kišnim mantilima i sa kapama od nepromočivog platna. U ulici na periferiji Crnci sa Antila pevali su u horu subotnje psalme. Hose Arkadio Drugi preskočio je dvorišnu ogradu i ušao u kuću kroz kuhinju. Santa Sofija de la Pijedad jedva je podigla glas.

— Da te ne vidi Fernanda — reče. — Sad je baš ustala. —

Kao da radi po tajnom sporazumu, odvela je sina u sobu sa nokširima, uredila mu pohaban Melldjadesov krevet i u dva popodne, dok je Fernanda spavala, dala mu kroz prozor tanjir hrane. Aurelijano Drugi jc spavao u kući, pošto ga je tu iznenadila kiša, i u tri popodne još je čekao da kiša prestane. Tajno obavešten od Santa Sofije de la Pijedad, posetio je brata u Melkijadesovoj sobi. Ni on nije verovao u verziju o masakru niti u ružan san o vozu koji je natovaren mrtvacima putovao prema moru. Prošle noći pročitao je poseban proglas narodu sa obaveštenjem da su radnici poslušali naređenje o evakuaciji stanice i da su u mirnim povorkama krenuli svojim kućama. Proglas je takođe obaveštavao da su sindikalni vođi, sa visokim patriotskim duhom, sveli svoje zahteve na dve tačke: reformu medicinske službe i izgradnju nužnika u kućama. Kasnije je objavljeno da su vojne vlasti, kada su dobile saglasnost radnika, požurile da o tome obaveste gospodina Brauna, i da ovaj ne samo što je prihvatio nove uslove nego je ponudio da plati trodnevno javno veselje kako bi se proslavio zavrtešak sukoba. Samo, kad su ga vojni komandanti zapitali pod kojim datumom da se objavi potpisivanje sporazuma, on je pogledao kroz prozor u nebo išarano munjama i načinio pokret pun neizvesnosti.

— Biće kad prestanu kiše — rekao je. — Dok traje kiša, prekidamo svaku vrstu aktivnosti.

Kiša nija padala već tri meseca, i bilo je vreme suše. Ali, kad je gospodin Braun objavio svoju odluku, sručio se na čitavu zonu banana snažan pljusak, koji je Hosea Arkadija Drugog iznenadio na putu za Makondo. Sledeće nedelje kiša je i dalje padala. Zvanično objašnjenje, ponovljeno hiljadu puta i svim sredstvima obaveštavanja, koja su vladi bila pri ruci, razglašeno po celoj državi, najzad je nametnuto: nije bilo mrtvih, zadovoljni ratnici vratili su se svojim porodicama, Kompanija banana prekida rad dok ne prođu kiše. Zakon o policijskom času važio je kao preventiva ako bude potrebno preduzimati hitne mere zbog posledica od kiše, koja neprekidno pada, ali trupe su bile u kasarni. U toku dana igrajući se sa decom »brodoloma«, vojnici su gazili kroz bare na ulicama, sa pantalonama zavmutim do članaka. Noću, posle povečerja, razbijali su vrata kundacima, izvlačili sumnjive iz kreveta i vodili ih na put bez povratka. Još su tražili zločince, ubice, podstrekače, pobunjenike protiv Ukaza broj četiri i ubijali ih, ali vojnici su sve to poricali pred bližom rodbinom svojih žrtava, koja je preplavila kancelarije komandanata tražeći vesti. 

»Sigurno ste sanjali«, insistirali su oficiri. 
»U Makondu se nije dogodilo ništa, niti se šta događa, niti će se dogoditi ikada. Ovo je srećno selo.« 
.

Wednesday 14 May 2014

Kad umreš, ti ne znaš da si umro... i ne znaš čiji je to citat

Prepoznajete li na ovoj fotografiji Zorana Radmilovića, čuvenog glumca, majstora?

Ni ja.

No, sudeći po jednom citatu koji je preplavio društvene mreže prethodnih dana, na ovoj fotografiji je Zoran Radmilović, belgijski strip-crtač, humorista i glumac, autor veoma popularnog stripa "Le Chat" (ili "Mačor", na ekranu) u kojem je, 2004. objavljena i ova rečenica u formi strip-kaiša:

"La mort, c’est un peu comme la connerie. Le mort, lui, il ne saitpas qu’il est mort... ce sont les autres qui sont tristes. Le conc’est pareil... " 

("Smrt je slična gluposti. Taj koji je mrtav ne zna da je mrtav, drugima je teško. Isto je kada si glup...")*

Genijalno je, zaista.


Ovaj kaiš objavljen je  u albumu "Ma Langue Au Chat", a serijal albuma (ima ih četrnaest) "Le Chat" prodat u više stotina hiljada primeraka, uglavnom na francuskom jeziku. Kada je 2003. godine strip slavio 20 godina postojanja, belgijski magazin Le Soir je njegovom autoru tog dana ustupio prostor da oslika čitavo izdanje tog dnevnika.

Autor stripa je belgijanac Filip Gelik (Philippe Geluck - posetite geluck.com/en/), crtač, humorista, ponekad i glumac, 2009. odlikovan od strane belgijskog kralja Filipa II ordenom Krunskog reda, što je za ovu priču najmanje važno. 

Ono što je važno je da autor te sjajne rečenice nije, dakle, Zoran Radmilović. 
Zoran je autor mnogih drugih sjajnih, šaljivih i gorkih pasaža koje možete pronaći u knjizi "Zalažem se za laž" koju je nedavno objavio VBZ, ili u knjizi "Kad je svet imao brkove" koju je napisala njegova ćerka, Ana.

Elem, o tom dopisivanju mudrih rečenica opusu poznatih ljudi sam već pisao >> u vreme kada je onu čuvenu rečenicu o pameti, budalama i fukari valjalo rastaviti od Andrića koji je nikada nije zapisao. U međuvremenu se nije promenilo mnogo toga: nakon objave Markesove smrti na površinu je ponovo isplivalo njegovo oproštajno pismo koje on zapravo nikada nije napisao; Gavrilu Principu i dalje pripisuju stihove koje nije on napisao; onaj nastavak "... iako smo Srbi" sve češće nestaje iz citata pokojnog Pavla. I neće me iznenaditi ukoliko se uskoro negde pojavi da je "eto mene, eto vas - rat Turcima" izjavio Banović Strahinja pred vojskom u Banjskoj, 1389.

No, ne bih ponovo pisao o tome - već koristim priliku da podelim sa vama još nekoliko fazona iz Gelikovog "Mačka" - možda to pomogne da ovaj strip jednom bude preveden i objavljen i kod nas

p.s. Riki Džervejs (Ricky Gervais), jedan od mojih omiljenih komičara/glumaca/scenarista nedavno je ovu istu rečenicu postavio na svoj FB profil, bez znakova navoda i navođenja imena autora. 
Na mnogim stranicama na Mreži na kojima je ova rečenica postavljena kao citat zaista je potpisana sa "nepoznati autor".
Ipak - i bez obzira na stotine "lajkova" i "šerova" - ne mali broj ljudi je opomenuo Džervejsa da bi bio red da navede ime autora rečenice. 

Njima hvala na putokazu ka Filipu Geliku.

* - i Hvala Ani Brakus na pomoći u prevodu sa francuskog :)

.

Tuesday 13 May 2014

B92: 25 godina (fragmenti)

(pisano u vreme dok je Radio B92 još uvek postojao)

Kakvo je to proleće bilo!
Najpre je u februaru počeo da izlazi "Ritam" >> - prvo u malom formatu a zatim i pravom, magazinskom i u njemu sam prvi put čuo za (važan momenat "čuo za" ne i "čuo kako zvuči") Wedding Present i Pixies te pročitao prvi tekst o Sonic Youth koje sam već čuo ali nisam imao pojma odakle ta šizofrenija dolazi, zatim je Treći kanal (3K) uveo emitovanje MTV-a od negde tri ujutro pa sve do podneva - što nam je otkrilo The Stone Roses, Galaxy 500 i Inspiral Carpets - i konačno je u maju počeo da se emituje i program B92.



Koliko (i kakve!) hrane za uši, oči i glavu jednog šesnaestogodišnjaka, odraslog na jednom donekle pristojnom magazinu, jednom-i-po TV kanalu i tri radijske emisije (Studija B)!
Čitav svet, konačno dostupan.

Ritam je izlazio i nestao, MTV je nestao sa 3K a zatim u potpunosti promenio fizionomiju, radio je bio tu, sve vreme.

Sa distance od dvadeset pet godina mnogi od trenutaka provedenih na stolici ili na podu kraj radio aparata sada izgledaju naivno, smešno - ili potpuno nadrealno.
Teško je prepričati ushićenje programom koje je bilo od one vrste da se ponekad noćima nije spavalo a trebalo je jer je bio radni dan; da se bežalo iz škole da bi se slušala neka emisija te da se izlazak u grad i povratak iz grada planirao prema programskoj šemi jedne radio stanice. 
A stvarno je tako bilo.
Gotovo svaka emisija bila je događaj i svaka se otimala kontroli ili očekivanom taman toliko da postane nemoguće za prepričavanje.

Tek, preslušavanje specijalnog programa koji se povodom 25 godina rada emituje na Radiju B92 od juče (serijal je dostupan ovde >>, ovo je link ka prvoj emisiji, ostale su dostupne na istoj stranici) i ponovni susret sa mnogim glasovima, špicama i džinglovima koje nisam toliko dugo čuo vratio je iz zaborava neke trenutke i saznanje da su te replike, ti glasovi, šumovi, uzdasi i zvuci duboko urezani moje odrastanje i da predstavljaju deo ključa po kojem se i danas prepoznajem sa nekim ljudima. 

I zato što mi nije ideja da u podsećanju na dane kada sam umeo satima da sedim pored radio aparata i gledam u isti da sad nešto analiziram koliko je i da li je to bilo bolje, jezgrovitije i luđe od svega što se pre (i posle) toga dešavalo na FM nebu iznad Beograda, beležim te momente koji nisu otišli u etar zauvek. 

Proveo sam hiljade sati slušajući B92, naročito u prvih nekoliko godina emitovanja. 

I ponešto od toga ostalo je sačuvano u prostoru između levog i desnog uha.

Šta pamtim po imenu, ushićenosti ili činjenici da sam u nekoj od tih emisija otkrio nešto što mi je blisko?

(nije hronološki)

"Makroi, dileri i muzički saradnici." (i ta rečenica sa špice: "Glasnije Tomo, malo glasnije moraš!")


Kviz "Velika rock'n'roll prevara", ekipe "Vijci" i "Kompjuteraši".

"Pomen crvenom patuljku"

"Tursko kupatilo" Vlade Mijića i Boška Milina i...

"Mali komarac"

Fleka, "Radio šišmiš".

"Ritam srca"

"Srbokap"

"Prijem, prijem" - najneverovatniji sportski program na radiju ikada

"Dođi na vanilice a može i kafa"

"Dođi da slušamo ploče, biće nas šestoro - Bitlsi, ti i ja" (nedelja noć?)

Naravno, "Ukradena lica - face-off" Miška Bilbije i Mjehura - i ta "dva ovna na brvnu" iz špice...

"Dole, na uglu" (... "heroji, skitnice, odmetnici i desperadosi...") koji se još uvek emituje (sada na Radio Beogradu 2)

"Originalni soul rečnik".

Milanče Petrović-Tica,

Džoni Racković.


*** 


Prvi susret sa The Pixies, My Bloody Valentine, The Chills, Ride, Inspiral Carpets, Grant Hartom, Wedding Present, Walkabouts... čak i Public Enemy koje niko drugi nije emitovao na FM skali.


***


Jutarnji program Maje Marinković u kojem je uspevala da priča i po sat vremena bez pauze, bez džingla, rafalnih sat vremena nabijenih energijom i sumanutim humorom.


***

Mjehurove najave pesama i svega napumpane adrenalinom i besom protiv svega što nas tišti.

*** 

Višesatni apeli voditelja da donesu šta imaju od instrumenata nekoliko sati pre svirke Grant Harta na Akademiji, jer kombi sa njihovom opremom nije mogao da pređe granicu. 
Čini mi se da je bila jesen 1990.

***

Prvo emitovanje našeg benda na "Demo Top 8" listi!

***

Noć u kojoj se emitovao snimak snimanja reklama za "Američku noć". Neko je postavio mikrofon u režiju i beležio sve što se dešavalo u studiju dok su se snimali glasovi i radila montaža reklame. Te noći sam poželeo da pravim reklame a sutradan sam zakasnio u školu na prva dva časa, jer sam bio totalno neispavan.

*** 

Voja Nedeljković koji je u vreme emitovanja žanrovskih muzičkih lista vodio jedan od termina u početku i počinjao sa:  "Večeras radimo u specijalnim uslovima... imamo poplavu u studiju te ja sada vodim program iz kupatila... A mesto broj 11. večerašnje liste nećemo čuti jer je Gordan Paunović odneo kući ploču. Molimo kolegu Paunovića da vrati ploču u fonoteku, hvala! Idemo na mesto broj 10."

***

Prvi prekid programa, 9. marta 1991.
Pored parkiranog tenka na Zelenom vencu, to veče pamtim po tišini u etru.
Gluv i nem i nemoćan.

***

"Voda u koaksijalnom kablu."

*** 

Čestitajte Predsedniku rođendan Aleksandra Timofejeva, u leto 1997, kada nije bilo prostora za šalu na račun Miloševića a u kojoj je pustio slušaoce da Predsedniku požele sve što mu žele.

***

Ovaj džingl.


*** 


I taj trenutak od 24. marta 1999 uveče, negde oko 21h: "Dok avioni iz Avijana poleću ka Srbiji, na programu Radio Televizije Srbije emituje se koncert Bajonea."


*** 

I ovaj džingl.



***

Davno, Brakus koji emituje čitav j***i sat Modern Talking (!!!) uz apel slušaocima da će prestati čim se bude javilo šezdeset ljudi koji su protiv toga... 
I taman se nakupilo 40-45 njih protiv, kad je počela da se javlja struja koja je, naravno iz zezanja - bila "ZA". 

***

Menjaža.



***

I onaj dan kada sam vezivao žicu antene za radijator, ne bih li uhvatio program nakon što je emitovanje ponovo zabranjeno, signal je bio odvratno slab.

***

I sve što je bilo posle - gde ima manje materijala za prepričavanje, a malo više za analizu i razmatranje šta je radio danas, a šta smo mi.
(Iskreno, nedostaje mi ona špica za vesti sa "Budimo ljudi, iako smo srbi" i onaj Morikoneov instrumental za vesti u 17h.)

***

Serijal radijskih specijala povodom 25. rođendana emitovaće se sve do petka (i sačuvani su ovde (update) >> (poslednji u nizu biće "Ritam srca"!). 
Ukoliko tokom preslušavanja tih priča, glasova i džinglova osetite kako vam je sretna glava, razumemo se.






Update:
Lista pesama po kojima ću pamtiti Radio B92. Ima i džinglova :)



.

Friday 9 May 2014

... a dva dana kasnije nad Berlinom se zavijorio crveni stolnjak...

"Niko nije želeo da pogine te noći, jer rat je zapravo bio završen." izjavio je mnogo godina kasnije u jednom intervjuu Mihail Minjin, vojnik koji je prvi podigao crvenu zastavu na Rajhstagu u Berlinu, u noći 30. aprila 1945. godine.

Ali na fotografiji sa tog događaja je, to znamo - dan, ne noć. 

Na njoj ne vidimo vojnika Minjina, kao što ni zastava koja se vijori nad osvojenim Berlinom nije, zapravo, regularna zastava.

Jedna od najupečatljivih fotografija Drugog svetskog rata, dokument o slomu Trećeg rajha,  nastala je dva dana kasnije.

* * * 

Kraj je aprila 1945. godine. 

General Žukov osvaja deo po deo grada, napredujući ka zgradi Rajhstaga, srcu zveri.
Staljin je naredio da se najkasnije do 1. maja na krovu te zgrade zavijori zastava Sovjetskog saveza.

Jevgenij Haldej, fotograf. 

Teško je utvrditi dan i sat kada je na sto Jevgenija Ananjeviča Haldeja, dvadesetosmogodišnjeg službenog fotografa ITAR-TASS-a, poznatog po spretnim manipulacijama fotografijama stigla direktiva sa vrha. Za priču o fotografiji razvijanja crvene zastave na krovu zgrade Rajhstaga u Berlinu su sat i dan nevažni, jer je već bilo prekasno.

Direktiva je precizna. 
Staljin želi fotografiju koja će postati simbolom pobede Crvene armije nad nemačkom armijom, moćnu poput one koja je u februaru mesecu obišla svet a koja je prikazivala američke vojnike kako podižu zastavu na Ivo Džimi.

(Mogućnost da su Staljin i Haldej znali da je američka fotografija, jedna od ikoničnih scena Drugog rata inscenirana gotovo da ne postoji. Pitanje njene dokumentarnosti i verodostojnosti otvoreno je tek nakon rata, ali ni to nije previše važno za ovu priču.
 
Vođa je jednostavno želeo jednu takvu istu, dokument koji će obeležiti pobedu.)

Sad vidimo užurbanog Haldeja kako u kofer uz Laika aparat stavlja i jednu crvenu zastavu, te istrčava iz redakcije ne znajući da je već zakasnio.
Tridesetog aprila uveče, oko 22 sata i 40 minuta, vojnik Crvene Armije Mihail Minjin je postavio zastavu na zgradu Rajhstaga, ali nikoga nije bilo da taj momenat zabeleži.

Nemci su sutradan ponovo osvojili tu zgradu i uklonili sovjetsku zastavu.

Haldej ulazi u Berlin u kojem borbe još uvek traju (Crvena armija je 12 dana granatirala grad) 1. maja 1945, po danu. Tragajući za ikoničnim momentom koji će pobedu Crvene Armije sačuvati za večnost shvata da pred sobom ima još jedan, neverovatan problem: zastava koju je poneo u koferu bila je premala.

Simbol Sovjetskog saveza koji je poneo sa sobom nije delovao nimalo impozantno u kadru.
Nije teško zamisliti kako se Haldej u tom trenutku osećao.

(Dostupni izvori informacija tvrde da se Jevgenij zbog ovog problema vraća u Moskvu.
To deluje neverovatno, ali ćemo pratiti priču kao da je tako, dok se ne pojavi demanti.)

Jevgenij se, dakle, vraća u Moskvu.
 
Vidimo ga kako panično po gradu traži zastavu adekvatne veličine, ali, pritisnut vremenom i Staljinovim naređenjem, odlučuje da zastavu iskroji od stolnjaka koji stoje u redakciji Itar-tasa i na tako skrojenu površinu došiva grb. 

Zadovoljan urađenim, ponovo se upućuje u Berlin.

Ponovo je u Berlinu 2. maja. 
Najpre pravi fotografije zastave na već osvojenom aerodromu, te nakon toga i na vrhu Brandenburške kapije, ali nije zadovoljan uhvaćenim.

Tada odlučuje da napravi fotografiju na vrhu zgrade Rajhstaga, ali kako je Mihail Minjin, devetnaestogodišnji vojnik koji je istakao zastavu na zgradi u noći bitke nastavio učešće u borbama po gradu, Haldej zaustavlja prve vojnike koji su u tom trenutku prolazili ulicom:  Jegorova i Melitona Kantariju (po nekim izvorima i - Alekseja Beresta). Moli ih da se popnu na zgradu i počinje da fotografiše. Od 36 snimaka koje je napravio, jedan se pokazao pravim, epskim: tri zašivena stolnjaka sa grbom koje na barjaku drži vojnik Meliton Kantaria postaće simbol pobede Crvene armije.

Izvorna fotografija
Po povratku u Moskvu Haldej je prinuđen da dodatno interveniše na fotografiji: uvećanje fotografije otkrilo je da vojnik koji se penje iza Melitona Kantarije ima dva ručna časovnika, po jedan na svakoj ruci, što je moglo biti protumačeno kao pljačkaški plen, a Staljin je pljačku vojnicima armije izričito zabranio. Nakon intervencije na tom detalju, shvatio je da će slika delovati dramatičnije ukoliko dodatno pocrni dim koji se vije u pozadini, te je doradio zastavu/stolnjake tako da izgleda kao da se vijore na vetru, čime je kompozicija, konačno, postala savršena.

Tako retuširana fotografija objavljena je 13. maja 1945. godine u jednom Moskovskom listu i ubrzo postala jedna od ikoničnih dokumenata Drugog rata.

Retuširana fotografija


* * * 

(Šta je bilo posle)

Za razliku od Džoa Rozentala, autora fotografije sa Ivo Džime koji nije krio da njegova fotografija zapravo predstavlja podizanje druge zastave na vrh Suribači (ali je negirao da je "nameštao vojnike"), Haldej nikada nije javno priznao da je njegova fotografija sa zgrade Rajhstaga nastala u danu u kojem je nemački general Vajdling već predao grad Sovjetima, dva dana nakon Hitlerovog samoubistva.

Štaviše, Haldej je javno branio postupak foto-montaže, tvrdeći da je ona neophodna da bi se određeni trenutak istakao. 

Nakon rata Haldej radi kao reporter sa Nirnberškog procesa, a 1948. godine zbog zastarelog stila biva otpušten iz Itar-tasa. Pod tim obrazloženjem krila se, zapravo, još jedna Staljinova čistka usmerena protiv jevreja u SSSR-u. Haldej je rehabilitovan nakon Staljinove smrti, te je, po nekim izvorima, fotografisao i Gorbačova i Jeljcina.
Umro je 1997. godine.

Mihail Minjin, vojnik koji je zapravo prvi razvio zastavu na zgradi Rajhstaga čekao je pedeset godina da mu se taj čin i zvanično pripiše. Jeljcin ga je za učinjeno herojsko delo odlikovao 1995. godine.
Umro je u januaru 2008. 

"Pravda" je njegovu smrt zabeležila tekstom pod naslovom: "Umro je čovek koji je razvijao zastavu nad Berlinom", u kojem beleži i činjenicu da on nije na fotografiji koja je ostala simbol pobede.

Meliton Kantaria, vojnik koji je glumio Minjina živeo je u rodnoj Gruziji sve do raspada SSSR-a.
Nakon otcepljenja Gruzije preselio se u Moskvu, u kojoj je i umro 1993.

Ali priča o "Podizanju zastave na zgradi Rajhstaga" nije time završena. 

I danas istoričari tvrde da je čovek sa dva sata zapravo Aljoša Kovaljov, a ne Jegorov kako su zvanična dokumenta tvrdila - ukrajinac čije je ime NKVD izbrisala iz priče, navodno zbog Staljinove netrpeljivosti prema ukrajincima.


Tu je bio i treći čovek - Abdulhakim Ismailov, kojeg je istorija otkrila tek 1997. godine, kao trećeg vojnika koji stoji ispod Aljoše Kovaljova (koji se dugo zvao Jegorov).
Ismailov je umro 2010.

Zanimljivo, na fotografiji na kojoj vidimo i Ismailova dim u pozadini je gotovo neprimetan, što stavlja sumnju i na to da li je izvorna fotografija to i zaista. Na njoj pak nema figure osobe koja pretrčava ulicu u donjem delu fotografije, tako da je moguće da je ova, na kojoj vidimo i Ismailova neka od 35 neiskorišćenih fotografija iz Haldejevog Laika aparata.

Kakav triler.

Klint Istvud je snimio film o momcima sa Ivo Džime pre nekoliko godina.


Priča o podizanju zastave na Rajhstagu čeka svog reditelja, i konačno verziju.


.